|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI
BIOGRAFIJA
Fjodor
Mihajlovič Dostojevski rodjen je 1821. godine u porodici prilično
siromašna čovjeka. Njegov otac bio je vojni liječnik plemićkog porijekla.
Radio je u jednoj javnoj bolnici u Moskvi, ali je taj položaj u tadašnjoj
Rusiji bio vrlo skroman i obitelj je Dostojevski živjela u skučenom
stanu i u okolnostima koje ni u kom slučaju nisu bile raskošne. Otac
mu je bio mali tiranin koga su ubili pod nepoznatim okolnostima. (Istraživači
književnih djela Dostojevskog obično vide autobiografsku crtu u odnosu
koji Ivan Karamazov ima prema ubojstvu svoga oca: iako Ivan nije bio
pravi ubojica, svojim mlitavim stavom, i stoga što nije spriječio ubojstvo
iako je to mogao učiniti, on je na neki način kriv za ubojstvo oca.
Prema tim kritičarima, izlazi, da je Dostojevski cijelog života patio
od sličnih osjećaja posredne krivice jer je njegovog oca ubio njegov
kočijaš.)
Ondje, u moskovskom sirotištu, u onoj uskoj izbi koju dijeli sa svojim
bratom, proveo je prve godine svog života. Nikad nije o njima govorio,
a ta njegova šutnja uvijek je bila stid ili ponosni strah pred tuđom
sućuti. Kad je onda kao mladić izašao iz tog mračnog svijeta, njegovo
je djetinjstvo već bilo ugašeno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme
beskrajno mnogo čitao i danju i noću. Pun najsnažnijeg oduševljenja
za čovječanstvo, on se je upravo bolesno počeo kloniti ljudi. Natjeran
novčanom oskudicom otišao je u vojsku, ali ni ondje nije našao prijatelje.
Uslijedile su mukle mladenačke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga
on je živio u nekakvom kutku, sanjareći i razmišljajući. Noću je prevodio
Balzakovu Evgeniju Grandet i Schillerova Don Carlosa.
1844., u dobi od dvadeset i četiri godine, napisao je "strastveno,
gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku
Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prošla su bez odgovora.
Noću je sjedio osamljen i zamišljen kod kuće i radio sve dok se svjetiljka
nije ugasila. Najednom oko četiri sata ujutro netko je žestoko zazvonio,
a kad je Dostojevski začuden otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kuću, grli
ga, ljubi i kliče mu.
Onda se Naskarov žuri k Bjelinskom, svemoćnom ruskom kritičaru. "Uskrsnuo
je novi Gogolj", viče s vrata, mašući rukopisom kao zastavom. "Kod
vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski
kojega je ozlovoljilo toliko oduševljenje. Ali kad ga je Dostojevski
sljedećeg dana posjetio Bjelinski se sav izmijenio. "Ta ne razumijete
što ste stvorili", viče on sav uzbudjen na smetenog mladića.
Tako melodramatski odvija se otkriće Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni
ljudi su kasnije objavljeni u Nekarsovu časopisu. Uspjeh je bio
ogroman. A Turgenjev ga je nazvao novom bubuljicom na nosu ruske književnosti.
Ubrzo biva uhapšen zbog druženja s jednim tajnim društvom mladih ljudi
koji su prihvatili socijalističke teorije Sen-Simona i Furijea. Ovi
mladi ljudi sastajali su se u kući činovnika Ministarstva vanjskih poslova,
Mihajla Petraševskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko europskih
zemalja, u Rusiji je došlo do vala reakcije; vlast je bila uznemirena
i poduzela je drastične mjere prema svim protivnicima. Ljudi iz kruga
Petraševskog bili su uhapšeni, među njima i Dostojevski, te osudjeni
na smrt vješanjem. Rečeno im je da će biti pogubljeni; odveli su ih
na mjesto određeno za izvršenje kazne, svezali su im oči, svukli ih
do košulja i zavezali za stupove. Tek tada su im pročitali presudu kojom
se smrtna kazna pretvara u osam godina robije u Sibiru. Taj dan
je ostavio dubok ožljak u duši Dostojevskog. Nikad ga nije
sasvim prebolio.
Četiri godine prinudnog rada Dostojevski je proveo u društvu ubojica
i lopova, jer tada još nije bilo uvedeno izdvajanje običnih osudjenika
od političkih. Opisao ih je u Zapisima iz mrtvog doma (1862).
Tu su do pojedinosti su ocrtana sva poniženja i teškoće kojima je bio
izložen, kao i zločinci među kojima je živio.
Dostojevski je morao pronaći neki izlaz da ne bi sasvim poludio u tom
okruženju. Utjehu je našao u kršćanstvu.
Osim toga bilježio je i pojave kod ljudi koji su osim zvjerstva pokazivali
i poneku ljudsku osobinu.
Kad su mu najzad raskovali lanac s izranjenih nogu, kad su stupovi ostali
za njim kao truli smeđi zid, on je drugi čovjek: zdravlje mu je razoreno,
slava raspršena u prašinu, a život uništen, samo njegova radost ostaje
nedirnuta i neozlijedena. Još nekoliko godina mora ostati upola slobodan
u Sibiru, ali mu nije dopušteno da objavi bilo kakav svoj rad. Ondje
u progonstvu, u najgorem očaju i osamljenosti sklapa onaj neobični
brak sa svojom prvom, bolesnom i osebujnom ženom.
Kao zaboravljen čovjek vraća se u Petrograd. Njegovi Zapisi
iz mrtvog doma, taj nezaboravni opis njegove robije prožete
grozom, otkriva ruskom narodu da tik kraj njega postoji neki drugi svijet,
pravo čistilište svih patnji. I sam car jeca nad tom knjigom, a tisuće
ljudi spominje Dostojevskog. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgradjena
njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Zajedno sa svojim bratom
osniva časopis u kojem gotovo sve piše sam. Časopis se brzo širi u sve
krugove i čini se kao da je sudbina Dostojevskog zauvijek osigurana.
Ali on sam smatrao je da mora još upoznati još jednu zemaljsku patnju,
muku emigracije i onaj užasan strah za bijedni svakidašnji kruh. Sibir
i katorga, najjezovitija karikatura Rusije, sve je to ipak bila domovina,
sada treba da zbog pretjerane ljubavi prema svom narodu upozna još i
čežnju što je nomad osjeća za šatorom. Još jednom se mora vratiti u
bezimenost, još dublje u tamu prije nego postane pjesnik, junak svojeg
naroda. Ubrzo umire mu žena, a nakon toga i njegov brat.
I sada, počinje ono besciljno dugogodišnje lutanje Europom, ona jezovita
odvojenost od Rusije, izvora krvi njegova života. S mnogo muke nalazi
sklonište u malim niskim svratišnima sobama, punim zadaha siromaštva,
demon padavice napada ga sve
češće, dugovi, mjenice, obveze tjeraju ga od posla na posao. U medjuvremenu
ženi se za mladu stenografkinju u kojoj nalazi ženu punu odanosti
i s takvim smislom za praktično da je uz njenu pomoć uspio odgovoriti
na sve rokove i postepeno se osloboditi novčanih neprilika. Za vrijeme
boravka u inozemstvu on mrzi Nijemce u Njemačkoj, Francuze u Francuskoj
i to samo zato jer nisu Rusi. On želi jedino osjećati Rusiju, domovinu,
samo želi vidjeti ćirilska slova i bar letimično osjetiti dah domaće
riječi. Nastaju Zločin i kazna,
Idiot, Zli dusi i Igrač, monumentalna djela
dvadesetog stoljeća. U roku četiri godine, od 1867. do 1871. njegova
obitelj stekla je neku materijalnu sigurnost i mogli su se vratiti u
Rusiju.
Od tada pa do kraja života Dostojevski je živio u relativnom miru. Zli
dusi su imali veliki uspjeh. Ubrzo po izlasku knjige, ponudili
su mu da bude urednik vrlo reakcionarnog nedjeljnog lista princa Meščerskog,
Građanin. Njegovo posljednje djelo, Braća Karamazovi, od kojeg
je uspio napisati samo prvi tom, radio na drugom tomu kad ga je smrt
zadesila, donijelo mu je od svih romana najveću slavu. I govoru održanom
prilikom otkrivanja spomenika Puškinu u Moskvi 1880. godine bilo je
upućeno mnogo priznanja i donijelo mu još više radosti.
Godinu dana poslije, l0. veljače 1881. umire F.M. Dostojevski.
Iz najudaljenijih gradova putuju izaslanstva da mu iskažu posljednju
počast. Kovačka ulica, u kojoj je izložen na odru, sva je crna od ljudi
koji preplavljuju u jezovitoj šutnji stubište radničke kuće i ispunjavaju
uske sobe tik do lijesa. Na tom sprovodu odjednom se na jedan sat ostvaruje
sveti san Dostojevskog: jedinstvena Rusija. Onako kao što su
se u njegovim djelima osjećala bratimstva svih klasa i staleža u Rusiji
tako su i one stotine tisuća iza lijesa u svom bolu bili jedna jedina
masa: i mladi prinčevi i raskošno odjeveni popovi i radnici, studenti,
ofciri, i lakaji i prosjaci bili su jedna cjelovita Rusija.
Svoja djela pisao je za novac, radi osušene kore kruha, a stvarao ih
je u ubitačnim rokovima. Oskudica je Dostojevskog primorala na užurban
rad, ali je ujedno potakla njegovu produktivnost i omogućila intenzitet
dožvljaja, dramatičnost, izgradnju “feljtonističkog” stila.
No ta oskudica imala je svoj uzrok i u temperamentu, prirodi samog pisca,
koji je mogao i na drugi način, bez oskudice, organizirati svoj život.
Dovoljno je zaviriti u njegova pisma, pa da se shvati, što je za njega
značilo pisati roman. Bila je to težnja prema najvišem, "sve ili
ništa" govorio je.
U njegovim romanima nema "raspjevanosti riječi" i "blještavila
literamih ukrasa", ali ima bujnost i opsežnost psihološke raščlambe,
strastvenog uranjanja u složeni svijet misli i osjećaja junaka. Njegova
paleta je pretežno siva, kao što je siv i sumoran i ambijent, koji slika,
ali rečenica teče lako, jednostavno i ne prisiljeno, iznoseći pred nas
najsloženije probleme i zacrtavajući oštrim, sigurnim potezima lica
i situacije. Kod Dostojevskog gotovo i nema krajolika, opisi prirode
su škrti i sjevemjačke, petrogradske prirode, a opisi interijera mračni
i oskudni, kao što su mračni i oskudni stanovi, u kojima pretežno žive
njegovi junaci. I ti opisi više su usputni: pisac prelazi preko njih,
koristeći se samo najnužnijim, sav nadahnut razvijanjem radnje i razgranatošću
psihološke analize. Mrzi "literaturu", knjiške manire, i šablone,
i traži izraz koji će reproducirati životnu dramatičnost što je nosi
u sebi.
Najveći dio njegovih djela potekao je iz Gogoljeve pripovijetke Šinjel
i zato je prilikom izlaska piščeva prvijenca Bjelinski rekao: "Rodio
se je novi Gogolj!". Po uzoru na njega, Dostojevski je njegov petrogradski
kolorit, zabačene četvrti, prljave kućerine, bijedne stanare, svijet,
što ne hoda "širokim, osvijetljenim bulevarima u dabrovim kapama
ili paradnim kočijama, nego u svojim bijednim rupčagama, na stražnjim
stepeništima, koja zaudaraju na pomije" predstavio bijednim studentima,
svojim uvrijeđenim i poniženim intelektualcima da bi se kroz njih vinuo
do najvažnijih teoretskih i idejnih pitanja svog vremena, ali sve to
na širokoj utrtoj Gogoljevoj stazi. S tog novog stajališta on gleda
na bivšu književnost kao na neku vrstu "zemljoposjedničke i plemićke
književnosti koja je već rekla svoju riječ" i stvara novu, gradsku
ili gradansku književnost.
Ako je Puškin "najveselije" ime ruske književnosti, Dostojevski
je najtragičnije. Nitko kao on nije prikazao svijet sjena, što
se nevidljivo prelamaju kroz ljudsku dušu, nitko tragičnije ocrtao beznadne,
sive horizonte i onaj zagušljiv oblak briga, što je obavio čovjeka,
gušeći ga i prignječujući težnom. Nitko nije dao dublje onaj gorki bol
u plemenitom malom čovjeku, izudaranom bijedom i poniženjima, ili očaj
što godinama bezizlazno tumara u zatvorenom krugu, razapet između sanja
o ljepšem svijetu i teške stvarnosti, koja se ne mijenja. Svijet Dostojevskog
je bogat registar karaktera, likova i individualnosti koji nose u sebi
uzbudljiv nemir i tragičan položaj ruskog inteligenta u jednom sistemu,
gdje se slobodoumlje ne plaće samo gubljenjem kruha, nego i progonima
i Sibirom. Oni nose u sebi duboku potrebu da nađu svoje mjesto i ulogu
u životu Rusije, a razlog što ne nalaze, uopće je oznaka inteligencije
onog vremena, rastrgane protu riječima, u kojima se prožma novo sa starim,
gdje je staro još čvrsto ukopano u društvenim položajima jednog mračnog
birokratskog monarhističkog sistema, a novo se još javlja kao nejasan
pokret, koji se gubi u svim mogućim utopističkim slutnjama i vizijama.
Tadašnja inteligencija je nagrižena i rastrgana i Dostojevski kao njen
umjetnički najjači predstavnik, genijalnom snagom razotkriva pred nama
tu unutrašnju podvojenost.
Izučavanje stvarnosti mogli bismo kod Dostojevskog, kao uostalom kod
gotovo svakog pisca, podijeliti na dva dijela: jedan je studij slikar-
realista, koji zalazi u različite sredine i ambijente upoznavajući nove
tipove, bilježnik riječi, navike, sudbine različitih ljudi, a drugi
studij mislilac, koji osluškuje i prati idejna strujanje svoga vremena
i nastoji shvatiti njihov smisao.
Njegova kći, Ljubov govori u svojim uspomenama o ocu kako nakon neuspjeha
s "Dvojnikom" nije htio više pisati "iz sebe" te
je počeo tražiti nova lica među stanarima mansarda, posjetiocima malih
kavana i krčma, s kojima započinje razgovore i bilježi do u sitnice
njihove običaje i navike. "Budući da je bio plah", piše ona
i nije znao uvijek kako da im se približi, predlagao bi im da igraju
s njim biljar. Kako tu igru nije poznavao, a nije ga ni zanimala, prirodno
je, da je kod toga gubio dosta novaca. On se, medutim, nije žalio, jer
je, igrajući biljar, uočavao mnoge orginalnosti i bilježio orginalne
izraze. Opisivao je male ljude, onakve kakve ih je vidio u stvarnosti.
I njegovi prijatelji pričaju da je pozivao često k sebi nepoznate ljude,
s kojima se letimično upoznao u kavani, i danima neumorno slušao njihova
pričanja. Prijatelji mog oca nisu mogli shvatiti kakvo zadovoljstvo
on nalazi u razgovoru sa svakojakim ljudima; no kad su kasnije čitali
romane, pronalazili bi u njima tipove, koje su sretali kod Dostojevskog."
Dostojevski je, kao i mnogi pisci, proučavao žive modele svojih budućih
romana, osluškivao je njihove razgovore, prikupljao karakteristične
riječi i pravio bilješke.
On je nastojao da njegova književnost bude i filozofija i politika i
religija i znanost. Izuzetan utjecaj pisca na suvremenu književnost
i njegovo prijelomno značenje u povijesti književnosti proizlazi iz
načina na koji je on uspio književno "oblikovati život" samih
ideja. Misaoni stavovi, filozofski problemi i ideološka pitanja u njegovim
djelima do te mjere "oživljavaju" da i suvremeni čitalac osjeća
kako se tu govori o kretanju njegovih vlastitih misli, onih misli o
kojima na stanovit način govori i njegova vlastita sudbina.
Dva su, okvirno gledano, temeljna razloga zbog kojih Dostojevski uspijeva
stvoriti djela koja će biti vaa kao uzorak moderne umjetničke forme.
Prvi je razlog važnost pitanja o kojima njegovi junaci raspravljaju.
Ona imaju toliku važnost da o njima uvijek ovisi "biti ili ne biti"
jednog stvarnog, konkretnog čovjeka, čovjeka koji se, tako reći, pojavljuje
pred nama obuzet smislom vlastita života. Rasprave koje vode likovi
romana nikad nisu nalik ispraznom nadmetanju razlozima i nadmudrivanju.
Drugi je osnovni razlog suvremenosti Dostojevskog sadržan u načinu kako
su u njegovim djelima shvaćeni karakteri i kako se, kojim književnim
sredstvima i u koje svrhe, umjetnički oblikuje "život ideja".
Karaktere romani Dostojevskog obrađuju unutar fabule koja ide tragom
nekih presudnih događaja u životu pojedinca i tako njihov život čini
sudbinom koja podsjeća na tradiciju umijeća realističkog romana. Fabulu
pri tom čini zanimljivom neki zaplet koji izaziva pitanje: "Kako
će sve završiti?". Od četiri najbolja romana u trima je tako
umorstvo u središtu zanimanja, pa neka vrsta kriminalističke istrage
potencira onu grozničavu napetost koja se osjeća kako u postupcima likova
tako i u njihovim raspravama o općim, idejnim pitanjima. Ideje se stoga
pojavljuje u okvirima nekih izuzetnih situacija; osjeća se atmosfera
čekanja konačnih osuda i zločin je prisutan kao stalna prijetnja ili
pak kao svojevrsna emocionalna pozadina svakidašnjih zbivanja. Dostojevskog
prije svega zanima geneza ideje zločina, pa se javlja tip karakterizacije
likova, uvelike različit od onog kakav voli realistički roman. Zločin
nije bilo koji zločin; umorstvo oca u Braći Karamazovima nije neki primjer
za kršenje općih etičkih načela, nego je prije krajnje određen, stvaran,
upravo taj "zločin koji je jedan čovjek u zbilji učinio, a drugi
ga je u mislima začeo i tako stvarno skrivio". Dostojevskog zanima
taj proces nastajanja životno važnih ideja i njihovih ostvarenja u zbilji;
misli ne ostaju samo u glavi "onoga tko razmišlja, ali one ipak
postaju zbiljskim jer je umorstvo, na primjer, doista zbiljsko upravo
zato što ga je netko najprije mislio". Ideje kojima se romani Dostojevskog
najviše bave dobivaju tako neku određenost zbog koje osjećamo da one
nisu ništa drugo do sam žvot".
Stoga se javlja i određeno protuslovlje: Dostojevski zastupa neke ideološke
stavove, on vjeruje, na primjer, u pravoslavlje
i osuđuje svaku ideju napretka, ali njegovi romani zapravo ništa određeno
ne zastupaju nego opisuju tek moguće životno važne ideje i tokove njihova
razvoja odnosno ostvarivanja. Premda Dostojevski strogo razlikuje izmedu
etički pozitivnih i etički negativnih likova, u njegovim romanima etički
negativni likovi nisu tek primjeri za način kako ne valja živjeti, nego
su redovno životniji, pa čak i prikladniji za neku vrstu identifkacije,
od pozitivnih likova.
Romani Dostojevskog i pored sve svoje filozofčnosti "nisu flozofija;
oni su književnost koja to iskustvo može prenijeti čitaocima jedino
i isključivo na onaj način kakav pripada samo umjetničkoj književnosti.
On je začetnik jednog razvoja u umjetničkoj prozi koji misaono previranje
i borbu mišljenja čini svojom središnjom temom. Zbog toga se struktura
suvremene književnosti naprosto ne može razumjeti bez Dostojevskog.
Tko nije pročitao njegove romane, teško može shvatiti ono o čemu se
radi" u suvremenoj prozi i o čemu to zapravo njen velik dio govori.
DJELA FJODORA MIHAJLOVIČA DOSTOJEVSKOG:
ROMANI:
Bijedni ljudi, 1846
- roman u pismima
- dopisivanje dvoje socijalno i ljudski uvrijeđenih ljudi: sitnog činovnika
Makara Devuškina, u kojega već nadziremo klice prosvjeda protiv društvenog
stanja i smirene jednako siromašne petrogradske djevojke Varenjke
Dvojnik, 1846
- psihološka studija na temu razdvojene ličnosti - izgrađena na motivima
romantične novelistike
Bijele noći, 1848
- sentimentalni roman
Netočka Nezvanova,1849
- nedovršeno djelo
- prekinuto hapšenjem i odlaskom u Sibir
Selo Stepaničkovo1859
- napisano u Sibiru
- komični , roman s temom o provincijskoj vlasteli
- u središtu pažnje karakter ruskog Tartuffea" Fome Opiskina
Poniženi i uvrijedeni, 1861
- nadovezuje se na roman Bijedni ljudi
- roman - feljton s dikensonovom melodramatičnom fabulom zasnovanom
na otkrivanju tajni
Zapisi iz mrtvog doma,
1861
- sirovi zapisi
- prisutan cijeli niz likova: zločinaca i moralista, plemića i pučana
posredstvom koih otkriva svoju životnu filozofiju
Zločin i kazna, 1866
- prijelazni oblik prema modernom romanu
- glavni lik Raskoljnikov
Idiot, 1868
- ističe niz etičko - moralnih pitanja i raspravlja o ruskom društvu
onoga vremena
- glavni lik knez Miškin
- djelo pogodno za ekranizaciju i dramatizaciju zbog cijelog niza dramatskih
preokreta
Bjesovi, 1871- 1872
- "antinihilistički roman"
Mladić. 1875
- pisan u prvom licu u ime mlada i ponižena mladića koji nastoji objasniti
sebi zagonetnu prošlost svoga oca Versilova i koji u sebi poput Raskoljnikova
stvara fiksnu ideju da pomoću novaca zavlada ljudima
- smatran najmanje cjelovitim njegovim djelom
Braća Karamazovi, 1879 - 1880
- pripada visokom ruskom realizmu
- kriminalistička fabula o ubojstvu starog Fjodora Karamazova podredeno
je razotkrivanju karaktera triju
njegovih sinova
NOVELE:
Zapisi iz podzemlja, 1864
- "intimna filozofska ispovijed čovjeka iz podzemlja"
Krotka, 1876
- objavljena unutar piščeva dnevnika
- "jedna od najpotresnijih novela očaja" u svjetskoj književnosti
preuzmi
seminarski rad u wordu » » » 