LAZA KOSTIĆ
“Medju javom i med snom” i “Santa Maria della Salute”
Laza Kostić
Laza
Kostić je romanticar, ali, po onome sto je srpskoj poeziji
donio, on je i zacetnik srpskog modernog pjesnistva.
Rodjen je u Kovilju (Backa) 1841. godine. Gimnaziju
je zavrsio u Novom Sadu, a prava u Pesti 1864. gdje je , dve godine
poslije studija, odbranio doktorsku tezu na latinskom jeziku. Inace,
bio je jedan od najobrazovanijih knjizevnika toga doba: znao je grcki,
latinski, njemacki, francuski, engleski, ruski i madjarski jezik. Citao
je anticke pisce i filozofe,
u prvom redu Homera, Eshila
i Heraklita
. Interesovali su ga jos i Dante, Gete,
zatim mitologija i estetika. Laza Kostic je nas prvi sekspirolog- na
srpski je preveo neka Sekspirova djela (Romeo
i Julija). Sve u svemu, on je bio velika kultura, intelektualac
i pjesnik koji je isao ispred svojih savremenika za cijeli jedan vijek.
Vrlo uman i po prirodi jako radoznao, Laza Kostic je bio
pjesnik, dramski pisac, esejist, novinar, prevodilac, diplomata,
profesor, politicki buntovnik, pozorisni kriticar esteticar i filozof.
Iznad sredine ukojoj je zivio, bio je u stalnom sukobu s tom sredinom:
niti je on shvatao sredinu, niti se sredina trudila da razumije njega.
Krupan i stasit, uvijek dotjeran i obucen po najnovijoj modi, apolonski
lijep, sa neskriven prkosom se odnosio prema okolini, zbog cega je bio
cesto neshvacen, usamljen i odbacen. Umro je 1919.godine u Becu, napisavsi
godinu dana prije toga svoju najljepsu pjesmu: Santa Maria della
Salute.
Medju javom i med snom
Pjesma Medju javom i med snom, nastala je 1863. godine; u njoj je Laza
Kostic, na poetski nacin definisao i promislio poezijui kao narocito
stanje duha, pokazavsi u slikama da je ona proizvod sna i jave, svjesnog
i podsvjesnog, halucinantnog i logicnog. Pjesma pocinje strofom:
Srce moje samohrano,
ko te dozva u moj dom?
neumorna pletisanko,
što pletivo pleteš tanko
među javom i med snom.
Iz stihiva se vidi da se pjesnik neposredno obraca svom srcu (koristi
apostrofu kao stilski postupak ). Upitace: Srce moje samohrano, / ko
te dozva u moj dom?- kao da je to neko izvan njega, neko drugi ali njemu
blizak i drag. Sta srce u pjesmi oznacava? Ova rijec izgubila je svoje
pravo znacenje, anatomsku vrijednost i poprimila drugo znacenje: postala
je metafora za nevidljivi i neuhvatljivi dio pjesnikovog JA; onaj dio
koji je apstraktan, sa kojim dolazi nadahnuce i sve sto je emotivno.
Srce je u tom smislu srediste psihickog zivota, covjekove duse jer u
narodu se kaze: srce me boli, srce mi pati, voli svim svojim srcem,
srce si mi ranila… Pjesnik je srce nazvao samohranim. Zasto samohrano?
Samohran je onaj koji je sam, bez igdje ikoga, prepusten sam sebi. U
konkretnom slucaju, ono je dio njega, ali se ponasa kao da je odvojeno
i samostalno. Pjesnik ce ga nazavti “pletisankom”. Primjecujemo da je
rijec rijetka, slozena, sa znacenjem: onaj koji plete snove. U tome
je neumorno, ne zna za klonica i predahe. A pletivo srca je tanko, neuhvatljivo
u svojoj profinjenosti jer djeluje paucinasto i kao takvo je neobjasnjivo.
Ono nije proizvod ni potpune noci ni pravog dana, odnosno ni ciste jave
ni sasvim nejasnog sna. To pletivo nastaje u prostoru koji je “medju
javom i med snom”. Ovom prvom strofom pjesnik je najavio pjesnicki problem:
pletivo-pletenje-medju javom i med snom. U narednoj strofi on ga dalje
razvija i produbljuje:
Srce moje, srce ludo,
sta ti misliš s pletivom?
k'o pletilja ona stara,
dan što plete, noc opara,
medju javom i med snom.
Odmah se zapaza da srce nije vise oznaceno kao samohrano; ono je sada
ludo jer je nestasno, neposlusno i samovoljno, jer radi nesto sto je
tesko i nemoguce. Pjesnik kao da se cudi tvrdoglavosti, ne moze da ju
razumije.I zato su njegova uznemirenost i stepen -uzbudjenja veci- doslo
je do cijepanja u njemu : njegovo JA se podijelilo na onaj razumski
dio, koji sve promislja, shvata i kontrolise i na onaj drugi dio koji
cini nesvjesno, neshvatljivo sto izmice kontroli i nasem potpunom razumijevanju,
a sto u stvaralackom poslu ima vrlo vaznu ulogu. Pjesniku srce nalici
na staru pletilju koja stalno radi ali koja nije zadovoljna svojim ucinkomi
i zato ono sto danju isplete nocu para i obrnuto. Ocevidno, ona tezi
savrsenstvu koje se nikada ne moye postici. Ova slika, medjutim pokazuje
nesto drugo: ako je dan simbolika za ono sto je racionalno i svjesno,
a noc za podsvjesno onda iznedju njih postoji jedan vid suprotnosti,
ali istalno prelivanje jednog u drugo, narocito kad je rijec o nastajnju
umjetnickog djela, pa samim tim i pjesme. Stvaranje djela je upravo
pletenje i paranje, ono ukljucuje svjesno i nesvjesno, intuitivno, sto
je doslo bez prethodnog razmisljanja. To je razlog sto su pjesnicka
djela tesko razumljiva is to se na kraju nikad ne mogu docitati. Pjesnik
bi zelio da ostvari uvid u sve to i da sazna sta se sve desava u procesu
stvaranja i nastajanja pjesme, da sagleda sta je u svemu tome razumsko
svjesno a sta nije, medjutim- u tome ne uspijeva. Sve ostaje jedna velika
zagonetka jer sve se desava na nekoj granici- medju javom i med snom.
Treca strofa glasi:
Srce moje, srce kivno,
ubio te zivi grom!
što se ne daš meni zivu
razabrati u pletivu
medju javom i med snom!
U pocetku ove strofe, koja je i kraj pjesme- srce vise nije ni samohrano
ni ludo, ono je sada- kivno. Uzvicnik koji je nakraju drugog stika pokazuje
da nema smirenosti u glasu subjekta, te da je subjekat ocito ljut i
da nepomirljivost izmedju srca i njega presla u sukob. Tu nepomirljivost
pokazuje stih: ubio te zivi grom! Ova kletva je povecala emocionalnost
u pjesmi. Postavlja ase pitanje zasto je srce kivno i cemu kletva. Zato
sto stavlja pjesnika na muke: ono se ponasa inadzijski, plete, stvara
pletivo a pjesnik ne moze da odgonetne kako ono nastaje, niti da objasni
sta je u njemu java a sta je san.
Santa Maria della Salute
To je najljepsa ljubavna pjesma-elegicna pjesma Laze Kostica,
nastala 1909. godine. Nosio ju je u sebi punih cetrnaest godina.
U njoj se susrecemo sa motivom mrtve drage. Da bi pjesma bila, bolje
shvacena potrebno je podesiti na intimnu dramu pjesnika koja je prethodila
nastanku pjesme. Kada je Laza imao pedeset godina, upoznao je devetnaestogodisnju
djevojku Lenku Dundjerski, kcerku svog dobrog i bogatog
prijatelja Laze Dundjerskog. Iako nisu bili bliski po godinama
rodila se obostrana ljubav. Lenka Dundjerski je bila ocinjena slavnim
pjesnikom a on njenom mladoscu i ljepotom. Medjutim shvatajuci da je
razlika u godimana suvise velika i da je takva ljubav prosto nemoguca
Laza bjezi u manastir Krusevdol, gdje ce ostati nekoliko godina. Na
prijedlog njenog oca zeni se bogatom udovicom iz Sombora, koju nikad
nije volio, te iste 1895. godine umire Lenka a on sa zenom odlazi u
Veneciju gdje izmedju ostalog posjecuje crkvu Gospe od Spasa (Santa
Maria della Salute). Upravo od trenutka Lenkine smrti i susreta
sa grandioznom ljepotom crkve Laza Kostic ce u sebi nositi ovu pjesmu,
sve dok nije dobila puni sjaj, i postala oprostajna pjesma, jedna od
najljepsih u srpskoj poeziji. A da je to tako potvrdjuje i njegov licni
dnevnik u kome je zapisao: “Znate, za mene Lenka nije sasvim mrtva…ona
dolazi da me vidi u snu. Ali kad mi se javi Ona, to nije san kao drugi.
To bas ona bude tu. Ona udesi san. Ona udje u moju pamet, moju dusu
za minut jedan, i izidje iz nje sa snom.”
Pjesma pocinje obracanjem pjesnika Gospi od Spasa u čije ime je podignut
hram. Bogorodica je svetost. Ona je “majka svijeta”, balzena i vrelo
milosti. Ushicen ljepotom hrama on trazi oprost za sve svoje grijehe.
Njegov grijeh je dvostruki; napisao je 1879.godine pjesmu Duzde se zeni,
u kojoj govori o zidanju istog hrama i zali za posijecernim dalmatinskim
borovima koji se u njega ugradjuju i kao drugo, sest godina ranije,
1872., pisao je negativno o Bogorodici i madonizmu u katolickoj vjeri.
U hramu pred koijm se nasao, Laza je vidio sveti znak i vertikalu preko
koje se uspostavlja veza zemaljskog sa bozanskim, nebeskim, duhovnim.
Poslije ovakvog uvodnog pristupa pjesnickoj temi, pjesnik pravi zaokret
i pocinje da ispovjeda sebe, svoju pjesnicku intimu. Govori o svom stradanju,
i ceznajma i nadama koje je gruba stvarnost sasvim ponistila. Medjutim,
sve muke koje su ga zadesile, za sve sto je “dusi lomilo krilo”, krivicu
vidi u sebi, “sve je to sa ove glave, sa lude”. Od ovog trenutka pjesnik
u slikama, gradacijski, citaocu nudi slike svopjih patnji i promasenosti.
Saznajemo da je sve pocelo sa iznenadnom pojavom mlade zene, kada je
zauvijek usla u njegov zivot. On ispisuje hvalospjev njoj i njenoj ljepoti,
ona je vila, sa njom je dosla svjetlost, sa njom je sinula ona unutrasnja
milina ali su dosle i muke, patnja. Zena lepota je ispunjenje svih njegovih
ocekivanja, vjecnost bi dao za trenutak njenog pogleda.Ona je zlatna
vocka koja je sazrela kasno. U tome i jest problem, njena mladost i
njegova starost nasli su se u vrijeme kada jedno iskljucuje drugo, u
cemu je i razlog vise za njegovu patnju i dusevnu dramu.
U pjesniku dolazi do dvojstva: u njemu se sukobaljavaju razum i
osjecanja. Razum ce na kraju nadvladati srce i pjesnik ce se povuci,
a ona umire. (Utekoh od nje- a ona svisnu). Smrt voljenog bica
dozivljava se kao opsta kataklizma.
Kada je pjesnik opjevao dramu bica i kad ju je podigao na nivo svjetskie
kataklizme on se opet vraca slici hrama i asocijacijama koje ona budi
u njemu. Pjesnik stoji pred hramom, pred likom Bogorodice i u tom trenutku
shvata da je i njemu jos jedan hram. To je hram podignut na uspomenama,
hram na “stubu secanja” na Lenku Dundjerski. Ova dva zhrama imaju nesto
zajednicko a to je ljepota i divljenje. Preko hrama se dakle uspostavlja
veza sa nebeskim, momenta kad pocinje priblizavanje jave i sna, da bi
se nakon unutrasnjeg prosvjetljenja i duhovnog ozarenja bica, java preobrazila
u san: hram Gospe od Spasa nestaje. Sada je san, prvi put, postao jaci
od jave: Postoji samo ona, samo san i ona u tom snu. Javlja se u snu
ali uvije iznenada, mimo njegovih zelja i uvijek drugacija:
Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi zelja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile sluskinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
U ovim stihovima prepoznajemo onu pjesnikovu biljesku iz dnevnika sto
dovolkjno govori o Lenki kao njegovoj trajnoj opsesiji. U tom snu i
zanosu oni su kao muz i zena- culno se nije ugasilo, s tim sto je ona
sad starija od njega (ne po godinama vec starija po smrti, vec po pripadanju
nebu i duhovnosti). Oni imaju i djecu- pjesme su im djeca.
Posto ona pripada onostranom svijetu i odatle pristize u njegove snove,
on u njenom javljanju vidi znak da joj se pridruzim, to se pjesnik ni
malo ne plasi smrti, on je cak prizeljkuje, tamo je raj u kome ona obitava
“u raj, u raj u njen zagrljaj!”.
Kraj pjesme – cetrnaesta strofa jos vise naglasava pomisao na taj onostrani
svijet i susret s njom. U tom susretu on vec vidi neslucenu srecu i
uskrsnuce ljubavi koja je toliko jaka i sveprozimajuca. Ljubav za divljenje
i za vjecnost:
zadivicemo svetske kolute,
bogove silne, kamoli ljude,
zvezdama cemo pomerit' pute,
suncima zasut' seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.
Ova kraj sadrzi krupne kosmoloske odrednice: svijet, raj, zvijezde,
vaseljena, bogovi, sunca. Pjesnik je krenuo od zemaljske stvarnosti
– od hrama Santa Maria della Salute da bi putem pjesnickog majstorstva
to prosirio “ovlastima sna, zanosa i fantazije”. U ovoj posljednjoj
strofi pjesnik je toliko glasan i raspjevan da se sve stropstava i sliva
u jedno, bozansko i vjecno, kosmicko i neunistivo. Laza Kostic je svojom
imaginacijom i izuzetnim senzibilitetom stavaraoca umeo da pveze mnoge
krajnosti: ljidsko i bozansko, sveto i profano, dva principa: muski
i zenski, zwmaljsko i nebesno, trajno i prolazno, srecu i tugu.
U ovom pjesnickom djelu posebno mjesto ima refren Santra maria della
salute- javlja se na kraju svake strofe: cetrnaest puta. Njime se potencira
pjesnicka tema kao izvor ljepote, univrezalne, svevremenske. Santa Maria
- hram, srediste je pjesme i povod za apologioju zene, ljepote iljubavi.
Ovaj italijanski naziv djeluje i priojatno na sluh – zvucno je bogat
i pjevljiv. Javlja se kao tajna rijec kojom se nesto zakljucava, nesto
brani i pomocu nje otvaraju vrata koja vode u onostrani svijet. Dozivljavamo
je kao misticnu rijec kojom se neko priziva iz neznanih daljina.
Kada je u pitanju jezik ovog pjesnika, posebno mjesto imaju Kosticeve
kovanice ili tzv. neologizmi,
kojima je kitio svoje pjesme: nebesnica, kajan, dusilo, ugod, gled,
zud, zalut, zapon, gove, beznjenice.
Ej, pusto more
Ej, pusto more! Ej, pusti vali!
Ponosni beljci, srcani zdrali!
Vi mi svu moju radost preneste,
I opet zato umorni neste!
Koji je od vas blazeni djoga
Sto j' odn'o morem dragana moga?
Il' nije jedan toliko sretan?
Pena vas bela sve poduzela,
Svi ste ga valjda trkom preneli;
Zato ste besni, konjici beli!
Al' da vas pustim na pleca gojna
Tugu kad draga izgubi vojna,
Taj teret ne bi preneti pregli,
Svi bi k'o janjci morem polegli,
Tuga bi moja u more pala -
Al' bi i mene sobom odzvala!
Među javom i med snom
Srce moje samohrano,
ko te dozva u moj dom?
neumorna pletisanko,
što pletivo pleteš tanko
među javom i med snom.
Srce moje, srce ludo,
sta ti misliš s pletivom?
k'o pletilja ona stara,
dan što plete, noć opara,
među javom i med snom.
Srce moje, srce kivno,
ubio te živi grom!
što se ne daš meni živu
razabrati u pletivu
među javom i med snom!
Među zvezdama
. . . . . . . . . . . .
Iza sna se tesko prenu.
Mrak je. Gde sam? - al' na tremu
muklim tutnjom odgovara
setalica gluhog doba,
navila je kivna zloba,
te se nikad ne odmara:
Koracanje mog strazara.
Al' me ljuto boli glava-
posle onih svetlih snova,
onih divnih vitezova,
onih slika, onih slava-
ova java!
Nemojte me pitat' sade,
da vam pricam stare jade,
stare jade, nove nade,
sto ih nasa zvezda znade;
vec podjite do javora,
pobratima onog bora,
sto ga stuzi i sasusi
neiskazom veljih muka
Kosovkina bela ruka,
te je njemu ruka mala
grdne jade zavestala;
a kad guslar po njim gudi,
iz javora jade budi,
iz tamnice jadi lete
da se braca jada sete,
da se sete, da ih svete!-
Ja vam ne znam reci vise,
da sto knjiga ova pise,
dok ne prodje ova java,
sto mi sada dodijava,
te se mojih snova setim,
il' dok opet ne poletim.
U pestanskoj tamnici, 1872.
Santa Maria della salute
Oprosti, majko sveta, oprosti,
sto nasih gora pozalih bor,
na kom se, ustuk svakoj zlosti,
blazenoj tebi podize dvor;
prezri, nebesnice, vrelo milosti,
sto ti zemaljski sagresi stvor:
Kajan ti ljubim preciste skute,
Santa Maria della Salute.
Zar nije lepse nosit' lepotu,
svodova tvojih postati stub,
nego grejuci svetsku lepotu
u pep'o spalit' srce i lub;
tonut' o brodu, trunut' u plotu,
djavolu jelu a vragu dub?
Zar nije lepse vekovat' u te,
Santa Maria della Salute?
Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,
mnoge sam grehe pokaj'o ja;
sve sto je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma',
za cim sam cezn'o, cemu se nad'o,
sve je to davno pep'o i pra',
na ugod zivu pakosti zute,
Santa Maria della Salute.
Trovala me je podmuklo, gnjilo,
al' ipak necu nikoga klet';
stagod je muke na meni bilo,
da nikog za to ne krivi svet:
Jer, sto je dusi lomilo krilo,
te joj u jeku dusilo let,
sve je to s ove glave sa lude,
Santa Maria della Salute!
Tad moja vila preda me granu,
lepse je ovaj ne vide vid;
iz crnog mraka divna mi svanu,
k'o pesma slavlja u zorin svit,
svaku mi mahom zaleci ranu,
al' tezoj rani nastade brid:
Sta cu od milja, od muke ljute,
Santa Maria della Salute?
Ona me glednu. U dusu svesnu
nikad jos takav ne sinu gled;
tim bi, sto iz tog pogleda kresnu,
svih vasiona stopila led,
sve mi to nudi za cim god ceznu',
jade pa slade, cemer pa med,
svu svoju dusu, sve svoje zude,
-svu vecnost za te, divni trenute!-
Santa Maria della Salute.
Zar meni jadnom sva ta divota?
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu zivota,
ta zlatna vocka sto sad tek zre?
Oh, slatka vocko, tantalskog roda,
sto nisi meni sazrela pre?
Oprosti meni gresne zalute,
Santa Maria della Salute.
Dve u meni pobise sile,
mozak i srce, pamet i slast.
Dugo su bojak strahovit bile,
k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustase mile,
vijugav mozak odrza vlast,
razlog i zapon pameti hude,
Santa Maria della Salute.
Pamet me stegnu, ja srce stisnu',
utekoh mudro od srece, lud,
utekoh od nje - a ona svisnu.
Pomrca sunce, vecita stud,
gasnuse zvevde, raj u plac briznu,
smak sveta nasta i strasni sud. -
O, svetski slome, o strasni sude,
Santa Maria della Salute!
U srcu slomljen, zbunjen u glavi,
spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,
k'o da se Bog mi pojavi sam:
U dusi bola led mi se kravi,
kroz nju sad vidim, od nje sve znam,
za sto se mudracki mozgovi mute,
Santa Maria della Salute.
Dodje mi u snu. Ne kad je zove
silnih mi zelja navreli roj,
ona mi dodje kad njojzi gove,
tajne su sile sluskinje njoj.
Navek su sa njom pojave nove,
zemnih milina nebeski kroj.
Tako mi do nje prostire pute,
Santa Maria della Salute.
U nas je sve k'o u muza i zene,
samo sto nije briga i rad,
sve su miline, al' nezezene,
strast nam se blazi u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,
tamo cu biti dosta joj mlad,
gde svih vremena razlike cute,
Santa Maria della Salute.
A nasa deca pesme su moje,
tih sastanaka veciti trag;
to se ne pise, to se ne poje,
samo sto dusom probije zrak.
To razumemo samo nas dvoje,
to je i raju prinovak drag,
to tek u zanosu proroci slute,
Santa Maria della Salute.
A kad mi dodje da prsne glava
o mog zivota hridovit kraj,
najlepsi san mi postace java,
moj ropac njeno: "Evo me, naj!"
Iz nistavila u slavu slava,
iz beznjenice u raj, u raj!
U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve ce se zelje tu da probude,
dusine zice sve da progude,
zadivicemo svetske kolute,
zvezdama cemo pomerit' pute,
suncima zasut' seljanske stude,
da u sve kute zore zarude,
da od miline dusi polude,
Santa Maria della Salute.
Snove snivam
Snove snivam, snujem snove,
snujem snove biserove,
u snu živim, u snu dišem,
al' ne mogu sitne snove,
ne mogu ih da napišem.
Snove snivam, snove snujem,
u slike bih da ih kujem,
al' su sanci poletanci,
ne mogu ih da prikujem
srcu mome laganome.
Al' nasloni na te snove
tvoje grudi biserove,
dve ledene biser kapi:
ta bi studen smrzla snove,
sve te slike sledila bi.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|