BILINGVIZAM
Razni ljudi termin bilingvizam definiraju različito. Dok za neke bilingvizam
predstavlja podjednaku sposobnost komuniciranja na dva jezika, za druge
on znači sposobnost (pojedinca, skupine) da komunicira na dva jezika,
ali s mogućnošću izuzetnih vještina samo u jednom od ta dva jezika.
Dvojezičnost
(bilingvizam, lat. bilinguis) definira se
kao sposobnost pojedinca, grupe ili naroda da se služi sa dva jezika bez
vidljive veće sklonosti za jedan od njih.
Prije svega,da bismo uopće govorili o bilingvizmu (dvojezičnost), trebamo
naša razmišljanja pokrenuti razgovorom o monolingvizmu (jednojezičnosti)
i o jeziku.
Što je uopće jezik i što on znači za nas? Kako ga koristimo i kakav
bi bio život bez njega?
Jezik je sistem simbola pomoću kojeg pojedinac opisuje
kako vanjski, realni svijet koji ga okružuje, tako i svoj unutarnji svijet,
ali i njihov međusobni odnos. I vanjski i unutarnji svijet konstantno
međusobno utječu jedan na drugoga. Važnost jezika proizlazi iz same činjenice
da ga pojedinac uči i koristi u zajednici s drugim ljudima, te da je on
najvažniji instrument za formiranje pojmova i uopće, komuniciranja među
ljudima. Ako govorimo o monolingvizmu, onda govorimo o tretiranju samo
maternjeg jezika. No, govoreći o kriterijima određenja materinjeg jezika,
kažemo – jezik na kojem mislimo, sanjamo i računamo, budući da sve te
funkcije spadaju u onu vrstu koja se usvaja u prvom jeziku, pa se i dalje
rade na tom jeziku, iako i drugi jezici kasnije mogu za nekoga postati
isto tako važni ili još možda i važniji.
Iz ovog fenomena proizilazi drugi fenomen, jezično posuđivanje. Jezično
je posuđivanje preuzimanje neke jezične jedinice iz jednoga jezičnoga
sustava u drugi Naučnici smatraju da jezično posuđivanje počinje da se
razvija u ranim fazama bilingvizma, odnosno, pri prvim stepenima usvajanja
tzv. drugog jezika. Do njega dolazi dijelom iz unutarjezičnih (rupe u
jezičnom sistemu) a dijelom iz izvanjezičnih razloga (veze ili direktan
dodir teritorija).
OSNOVNE ZNAČAJKE BILINGVIZMA
Treba napomenuti da je bilingvizam najčešća pojava kod djece. Ona se
smatraju osnovnom skupinom pri istraživanju istog. Postoje različite teorije
kako dijete najbolje "učiti" da istovremeno koristi dva jezika.
Mnogi se znanstvenici slažu da će dijete koje je istovremeno izloženo
dvama jezicima u ranoj životnoj dobi prirodno naučiti (služiti se njima)
koristiti oba jezika. Također, za očekivati je da će djeca prolaziti kroz
periode miješanja oba jezika, te posuđivanja rječnika (riječi) iz drugog
jezika kako bi izrazili neke svoje ideje, a ponekad će se to dogoditi
i u istoj rečenici. To se događa, jer rječnik (odnosno riječ) može postojati
u jednom jeziku, ali ne i u drugome. Ili da pojednostavimo, riječi jednog
jezika mogu pratiti poruku koja nije lako prevediva u drugom jeziku. A
podjela među tim dvaju jezicima odvijati će se postepeno. Djeca mogu eksperimentirati
tim jezicima na način da bi stvorili specijalni efekt ili da bi isticali
sebe u određenim događajima. Na primjer, dok jedan jezik djetetu može
biti manje značajan i kao takvog dijete će ga koristiti za prijenos informacija
o raznim događajima vezanim uz njegovu kuću i obitelj, drugi jezik pak,
može biti više formalan i kao takvog dijete će ga koristiti u svojoj komunikaciji
izvan kuće. Uz sve to, ipak, javljat će se periodi kada će jedan jezik
biti upotrijebljen / korišten češće nego drugi. Djeca ne moraju biti podjednako
vješta u oba jezika. Dok jedan od njih bolje upotrebljavaju, drugi možda
bolje razumiju, odnosno dok su u jednom aktivni govornici, u drugom su
pasivni. Miješanje tih jezika bit će manje, ukoliko dijete jedan jezik
uči stalnim razgovorom s majkom, a drugi isključivo s ocem.
Ili također, ako dijete uči oba jezika istovremeno i u što ranijem periodu
života. Ukoliko mu se drugi jezik "predstavi" u kasnijoj predškolskoj
dobi, u vrijeme kada je dijete već usvojilo i ovladalo osnovama prvog
jezika mogu nastati ozbiljniji problemi. Neki znanstvenici vjeruju da
ukoliko se drugi jezik "predstavi" djetetu u vrijeme dok prvi
jezik nije potpuno usvojen, tj. u vrijeme dok dijete nije njime potpuno
ovladalo, razvoj tog prvog jezika može biti usporen, pa čak i regresivan.
Drugi su pak, mišljenja da će razina vještina u drugom jeziku doseći eventualno
istu razinu kao i prvog.
OSNOVNA PODJELA BILINGVIZMA
Pri govoru o bilingvizmu potrebno je razlikovati nekoliko termina:
• Rani bilingvizam - usvajanje oba jezika do četvrte
godine;
• Kasni bilingviza, - usvajanje drugog jezika poslije
četvrte godine života;
• Simetrični bilingvizam - označava podjednako poznavanje
oba jezika;
• Asimetrični bilinvizam - označava slabije poznavanje
drugog jezika (pasivni i nereciptivni bilingvizam).
Poznata je još i podjela na
• Socijalni ili društveni - obuhvaća neku društvenu grupu
na određenom prostoru;
• Individualni - predstavlja pojedinačne izolirane pojave.
STAVOVI O BILINGVIZMU
U prošlosti, ali i u sadašnjosti vrlo su bili česti različiti pogledi
na pojam dvojezičnosti (bilingvizam), pa ipak, ona se više povezivala
sa negativnim pojavama, predstavljajući slabu, siromašnu, bespomoćnu,
podčinjenu jezičku manjinu, koja je bila prinuđena da bude dvojezična,
onu bez društvene moći (a to se može odnositi i na brojčano dominantne
ali socijalno i politički podčinjene dijelove populacije). Smatrana je
nečim negativnim, polovičnim u procesu prelaska sa jednojezičnosti u malo
cijenjenom manjinskom jeziku niskog statusa, putem dvojezičnosti u materinjem
jeziku niskog statusa i jezika većine visokog statusa, do konačne jednojezičnosti
na jeziku većine, nešto "od čega se bježi". Dvojezičnost je
predstavljala sredstvo pomoću kojeg pripadnik manjine na neki način može
sudjelovati u moći i sjaju kulture i jezika većine, i u svim prednostima
koje su uz to vezane.
Kasnije se taj stav mijenja, pa početkom naše ere dvojezičnost smatraju
prirodnom, pa čak i poželjnom, budući da se javlja i među plemstvom i
svećenstvom, ali i među buržoazijom u velikim trgovačkim centrima te oko
njih. Takva pozitivna razmišljanja zadržati će se sve do pojave nacionalne
države, te ideologije "jedna nacija – jedan jezik", koja će
raznim Istraživanjima pokušati prikazati dvojezične osobe kao lijene,
glupe, ljevoruke, nepouzdane, manje vrijedne, pa i pomalo abnormalne i
devijantne…
Ono što može ići u prilog negativnom stavu ka dvojezičnosti je činjenica
da dvojezičnost može biti jedan od uzroka usporenog razvoja govora. U
takvoj negativnoj dvojezičnoj situaciji vezanoj uz normalni razvoj jezika
najčešće se nalaze djeca pripadnika nacionalnih manjina, djeca iz nacionalno
tj. jezično miješanih brakova ili djeca osoba koje zbog posla odlaze živjeti
u strane zemlje, npr. djeca radnika na privremenom radu u inozemstvu.
U doba razvoja govora, ta djeca počinju manje-više istovremeno i ravnopravno
3/3 usvajati dva različita jezika. Djeca koja odrastaju u dvojezičnom
okruženju usvajaju oba jezika na isti način kao što bi usvajala i jedan
jezik i čini se da prave razlike između tih jezika praktično od početka
(Genesee, 1988), dok disfazična dvojezična djeca su obično disfazična
u oba jezika.
Dakle, jedan od ta dva jezika i po vremenskom redoslijedu i po mjestu
na "hijerarhijskoj", tj. emocionalnoj ljestvici ostaje prvi
– tj. onaj kojim se djetetu u prvoj godini života obraćala majka (ili
njezina zamjena - osoba koja je ostvarila prvi emocionalni kontakt s djetetom),
onaj u pravom smislu riječi materinji jezik.
U svakom slučaju ako se roditelji dovoljno bave djetetom, i ako ono nema
nikakvih dodatnih smetnji, rano uvođenje drugog jezika ne mora stvarati
veće poteškoće. Takva situacija kod djeteta djeluje stimulativno na sposobnost
učenja stranog jezika, no pouzdano se ne zna kako ona utječe na cjelokupni
psihofizički razvoj djeteta.
BILINGVIZAM U BOSNI I HERCEGOVINI
Iako tema mog seminarskog rada nije bilingvizam u Bosni I Hercegovini,
tokom istraživanja o bilingvizmu općenito, što ustvari i jeste moja prvenstvena
zanimacija, pronašla sam članak koji je, makar meni, bio iznimno zanimljiv.
Uz to, indirektno je povezan s mojom temom a još i s mojom domovinom i
realnom situacijom koja je bila jako prisutna kod nas. Zato sam odlučila
da ga uvrstim u ovaj seminarski rad.
Po završetku rata, u BiH se vratio veliki broj učenika nakon kraćeg ili
dužeg boravka i pohađanja škole u zemljama prijema. Većina te djece bila
je nasilno prognana iz svojih domova, istrgnuta iz svoga emocionalnog,
sociokulturnog i jezičkog okrilja. Dolaskom u zemlju prijema ona su se,
bez ikakve prethodne pripreme i adaptacije, našla između dvaju jezika
i dviju kultura - maternje i strane. U stranim školama nastava njihovog
maternjeg (materinskog) jezika bila je organizirana na različite načine
i zastupljena sa neujednačenim brojem časova. Najčešće je maternji jezik
imao status predmetne nastave, dok je nastava ostalih predmeta održavana
na jeziku zemlje prijema. Čak i u programima mnogih osnovnih škola, maternji
jezik je bio sveden na predmetnu nastavu. Međutim, brojna istraživanja
bilingvizma pokazuju da bi za djecu uzrasta od 12 do 14 godina nastavu
svih predmeta trebalo izvoditi isključivo na njihovom maternjem jeziku.
To je poznati princip "integracije kroz separaciju" kojim se
može zaštititi maternji jezik doseljeničke djece. Ukoliko se učenje maternjeg
jezika, pogotovo za učenike osnovnoškolskog uzrasta, svede na predmetnu
nastavu sa nekoliko časova sedmično, to se negativno odražava ne samo
na planu jezičkom nego i na sociokulturnom i kognitivnom planu.
Zbog slabe ili nikakve saradnje obrazovnih institucija BiH i odgovarajućih
vaspitno-obrazovnih ustanova zemalja prijema, naročito tokom trajanja
rata i neposredno po njegovu završetku, nastava maternjeg jezika za naše
učenike odvijala se u vrlo nepovoljnim uslovima. Pored toga što je bila
zastupljena samo kao nastavni predmet i sa nedovoljnim brojem časova,
nastavu su izvodila pretežno lica bez odgovarajuće stručno-metodičke kvalifikacije:
osobe koje su se zatekle u datoj zemlji prijema a imale su završenu srednju
školu, studenti, nastavnici drugih predmeta. Iz razgovora sa učenicima
utvrdili smo da je nastava maternjeg jezika nerijetko služila za druge
sadržaje: za prečesto recitiranje i pjevanje pjesmica, nepripremljene
razgovore o svakodnevnim temama i sl. Nestručno zastupljenu nastavu pratio
je i nedostatak udžbenika, priručnika, lektire i dr. Ovim okolnostima
treba dodati i činjenicu da znatan broj djece u porodičnom krugu nije
imao priliku za njegovanje maternjeg jezika, bilo zbog razorene porodice
ili zbog niskog općeg i jezičkog obrazovanja roditelja.
Tegoba povratka Navedene okolnosti dovele su kod mnoge djece do gubljenja
samopouzdanja i dezorijentacije koja se najprije manifestirala na jezičkom
planu. Maternji je jezik postepeno gubio ulogu primarnog jezika ne samo
na komunikativnom nego i na lingvističkom, psiholingvističkom i kognitivnom
planu.
On se "povlačio" pred aktueliziranim i "važnijim"
stranim jezikom, sve više se svodeći na upotrebu samo u okviru porodice
i užeg komunikativnog okruženja. Sama nastava maternjeg jezika u mnogim
se stranim školama osjećala kao nešto nametnuto, kao dodatni dio programa,
što je također slabilo motivaciju za njegovo učenje.
Potiskivanje i degradacija maternjeg jezika odvijali su se i na lingvokulturološkom
planu: učenici su bili vitalno zainteresirani za konkretnu komunikaciju
na jeziku sredine u kojoj žive. Na tom su jeziku, nakon određenog vremena,
mogli u stanovitoj mjeri percipirati osnovne i bitne sadržaje: zabavne,
informativne, naučno-popularne, umjetničke i sl. Učenici starijih razreda
postepeno su počinjali i instrumentalizirati znanje stranoga jezika na
nivou višem od obične komunikacije.
Po povratku u domovinu, umjesto očekivane i poželjne dvojezične kompetencije,
o kojoj su govorili neupućeni predstavnici ministarstava obrazovanja,
nerijetko ističući pri tome svoje zasluge za to postignuće, mnogi učenici
pokazuju karakteristične primjere polujezičnosti u maternjem jeziku.
Meni su posebno privukli pažnju ovi primjeri, jer sam I sama često čula
ovakve konstrukcije u školi, u ranom posleratnom period. Učenik koji je
tokom petogodišnjeg boravka i školovanja na engleskom jezičkom području
završio osnovnu školu i vratio se u domovinu, u prvom pismenom zadatku,
na temu "Povratak u domovinu", piše: "Ja ipak volim
moju kontri. Ovdje je moja domovina i moj haus. Moj haus ima veliku teres
i porč. I moja sister voli naš haus. Danas smo gledali televižn o ratu
u naša kontri... Gradovi i sela mnogo porusheni..."
Bilingvizam učenika prvog razreda gimnazije nakon petogodišnjeg povratka
iz Njemačke izgleda ovako: "Ja se zovem Čustovis (umjesto Čustović).
Ja volim vratiti se u Bosnu. Tu mie se svidža. Znam govoriti i bosanski
i njemački. U Domovini idem u našu šule. Imam puno Prijatelja skojim igramo
Basket i vozimo se bicikl preko Ulica. Oni bolje govore naški od mene..."
Slične primjere nalazimo i u pismenim radovima učenika koji su duže boravili
i školovali se u Švedskoj: "Moja domovina Bosna je. Moja domovina
sada ima slobodu. Sloboda to je dobrota... Ja se ne vratiti u Švedsku..."
JEZIČNO POSUĐIVANJE
Jezično je posuđivanje preuzimanje neke jezične jedinice iz jednoga jezičnoga
sistema u drugi.
Jezične jedinice posuđene iz drugih jezika nazivaju se posuđenice. No,
ako takve riječi nisu prilagođene bosanskom jeziku i ako nisu prihvaćene
od većega broja njegovih govornika, nazivamo ih stranim (tuđim) riječima.
Njihova se stranost u pismu ističe drugom vrstom slova (najčešće kurzivom).
Riječi koje su prošle nekoliko vrsta prilagodbi (fonološku, morfološku,
značenjsku) i koje govornici više ne doživljavaju kao strane riječi zovu
se usvojenice ( npr. boja, čarapa). Riječi koje se ni nakon prilagodbe
nekom od svojih značajki ne uklapaju u bosanski standardni jezik zovu
se tuđice ( npr. sako, kakao).
Jezične jedinice se iz drugih jezika posuđuju iz unutarjezičnih i izvanjezičnih
razloga.
Posuđenice su potrebne kad bosanskii jezik nema vlastitih jedinica za
imenovanje pojedinoga koncepta ili kada značenje posuđenica ne odgovara
u potpunosti značenjski najbližim bosanskim leksemima. Kada se jezične
posuđenice preuzmu iz ovih razloga, govorimo o posuđivanju iz unutarjezičnih
razloga.
Geografski dodir dvaju jezičnih područja, političke, kulturne i privredne
veze između govornika različitih jezika te znanstveno-tehničke veze glavni
su izvanjezični razlozi posuđivanja jezičnih jedinica.
KAKVO MOŽE BITI JEZIČNO POSUĐIVANJE?
Jezično posuđivanje može biti :
• Izravno;
• Posredno;
• Kružno.
• Ako se jezik primalac preuzme jezičnu jedinicu izravno iz jezika davaoca
govorimo o izravnom posuđivanju.
Na primjer:
latinski vector
turski boya
bosanski vektor bosanski
boja
• Ako je jezik davalac i sam preuzeo jezičnu jedinicu, on tada postaje
jezikom posrednikom te govorimo i posrednome posuđivanju.
Na primjer:
arapski aräq → turski raki i arak → bosanski rakija
francuski contrôle → njemački Kontrolle → bosanski kontrola
• Ako jezik primalac posudi iz jezika davaoca neki leksem pa ga nakon
nekoga vremena jezik davalac posudi natrag, govorimo o kružnome posuđivanju.
Na primjer:francuski cravatte → bosanski kravata
PODJELA POSUĐENICA PREMA ZAJEDNIČKIM ZNAČAJKAMA
• internacionalizmi – posuđenice koje imaju isti ili
slični izraz i isto značenje u više jezika (demokracija, politika, medicina,
filozofija). Najčešće potječu iz latinskoga ili grčkoga jezika.
• egzotizmi – posuđenice koje označavaju posebitosti
pojedinih naroda: specifična jela i pića (tekila, sangrija; tortilja)
odjeću, muzika, pjesme, plesove (dirndl, kimono; didžeridu;sevdalinka;
polka, čardaš), posebnosti biljnoga i životinjskoga svijeta (banana, mango;
koala,klokan) i sl. U egzotizme se ubrajaju i nazivi stranih novčanih
jedinica i pojava iz0društvenoga ili političkoga života (dolar, rupija,
lord, džihad).
• eponimi – vlastita imena koja su postala nazivi otkrića
ili izuma (sendvič, makadam), razdoblja u umjetnosti, književnosti ili
filozofiji (marinizam, petrarkizam, marksizam) i sl.
• prevedenice –bosanski leksemi čiji je izraz i sadržaj
doslovan prijevod izraza i sadržaja stranoga leksema:
vodopad (njem. Wasserfall), neboder (eng. skyscreper).
• značenjske ili semantičke posuđenice – posuđivanje
značenja nekoga leksema i pridruživanje toga značenja izrazu vlastitoga
leksema. Takvim su posuđivanjem primjerice bosanski leksemi virus i prozor
postali računalnim nazivima (eng. virus, window).
ZAKLJUČAK
Dakako da je bilingvizam zanimljiva pojava u društvu koja nema “rok trajanja”
i kao takva će uvijek biti predmet istraživanja. Kroz ovaj seminarski
rad, jasno sam uvidjela process usvajanja drugog jezika i podvukla paralelu
između njega i maternjeg jezika. Jasno je da jedno na drugo imaju direktan
uticaj. Tako će učenik pošto je upoznao i generalizirao gramatički sistem
maternjeg jezika, strani jezik učiti kroz prizmu isključivo toga znanja.
Proces sticanja maternjeg jezika teče nesvjesno, dok se proces učenja
stranog jezika odvija svjesno i sa ciljem. Na osnovu toga se može reći
da se razvitak maternjeg jezika kreće odozdo prema gore, dok se strani
jezik razvija odozgo na dolje. U prvom slučaju nastaju elementarni, najjednostavniji
oblici govorenja, a tek kasnije se razvijaju njegove kompleksne forme
u uskoj vezi sa svjesnošću o fonetskom ustrojstvu jezika, njegovim gramatičkim
oblicima i sintaksičkim strukturama. Pri učenju stranog jezika proces
je obrnut. Na samom početku se “osvješćuju” kompleksne osobine pojednih
jezičkih sistema, a tek nakon toga se razvijaju sposobnosti spontane i
slobodne upotrebe stranoga jezika. S druge strane jezičko posuđivanje
je bitan dio jezičke djelatnosti. Smatra se da na taj način riječi nikad
ne mogu da se izgube ili padnu u zaborav. Kada recimo zastare u svom maternjem
jeziku, one nastave da se aktivno koriste kao posuđenice u nekom drugom
jeziku.
U zaključku ću još navesti kratak pregled riječi koje su se udomaćile
u našem jeziku, neke semogu zamijeniti, neke ne, neke već zvuče kao domaće...
Riječi, davno ušle u naš jezik i odomaćene (prosječan govornik ih ne prepoznaje
kao strane, ( npr. jogurt, sandale, jastuk, kefir, šah, škola, limun,
sapun, nafta) pišu se onako kako se izgovaraju - fonetski. Zato, pokušamo
li ih zamijeniti domaćom riječju, to neće biti jednostavno. Neke, ipak,možemo
jednostavno zamijeniti (npr. rola - uloga, štikle - visoke potpetice,
špalir - red, apsurd - besmisao, haos - nered), a opet njihove obje varijante
podjednako žive u govoru. Smatra se da je upravo to moć jezika. Tako npr.
intervju i recept mogu u ovim kontekstima biti zamijenjene sinonimnim
riječima razgovor i uputstvo, ali u našem jeziku to nisu istoznačnice:
nije svaki razgovor intervju (razgovor je hiperonim u odnosu na intervju).
Ni svaki recept nije uputstvo, kao ni svaka pauza - šutnja (pauza između
razgovora je šutnja, pauza između učenja može biti telefonski razgovor,
u školi je pauza - „nemati nastavu", u radu redatelja - „nesnimanje";
recept može biti i preporuka i savjet i način pripremanja jela i sl.).
Neke riječi naprosto nije moguće potpuno zamijeniti (profesor, geologija,
student). Takve su i telefon, nafta, šah, tuberkuloza i sl. Sve navedeno
može da nas zbunjuje ili plaši. Ipak, treba uvijek imati na umu da je
jezik isključivo prirodna stvar. Tako su iva dva procesa, bilingvizam
I jezično posuđivanje, dio prirodnog procesa “življenja” jezika njegovog
razvitka “od djeteta do odrasle osobe” u nama.
LITERATURA
• Jahić, Halilović, Palić: Gramatika bosanskog jezika, Dom štampe,
Zenica, 2000
• Rudolf Filipović: Teorija jezika u kontaktu, JAZU, Zagreb, 1986.
• Sedmičnik “Dani”, br. 264, 01.03.2002.
• www.logoped.hr
• www.wikipedia.org
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi seminarski
rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|