Karakterizacija ženskih likova u romanu
“Pod drugim suncem” A. H. Bjelavca
Roman Pod dugim suncem nudi nam linearan prikaz likova kako muških
tako i ženskih. Ženski likovi su naročito shematizirani, postavljeni
jedni naspram drugih u svrhu usporedbe dobrog i lošeg, onoga što treba
i ne treba raditi. Autor se poslužio njihovim slučajevima i postupcima
po principu-ako dobro uradite, bit ćete nagrađeni, ako loše učinite
nanijet će te štetu i sebi i drugima. Ova činjenica ima posebnog značaja
uzmemo li u obzir činjenicu da su se na likovima, kako muškim, tako
i ženskim prelamali utjecaji novih tekovina koji su sa sobom donosili
napredak, prosvjetiteljski duh, radnu atmosferu, uređenje, ali i slobodnije
ponašanje, alkohol i druge poroke ,ili, barem ono što se u to vrijeme
smatralo poročnim.
Tri najznačajnija ženska lika i ona o kojima će se govoriti u radu jesu
Sabina, Fadila i Eliza. Sve tri žene su vezane za centar, Murisa.
Fadila i Sabina su sestre. Otac, Rifat-bey, im je isti, ali Sabinina
majka je Eliza. Činjenica da je Sabina dijete nastalo usred grešnih
odnosa će utjecati na njenu karakterizaciju.
Treba reći da je autor pokušao kod svake ponaosob opisati ono žensko,
objasniti nam kako žene razmišljaju i osjećaju u određenim situacijama
te definirati da to, žensko, može imati svoje dobre i loše osobine u
zavisnosti od samoga lika, da li je bio pod lupom patrijarhalnog odgoja,
ili, pak, je to žensko zapušteno, prenaglašeno, isključivo tjelesno
i neracionalno. Prema riječima Juliet Mitchell patrijarhalni univerzum
definira kao žensko, kao intuitivno, religiozno, vragolasto, (…) , upravo
onakvo žensko, kakvo je opisano u Bjelavčevom romanu-Sabina, pravi tip
istočnjačke žene pune senzualnosti , Fadila, bolećiva i sentimentalna
(…) mistična kći Istoka .
Pri prvim opisima dviju djevojaka odmah primjećujemo razliku- i jedna
i druga lijepo izgledaju i obrazovane su, ali je u slučaju Sabine prevladala
je želja za vanjskim, a kod Fadile za unutrašnjim aspektom ličnosti,
jedina sličnost im je iskrena ljubav prema Murisu. O njima dvjema Muhsin
Rizvić kaže slijedeće: Razlike priroda Sabine i Fadile su u tome što
je prva egoističko-strastvena, demonski žestoka žena-ljubavnica , dok
je druga meka, sentimentalno-plemenita, strpljiva i čedna djevojka.
Sabina, (patrijarhalno) neodgojena djevojka
Kao što sam već u uvodu istakla sudbina Sabine Sarijan nalazi se u
činjenici da je ona vanbračno dijete, dijete koje je nastalo iz nekonvencionalnog
odnosa i koje zbog toga nosi žig grešnog, tjelesnog jer nije imalo faktora
autoritativnog oca u svome razvoju koji bi je uputio na pravi put. Na
samome početku Sabina se opisuje kao krasno djevojče, pupoljak(…), lijepih
crta lica, velikih azurnih očiju koje su stidljivo i djevičanski gledale
svijet kroz pramenje razbacanih kosa, ali nam dalje daje opis nje kao
egoistične, tašte djevojke koja činjenicu da ne može ima sve što želi
nadoknađuje raskoši, skupim izazovnom haljinama i drskim ponašanjem.
Sabina nije gajila zlo u sebi već strastvenu ljubav koja se nužno pretvarala
u zlo jer se svaki izliv strasti, svaka činjenica da je žena ta koja
strastveno i pod svaku cijenu želi nekoga unaprijed osuđena. Sabina
je žena od akcije, ona ne čeka, ona nije pasivna romantična ljubavnica
koja zatvorena u svoja četiri zida koja plače i očajava za svojom sudbinom,
ona pokreće radnju, Murisu šalje poruku da se nađu, namjerno ističe
svoje tijelo da bi se igrala, ona je zavodnica, ali valjda to i nije
tako simpatično kao kada se kakav Don Juan šeće od žene do žene. Čini
se da kada Muris opisuje ideju ljubavi u pismu Nusretu, on kao da opisuje
Sabinu: Ja zamišljam ljubav kao djevu raskošnih ljepota, otvorenih,
ali ne uzburkanih grudi sa čarobnim osmjehom na usnama.
Sabina je u Murisovom svijetu nejasna slika sna, njegov i Nusretov latentni
dio, iskonska potreba, poriv, nagih ruku , sa grudima koje se nadimlju
pod bijelom haljinom , ona jeste i mora ostati neutaživa želja, izvor
duševnog bola i tjelesnog užitka. Zbog toga i ova izjava Muhsina R:
Ljubav je kod Bjelevca neuhvatljivo čuvstvo, kao i u sevdalinci.
Posmatrajući je na balu u njemu se budi čulnost, posmatranje Sabine
kao objekta seksualne žudnje: Savršeni oblici tijela koje je jako istakla
uska plesna haljina, bujne grudi, labuđi vrat budili su nekakvo pritajeno
čuvstvo u dubini Murisova srca. Osjećao je naprama toj djevojci ne baš
ono čuvstvo prave ljubavi, nego nešto drugo što je tražilo one užarene
usne i one uzburkane grudi što je tražilo u Sabini samo ženu… Muris
se osjeća krivim što misli na Sabinu umjesto na Fadilu.
Strast koja je opisana u Sabini je nužno destruktivna jer nije usmjerena
na pravi cilj i ona uništava sve što je nevino unutar nje, što je lijepo
i bogom dano kako poklon nevinom biću: U njezinu srcu, u tom tajanstvenom
zatvorenom hramu ljubavi buktio vulkanski oganj najčišće ljubavi – i
najvećih strasti i harao ideale djetinjstva, palio mirisne ruže koje
su procvale po suncem božanstvene ljubavi i stvarao ih u pepeo. Šta
god se nalazilo u tom srcu ona, ipak, Murisu govori: Murise, ja sam
vjerovala u svoje srce… Zaista, ma koliko se Sabina trudila biti racionalna,
hladna i promišljena, ona na kraju ostaje ono isto naivno dijete koje
bi uradilo sve za ljubav, pa, i bez imalo stida pozvala muškarca u svoj
stan i istome tom išla u njegov. Opis Sabinine ljubavi je dvojak, sada
je to čisto, nevino osjećanje, a onda gotovo kletva, nešto što ruši
i gazi čisto i lijepo: I sada ta nepoznata djevojka došla je da razori
zlatne kule što ih je njezina (Fadilina) čista duša podigla u carstvu
ljubavi; ta nepoznata djevojka došla je u Murisovo srce i sjela na njezino
mjesto.
Zabava na kojoj se Sabina našla predstavlja okruženje u kojem isplivavaju
na površinu sve njezine tjelesne osobine, ljepota i gracioznost, ona
je, koketna, vragolasta, vrckava, u prelijepim toaletama, okružena muškim
pogledima, ali ona traži samo jedan pogled. Sabini su drugi muškarci
instrument, duševna hrana za podizanje ega i samopouzdanja.
Sabina se ubija, opominjući onoga koji ju je ostavio, zarivajući riječi
svoje posljednje zbogom duboko u Murisovo sjećanje, ostavljajući ga
u vječitoj agoniji. Njena strast je progutala nju samu. Thanatos je
pobijedio Eros.
Fadila, mistična kći Istoka
Već spomenula kako su ženski likovi iskorišteni kao instrument, tako
je u karakterizaciji Fadile dat naporedno piščev odnos prema turskoj
i prema francuskoj književnosti. Fadila je djevojka koju je otac odgajao
slobodno, ona je predstavnik prosvjetiteljskog duha koji je oslobođen
predrasuda . Osim toga Fadila je i fizički privlačna, ali nije erotizirana,
njen opis je nevin, neiskvaren i kada je tjelesan on je samo tu da naglasi
da to, ipak, sve proističe iz njene duhovne čistoće i plemenitosti.
Ističući nevinost i plemenitost Fadiline
ljubavi prema Murisu, pisac ovoj publici pruža podtekstualno etiku platonizma.,
iskrenosti, sretnog braka.
Njena pojava je aristokratska, njeno obrazovanje je široko, ali da bi
bila savršena ona je ostala privržena mistici, Istoku, ona je intuitivna,
religiozna i, najvažnije, moralna. Fadila je opisana kao biće bez mane,
žena koja oprašta vjereniku dane provedene sa drugom, razvratnicom,
koja će srušiti autoritet, ali, samo u kada je u pitanju njegov život.
Fadila ne čini ništa za sebe, i kada bi činila, to bi bilo osuđeno.
Ništa više nije bilo nemoguće, ništa neizvedivo, jer joj to diktiraše,
prevelika ljubav nasprama čovjeku kojeg je žarko ljubila...
Ona i u najtežim trenutcima brani njegovu čast i ne dozvoljava da se
o voljenom govori loše: Ali se prevario (Šemsi-bey)! Kad je počeo proti
Murisu, ona ga zamolila da prestane. Fadila tiho i dostojanstveno pati,
ona ne želi da ga Murisa zamara svojim sumnjama, nedoumicama: Krvarilo
joj srce, ali ne osvetom, da satare i uništi Murisa, nego pod jarmom
teške tuge i razočaranja.
Najljepši dio njezina karaktera je činjenica da se Fadila ne stidi priznati
da nekoga voli, nije je stid ni brata ni oca, ona tačno zna šta hoće
i zbog toga joj udovoljavaju u željama, kupuju knjige umjesto skupih
parfema i haljina. Rušiti zakon u ime muškarca je dozvoljeno, to je
krajnji pokazatelj ljubavi i privrženosti. Zanimljivo je kako svi prema
njoj imaju zaštitnički odnos, ona je ruža kakve nema u po Stambola,
pa je čuvajte i njegujte.
Putanja kojom se njen lik razvija je uzlazna, svako njezino djelo donosi
zdrave plodove. Ako je Sabinina naklonjenost id-u nju dovela do destrukcije,
Fadilin super-ego vodi do kreacije, do organizacije: Kako je postala
jaka, odvažna...Izgledala velika, oči joj sijevale a čitavim tijelom
prostrujila joj užarena lava misao: spasiti Murisa..
Fadilina odluka da spase Murisa ima u osnovi romantičan karakter: emfatična
je i herojska do samozaborava. Ona je izraz ljubavnog žrtvovanja bez
granica.
U Murisovim očima ona dobiva anđeoski lik kojeg obožava, kojem se divi,
ona gotovo postaje renesansna dama, kult, božanstvo, ali nikada predmet
tjelesne žudnje.
U momentu kada oblači zapadnjačko odijelo, ona postaje druga osoba,
napušta Istok, misticizam i usvaja nove vrijednosti, naizgled se emancipira,
dok ustvari napušta svoje korijene, svoje navike i zanemaruje svoja
osjećanja radi jednog muškarca.
Fadila je mudra, ona iskorištava Murisovu slabost, spašava ga i na taj
način zauvijek zadužuje na odanost i ljubav-u suštini obje su ga zadužile;
jednu da voli, zbog druge da se kaje. Ma koliko idealizirano i čisto
bila predstavljena ljubav između njih dvoje sam autor nas na kraju upućuje
da je Sabina pobijedila, da se duboko uvukla u Murisovu i našu podsvijest,
ako ono drugo, kao prijetnja koju skrivamo i koje se bojimo.
Eliza i prvi grijeh
Eliza je u romanu opisana kao koji nema oscilacija, ona stalno srlja
u propast vodeći i svoju kćerku, Sabinu, zajedno sa sobom. Kao kazna
za njezin i Rifatov grijeh iz mladosti pojavljuje se rodoskvrnuće, Nusretova
ljubav prema sestri. U mladosti prevarena, u bračnom životu nesretna.
Čitav joj život prošao kao mutna rijeka kroz pustaru... Izgubljena,
Eliza nikada ne uspijeva naći neko konstruktivno rješenje za svoje probleme,
ona mora sve
odmah priznati, reći, ona ne zna za granice čak i kada je njezino dijete
u pitanju. Eliza je predstavljena kao izgubljena žena upravo zato što
nema muža pored sebe i zato ostaje moralno zakinuta kao i njena kći.
Porodica u kojoj je sama majka odgajatelj je krnja porodica osuđena
na propast, jer, žena nema potreban autoritet. Eliza je u potpunosti
ovladana svojim porivima koji su predstavljeni kao perverzni, ružni;
ljubav koja dolazi sa njene strane, iako je ljubav, je odvratna, demonska.
Zanimljivo je to da se u romanu gotovo nigdje i ne spominju neki razgovori
između nje i Murisa niti se može naslutiti njezina naklonjenost njemu,
ali se autor, izgleda, pred kraj sjetio začiniti njezin već uzburkan
život i učiniti je devijantnijom, odvratnijom, jer se takva žena ne
može promijeniti, ne može doživjeti prosvjetljenje, ne može se uzdignuti
u nebesa poput Fadile, njezina konačnost je jedino destrukcija.
Literatura