PATRIJARHALNOST U HRVATSKOM ROMANU U ZADNJIH DVADESET GODINA

Kako je izvidno iz naslova, tema ovog rada bit će određivanje, opisivanje i komentiranje društvenog odnosa patrijarhalnosti u hrvatskom romanu u posljednjih dvadeset godina. Polazeći od opisa i načina shvaćanja samog pojma patrijarhata, uspoređujući načine njegova ostvarivanja u društvu nekada i danas, te dajući neki opći pregled poetičkih pravaca romana u hrvatskoj književnosti u posljednja dva desetljeća, pokušat ćemo barem približno objasniti u kojoj se mjeri, ako uopće, razlikuje romaneskno prikazivanje suvremenog (ne)patrijarhalnog društva u odnosu na prethodna književna razdoblja. Kroz nekoliko vidova hrvatskoga suvremenog romana (humoristički, ženski, urbani) nastojat će se ustvrditi razlike u viđenju društva između pojedinih autora. Poseban naglasak će biti na poimanju i zamjeni identiteta muških i ženskih subjekata, što se ponajprije očituje u činjenici da se u novije vrijeme nekad čvrsto odijeljene rodne kategorije preklapaju i prelaze u domenu suprotnog roda/spola. S obzirom na to da književna produkcija često odražava i izvanknjiževnu zbilju, ne iznenađuje činjenica da su promjene u suvremenom društvu poput sve veće emancipacije žena, pojave feminiziranih muškaraca i maskulinizma u žena, te općeniti pomak na planu ravnopravnosti spolova bitno utjecale i na suvremene autore, koji su u skladu s time i prilagodili svoj književni izričaj novim tendencijama modernog društva. Tumačilo se društvo u Hrvatskoj u zadnjih dvadeset godina kao patrijarhalno ili ne, cilj ovoga rada će biti objasniti je li i u kojem smislu je došlo do pomaka u tumačenju tog društva u književnosti, odnosno književnoj vrsti romana.

2. PATRIJARHALNOST, RODNI IDENTITETI I KRETANJA HRVATSKOG ROMANA U POSLJEDNJIH DVADESET GODINA

S obzirom na maksimalnu stilsku i tematsku heterogenost ne samo hrvatskog romana, već i cjelokupne hrvatske književnosti u zadnjih nekoliko desetljeća, neka čvrsta i jednoobrazna određenja načina na koji se društveni odnos patrijarhalnosti pojavljuje i ostvaruje u romanima naših suvremenih autora su u praksi neostvariva. Kako bi što uspješnije barem približno opisali modalitete patrijarhalnosti u suvremenom hrvatskom romanu, prije svega trebamo poći od samog pojma patrijarhata te se trebamo osvrnuti na književna, ali i izvanknjiževna kretanja hrvatskog društva, s naglaskom na rodne/spolne odnose i poziciju modernog muškarca i žene u tom društvu.

Patrijarhat bi najjednostavnije mogli definirati kao „oblik rodovske zajednice u kojoj je osnovna društvena jedinica očev rod" (Klaić, 1990) ili pak „kao društveno uređenje rodovske zajednice u kojoj je grupa povezana srodstvom po muškoj liniji" (Anić, 2003). Primjećujemo kako obje (rječničke) definicije pretpostavljaju da se kohezivnost, tj. stabilnost zajednice ostvaruje snažnim prisutstvom oca/muškarca. U skladu s time, tradicionalno poimanje toga pojma patrijarhalnost shvaća kao „opis autoriteta muške glave domaćinstva, dok u novije vrijeme taj pojam označava mušku dominaciju u bilo kojem smislu" (Kodrnja, 2008: 51). Ako se osvrnemo na oblike patrijarhalnosti kroz povijest, vidjet ćemo kako su oni uvijek snažnije bili prisutni u seoskim, ruralnim zajednicama, dok su u urbanim područjima žene, iako podčinjene, ipak imale određen izbor mogućnosti u životu koji se nije uvijek svodio na neki od „operacionaliziranih oblika patrijarhalnosti (reprodukcija, obavljanje poslova u domaćinstvu)" (Isto, 51). Ipak, bilo da se radilo o seoskim ili gradskim zajednicama, društvo obilježeno muškom dominacijom i rodne razlike koje su nastale kao posljedica takvog ustrojstvsu konstruirali su neupitne obrasce za muškarce i žene. Takva situacija se odražavala i u književnosti. Sve do pojave snažne feminističke orijentacije osamdesetih godina prošlog stoljeća (Vrkljan, Ugrešić, Drakulić), žene su bile marginalizirane u književnosti, pa tako i u romanu, te se je njihovo pojavljivanje i djelovanje u književnom djelu svodilo na sfere vjerske, obiteljske i obrazovne odgojne funkcije. Međutim, druga polovica dvadesetog stoljeća, kao i već spomenuti feministički pokret (književni i neknjiževni), „značila je za žene postignuće mnogih ciljeva: ulazak u javni život, zapošljavanje, drugačiju svijest o mogućnostima žena te naglašeni osjećaj samosvijesti" (Leinert-Novosel, 1999: 11). Ovakva društvena situacija se u zadnjih dvadeset godina odražava i na književnom planu, što seponajprije očituje u brisanju simboličnog poretka identiteta kojeg u postmoderni gotovo da i nema.

„Žene više nisu anđeli u kući koji priređuju obiteljske ručkove i umataju život u prepoznatljive mirise i čipkaste sitnice" (Oraić-Tolić, 2005: 249). U hrvatskom romanu sve uobičajenija praksa postaje tzv. zamjena uloga muškarca i žene. Žene sve više zadiru u ono što je nekad bila isključivo domena jačeg spola. Romaneskni junaci, bilo muški ili ženski, često nose rodna obilježja suprotnog spola, što upućuje na izrazito nepatrijarhalno poimanje modernog društva - društva u kojem je sve moguće i u kojem su poljuljani temelji svih dotadašnjih poredaka. Ipak, Vjeran Katunarić smatra kako „zamjena tipičnih uloga žene i muškarca u seksualnoj igri, porodičnim i kućanskim poslovima, na radu, predstavlja marginalnu pojavu" (Katunarić, 2009: 40). Takvo mišljenje uistinu odgovara modernom društvu jer unatoč prividu da je tradicionalni patrijarhat (koji danas obično vezujemo uz seoske zajednice) stvar prošlosti, on je ipak još uvijek prisutan kako i na selu tako i u urbanim sredinama. Dok se tradicionalni „porodični patrijarhat reducirao (dolazi do demokratizacije unutarporodičnih odnosa, uz zadržavanje kućne eksploatacije žene), na globalnom planu patrijarhat je u osnovi nedirnut" (Kodrnja, 2008: 125). Prema tome, ne nailazimo u svim romanima u zadnja dva desetljeća na oblike društva i junake/inje koji bi potvrdili da je svijest

O ženi kao podčinjenom i u javnoj sferi djelovanja marginaliziranom subjektu iščezla. Kako bi odgovorili na pitanje postoji li uopće u hrvatskom suvremenom romanu društveni odnos patrijarhalnosti, te ako postoji, na koje načine se on ostvaruje, trebamo prvo promotriti koji su neki od općih poetičkih pravaca u kojima se kreće suvremeni hrvatski roman, te u kojima se od tih kretanja susrećemo s tematikom društvenih odnosa, s naglaskom na (ne)karakterističan položaj i uloge žene i muškarca u tom društvu.

Već je spomenuto kako je hrvatski roman u posljednja dva desetljeća žanrovski i stilski izrazito heterogen. Tako Jagna Pogačnik u svojoj studiji o novom hrvatskom romanu razlikuje čak deset različitih tipova novog hrvatskog romana. . Polazeći od te klasifikacije, već na prvi pogled možemo uočiti kako je tematska preokupacija većine romanopisaca stvarnosna problematika, što je u skladu s postmodernističkim tendencijama. Ono što je u hrvatskoj romanesknoj produkciji inicirano ratom (zbilja kao iskaz traume ratnih stradanja i pitanja nacije) i što je predstavljalo dominantu u prvoj polovici devedesetih godina 20. st. sada se „relativizira i fikcionalizira" (Mikulaco, 2010: 86). S povećanjem broja romanopisaca, te analogno tomu i romana, dolazi i do neizbježne trivijalizacije. Međutim, prosuđivanje kvalitete pojedinih romana/pisaca neće biti tema ovoga rada, pa neće biti ni važno je li neki roman trivijalan ili ne. U nastavku ću pokušati opisati ostvaruje li se te na koji način je prisutan odnos patrijarhalnosti u novijem hrvatskom romanu tako što ću posebnu pažnju usmjeriti na one tipove romana u kojima se taj odnos najjasnije može uočiti i objasniti, a to će biti (u skladu s tipologijom Jagne Pogačnik) humoristički, urbani i ženski roman, te ću svoje spoznaje potvrditi primjerima pojedinih romana koji pripadaju tim tipovima.

3. DEKONSTRUKCIJA TRADICIONALNIH DRUŠTVENIH OBRAZACA KROZ HUMORISTIČKI DISKURS ANTE TOMIĆA

Ante Tomić svojim humorističkim proznim diskursom donekle iskače iz one skupine pisaca (M. Jergović, Z. ferić, B. Radaković, R. Perišić...) koja, kako je već rečeno, fikcionalizira postratnu zbilju u Hrvatskoj. Međutim, njemu humor „predstavlja tek jedan od slojeva koje koristi kao narativni začin i to na trivijalnoj razini podilaženja čitateljskom horizontu očekivanja da bi se što bolje prodao" (Isto, 86). U razdoblju hrvatskog romana u kojem nailazimo na razne oblike neorealizama i mimetizama (socijalni, kritički), Tomić se donekle uklapa u one stilske intonacije u kojima nailazimo na dominaciju ironije, groteske i raznih oblika humora, što se može objediniti terminom „nedvosmislenog polemičkog osporavanja" (Bagić, 2004: 123). Tomić uistinu u svojim najuspjelijim romanima (Što je muškarac bez brkova, Čudo u Poskokovoj Dragi) ne opisuje samo društvenu stvarnost dalmatinskog kraja na humorističan način, već je na neki način i osporava i banalizira, pokazujući nam kako su nekadašnji patrijarhalni društveni obrasci u Hrvatskoj sve rjeđa i marginalnija pojava, čak i u ruralnim krajevima u kojima još uvijek nailazimo na svjetonazore koji pripadaju nekom prošlom vremenu.

U romanu Sto je muškarac bez brkova (2000), Tomić nas uvodi u suvremenu ruralnu zajednicu, selo Smiljevo u Dalmatinskoj zagori, gdje nakon jednog „grupnog portreta u gostionici i dućanu kao mitskim mjestima naših malih mista" (Pogačnik, 2006), nailazimo na brojne muške i ženske likove koji svojim ponašanjem i svjetonazorom potvrđuju još uvijek prisutan primitivizam te zajednice, ali ga također i dekonstruiraju atipičnim stilom života u jednoj ruralnoj, još uvijek mahom patrijarhalnoj zajednici. Tako s jedne strane imamo likove kao što su Marinko i Julija koji tipičnim odnosom oca patrijarha, gospodara i poslušne i podložne kćeri potvrđuju jedan od temeljnih patrijarhalnih odnosa u užem smislu . S druge strane, nailazimo na likove poput pomalo feminiziranog trgovca Josipa koji ne propušta epizodu svoje omiljene sapunice Ruže za moju dragu i Tatjane, neovisne žene koja vozi motor i BMW te prkosi tradicionalnim poimanjima uloga koje pripadaju ženama. Štoviše, njezina pojava ne smeta toliko muškarcima u Smiljevu koliko njihovim ženama. Tako nas pripovjedač upućuje da „nešto takvo kao nezavisna mlada žena, sveti ideal emancipiranijih ženskih revija, potpuno je oprečno smiljevačkom svjetonazoru" (Tomić, 2000: 67). U ovom slučaju, to se ponajprije odnosi na svjetonazor smiljevačkih supruga kojima je jedina svrha u životu očuvati tradicionalni, ustaljeni poredak prema kojemu su njhove jedine društvene funkcije da budu žene i majke. Ovom činjenicom Tomić na neki način pokazuje kako nisu samo muškarci odgovorni za patrijarhalni poredak, već su i žene te kojima odgovara stabilnost na koju su navikle kroz stoljeća. Jedini muškarac u romanu koji zastupa gotovo stereotipni oblik muške dominacije je povratnik iz Njemačke Marinko. To je ponajprije vidljivo iz njegova odnosa prema kćeri, ali i sestri koju tretira više kao predmet nego osobu pa kad ona i pokušava iznijeti svoje stavove on kaže: „ Što ona ima uopće mislit!" (Isto, 157) Unatoč tome, Tomić u ovome romanu ismijava Marinkove svjetonazore i činjenicom da se unatoč njegovom autoritetu stvari odvijaju u za njega neočekivanom smjeru pokazuje kako su oni stvar prošlosti. Marinko, kao i podložne smiljevačke supruge, pripadaju hijerarhijskom sustavu vrijednosti koji polako izumire i prepušta scenu modernom društvu koje u novije vrijeme ne pripada samo urbanim, već i ruralnim sredinama. Tomić svojim humorom dekonstruira i kritizira tradicionalni, patrijarhalni sustav vrijednosti, ali „svrha njegova humora je u znatno manjoj mjeri neka društvena kritika, a puno više mu je primarna funkcija zabaviti" (Mikulaco, 2010: 97).

I u svom novijem romanu slične tematike Čudo u PoskokovojDragi (2009) , Tomić se poigrava tradiconalnim društvenim normama i tipičnim ulogama muškarca i žene. Ovdje nas također uvodi u mikrokozmos jedne tradicionalne, primitivne obitelji u ruralnoj i zabačenoj sredini. Otac i četiri sina su suočeni s odsutstvom žene i majke, čija je prisutnost osiguravala red i stabilnost u njihovoj zajednici. Obitelj koja nema barem jednog ženskog člana u ovom slučaju više i ne funkcionira kao obitelj. William A. Haviland definira ljudsku obitelj kao

„skupinu sastavljenu od žene, djece i barem jednog muškarca vezanog brakom ili krvnim srodstvom" (Haviland, 2004: 237). Iz toga možemo zaključiti kako prisutstvo oca kao stupa obitelji uopće nije preduvjet za njezino postojanje, već je obitelj prvenstveno određena majkom koja održava obiteljske odnose na okupu. Tomić u svome romanu na sebi svojstven humoran način prikazuje kaotičnu obitelj, otuđenu od vanjskog svijeta, unutar koje dolazi do potpunog prevrata u obiteljskim ulogama smrću majke, koja je svojim djelovanjem osiguravala stabilni, patrijarhalni poredak. Tako otac i njegovi sinovi na neki način mijenjaju rodni identitet i preuzimaju na sebe sve kućanske poslove koje je dotada bez pogovora obavljala njihova majka. Tomić dovodi njihovo (ne)snalaženje u obavljanju tih, njima neprimjerenih poslova gotovo do tragikomičnosti, što je izvidno iz brojnih situacija poput Jožinog neprestanog kuhanja pure u svim mogućim kombinacijama za svaki obrok. Koliko su muškarci u takvoj sredini nesposobni brinuti se za sebe bez ženske ruke najbolje je izrazio Jožin najstariji sin Krešimir: „Ništa u ovoj kući više ne valja otkako je mater otišla. Odamo zgužvani, nečisti, neobrijani, ko zviri po ovin brdima" (Tomić, 2009: 28). Zbog potrebe za ženom, najstariji sin odlazi u grad, gdje doživljava potpuni kulturološki šok, kao i njegova braća koja su pošla za njim. Činjenica je da se u gradu „sve izmišalo i da ništa nije di je prije bilo" (Isto, 63). To se ponajprije odnosi na diskrepanciju između društvenih odnosa u još uvijek primitivnoj i u prošlosti zaostaloj mikrozajednici Poskokove Drage i novih, suvremenih, nepatrijarhalnih društvenih odnosa u gradu, a mogli bismo reći i u čitavom vanjskom svijetu od kojega su se Poskokovi izolirali. U romanu možemo uočiti i razlike u razmišljanjima pripadnika različitih generacija. Dok majka buduće Krešimirove žene Lovorke još uvijek zastupa način razmišljanja prema kojemu je ženi najbitnije udati se za nekoga tko ju može uzdržavati, Lovorka to odbija i povodeći se za svojim stavovima udaje se iz ljubavi. U ovom romanu Tomić se često poigrava tradicionalnim rodnim ulogama, pa tako u svoj narativni univerzum uvodi i jednog obrazovanog urbanog metroseksualca, homoseksualce i ženu koja raspolaže svojim i muževim novcem.

Tomić je u svojim romanima „inzistirajući na humornoj intonaciji, karnevalizirao svoj pripovjedni svijet, mjestimice ga dovodeći na rub karikature. Njegov humor nastaje kao posljedica kritičkog prokazivanja stereotipnih situacija i likova, kolektivnih mitova ili klišeja" (Bagić, 2004: 127). Parodirajući, izokrećući i ismijavajući društveni svjetonazor i poredak male, ruralne i u svoju subjektivnost zatvorene zajednice, Tomić je pokazao kako je u novije vrijeme tradicionalni patrijarhalni poredak uistinu predmet ironizacije, s obzirom na to da ga u današnjem suvremenom zapadnom društvu gotovo i nema. U romanu Sto je muškarac bez brkova, „osim što se koncentrirao na isticanje specifičnih obilježja mentaliteta toga sela, mentaliteta koji je uostalom poprilično obilježio našu zbilju i izvan smiljevačkih granica, izdvojivši tipične predstavnike suvremene ruralne mikrozajednice i ispreplevši njihove životne putanje, Tomić je iskazao i vještinu u oblikovanju dijaloških situacija, govornom karakteriziranju i dočaravanju atmosfere" (Pogačnik, 2006). Bez obzira kako ocijenili Tomićeve romane, kao trivijalne ili genijalne, u njima možemo uočiti neke od tendencija u novijem hrvatskom romanu koje jasno ukazuju na promjene u književnom, ali i u izvanknjiževnom poimanju i prikazivanju društvenog odnosa patrijarhalnosti.

4. REVITALIZACIJA I TRIVIJALIZACIJA ŽENSKOG PISMA

Osamdesetih godina 20. stoljeća, pojavom autorica feminističke orijentacije po prvi put u hrvatskom romanu nailazimo na ženske subjekte izvan do tada tradicionalnih, patrijarhalnim društvom određenih odgojno-bioloških funkcija majke, žene i, u javnoj sferi djelovanja, učiteljice. „Feminizam tih godina, pa i ranije, bio je novi val utemeljenja subjekta, onog subjekta koji se u doba megamoderne, što zbog moći svojih partnera, što zbog vlastite slabosti, nije uspio izgraditi - ženskoga subjekta" (Oraić-Tolić, 2005: 118). Osnovna funkcija te književnosti, koja se nije nazivala feminističkom književnošću, već ženskim pismom, je bila oslobođenje ženskog subjekta od muške dominacije i uspostavljanje o muškarcu neovisnoga ženskog identiteta, identiteta koji ima svoje mjesto u književnosti, ali i u modernom društvu. „Unutar koordinata promjena koje su se u posljednjih dvadesetak godina zbile na feminističkoj sceni u svijetu i u Hrvatskoj (prijelaz s kolektivne na individualnu akciju, civilno djelovanje umjesto političkog) zamjetno je zamiranje feministički orijentirane književnosti u užem smislu" (Zlatar, 2007). To ne znači kako žene više ne pišu ženski orijentirane teme, već kako ih više ne povezuje zajednička borba i rodna osviještenost. Dolazi do tzv. marginalizacije, pa čak i trivijalizacije ženskog pisma. U nastavku ćemo pokušati ustvrditi na primjeru romana Julijane Matanović, Vedrane Rudan i Arijane Čuline u kolikoj mjeri i na koji način se one još uvijek bave feminističkim temama u kojima je izražena „borbausmjerena na preoblikovanje postojećih odnosa moći u društvenoj podjeli, na podrivanje patrijarhalnih obrazaca i uvođenje različitih strategija otpora" (Zlatar, 2007), te u kolikoj je mjeri njihov diskurs ublažen i u neku ruku trivijaliziran.

Za Julijanu Matanović možemo reći kako predstavlja jednu od autorica koje su revitalizirale žensko pismo u devedesetim godinama 20. stoljeća, međutim, u njezinim romanima više ne uočavamo borbu za identitet neovisan od muškarca niti feminističku senzibiliziranost. Ona u svojim romanima Zašto sam vam lagala (1997) i Bilješka o piscu ( 2000) iskazuje jedino nostalgičnost i intimnost kakvu smo ranije susretali, a propitivanje odnosa patrijarhalnosti je na margini, štoviše, gotovo ga i nema. U romanu Zašto sam vam lagala, autorica nam podastire svoj život kroz niz autobiografskih sličica upoznavajući nas s osnovnim činjenicama svoje biografije. „Sam taj čin je duboko intiman, pogotovo u dijelovima u kojima pripovijeda o osobama (ponajprije obitelji) koje su joj na neki način dale identitet" (Tatarin, 2004: 11). Dakle, ona u svom romanu govori o identitetu, ali ona prihvaća da nam identitet daju i drugi (i muškarci u našem životu). Njezin identitet je prvenstveno određen činjenicom da je u ranoj dobi odvojena od roditelja i povjerena na odgoj teti i tetku koji će za nju postati „duhovni roditelji" (Oraić-Tolić, 2005: 200). Ona je osnovne potrebe za toplinom i ljubavlju morala zasluživati u društvenim odnosima. Ona odrasta u okruženju u kojem je suočena sa staromodnim svjetonazorom i još uvijek prisutnom patrijarhalnom mišlju, čak i u njezinoj vlastitoj obitelji, što je očito iz činjenice da njezinoj teti otac nije dozvolio nastaviti školovanje jer to nije smatrao primjerenim za jednu ženu. Unatoč tome, njezin život nije određen ustaljenim obrascima ponašanja, kao što su žene iz generacije njezine bake slobodno vrijeme ispunjavale „čitanjem njemačkih ljubavnih romana, vezenjem goblena i prelistavanjem stranih žurnala s mustrama" (Matanović, 2000: 8). Štoviše, ona se protivi feminističkom, borbenom stavu prema muškarcima svojih kolegica po spolu (Isto, 99) i svojim (ne)karakterističnim ponašanjem i stavom za jednu mladu ženu predstavlja opasnost za njihovu zajedničku stvar - čak je bila primljena u jedan muški nogometni sastav te je bila ponosna što su se u njoj spojili muški i ženski kvalifikativi istovremeno (Isto, 100). Iako na nekoj razini autorica propituje temeljni patrijarhalni odnos s ocem, u njezinom je romanu vidljivo kako u suvremenom društvu klasični patrijarhat više ne postoji - on pripada prethodnim generacijama.Više nema opasnosti od muške represije, barem ne u onoj mjeri u kolikoj je bilo prije. Pojava muškaraca sa ženskim rodnim crtama i obrnuto više nije slučajnost, već učestalost.

U romanu Bilješka o piscu „prati se ne osobito sretna životna priča žene koja je pokušala promijeniti vlastitu sudbinu iz jedne nove perspektive - iz perspektive žene koja je pokušala dokazati da čovjek treba biti s onim koga voli, tko mu je suđen, magar ga u tome sputavale mnoge konvencije i moralne predrasude društva" (Tatarin, 2004: 17). U tom romanu Matanović se nastavlja na posttraumatsku stvarnosnu književnost 90-ih godina, portretirajući sudbinu malih ljudi u velikim povijesnim događajima. I ovdje njezino žensko pismo ne predstavlja bunt protiv muške dominacije i društvo se više ne poima kao isključivo patrijarhalno. Njezin je roman „pisan iz vizure žene pomirene sa stanjem stvari u kojem poteze u ljubavnoj (i životnoj) igri vuče muškarac, pasivne i nimalo buntovne žene, čak začudno staromodnog svjetonazora" (Pogačnik, 2006). Dakle, njezin roman nije pisan u perspekstivi feminističkog prosvjeda protiv muškog svijeta. U romanu se jednako pojavljuju krajnje negativno (Petar), ali i krajnje pozitivno oslikani muški subjekti (Tvrtko). Kao i u prethodnom romanu Zašto sam vam lagala, Matanović predstavlja jedan sasvim novi tip ženskog pisma - pisma u kojem se tematika patrijarhalnosti i borbe protiv takvog, muškom dominacijom obilježenog društva marginalizira, pa čak i ne postoji, što nas upućuje na promjene koje su se u posljednjih dvadeset godina zbile u hrvatskom društvu, pa samim time i u književnosti.

Za razliku od Julijane Matanović, ostale predstavnice suvremenog ženskog pisma poput Arijane Čuline i Vedrane Rudan i dalje pišu u znaku strogo odijeljenih sfera muškog i ženskog svijeta u kojemu su žene i dalje podređene muškarcima. Međutim, njihov prozni diskurs na neki način trivijalizira žensko pismo, svodeći ga na pojednostavnjene stereotipe i crno-bijelu rodnu karakterizaciju. „Junakinja romana Sto svaka žena triba znat o onin stvarima (2001) Goge Bjondina, Arijane Čuline, utjelovljuje stereotip plavuše koja se, istina, stalno nešto buni i gunđa protiv ustaljenih dalmatinskih konzervativno-patrijarhalnih odnosa, ali njezino je gunđanje benigno. Njezine duhovite i banalne opservacije samo su ispušni ventil, dok se pravi život ipak odvija po ustaljenim pravilima i bez borbe" (Zlatar, 2007). Arijana Čulina nam kroz vizuru svoje junakinje daje priču o društvenim stereotipima jedne tipične dalmatinske obitelji, preslikavajući njihov mentalitet na cijelu regiju. Tako otac njezine junakinje, kao tipični Dalmoš, žali što ima kći umjesto sina; ako se hoće udati, žene moraju biti plave, tihe i poslušne, u kužini kuvarice, a u postelji kurve (Čulina, 2004: 126); muškarci žive u strahu od utjecaja emancipiranih žena itd. Mnoge od tih stereotipa uistinususrećemo i danas, čak više u urbanim nego u ruralnim sredinama Dalmacije. Naime, Daniel Mikulaco smatra kako je danas Split naseljavanjem ljudi zaobalnog, kontinentalnog mentaliteta ruraliziran, te da je time kulturna proizvodnja (osobito ona medijski podržavana) bitno populistička i trivijalna (u to uključuje i Čulininu junakinju Gogu Bjondinu) (Mikulaco, 2010: 98). Upravo nas taj stupanj trivijalnosti i banalnosti u djelu Arijane Čuline sprječava da ozbiljno shvatimo društvene odnose koji se prikazuju. Na neki način, ona poput Tomića gotovo izvrgava poruzi tipične situacije u kojima je prepoznatljiv odnos (ne)patrijarhalnosti u modernom društvu.

Odjeke feminizma eventualno se može prepoznati u romanima Vedrane Rudan, Uho, grlo, nož (2002) - ona krajnje negativistički piše o ženama koje se prodaju i pičkom probijaju kroz život za status udane žene (Rudan, 2002: 40), no oni su kod nje svedeni na pojednostavnjene stereotipe, crno-bijelu rodnu karakterizaciju i tako shematizirani i zaoštreni, bez kvalitetnije i kompleksnije analize i senzibiliteta, dovedeni do granica trivijalnog. Upravo taj nedostatak kvalitetnije i kompleksnije analize muško-ženskih odnosa, položaja žene u obitelji i društvu, ženske privatne i profesionalne svakodnevice, medijski posredovanih ženskih stereotipa itd. ključna je razlika između pripovjedačica osamdesetih i onih unatrag desetak godina" (Zlatar, 2007).

Promatrajući ženski roman u zadnjih dvadeset godina i uspoređujući ga sa ženskim pismom 80-ih godina, uočavamo bitnu razliku u odnosu prema društvu, koje u novije vrijeme više nije toliko obilježeno muškom dominacijom, pa je i borba u stilu ranijih feminističkih spisateljica utoliko i manje potrebna i u neku ruku prevladana. U romanima spisateljica poput Julijane Matanović, Arijane Čuline i Vedrane Rudan još uvijek nailazimo na poimanje društva kao patrijarhalnog, kao i na određen stupanj društvene neravnopravnosti u korist muškaraca, ali sada je takvo poimanje društva svedeno na razinu stereotipa, što govori u prilog izrazito nepatrijarhalnom poimanju suvremenog društva u Hrvatskoj. Spisateljice više ne mogu pisati o muško-ženskim društvenim odnosima na način na koji su to činile Slavenka Drakulić i Irena Vrkljan jer više ne osjećaju da ih ugrožava muška dominacija. Muškarci i žene postaju sve ravnopravniji, te gotovo više i nema strogo odijeljenih rodnih sfera, kako u društvu tako i u književnosti.

5. KLASIČNI PATRIJARHAT PERE BUDAKA

Da se u hrvatskom romanu u posljednjih dvadeset godina patrijarhalnost ne iskazuje samo na margini u smislu parodiranja i stereotipiziranja, već da se u pojedinih autora javlja i kao osnovna tematika pokazuje nam primjer Pere Budaka, koji ponajviše u svojem romanu Nailaze vode (1996) tematizira „opsesiju biološkog nastavljanja, produljenja vatre u ognjištu, opsesiju što briše sve moralne ograde i norme ponašanja" (Nemec, 2003: 402) u jednoj petrificiranoj, patrijarhalnoj ličkoj sredini. U tom romanu patrijarhat je klasičan, tj. više je očinski (biološki je otac vladar nad ženom i djecom u obitelji), za razliku od modernog patrijarhata koji je prema Carole Pateman fraternalan, tj. muški (Pateman, 1998: 15). Tako u ličkom selu Žarak (mjestu događanja) prepoznajemo sve karakteristike najtradicionalnijeg ruralnog patrijarhalnog društva: djevojke su nepismene jer ne idu u školu, muževi tuku svoje žene, funkcije žena svedene su na biološku funkciju osiguravanja potomstva i na obavljanje kućanskih i seoskih poslova, muškarci u obitelji su čuvari nevinosti svojih kćeri i sestara, žene su predmetom ugovora itd. Glavni junak Marko tipični je predstavnik muškarca kojemu je najvažnija stvar u životu dokazivanje vlastite muškosti i superiornosti u odnosu na žene, ali i na druge muškarce. Činjenica da mu ni prva ni druga žena ne mogu osigurati potomka, bez obzira na činjenicu da je problem u tome što je on neplodan, njemu predstavlja dovoljan razlog da ih se riješi poput kakvog dotrajalog predmeta - činjenica je da ako žena ne može biti majka, ona gubi svoju životnu svrhu. „U toj sredini, u egzotičnu rezervatu što ga civilizacija nije gotovo ni dotaknula, žena je degradirana, svedena na tijelo i reproduktivnu ulogu" (Nemec, 2003: 403), što se ponajprije očituje u riječima njegove majke:

„ Ženu mora liznut plamen po svem tilu i oblit crljen u licu čim pomisli na muža. Čim ga dodirne, il" samo trci, mora zadršćat kanda je groznica trese. Mora osićat da će izgorit, ako je muž odma ne privati i ne privine k sebi da mu pruži sve uno što žena, koja odista voli, može svome mužu pružit i dat u želji da je oplodi." (Budak, 1996: 51-52)

Upravo u liku Markove majke, žene staroga kova kojoj je stalo da ima unuka, ime i lozu (Budak, 1996: 56), uviđamo činjenicu da su žene jednako kao i muškarci održavateljice staroga, patrijarhalnog poretka u tradicionalnim i izoliranim sredinama. Jedna od bitnih značajki klasičnog patrijarhata je i djevojačka potreba za očuvanjem djevičanstva. „Još u patrijarhalnoj olimpijskoj mitologiji djevičanstvo je neprestano ugrožavano obrascem uspostave muške dominacije: silovanjima, progonima, otmicama, incestom" (Kodrnja, 2006: 30). Tako i Markova služavka Anka postaje žrtvom silovanja, a kasnije i njegovom ljubavnicom. „Očuvanjem djevičanstva žena se čuva od nasilja i muške moći. Nausprot rodnom obrascu nametnutoga seksualnog nasilja nameće se obrazac ženskog odricanja od tog nasilja kao odricanja od seksualnosti, što u patrijarhalnom kontekstu predstavlja jedini oblik ženske moći, društvene moći koja osigurava ugled" (Isto, 31). Gubeći svoje djevičanstvo, Anka gubi i svoj društveni ugled te na taj način ona postaje ugrožena jedinka čija sudbina ovisi isključivo o volji muškarca koji joj je oduzeo nevinost. Činjenica da su u toj sredini djevojke koje su prijestupile prije braka, bez obzira jesu li bile silovane ili ne, „ponajčešće same sebi sudile i skončale svoj život bacivši se s pećine, ili se utopivši u vodi" (Budak, 1996: 40) govori o tome koliko je njihov položaj bio nizak i bezvrijedan u odnosu na muškarce, kojima su se slični prijestupi opraštali. Unatoč svemu tome, u Budakovom romanu s izrazito patrijarhalno orijentiranom društvenom tematikom nailazimo i na primjer buntovne žene koja je cijeli svoj život podnosila represiju. Markova druga žena Marija na kraju romana pokazuje da i žene imaju glas te govori u ime svih žena kad kaže:

„Ja sam žena! Ja imam oči da gledam, i ruke da grlim i milujem. Imam srce da volim. Uva i usta da čujem i zborim ljucke riči, Bogu i meni ugodne. Ja samo u ljubavi mogu da se predajem, da se dajem i da uzimam. Da plodim i rađam." (Isto, 153).

Ipak, njezin prosvjed ne mijenja ništa na globalnoj razini, njezin lik samo pokazuje kako se u novije vrijeme čak i u romanima s ovakvom, izrazito tradicionalnom tematikom pojavljuju ženski subjekti koji aktivno sudjeluju u izgradnji narativnog univerzuma i čija se uloga ne svodi samo na prosto potvrđivanje položaja žene u jednoj izoliranoj, zaostaloj i patrijarhalnoj sredini. Budakovi likovi, kako muški tako i ženski, nisu plošno ocrtani. Štoviše, u romanu Nailaze vode žene su te koje imaju veću ulogu od muškaraca i one su te koje na neki način pokreću priču (npr. Markova majka je ta koja je skovala plan pomoću kojega je njegova žena trebala roditi). Dakle, i u opisivanju klasičnog patrijarhata na kakav nailazimo kod Pere Budaka, u hrvatskom suvremenom romanu dogodile su se promjene i određeni pomak koji se očituje u većoj zastupljenosti ženskih subjekata i načinu na koji se njihovi karakteri razvijaju.

6. PATRIJARHALNOST U URBANOM ROMANU

U novije vrijeme u razvoju hrvatskog romana sve je češća pojava tzv. urbanih romana, čija je radnja smještena u grad kao prostor maksimalne kulurne i društvene raznolikosti. Koristeći se vokabularom mladih, pišući o svakodnevnim, često sentimentalnim i ljubavnim temama, te o prosječnim gubitnicima, suvremeni se urbani roman „prilagođava zahtjevima publike koja ne očekuje ništa do li razonodu te time postaje pristupačan cjelokupnoj čitateljskoj publici" (Solar, 2006: 257). Razmatrajući položaj ženskih i muških subjekata u tim romanima, možemo uočiti kako se podjednako često pojavljuju i slabi muški i slabi ženski subjekti, te vrlo često dolazi do brisanja rodnih granica između nekada čvrsto odvojenih rodnih sfera, pa nije slučajna pojava snažnih, uspješnih i neovisnih žena nasuprot slabim i o njima ovisnim muškarcima. Međutim, u pojedinih pisaca još uvijek možemo uočiti kako se i u modernom, postpatrijarhalnom društvu, čak i u urbanim sredinama, žene se još uvijek moraju puno više boriti protiv za svoj položaj u društvu, te često zapadaju u zamku podilaženja muškom egu, postajući poslušne i podložne žene.

U romanu Mire Gavrana s pomalo ljubavno-sentimentalnom tematikom Klara (1997) pratimo životnu priču žene koja dolazi u grad (Zagreb) iz jednog malog slavonskog sela. Njezina mladost je obilježena razorenom obiteljskom idilom, koja se takvom činila jedino zbog njezine majke, koja je praveći se slijepom pred problemima utjelovila tipični pasivni trpeći princip majke. Kao što je njezina majka dopustila muškarcima da usmjeravaju njezin život (otac joj nije dozvolio da upiše srednju školu, a muž ju je varao), tako je i Klara u svojoj mladosti još uvijek naivna i nesvjesna svoje snage. Ona stalno dopušta muškarcima da ju povrijede, a potom i odbace. Zahvaljujući uzoru obrazovane i emancipirane tete Mariele i njezinim riječima, ona shvaća kako i žena ima pravo na izbor, te kako i bez muškarca može uspjeti u životu. Upravo je Mariela najbolje iskazala glavnu slabost žena: „Mi žene smo ranjive. Sklone smo svu svoju sreću staviti samo na jednu kartu: to nam je najveća pogreška" (Gavran, 2001: 61). Postajući samostalnom ženom, Klara u gradu nalazi spas od provincijskog života, međutim, sretnom se osjeća tek kada ju voljeni muškarac Ranko stavlja u središte svog života (Isto, 75). Ona ponovno postaje porculanskom lutkicom, čija je jedinauloga biti ukras i sredstvo pokazivanja moći jednog uspješnog muškarca. Pretpostavljajući tuđe potrebe vlastitima, ona, na užas svih emancipiranih žena, gotovo postaje utjelovljenjem viktorijanskog pojma žene kao kućnog anđela. I ona sama postaje svjesna svoje naivne zablude: „Iz mjeseca u mjesec sve sam više u službi njegova poslovnog imidža. Postala sam najvrjedniji ukras njegova doma "(Isto, 77). Ne samo iz njezina života, već i iz tematike romana koje ona piše, možemo uočiti kako je temeljna tema Gavranovog romana odnos muškarca i žene. S jedne strane taj je odnos određen muškom željom za dominacijom i pasivnošću žene, dok je s druge strane to ravnopravan odnos u kojem se partneri međusobno nadopunjuju. Ovaj drugi oblik muško-ženskog ljubavnog odnosa je iskazan u odnosu Klarine prijateljice Vedrane i njezina muža. Ona ima muža „koji se ne pravi da je ono što nije, koji se ne boji djece i obveza, kojemu sutra neće smetati njen uspjeh i njena samostalnost" (Isto, 8889). Klara nalazi takvog muškarca u liku Emila, „neobična lika određenog izvanosjetilnim iskustvom" (Tatarin, 2004: 161). U konačnici, Klara uspijeva pronaći sreću, ali i ta sreća ovisi isključivo o činjenici da je kao žena uspjela pronaći muškarca s kojim će zasnovati obitelj.

Na primjeru romana Sanje Lovrenčić Martinove strune (2008) također možemo iščitati odnos između muškarca i žene u kojemu jedna obrazovana žena žrtvuje svoje želje radi muškarca. Ovdje se susrećemo s tipičnom situacijom oca koji radi i šalje novac i majke koja ostaje doma s djetetom. Život i identitet glavne junakinje Tanje ponajprije su određeni drugima, njezinim mužem i jedinim sinom. Ona se pokušava sjetiti vremena u kojem je potpuno drugačije zamišljala svoj život i imala snove koji su ovisili isključivo o njezinim željama i sposobnostima. Zanimljivo je njezino poimanje svoje majke i poretka u obitelji: „U njenoj se glavi žilavo održao nekakav patrijarhalni poredak bez patrijarha, jer je ona (majka) bila vladarica" (Lovrenčić, 2008: 80). Ona nije odrasla u okruženju gdje se žene podređuju muškarcima, ali njezin je život svejedno otišao u tom smjeru. Međutim, nitko ju nije na to prisilio (kao ni Klaru). Kako njezin muž kaže: „Tako si htjela, tako hoćeš, taj život je tvoj izbor i sama si kriva ako ti se ne sviđa" (Isto, 114).

U romanima Klara i Martinove strune uočavamo kako i u suvremenom, urbanomromanu postoji određeno shvaćanje žene koje se u nekim crtama preklapa s tradicionalnim patrijarhalnim podjelama muško-ženskih uloga i osobina. Zanimljiva je činjenica da su muškarci u tim romanima poslovno uspješni, dok žene, ako rade, djeluju isključivo kao učiteljice ili na neki drugi način sudjeluju u odgoju i obrazovanju djece, što upućuje na shvaćanje žena isključivo kao roditeljica i odgajateljica. Ipak, bitna je činjenica da su same junakinje u tim romanima odgovorne za takvo stanje. Na neki način, tradicionalna patrijarhalna misao i stereotipna shvaćanja razlika između spolova su još uvijek prisutni, kako u razmišljanjima muškaraca koji iskazuju želju za dominacijom nad ženom, tako i u razmišljanjima prividno emancipiranih žena. Ovdje se ne susrećemo s potlačenim ženskim subjektima koji su prisiljeni na život određen muškom dominacijom, već one imaju izbor i mogućnosti kakve njihove majke i bake nisu imale. U neku ruku sada više nisu muškarci ti koji predstavljaju prijetnju ženskoj emancipaciji i identitetu, već su one same sebi prepreka u ostvarivanju životnih ciljeva i snova. Prema tome, i na primjeru ovih romana uočavamo kako se u „modernom društvu dogodio pad simboličnog poretka, ali isto tako nije stvoren niti neki novi poredak koji bi jamčio tvorbu identiteta. U postomodernoj virtualnoj kulturi identiteti nisu utemeljeni u čvrstim supstancijama, istinama i vrijednostima. Postmoderni su identiteti raspršeni i nestabilni, oni trepere i njišu se na slomljenoj ljuljački nekoć čvrsto usustavljenih vrijednosti. Stoga su podložni različitim tvorbama i manipulacijama, brzim promjenama i prijelazima. Sve postaje moguće, odnosno nemoguće" (Oraić-Tolić, 2005: 249).

ZAKLJUČAK

Polazeći od određenja pojma patrijarhalnosti i dovodeći društvenu zbilju, s naglaskom na položaj žene i (pre)raspodjelu muških i ženskih rodnih uloga u kontekst književnih kretanja suvremenog hrvatskog romana, dolazimo do zaključka kako se patrijarhalno shvaćanje društva u hrvatskom romanu u zadnjih dvadeset godina marginalizira, parodira, trivijalizira i općenito reinterpretira u smislu shvaćanja da se moderno društvo više ne zasniva na raznim oblicima muške dominacije, kako u urbanim tako sve više i u ruralnim sredinama.

Tako Tomić svojim humorom dekonstruira stereotipne patrijarhalne obrasce i životne situacije, pokazujući kako je patrijarhalnost stvar prošlosti, te ako negdje i postoji kao društveni obrazac ponašanja, onda se treba shvatiti kao zastarjeo društveni poredak vrijedan poruge. S druge strane, spisateljice poput Julijane Matanović, Arijane Čuline i Vedrane Rudan i dalje tematiziraju ženske živote i društvo u kojima se pojavljuju neki od oblika patrijarhalne represije. Međutim, u njihovim romanima ti oblici represije su svedeni na popularne stereotipe i crno-bijele situacije, bez neke dublje karakterizacije ili propitivanja stvarnog stanja. I u romanima autora poput Mire Gavrana i Sanje Lovrenčić, koji su smješteni u suvremeni urbani locus, nailazimo na tematiziranje ženskih subjekata čiji su životi, odnosno identiteti određeni i podređeni Drugom, tj. muškarcu. Međutim, tu uočavamo kako podređenost ženskih junakinja ne proizlazi iz muškog nasilja, već iz njihove vlastite krize identiteta u društvu u kojem više ne postoji čvrsti poredak, pa su one još uvijek na neki način pod utjecajem svjetonazora nekog prošlog vremena.

Na primjeru Pere Budaka uočili smo i kako se klasična patrijarhalnost pojavljuje kao tema u suvremenom hrvatskom romanu, ali i tu uočavamo promjenu na planu zastupljenosti i književnog oblikovanja ženskih subjekata. Ne smijemo zaboraviti i kako su autori poput Ante Tomića, Arijane Čuline i Pere Budaka pod jakim utjecajem svojeg zavičaja i za njega karakterističnih rodnih i općenito društvenih stereotipa.

U konačnici dolazimo do zaključka kako je moderno hrvatsko društvo, a samim time i romaneskna produkcija, postpatrijarhalno, te da se u suvremenom hrvatskom romanu patrijarhalnost pojavljuje kao sustav vrijednosti koji svjesno ili nesvjesno podržavaju žene radi očuvanja stabilnosti, a ne muškarci, kao predmet ironizacije, trivijalizacije ili na margini, kao pojava koja polako nestaje, ako je uopće više i susrećemo.

LITERATURA KNJIGE:

Anić, Vladimir, Veliki rječnik hrvatskoga jezika, Novi Liber, Zagreb, 2003.
Bagić, Krešimir, Treba li pisati kako dobri pisci pišu, Disput, Zagreb, 2004.
Haviland, William A., Kulturna antropologija, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2004.
Katunarić, Vjeran, Ženski eros i civilizacija smrti: post scriptum, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2009.
Klaić, Bratoljub, Rječnik stranih riječi : tuđice i posuđenice, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990.
Kodrnja, Jasenka, Rodno-spolno obilježavanje prostora i vremena u Hrvatskoj, Institut za društvena istraživanja, Zagreb, 2006.
Kodrnja, Jasenka, Žene zmije - rodna dekonstrukcija, Institut za društvena istraživanja,

Zagreb, 2008.

Leinert-Novosel, Smiljana, Žena na pragu 21. stoljeća : između majčinstva i profesije, Ženska grupa TOD, Zagreb, 1999.
Nemec, Krešimir, Povijest hrvatskog romana Od 1945. do 2000. godine, Školska knjiga,

Zagreb, 2003.

Oraić-Tolić, Dubravka, Muška moderna i ženskapostmoderna : rođenje virtualne kulture, Naklada LJevak, Zagreb, 2005.
Pateman, Carole, Ženski nered : demokracija, feminizam i politička teorija, Ženska infoteka, Zagreb, 1998.
Pateman, Carole, Spolni ugovor, Ženska infoteka, Zagreb, 2000.
Solar, Milivoj, Rječnik književnoga nazivlja, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb,

2006.

14. Tatarin, Milovan, Kućni prijatelj : ogledi o suvremenoj hrvatskoj prozi, Mozaik knjiga,

Zagreb, 2004.

ČLANCI:

1. Mikulaco, Danijel, Sarko, Dora, Robi K. i Toni Makaroni - infantilne percepcije zbilje 90-ih, Fluminensia, 22, 1(2010), str. 85-101.

IZVORI S INTERNETA:

1. Pogačnik, Jagna, Novi hrvatski roman, Sarajevske sveske br. 13, 2006.

2. Zlatar, Andrea, Predfeminizam, feminizam ipostfeminizam u hrvatskoj književnosti, 2007.

IZVORI:

Budak, Pero, Nailaze vode, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1996.
Čulina, Arijana, Sta svaka žena triba znat o onin stvarima, Mozaik knjiga, Zagreb, 2004.
Gavran, Miro, Klara, Znanje, Zagreb, 2001.
Lovrenčić, Sanja, Martinove strune,, Leykam international, Zagreb, 2008.
Matanović, Julijana, Zašto sam vam lagala,, Mozaik knjiga, Zagreb, 2000.
Matanović, Julijana, Bilješka opiscu : neljubavni roman, Mozaik knjiga, Zagreb, 2000.
Rudan, Vedrana, Uho, grlo, nož, AGM, Zagreb, 2002.
Tomić, Ante, Što je muškarac bez brkova : humoristički roman, Hena com, Zagreb, 2000.
Tomić, Ante, Čudo u PoskokovojDragi, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.