POCETNA STRANA

Hrvatski jezik u 19. stoljeću

O hrvatskom jeziku u 19. stoljeću sada već ima dosta literature raznolikoga tipa, i sintetičkih radova i nekih analitičkih raščlambi pojedinačnih pitanja i problema koji se tiču grafije, pravopisa, morfološkoga opisa (posebno kad je riječ o odnosu između tzv. starih i novih padežnih nastavaka) te radova o važnijim jezikoslovcima iz toga stoljeća i o njihovu djelovanju (v. literaturu). Zato ću ja u ovome prilogu krenuti malo drukčijim putem pa će mi za polazište poslužiti važnija jezikoslovna djela nastala u 19. stoljeću, a ostale informacije i/ili komentari vezani bilo za pojedine događaje bilo za pojedine osobe bit će na neki način u drugom planu. U prvom planu bit će gramatike i rječnici, a iznimno će biti riječi i o pojedinim raspravama i/ili člancima ako su posebno važni ili ako su u svoje vrijeme bili izrazito utjecajni.
No prije toga mislim da je važno naglasiti kako se cijelo 19. stoljeće, kad je riječ o hrvatskome jeziku, može podijeliti u tri razdoblja. Prvo razdoblje obuhvaća prva tri desetljeća 19. stoljeća, drugo razdoblje traje od tridesetih do pedesetih godina, a treće od pedesetih godina do kraja stoljeća. Za prvo se razdoblje može reći da se po mnogo čemu izravno nastavlja na zbivanja i tendencije iz 18. stoljeća (prema Brozovićevoj klasifikaciji ono bi spadalo u četvrto razdoblje koje traje od polovice 18. stoljeća do preporoda, usp. Brozović 2008: 68). Drugo je razdoblje obilježeno ilirskim pokretom i zbivanjima u vezi s njim, a treće karakteriziraju raznovrsni sukobi pojedinih filoloških škola, i to riječke filološke škole, zadarskog jezično-književnoga kruga i zagrebačke filološke škole, a od osamdesetih godina nadalje u te se sukobe, ponajprije sa zagrebačkom školom, uključuje i škola tzv. hrvatskih vukovaca.

I

Na prvom mjestu treba spomenuti najveći rječnik starije hrvatske leksikografije uopće, koji ima tri dijela s po dva sveska (svih šest svezaka ukupno obaseže preko 4700 stranica) Dubrovčanina Joakima Stullija. Prvi dio toga rječnika pod naslovom Lexicon latino-italico-illyricum objavljen je u Budimu na samom početku 19. st., tj. 1801. godine, drugi pod naslovom Rječosldxje u Dubrovniku 1806, a treći pod naslovom Vocabolario italiano-illirico-latino također u Dubrovniku 1810. godine. Građa za taj rječnik crpljena je iz gotovo svih prethodnih rječnika, iz književnih djela i raznih rukopisa (obaseže 313 različitih vrela). Rječnik je izrađivan s pretpostavkom da ga razumiju svi Slaveni, pa je u nj preuzimano dosta leksika iz staroslavenskoga, ruskoga, češkoga, poljskoga i slovenskoga jezika, a Stulli je unosio u nj i brojne vlastite novotvorenice. U vezi s tim rječnikom zasjedalo je u Beču i posebno carsko povjerenstvo 1785. godine. Naime Stulli je rječnik počeo pisati dubrovačko-dalmatinskim slovopisom, a povjerenstvo (u sastavu Antun Man-dić, Joso Krmpotić, Marijan Lanosović i sam Stulli) odlučilo se za slavonski slovopis (grafiju).
Drugo po redu važno djelo koje slijedi nakon prvoga dijela Stullijeva rječnika jest još jedan rječnik: Ricsoslovnik illiricskoga, italianskoga i nimacskoga jezika (Beč, 1803) Istranina Josipa Voltića (Voltiggia), kojemu je osnovica ikavska, ali se navode i neki jekavski oblici. Pisan je slavonskom grafijom. Leksik je Voltić skupio s raznih strana, pa ima pored štokavskih riječi i čakavizama, i kajkavizama, a razmjerno dosta čak i turcizama (npr. csardak, csemer i sl.). Rječniku je pridodana i mala gramatika (Grammatica illirica), koja sadrži samo morfologiju i neka sintaktička pravila, a nastala je pod izravnim utjecajem starijih gramatika (to se npr. vidi po tome što Voltić, kao i većina najstarijih gramatičara, razlikuje sedam padeža u jednini, a osam u množini). Rječnik je relativno skromno leksikografsko djelo (i kvantitativno: sam rječnik obaseže ukupno nešto više od 120 stranica), ali je važno, između ostaloga, i po tome što pokazuje kako je slavonski utjecaj i u grafiji, i u leksiku, pa i u svojevrsnoj ikavsko-jekavskoj stilizaciji u to vrijeme bio dopro daleko na zapad.
Sljedeće važno djelo iz prvoga razdoblja jest Grammatica della lingua Illirica Franje Marie Ap-pendinia, pripadnika reda pijarista te profesora i ravnatelja u dubrovačkom zavodu Collegium Ragusinum. Prvo izdanje te gramatike objavljeno je u Dubrovniku 1808. (kasnije su objavljena još tri izdanja). U gramatici se opisuje, a donekle i normira ponajprije dubrovačka jekavština. Gramatika sadrži ponešto i ikavizama pa zato Appendini piše kako svoju gramatiku zasniva na dalmatinsko-bosanskom idiomu (time se u ono doba ponajprije mislilo na štokavsku ikavicu). Pisana je talijanskim jezikom (i sam Appendini bio je Talijan, koji je hrvatski jezik naučio u Dubrovniku). Appendini se u velikoj mjeri oslanja na gramatiku svoga sunarodnjaka Ardelia Della Belle (koja je pod naslovom Instruzioni grammaticali della lingua Illirica objavljena kao uvodni dio Della Bellina rječnika Dizionario italiano-latino-illirico, Mleci, 1728), posebno u građi, u uzorcima sklonidaba i sprezanja i sl., ali je od nje mnogo opširnija, što se posebno odnosi na sintaktički odjeljak. Štoviše, može se reći da je Appendinieva gramatika prvi gramatički spis u Hrvata koji sadrži relativno opširan opis sintaktičkoga ustrojstva.
Samo četiri godine nakon Appendinieve, a u sklopu iste jezične politike objavljena je i Appendi-nieva gramatika, a što ju je u ilirskim provincijama provodio maršal Auguste Marmont (prema toj je politici, između ostaloga, nastava u osnovnim školama bila na hrvatskom, a u srednjim školama na francuskom ili talijanskom jeziku), objavljena je u Trstu (1812) Nova ricsoslovica illi-ricska ličkoga župnika Šime Starčevića (Appendinieva je gramatika bila namijenjena primorskoj Hrvatskoj, a Starčevićeva kontinentalnoj). Gramatika sadrži opis glasova, pravopis, opis vrsta riječi te primjere poslovica. Specifična je, između ostaloga, i po tome što je pisana polemički, a polemičnost je najčešće usmjerena baš na Appendinia, kojemu Starčević najviše prigovara uzdizanje dubrovačkoga govora iznad svih ostalih štokavskih govora. Starčević je zagovarao čistu ikavsku štokavštinu i smatrao da je ona, kao naddijalektalna, primjerena štokavskoj većini (a to znači govornicima hrvatskoga jezika i u Dalmaciji, i u Dubrovniku, i u Bosni, i u Slavoniji, i u »Horvatskoj«). Toj štokavskoj većini, smatra Starčević, primjerena je i zajednička grafija, a to je za nj tzv. slavonski slovopis. Ta je gramatika prva hrvatska gramatika koja je pisana hrvatskim jezikom i najvažnija je po tome što je u njoj prvi put opisan četveronaglasni sustav (prijašnje gramatike, uključujući i Appendinievu, pretpostavljaju i/ili opisuju tronaglasni sustav, što vrijedi i za neke kasnije, npr. Babukićeve). Od četiriju naglasaka toga sustava »jedan je posve kratak« (kao npr. u riječi nebo), drugi »malo uzdignut pak barzo spushtan« (npr. grihdta), treći je »malo potegnut na duglje« (npr. pitam), a četvrti je »posve raztegnut« (npr. kazati) (usp. Starčević 2002: 113). Ta gramatika karakteristična je i po tome što opisuje (samo) šest padeža i u jednini i u množini (ostale stare gramatike imaju obično sedam padeža u jednini, a osam u množini, ili 6 u jednini, a sedam u množini, kao npr. Appendinieva, odnosno 7 i u jednini i u množini, kao npr. Relkovićeva). Starčević nema ablativa, kao ostale stare gramatike, ali nema ni lokativa, nego mu je šesti padež instrumental. Treba također napomenuti da je Starčević uočio i relativno dobro opisao kategoriju živosti, a u opisu kategorije određenosti otišao je korak dalje od prethodnika, pa je uočio ne samo to da se oblici bez završnoga i (npr. mlad) upotrebljavaju kao dio predikata nego je određenost odnosno neodređenost čak pokušao i definirati, usp. »pridavno ime izhode-che na samoglasnik ima odredno i na blixe stisnuto zlamenovanje, a kad na skupglasnik izhodi, obcheno i neodredjeno« (Starčević 2002: 38).
I napokon od važnijih jezikoslovnih djela prvoga razdoblja treba svakako spomenuti i Gramma-tik der illyrischen Sprache Slavonca Ignjata Alojzija Brlića, koja je doduše objavljena u vrijeme ilirizma (u Ofenu, tj. Budimu) 1833. godine, ali se i koncepcijski i mnogim drugim osobitostima izravno nastavlja na slavonske gramatike 18. stoljeća (tj. posebno na gramatike Matije Antuna Relkovića i Marijana Lanosovića), iako je sam Brlić, ali uglavnom samo na riječima, bio pristaša Karadžićev, žestok protivnik iliraca (naziva ih čak zagrebačkim kurvama koje su pokvarile narodni jezik), a zagovornik ćirilice i narodnoga jezika. Gramatika je bila pisana i predana na recenziju još 1827. godine pod naslovom slavonska (a ne ilirska) gramatika, pa je naziv slavonska zadržan u tekstu, a naziv ilirska samo je u naslovu. Na stare slavonske gramatike Brlić se oslanja i u slovopisu, koji je najvećim dijelom isti kao u Relkovića i Lanosovića, tj. tzv. slavonski, osim grafema y kojim obilježuje reflekse jata (po tome je svakako blizak ilircima koji jat obilježuju tzv. rogatim e lel). Kad je riječ o akcentuaciji, Brlić opisuje tronaglasni sustav, kakav je u njegovo vrijeme bio svojstven (staroštokavskoj) slavonskoj Posavini. Prvi je hrvatski gramatičar koji ima iste padeže o kojima govorimo i danas (instrumental mu je šesti, a lokativ sedmi padež). Bio je također prvi gramatičar koji je eksplicitno i teorijski utemeljeno opisao kategoriju glagolskoga vida (usp. Brlobaš 2007: 133-147). Jasno razlikuje određene i neodređene pridjeve te navodi posebne sklonidbe i jednih i drugih. Svojoj gramatici Brlić dodaje i rječnik pod naslovom Najpotrebitije ryči, što predstavlja još jednu izrazito karakterističnu poveznicu sa starim (slavonskim) gramatikama.
Prema svemu rečenome za prvo (predilirsko) razdoblje možemo reći da se naslanja izravno na 18. stoljeće, da u njemu prevladava ikavica ili ikavsko-jekavsko dvojstvo, da se zadržava i slavonska grafija, koja je zapravo već u 18. stoljeću predstavljala svojevrsni kompromis između sjevera i juga. Naime slavonska grafija u nekim elementima odudara od grafije karakteristične za hrvatski sjever ili od tzv. isusovačke grafije (posebno za kajkavski književni jezik) i približava se grafiji uobičajenoj za hrvatski jug, ili tzv. franjevačkoj grafiji. Tako se npr. fonem c ne piše kao cz, nego kao c, fonem ž piše se kao x, napušta se bilježenje fonema lj i nj kao ly i ny, a uvodi pisanje lj i nj itd. Početkom 19. stoljeća dakle grafijska podvojenost nije više između sjeverne i južne zone, nego zapravo između štokavskoga i kajkavskoga književnog jezika.

II

Drugo je razdoblje, kad je o jeziku riječ, tj. razdoblje ilirskoga pokreta, obilježeno u najvećoj mjeri rješavanjem određenih grafijskih pitanja, ponajprije vezanih za pisanje palatalnih suglasnika, odnosno temeljitom i kasnije široko prihvaćenom grafijskom reformom. Tu reformu započeo je vođa ilirskoga pokreta Ljudevit Gaj knjižicom Kratka osnova horvatsko—slavenskoga pravopisana, koja se još uvijek odnosi na kajkavski književni jezik. U njoj Gaj palatale označuje nadslovnim znakovima po uzoru na Pavla Rittera Vitezovića (tildom odnosno kombinacijom tilde i kvačice). Međutim današnja hrvatska latinica počinje dobivati svoj konačni oblik tek Gajevim člankom Pravopisz objavljenim 1835. godine u Danici. U tom članku, kojim se kao osnovica književnoga jezika pretpostavlja štokavsko narječje, znak za fonem ć preuzima Gaj iz poljskoga (u Kratkoj osnovi nije ga ni bilo jer kajkavski nema toga fonema), uvodi pisanje tzv. rogatog e (e) za jat, vraća se na neke dvoslove, i to dj (za đ), tj (za ć) i lj (za lj), ali umjesto točke na j piše u tim dvoslovima znak sličan zarezu. Nešto kasnije pojavljuje se u Danici i dvoslov dž (za fonem dž).
Znak đ (za fonem đ, koji je predložio Đuro Daničić, uveden je tek 1892. Brozovim Pravopisom). Borba iliraca za jedinstveni slovopis nije međutim bila samo grafijsko pitanje, nego i jedan od oblika borbe za narodno i jezično jedinstvo svih »Ilira«, što je nešto kasnije značilo i svih Južnih Slavena.
Osim u grafiji ilirci su vrlo mnogo učinili i na tome da hrvatski jezik postane diplomatičkim (tj. službenim) odnosno da prodre i u visoko školstvo, što je započelo već 1832. godine kad Matija Smodek počinje predavati »materinski jezik« na ondašnjoj Akademiji.
Djelo koje je, bez sumnje, najviše doprinijelo širenju Gajeve grafije bila je izvanredno utjecajna (dijelom čak i u cijelom slavenskom svijetu) prva ilirska gramatika, koju je pod naslovom Osnova slovnice slavjanske narečja ilirskoga 1836. u Danici ilirskoj u nastavcima objavljivao Slavonac Vjekoslav Babukić (br. 10-15). Iste godine izišla je i kao zasebna knjižica (na sedamdesetak stranica). Već tada Babukić preporučuje da se ilirsko e čita kao je, ali da se može čitati i kao i odnosno kao e. Gramatika inače ima tri poglavlja i u njoj se izlaže slovopis kakav je preporučen u Gajevu članku Pravopisz, zatim opis glasova i njihovih promjena, opis naglasaka, morfologija, a jedna od ukupno 49 točaka posvećena je i redu riječi. U morfologiji Babukić propisuje starije nastavke u oblicima množine, npr. gen. jelenah (ili jelenov), dat. jelenom, lok. o jelenih i instr. jeleni, na čemu su kasnije insistirali i svi drugi predstavnici zagrebačke filološke škole (Antun Mažuranić, Ado-lfo Veber Tkalčević, Bogoslav Šulek i ostali). Ta je gramatika, sve do pojave Mažuranićeve Slovnice Hervatske iz 1859. godine, bila temeljni priručnik za učenje hrvatskoga (ilirskoga) jezika.
Među ilirske gramatike treba svrstati i gramatiku Antuna Mažuranića objavljenu u Zagrebu 1839. godine pod naslovom Temelji ilirskoga i latinskoga jezika. To je poredbena hrvatsko-la-tinska gramatika u kojoj se građa izlaže u obliku pitanja i odgovora. Sastoji se od pet dijelova: Orthoepia ili Pravočitanje, Orthographia ili Pravopis, Etymologia ili Rečih izpitivanje, Syntaxis ili Rečih slaganje te Prosodia ili Glasoudaranje. U toj gramatici Mažuranić, preko latinskoga jezika, koji će sve do 1847. biti službeni jezik u Hrvatskome saboru, afirmira i normira uglavnom onakav hrvatski jezik kakav je bio opisan i normiran i u Babukićevoj Osnovi, tj. jekavsku štokavštinu onoga tipa kakav su zagovarali ilirci, kasnije i predstavnici zagrebačke filološke škole, kojoj su uostalom pripadali i Babukić i Mažuranić.

III

Od pedesetih godina pa sve do kraja stoljeća traje razdoblje koje je obilježeno borbom pojedinih filoloških škola: zagrebačke koja u osnovi slijedi jezičnu i grafijsku koncepciju iliraca, riječke kojoj je na čelu bio Fran Kurelac i zadarskoga jezično-književnoga kruga na čelu kojega je bio Ante Kuzmanić. Riječka se škola zalagala za genitiv množine na nulti morfem (npr. žen, molitav i sl.), za dvojinu i u imenica i u glagola, za oblike 1. lica prezenta tipa (ja) priznaju, za starinske glagolske priloge i gerunde, za strogi korijenski pravopis te za mnoštvo pojedinačnih riječi koje su već u ono doba bile posve zastarjele. Kurelac je i izravno polemizirao s predstavnicima zagre¬bačke škole, ponajprije s vođom te škole Adolfom Veberom Tkalčevićem, i to vrlo oštro, posebno tekstovima Kako da sklanjamo imena? (1852) i Mulj govora nespretna i nepodobna (1873). Veber mu je odgovorio napisima Brus jezika (Pozor 1862, br. 219-221) i Obrana njekoliko tobožnih bar-barizamah (Djela A. Vebera III: 338-359) i ti su tekstovi označili potpun poraz riječke filološke škole. U prvome od njih Veber kaže da je Kurelčev jezik više staroslavenski nego hrvatski te da se on oslanja isključivo na stariju književnost, a zanemaruje suvremenu. Starijoj književnosti pripada i Kurelčev genitiv plurala na nulti morfem, dok je nastavak -ah koji su zagovarali predstavnici zagrebačke škole (i koje su zbog toga podrugljivo nazivali ahavcima) osobitost novijega jezika itd. U drugom napisu Veber brani cijeli niz i danas posve običnih riječi koje je Kurelac u članku
Muljgovora... proglasio barbarizmima, npr. crnina, čin, djelokrug,parobrod,posada,pretjerati, prostorija, sredstvo, žrtva itd. Predstavnici zadarskog jezično-književnog kruga okupljeni oko časopisa Zora dalmatinska zagovarali su dosljednu ikavicu i južni (dalmatinski) slovopis. Osim Ante Kuzmanića u tom su krugu aktivno djelovali i spomenuti Šime Starčević, Ignjat Alojzije Brlić te Stjepan Ivičević i drugi.
Potaknut velikim uspjehom Osnove slovnice slavjanske Babukić je napisao i opširnu (444 str.) Ilirsku slovnicu, i to na službeni poziv, ali ona ipak nije nikad dobila dopuštenje za uporabu u školama (zbog negativne recenzije A. V. Tkalčevića, koji je smatrao da gramatika sadrži previše dijalektalnih riječi, tzv. provincijalizama) pa ju je Babukić tiskao o svom trošku 1854. godine. To je prva potpuna hrvatska gramatika onoga vremena jer, između ostaloga, sadrži i opširno i vrlo zanimljivo, ali sve do danas slabo poznato poglavlje posvećeno sintaksi, a ne samo pojedinačna sintaktička pravila kako je bilo uobičajeno u većini starijih gramatika (osim Appendinieve). I u Osnovi i u Ilirskoj slovnici Babukić (kao staroštokavac) opisuje tronaglasni sustav. U Ilirskoj slovnici čak kritizira Karadžića i Daničića zato što uopće govore o četveronaglasnom sustavu. Zbog toga što nije dobila dopuštenje za porabu u školama ta je gramatika ostala nažalost ne-prihvaćena, neutjecajna i uskoro zaboravljena, iako sadrži i vrlo vrijednih odnosno teorijski i metodološki respektabilnih novina, kao što je npr. podjela sintakse (u Babukića stavkoslovlja) u tri dijela: prosti stavak, sastavljen stavak i višestruko sastavljen stavak.
Kao i Babukić i Mažuranić je nastavio svoju gramatičarsku djelatnost i u razdoblju zagrebačke filološke škole pa je 1859. objavio u Zagrebu Slovnicu Hervatsku koja je, za razliku od Babukićeve Ilirske slovnice, bila vrlo dobro prihvaćena (u deset godina objavljena je u četiri izdanja), iako je i ona tiskana o vlastitu trošku jer Mažuranić nije htio kratiti poglavlja o naglascima koje je Ministarstvo bogoštovlja i naukah proglasilo preopširnim. U toj se gramatici opisuje (novo)štokavska jekavština kakvu je zagovarala zagrebačka škola. Mažuranić izrazito insistira na štokavštini i u njegovoj gramatici uglavnom nema elemenata miješanja narječja, za što su inače predstavnici zagrebačke filološke škole bili optuživani (da tobože propisuju umjetni, knjiški jezik). Slovnica će osobito postati poznata po vrlo opširnom i dotad najpotpunijem opisu novoštokavskih naglasaka, u kojem se polazi od postavke da je štokavska akcentuacija izvedena iz starije čakavske, ali isto tako i po poglavlju o tvorbi (Tvorenje pregibivih rečih), koje je bez sumnje dotada najbolji i najpotpuniji opis tvorbe hrvatskoga (ilirskoga) jezika. Mažuranić čak donosi i danas aktualna pravila o distribuciji naglasaka (npr. da na posljednjem slogu nema naglaska, da na jednosložnim riječima stoje samo silazni naglasci, da na unutrašnjim slogovima mogu dolaziti samo uzlazni naglasci, a na prvom slogu nejednosložnih riječi sva četiri). Mažuranićeva gramatika ima četiri dijela: Glasoslovje, Pregibanje rečih, Tvorenje pregibivih rečih i O česticah (tj. o nepromjenjivim riječima). Nema dakle sintaktičkoga odjeljka, ali će to biti nadoknađeno iste godine kad je objavljena i Slovnica Hervatska. Naime te iste 1859. godine objavljuje u Beču A. V. Tkalčević svoju Skladnju ilirskoga jezika.
Skladnja ilirskoga jezika i zamišljena je kao svojevrsni nastavak Mažuranićeve gramatike i predstavlja za ono vrijeme vrlo dobro osmišljenu i modernu sintaksu. Prva je sintaksa hrvatskoga jezika koja je objavljena u zasebnoj knjizi (191 str.). Podijeljena je u tri dijela: skladnja slaganja, skladnja djelovanja i skladnja poredanja. U prvom se dijelu opisuje rečenica i njezino ustrojstvo s naglaskom na međusobnom slaganju pojedinih rečeničnih članova, drugi dio obuhvaća uglavnom ono što se običava nazivati sintaksom oblika i vrsta riječi, a treći dio posvećen je redu riječi. Taj treći dio s današnjeg je stajališta bez sumnje i najrespektabilniji jer Veber u njemu jasno razlikuje naravno poredanje (tj. osnovni red riječi) od umjetnoga poredanja (tj. stilski obilježenoga,markiranoga reda riječi). Veberova je skladnja i danas zanimljiva, posebno kad je riječ o rečeničnoj tipologiji (osobito o opisu tzv. stegnutih izreka, tj. rečenica), o opisu pasiva ili atributnih konstrukcija. Ti se opisi metodološki približavaju čak i nekim aktualnim opisima, kakvi su npr. transformacijsko-generativni. Osim toga Skladnju odlikuju vrlo jasne, kratke i domišljene definicije pojedinih sintaktičkih jedinica i/ili konstrukcija. Veber je kasnije (u Zagrebu 1871) objavio i potpunu gramatiku hrvatskoga jezika pod naslovom Slovnica hervatska za srednja učilišta. U njoj se gramatika dijeli na dva dijela. Prvi je Rječoslovje, koji obuhvaća glasoslovje (uključujući i pravopis i slovopis), likoslovje (morfologiju) i tvorenje riečih (tvorbu), a drugi je dio skladnja (sintaksa), koja je koncipirana kao i Skladnja iz 1859. godine.
Na području leksikografije u vrijeme zagrebačke filološke škole najvažnija je djelatnost pohrvaćenoga Slovaka, uglednoga polihistora Bogoslava Šuleka. Osobito su vrijedna njegova djela Nemačko-ilirski rečnik, I-II (Zagreb, 1860) i Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja, I i II (Zagreb, 1874-1875). Neprocjenjivo je važna Šulekova djelatnost na oblikovanju hrvatskoga znanstvenog i stručnog nazivlja. Kao leksikograf Šulek je sklon izrazitom čistunstvu. Nastojao je posuđenice zamijeniti hrvatskim riječima, uključujući i dijalektalne riječi, a ako u tome nije uspijevao, posuđivao je iz slovačkoga, češkoga, ruskoga ili slovenskoga jezika. Bio je međutim sklon i stvaranju relativno brojnih novotvorenica. Time je došao u oštar sukob s hrvatskim vukovcima, koji su bili zagovornici čistoga narodnog jezika, pa su njegove kovanice i posuđenice posprdno nazivali »šulekizmima«.
Kad je riječ o Bogoslavu Šuleku, treba upozoriti i na to da je on autor dostojanstvenog, odmjerenog i dobro utemeljenog polemičkoga članka, objavljenoga u Nevenu 1856. pod naslovom Srbi i Hrvati, koji je odgovor na čuveni nacionalistički intonirani članak Vuka Stefanovića Karadžića objavljen u Kovčežiću 1849. godine pod naslovom Srbi svi i svuda. U tom se članku naime tvrdi da su svi štokavci Srbi, a Šulek tu tvrdnju razložno i više nego uvjerljivo pobija.
U vezi sa Šulekovim njemačko-ilirskim rječnikom nužno je napomenuti i to da mu je prethodio vrlo kvalitetan rječnik Ivana Mažuranića i Jakova Užarevića, objavljen već 1842. godine u knjigotiskari Ljudevita Gaja pod naslovom Deutsch-illirisches Wdrterbuch - Nemačko-ilirski slovar, koji je Šuleku poslužio kao jedan od temelja (više o tome rječniku usp. Samardžija 2004: 71-80).
Za obnovu i popunu hrvatskoga leksika u razmatranome razdoblju zaslužan je i Dragutin Parčić, koji je autor i jedne gramatike: Grammatica della lingua slava (illirica) (Zadar, 1873), po koncepciji bliske gledištima zagrebačke filološke škole. On je također objavio i dva dvojezična rječnika: Riečnik ilirsko-talianski (Zadar, 1858) i Riečnik talijansko-slovinski (Zadar, 1868). Treće izdanje prvoga rječnika, objavljeno pod naslovom Rječnik hrvatsko-talijanski (Zadar, 1901), smatra se s pravom najboljim i najpotpunijim njegovim leksikografskim ostvarenjem (pretisak toga rječnika objavljen je 1995).
Od specijaliziranih rječnika objavljenih u drugoj polovici 19. stoljeća treba bar spomenuti Rečnik lečničkoga nazivlja Ivana Dežmana (koji je bio jedan od najaktivnijih sljedbenika Frana Kurel-ca), objavljen 1868. i Jugoslavenski imenik bilja spomenutoga Bogoslava Šuleka, objavljen 1879. godine.
Jedna od prvih vukovskih gramatika i prva gramatika u kojoj se spominje naziv srpsko-hrvatski (jezik) objavljena je u Beču 1867. godine pod naslovom Grammatica della lingua serbo-croata (illirica), a autor joj je Petar (Pero) Budmani. Obaseže 250 stranica i ima tri dijela: Fonetica, Eti-mologia (tj. morfologija) i Sintassi. Neobična je po tome što prednost daje vukovskoj koncepciji i normi, ali ne zanemaruje ni obilježja norme zagrebačke filološke škole (njih navodi u uglatim zagradama). Gramatiku su inače pozitivno ocijenili i vukovci i predstavnici zagrebačke škole
(Veber).
Mirko Divković, jedan od najplodnijih, ali ne i najboljih hrvatskih gramatičara započinje jezikoslovni rad kao pristaša zagrebačke škole, ali se u kasnijim izdanjima svojih gramatičkih spisa sve više priklanja vukovcima. Prvo izdanje svoje morfologije pod naslovom Hrvatske gramatike I. dio. Oblici, izrazito opterećeno staroslavenštinom, objavio je Zagrebu 1879, a prvo izdanje sin¬takse pod naslovom Hrvatske gramatike II. dio. Sintaksa za školu (to je poslije Veberove Skladnje druga sintaksa hrvatskoga jezika objavljena kao posebna knjiga) također u Zagrebu 1881. godine. Njegove su se gramatike u školama upotrebljavale pedesetak godina, i potisnule su Veberove priručnike.
Najbolju vukovsku gramatiku, koju mnogi smatraju najboljom i najutjecajnijom gramatikom hrvatskoga (i srpskoga) jezika uopće, objavio je 1899. u Zagrebu glavni hrvatski vukovac Tomo Maretić. Iste godine objavio je i školsku gramatiku pod naslovom Gramatika hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola, koja je do 1928. godine objavljena u čak deset izdanja. Maretićeva je Gramatika odmah po izlasku vrlo visoko ocijenjena, ali je i kritizirana (posebno u recenzijama Vatroslava Jagića i Antuna Radića) zbog građe koja se u njoj ekscerpira, a koja je, zbog više nego naglašenoga štokavskog purizma, bila ograničena na Karadžićeva i Daničićeva djela te na djela iz narodne književnosti. Posve se dakle u njoj zanemaruju djela iz hrvatske prošlosti, ali i djela iz Maretiću suvremene hrvatske književnosti. Osim toga Maretić zanemaruje i hrvatsku jezikoslovnu tradiciju. Inače je to bez ikakve sumnje najbolja hrvatska mladogramatičarska gramatika, metodološki vrlo čvrsto i dosljedno utemeljena u ondašnju jezikoslovnu misao i praksu. Gramatiku čine poglavlja: Pristup, Glasovi, Oblici, Tvorba riječi, Sintaksa i Stilistika. Kad je riječ o sintaktičkome opisu, treba primijetiti da Maretić, za razliku npr. od Vebera, izrazito zanemaruje sintaksu rečenice, pogotovo rečeničnu tipologiju (smatra ju čak »zališnim mudrovanjem«), ali zato vrlo dobro i temeljito opisuje sintaksu rečeničnih članova te sintaksu oblika i vrsta riječi.
Od ostalih djela hrvatskih vukovaca, posebno djela koja su imala izrazitih normativnih pretenzija, osim Maretićeve Gramatike treba posebno upozoriti na Hrvatski pravopis Ivana Broza iz 1892. godine. Iako to nije prvi hrvatski pravopis, moglo bi se reći da je to prvi pravopis u Hrvata koji je bio stvarno na snazi, kojega su se pridržavali oni što su pisali hrvatskim jezikom. Pravopis je, naravno, utemeljen na fonološkom načelu, ali se u primjeni toga načela nije išlo u krajnosti. S pravom je zabilježeno da je tom Brozovom knjigom fonološki pravopis dobio »jasna, određena i dosljedna pravila, kakvih u cjelini svojoj nema dosada ni jedna hrvatska ni srpska knjiga« (Josip Pasarić, usp. Vince 1992: 87). Zato je taj pravopis, najprije kao Brozov, zatim u brojnim preradama kao Broz-Boranićev i Boranićev, u Hrvata na snazi praktično sve do 1960. godine, kad izlazi novosadski pravopis. Pravopis je inače koncipiran u poglavljima: Pristup, Glasovi, Riječi, Rečenice i Rječnik.
Od ostalih djela hrvatskih vukovaca treba svakako spomenuti dvosvezačni Rječnik hrvatskoga jezika Franje Ivekovića i Ivana Broza, prvi dovršeni jednojezični rječnik hrvatskoga jezika, koji je doduše objavljen u 20. stoljeću (1901), ali po koncepciji i po ekscerpiranoj građi (koja je također puristički novoštokavska) čini cjelinu sa spomenutom Maretićevom Gramatikom i Brozovim Pravopisom. To su naime tri temeljna normativna ostvarenja hrvatskih vukovaca. Zbog građe ograničene, kao i u Maretićevoj Gramatici, na djela Karadžića i Daničića te na narodnu književnost, rječnik je izrazito neusklađen s hrvatskom jezičnom tradicijom i onodobnim stanjem u hrvatskome jeziku, ali je leksikografski dobro te koncepcijski dosljedno zamišljeno i ostvareno leksikografsko djelo.
Hrvatski su vukovci zasnovali i dobrim dijelom realizirali još jedan kapitalni projekt: bio je to veliki povijesni Akademijin Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika što ga je u Zagrebu 1880. godine pokrenuo Đuro Daničić, koji je bio i prvi urednik Rječnika (kasniji su urednici bili Matija Valjavec, Pero Budmani, Tomo Maretić, Stjepan Musulin i Slavko Pavešić). Rječnik je izlazio gotovo 100 godina (do 1976!) i ima ukupno 23 sveska (ili čak 97 rječničkih sveščića). Sadrži veliku i bogatu povijesnu građu te vrlo zanimljive, iako mjestimice i problematične opise, s velikim brojem primjera koji su često dragocjeni (posebno kad je riječ o opisu, oprimjerenjima i povijesnim mijenama gramatikaliziranih riječi). Prigovaralo se Daničiću već u ono vrijeme što uopće nije uzeo u obzir tada suvremene hrvatske pisce (tj. pisce iz 19. stoljeća), što je zanemario i mnoge srpske pisce, što je ignorirao bogatu hrvatsku leksikografiju onoga vremena (npr. Šulekove ili Parčićeve rječnike) te što je odbio u Rječnik uvrstiti kajkavske pisce. Kasnije se u Institutu za jezik (danas Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje) dugo radilo na dopunama toga Rječnika, ali se od tog projekta u međuvremenu, čini se, i definitivno odustalo.
Kraj 19. i početak 20. stoljeća obilježeni su potpunom prevlašću hrvatskih vukovaca i njihove književnojezične koncepcije, dok će učenja ostalih filoloških škola uskoro posve pasti u zaborav. Tek od šezdesetih godina 20. stoljeća, ponajprije u radovima Ljudevita Jonkea i Zlatka Vincea, počet će se postupno upozoravati na znanstvenu vrijednost i na metodološku utemeljenost pojedinih djela i učenja predstavnika i drugih filoloških škola u 19. stoljeću, posebno Adolfa Vebera Tkalčevića i Bogoslava Šuleka.
Što se tiče suvremenosti, valja primijetiti da se od 90-ih godina naovamo povremeno zna odlaziti i u drugu krajnost, pa se hrvatski vukovci i pretjerano marginaliziraju i/ili politički, pa i znanstveno diskvalificiraju, a predstavnici ponajprije zagrebačke filološke škole katkada i nekritički i/ili neadekvatno reafirmiraju.