Zapisi iz mrtvog doma - F.M.Dostojevski

Dostojevski se u jednom periodu svog života družio sa tajnom grupom mladih ljudi koji su prihvatali socijalsitičke ideje Sen-Simona i Furijea. Ovi ljudi su se sastajali u kući činovnika Ministarstva vanjskih poslova , Petreševskog . Poslije ustanka, Rusija je preduzela drastične mjere prema protivnicima. Ljudi iz kruga Petreševskog su uhapšeni, među njima i Dostojevski, i osuđeni na smrt. Na sam dan pogubljenja, smrtna kazna je zamijenjena na osam godina robije u Sibiru..Četiri godine prinudnog rada Dostojevski je proveo u društvu ubica i lopova. Tu svoju ispovijest dao je u romanu „Zapisi iz mrtvog doma“ koji se danas gleda kao genijalni početak tragičnog logorskog žanra. Tom knjigom su se oduševljavali najveći umovi, a Tolstoj koji nije volio Dostojevskog je napisao: „Ne znam ni za jednu bolju knjigu u cjelokupnoj književnosti, čak ni od Puškina“.
Roman govori o robijašima i njihovom načinu života. Svaki dan tamo je skoro isti. Robijaši moraju da rade zadatak koji im je zadat. Ko ne radi biće dobro šiban. U „mrtvoj kući“ čovjek se morao naučiti „trpljenju“- kaže Dostojevski. Da ne bi sasvim poludio u tom okruženju on je morao naći neki izlaz. Utjehu je našao u hrišćanstvu. Neki od njih nisu ni smatrali da se izbor mora naći. Hladnokrvno su prihvatali sudbinu , kao što su i hladnokrvno ubijali, krali i sl.
U mrtvom domu se nalazi jedan „naročit svet“ koji je je, kao kaže i sam Dostojevski : „Sam đavo je opanke poderao dok nas je skupio“. Mrtva kuća je sastavljena od raznih ljudi, različitih nacionalnosti, vjera, običaja, društvenih slojeva, koje spaja jedna ista muka, da dijele taj naročit „život kakvog nigde nema“. Mnogi od njih su zaslužno dospjeli tu gdje jesu, a ima i onih koji su tu... ni sami ne znaju zašto. Svojom snalažljivošću „najkrupniji“ su znali prodati svoju tešku sudbinu naivnome, za par novčića i odijelo predviđeno za krivce teže kategorije! Ovaj „prepreden svet“ okružen zidinama mrtvog doma nije ništa okrutniji od života van njega : „Možda ovi ljudi nisu toliko gori od ostalih, koji se nalaze izvan tamnice“.

Dio uvoda vezan za život Dostojevskog, sam napravila, jer je po meni bitan da bi shvatili razloge, koji su podstakli pisca da napiše jednu vrstu ispovijesti, autobiografije. Iako je ovo djelo jedno od najuspjelijih književnih ostvarenja , treba da ga shvatim sa sociološkog aspekta. Da bih tu vezu napravila , pokušala sam prvo da objasnim zbog čega je Dostojevski da bi preživio „mrtvu kuću“ spas našao u hrišćanstvu i Bogu ? Zašto su neki iz njegove „porodice“ našli spas u radu ? Zašto je zločin ubiti ? Zašto je to grijeh? Šta je uopšte čovjek, koja je njegova najbolja definicija? Zašto kroz Boga pokušava da objasni ubistvo ? To su samo neka od pitanja , svakako i motiva , koje ću pokušati da provučem kroz ovu temu .
Zašto ljudi ubijaju jedni druge ? Ubistvo postoji „od kada je svijeta i vijeka“ , „vuče“ se kroz vrijeme i nikako da se iskorijeni. Kroz istoriju , dolaskom religije konkretno uzimam za primer hrišćcanstvo, koje nosi sa sobom pravila i norme, „propisane “ od Boga, među kojima kaže „ne ubij“. Manje više , svi znamo deset Božijih zapovjesti , ali ako ih izuzmemo pitanje je zašto nekom uzeti život ? Bez obzira kako taj neko živio, u izobilju ili oskudici, posteno, neposteno, u tuzi ili radosti ...Zašto mu ga uzeti ? S druge strane, da li je vrijedno , konkretno vezano za roman , da se oduzimanjem tudjeg života to replicira u našem životu , progonstvom u Sibiru ? Smatram da ne postoji taj novac , satisfakcija , koja je ekvivalentna „životu “ onog čovjeka u zemlji ili onoga koji život provodi u zatvoru . Još gore ako taj ubica ima savjest , koja ga pored uništenog života razdire i izjeda iznutra . Zar ovo nije sramno i žalosno ? Grijeh je ubiti čovjeka , pa i ti si čovjek , i tebe može neko ubiti . S pravom baš ovdje stavljam misao engleskog filozofa Tomasa Hobsa da je „Čovjek , čovjeku vuk“( Homo homini , lupus est ) .
„Nesrećnici“, kako su ih ljudi u Rusiji zvali , su svoje grijehe koje okajaju i odslužuju na ovom odredištu , doživljavali na različite načine Jedni pokušavaju da isprave svoje greške , dok neki manje svjesni situacije, to jeste svog delikta , odležavaju svoju kaznu , pa čak se ponekad dive svom „ remek djelu “ , na primjer šestostrukom ubistvu i slično .
Većina „ukućana“ ove kuće posjeduje Bibliju , a koliko poštuju Boga vidi se iz X glave „Božić“ . U vazduhu se osjeća praznična atmosfera . Zato je pisac kao veliki vjernik sa razlogom religiji i hrišćanstvu dao posebno mjesto u svom djelu . Biblija se po tamnici krade , prodaje , preprodaje ,što znači da sem toga što prodavac koji je ukrao Svetu knjigu od glavnog lika , ima koristi (ekonomske) , tako i onaj koji je kupi , te se moli i nada da će mu Bog uslišiti molitve . Takođe vjernici drugih vjeroispovjesti , pored hrišćana , kao na primjer muslimani razmišljaju o svom prazniku koji se priređuje u njihovom mjestu , prisjećaju se i priželjkuju da budu tamo sa bližnjima na taj sveti dan .
Ako je Puškin najveselije ime ruske književnosti, Dostojevski je sigurno najtragičnije . Niko kao on , nije prikazao ljudsku dušu , niko tragičnije ocrtao njihovo beznadje , zagušljiv oblak briga , što je obavio čovjeka , gušeći ga i pritiskajući . Niko nije dao dublje opis onog plemenitog čovjeka , izudaranog bijedom i poniženjima , ili očaj što godinama bezizlazno tumara u zatvorenom krugu , razapet između snova o ljepšem svijetu i teške stvarnosti koja se ne mijenja . Dostojevski je dao bogat registar karaktera , likova i individualnosti , koji nose u sebi nemir i težak položaj Ruske inteligencije , gdje se sloboda ličnosti , ne plaća samo gubljenjem hleba i progonima u Sibir . Oni u sebi nose duboku potrebu da nadju svoje mjesto i ulogu u životu Rusije , što i vidimo iz romana .
Kao i ljudi van njihovog doma , oni piju u zavisnosti kako ko stoji sa novcem , koji je kako kaže sam stvaralac ovog djela deset puta vrijedniji nego van ćelije. Inače, „u ruskom narodu osjeća se izvjesna simpatija prema pjanom čovjeku“. Takvo pijano stanje je učestalo za krivce koji su trebali biti šibani :„Pijan čovjek ne osjeca tako jako bol od biča ili šibe .“ Znali su raditi po godinu i više ne bi li zaboravili bol , jad i unutrašnje i vanjsko siromaštvo , makar na trenutak , pa im je kapital išao iz šupljeg u prazno .
Mnogo sam razmišljala o tome da li tamnica , samnica , zatvor u teškim uslovima može da popravi čovjeka ? Ona „iscrpljuje životne sokove iz čovjeka , truje mu dušu slabi je i zaplaši , a posle tu moralno usahlu mumiju i skoro ludog čovjeka pokazuju kao primjer popravke i pokajanja “ . Neki od njih imaju poroke kao što je šverc pića . Jeste da je to laka zarada, primamljiv posao , ali nakon više puta kažnjavanja jedni te isti ljudi to ponovo rade . Osjećaju se beskorisno ako ne prave neku štetu .
U ovom kaznenom prostoru treba naučiti živjeti , ne bi li preživjeli . Dostojevski u romanu kaže : „Čovjek je izdržljiv stvor . Čovjek je biće koje se na sve navikava“. I ja mislim da je ovo njegova najbolja definicija . Šta je sve čovjek spreman da izdrži i koliko da istraje najbolje vidimo kroz galeriju likova koji se prepliću u romanu .
Ako je sociologija nauka koja se isključivo bavi društvom i odnosom čovjeka u tom društvu , pitam se koliko je društvo imalo uticaja na ove ljude u Mrtvoj kući ? Da li je postojala nada i spas za njih ?
Svako od njih je pronašao smisao življenja u nečemu . Isaj Fomič, oslikan u mješavini naivnosti , gluposti , lukavstva , drskosti , plašljivosti i hvalisavosti , sa svim svojim epitetima koji ga „prate“ , mu pomažu da živi među „vukovima“ ,u želji da dođe do kraja tunela , gdje ga čeka svjetlost tj.da se oženi . Kao komičar ove tragedije od jadnog života , poštapa se da izdrži do kraja . Baškulin , robijaš koji je ubio iz strasti, „otkucan“ od strane očevidaca (tetke , žene zbog koje je ubio) , čine ga srećnim male stvari . Pozorište , koje je lani bilo zbog majorove ljutnje uskraćeno , ove godine budi u njemu veliko oduševljenje . Poljak s violinom , koji obično prati pijanice je jedan od dokaza da su zatvorenici pokušavali takav , kakav život učiniti prividno ljepšim , naravno koliko je to moguće .
A društvo ? Društvo ih je otjeralo tu i dalo nemogućnost izbora , niti pravo na slobodu ličnosti : „Nema nista teže , nego zadobiti povjerenje naroda i zaslužiti njegovu ljubav.“ Vjera čovjeka se ne stiče rođenjem , zato je potrebno da se potrudi i srcem i razumom . Odnosno u dubinama srca vjera može biti ukorijenjena nesvjesno , ali svijest traži svoja prava : ona sumnja , traži , odbacuje , muči ! Muči sebe i srce čovjekovo i izbacuje sopstvenu muku iz sebe u svijet koji ga okružuje (mislim na likove u romanu).
Čovjeka ne ubije toliko osjećaj izolovanosti , koliko besmislenost egzistencije zasnovan na oduzimanju mogućnosti da radi nešto korisno .
Zato bih posebo izdvojila dva lika robijaša , tumačeći ih kao dva potpuna antipoda . Na jednoj strani to je lik razbojnika Orlova , zlikovca ,vojnog bjegunca , koji je hladnokrvno klao starce i djecu . Okrivljen je za mnogo ubistava i osuđen na kaznu šibanja , a to je posebna kategorija . Na drugoj strani to je lik mladog robijaša Sirotkina sa svega 23 godine , koji je za pisca ostao zapamćen po svojoj ljepoti i otmenosti , po njemu jedan od najljepših robijaša Mrtvog doma . Bio je smjeran , malo je govorio , a u tamnici je jer je ubio svog komandira Girigorija Petroviča , koji ga je stalno maltretirao . On je takođe svrstan u posebnu kategoriju , kao i Orlov , jer je izdržao četiri hiljade šiba i došao je tu .
Iako su jedan i drugi ubice , ipak bih lik Sirotkina izdvojila kao nekog kome mjesto nije tu , neko je blag i dobar, mio i ne mogu ga uporediti sa zlikovcima i ubicama .(iako je i on sam ubio , ali jer je bio maltretiran i očajan) , koji zbog svojih postupaka ne osjećaju kajanje , niti grižu savjesti . To je ono što Mrtvi dom čini pomalo nepravednim „Svuda ima rđavih ljudi a među rđavim dobrih“ . Ima tu među krvoločnim ubicama i plemića i obrazovanih ljudi . Ima ljudi bez emocija , porijekla , koji su na različitoj društvenoj ljestvici .
Ali ovdje u Mrtvom domu oni su svi isti bez obzira na vjeru i porijeklo : „I ja sam neočekivano postao isto tako prost čovek i robijaš kao i oni “ . Svi jedu isti hleb, spavaju na drvenim daskama , rade teške fizičke poslove , bivaju šibani . Oko njih se čuje smijeh , psovka ,zveka okova ,dim i smrad , obrijane glave , žigosana lica , raznobojna odijela sa prugama i „osramoćeno“! Maltretiraju ih , ophode se prema njima kao prema životinjama. Za njih nije bitno ko je veći ubica i zlikovac , ko je monstrum , a ko je naivno i pošteno stvorenje . Oni su tu svi isti , svi jednako krivi i svi stavljeni u isti koš. To je Mrtva kuća , za žive ljude, život kakvog nigde nema i neobični ljudi.
Postoji još nesto što ih održava u tom domu , nešto što bih ja izdvojila kao još jedan bitan sociološki motiv u romanu , a to je rad .
Rad je bio vrsta kazne , koja ih je sljedovala , a ujedno je i ispunjavao njihovo vrijeme . Radili su razne poslove , neki su im pričinjavali zadovoljstvo , a neke su smatrali besmislenim , kao sto je bilo razvaljivanje barke . Posao tek da robijaši nisu bezposleni . Lomljenje barke smeta Aleksandru Petroviču , jer je to uzaludan posao, robijaši su srećni kad njihov rad ima cilj, a ne samo da bi nešto radili .To je takozvani prinudni rad . Naravno, i prinudni rad različito doživljavaju , on postaje navika , obaveza, dio života u Mrtvom domu . Bez obzira koliko ko bio vrijedan , lijen , manje lijen, taj rad ih je održavao i pomogao da opstanu tu gdje jesu : „Osjećao sam da me rad može spasiti , ojačati moje zdravlje i telo.“ .

Zaključak

Postavlja se pitanje kakva je tamnica institucija? Da li u njoj kao i u žiotu vlada zakon jačega?
Onaj utisak koji sam ja stekla čitajući ovaj roman, jeste da je i tamo život.Život koji niko od nas ne bi želio, niti bilo ko od nas im pozavidio.to je život na koji su sami sebe osudili.
I tamo se živi ,i tamo se druži i tamo čovjek uči i tamo je novac bitn i njime se sve plaća : i po koja rakija i brica i druženje.Pa to sve imamo i u svakodnevnom životu,van zatvora, zar ne?
Pitam se onda u čemu je razlika?
S obzirom na moj optimizam,ovaj rad bi završila rečenicom Artura Goldena koja daje nadu za životom bez obzira na na sve :
„Ma kakve bile naše muke, jadi,one brzo će izblijediti kao mastilo na papiru“