Suvremena znanost o književnosti je u posljednja dva stoljeća obilježena
prostranstvom polja svoje problematike te opsegom svakog od njih, tako
da je teorijski nemoguće ostvariti njenu dosljednu i potpunu sistematizaciju.
U ovom seminarskom radu ću pokušati objasniti i obuhvatiti najvažnije
smjerove u kojima se razvitak književnosti i njene teorije događao posljednjih
godina. Pojam smjera istraživanja književnosti označava određene putove
proučavanja književnosti. Takvih je smjerova kroz povijest bilo nebrojeno
mnogo, no u svom ću se izlaganju ograničiti na skup onih koji je dovoljno
reprezentativan da ocrta već gore spomenuto prostranstvo znanosti o
književnosti.
U povijesti književnosti, sama književnost se proučavala u okviru
niza disciplina: poetike, retorike, gramatike, povijesti, stilistike
ili mnoštva ideologija. Dešavalo se, dakle, da se znanost o književnosti
u određenim vremenskim presjecima izjednačavala s nekom od tih disciplina.
U posljednja dva stoljeća znanost o književnosti se uvijek iznova pokušavala
odijeliti od njih te postati samostalna znanost. Od određenih je neporecivih
konstanti ipak morala polaziti. Najčešće je to bila usmjerenost na vlastiti
korpus. Ta usmjerenost podrazumijeva zapravo način motrenja na jedan
te isti korpus, i upravo su te razlike u motrenju uvjetovale nastanak
različitih smjerova proučavanja književnosti. Književna je djela, prema
Stamaću, moguće motriti kao dijakronijski niz, pa se takvo proučavanje
naziva povijest književnosti. Ako ih se motri u sinkronijskom nizu,
takvo se proučavanje naziva teorija književnosti. I dakako, moguće je
sva književna djela motriti kao raspršen niz i pojedinačne činjenice,
i takvo se proučavanje naziva književna kritika.
Pojedini povijesno uvjetovani smjerovi istraživanja uvijek su davali
prednost jednoj od ovih triju disciplina. Ante Stamać tvrdi kako znanost
o književnosti ''u sebi samoj mora ostati s jedne strane što je moguće
strožom; s druge strane, uvelike uvjetovana značenjem svoga predmeta
i širim znanjem, a i sama uronjena u povijest, mora ostati maksimalno
otvorenom. Gradeći svoje discipline i krećući se smjerovima svoga istraživanja,
ona je istodobno ovisna o svjetonazorima, spoznajnim i etičkim premisama
svoga doba; svoje povijesne zbilje uostalom.'' (Stamać 1998:555)
Teorija književnosti živi u zajednicama čitatelja i pisaca, kao diskurzivna
praksa nužno upletena u obrazovne i kulturne institucije. Od 1960-ih
najveći su utjecaj, prema Culleru, imala tri teorijska pristupa. Prvi
od njih obuhvaća široki spektar psihoanalitičkih i dekonstrukcijskih
promišljanja o jeziku. Drugi obuhvaća feminističke, a zatim i rodnostudijske
analize uloge roda i seksualnosti u svim razinama književnosti i teorije.
Treći se odnosi na povijest usmjerene kulturalne teorije koje se bave
raznovrsnim diskurzivnim praksama, uključujući razne pojmove za koje
se prije toga nije smatralo da imaju povijest, kao što su tijelo, rasa,
obitelj.
RUSKI FORMALIZAM
Ruski su formalisti naglašavali kako se kritičari trebaju baviti literarnošću
književnosti, isticanjem samoga jezika te začudnošću koju postižu. Utvrdili
su kako je postupak jedini junak književnosti. Prema njima, umjesto
da se pitamo što je autor htio reći, trebali bismo se pitati pitanja
poput: Što se u ovom djelu zbiva sa sonetom? ili Koje pustolovine doživljava
roman u nekoj knjizi?
Među prve formaliste valja ubrojiti Šklovskoga, Borisa Ejhenbauma, Romana
Jakobsona, Osipa Brika. U oporbi prema pozitivizmu, poimajući književnost
u cjelini kao usustavljen književni niz odvojen od neknjiževnih nizova,
zalagali su se za razgraničavanje i metodološku precizaciju samog predmeta
proučavanja. Taj predmet je morala biti sama forma-značenje koja je
jedini pravi sadržaj i problem književnosti. U središtu se proučavanja,
dakle, našla forma jezika kao govor forme, odnosno prema Stamaću sama
književno oblikovana činjenica.
NOVA KRITIKA
Razvila se u SAD-u tijekom tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća.
Usredotočila se uglavnom na jedinstvenost, ili integraciju djela. Uzimala
je poeziju kao estetski objekt, a ne povijesni dokument. Ispitivala
je međusobno djelovanje jezičnih značajki književnosti koje su proizašle
iz same zamršenosti značenja, a ne povijesne okolnosti. Među nove kritičare
ubrajaju se Cleanth Brooks, John Crowe Ransom i W.K. Wimsatt. Svojom
su zadaćom smatrali razjašnjenje pojedinačnih književnih djela pa su
se usmjerili na višeznačnost, paradoks, ironiju i učinke konotacije
u djelima u kojima su pokušavali prikazati udio svakog pojedinog elementa
poetske forme.
Nova je kritika iza sebe ostavila ''tehniku pomnoga čitanja te pretpostavku
da se prosudba svake kritičarske djelatnosti zasniva na njezinom doprinosu
stvaranju bogatijih djela.'' (Culler 2000:142)
FENOMENOLOGIJA
Fenomenologija se razvila iz radova filozofa Edmunda Husslera. Pokušavala
je zaobići problem odvojenosti objekta i subjekta, svijesti i svijeta,
pa se usmjerila na fenomenološku stvarnost objekta kakvim ga predočavamo
u svojoj svijesti. Zauzima se za kritiku opisa ''svijeta''' autorove
svijesti, kako je prikazan u njegovu cjelokupnom opusu. Tu se ističu
Georges Poulet, J. Hillis Miller. No, još je važnija bila ''kritika
čitateljskog odgovora''. Za čitatelja, dakle, djelo nije nešto objektivno
i što postoji neovisno o bilo kojem iskustvu, već je djelo doživljaj
samog čitatelja. Kritika, dakle, može preuzeti formu opisa čitateljeva
postupnog kretanja kroz tekst. Drugu čitateljski usmjerenu inačicu fenomenologije
nazivaju estetika recepcije. Interpretacija djela nije usmjerena na
iskustvo čitatelja kao individue već je usmjerena na povijest recepcije
djela.
STRUKTURALIZAM
Strukturalizam se razvio u opreci prema fenomenologiju. Culler tvrdi
kako strukturalizam ne želi opisati doživljaj, nego utvrditi dubinske
strukture koje ga omogućuju. On težu analizi struktura koje djeluju
nesvjesno. Strukturalisti su se prema čitatelju često odnosili ''kao
prema poprištu i zastupniku dubinskih kodova koji stvaraju značenje.''
(Culler 2000:144) Pod pojmom strukturalizma se najčešće označuje skupina
francuskih mislilaca koji su pod utjecajem Saussurea primijenili upravo
strukturalizam na proučavanje društvenih i kulturnih fenomena. Isprva
ga je u antropologiji razvio Claude Levi-Strauss, zatim u proučavanju
književnosti Roman Jakobson, u psihoanalizi Jacques Lacan, duhovnoj
povijesti Michael Foucault te marksističkoj teoriji Louis Althusser.
Ovi mislioci nikada nisu osnovali školu, ali su njihovi radovi tijekom
1960-ih i 1970-ih prihvaćeni u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim
Državama i drugdje pod zajedničkim nazivom strukturalizam.
Što se tiče proučavanja književnosti strukturalizam je promicao poetiku
usmjerenu na konvencije koje omogućuju djelo. Tragao je za načinom na
koji djelo djeluje i ostvaruje značenje. Glavni utjecaj strukturalizma
u Britaniji i Americi ''sastojao se u tome što je ponudio nove ideje
o književnosti i učinio je jednom od označiteljskih praksi. (Ibid :
145) Nije uvijek lako razlikovati strukturalizam i semiotiku, opću znanost
o znakovima. Ipak, semiotika je težila obuhvatiti znanstveno proučavanje
ponašanja i komunikacije, izbjegavajući filozofske spekulacije karakteristične
za strukturalizam.
POSTSTRUKTURALIZAM
Barthes, Lacan i Foucault prepoznati su kao poststrukturalisti koji
su uspjeli prijeći usko shvaćene granice strukturalizma. Oni su opisali
kako se ''teorija zapliće u fenomene koje pokušava opisati, kako tekstovi
stvaraju značenje kršeći svaku konvenciju koju nalazi strukturalna analiza.''
(Culler 2000:145)
Poststrukturalizam ne prikazuje samo zablude i pogreške strukturalista,
nego zapravo odustaje od pokušaja da se nađe ono što kulturalne fenomene
čini razumljivima. Naglašava kritiku pojmova znanja, totaliteta i subjekta.
DEKONSTRUKCIJA
Pojmom se poststrukturalizma obuhvaća zapravo čitav niz teorijskih
diskurza koji kritiziraju ideju objektivnog znanja i subjekta koji je
sposoban za samospoznaju. Ipak, poststrukturalizam najprije označava
dekonstrukciju, odnosno rad Jacquesa Derride. On se u Americi proslavio
svojom kritikom strukturalističkog poimanja strukture koju je objavio
u zborniku The Languages of Criticism and the Sciences of Man.
Dekonstrukcija se najjednostavnije može odrediti kao kritika hijerarhijskih
opreka na kojima se temelji zapadnjačka misao, a to su opreke unutra/izvan,
duša/tijelo, doslovno/preneseno, govor/pismo, prisutnost/odsutnost,
priroda/kultura, forma/značenja. Dekonstruirati jednu opreku znači zapravo
''pokazati kako ona nije prirodna niti nužna.'' (Ibid) Kao način čitanja,
dekonstrukcija je raspetljavanje zaraćenih strana unutar teksta, odnosno
istraživanje napetosti između načina označivanja i između performativne
i konstativne razine jezika.
FEMINISTIČKA TEORIJA
Pokušaji da dekonstruira opreku muškarac/žena tek su jedna strana
feminizma koji se više ubraja u društvene i intelektualne pokrete nego
u jedinstvene škole. S jedne strane, feministkinje zahtijevaju prava
žena i promiču žensko pismo kao reprezentaciju ženskog iskustva. S druge
strane, prihvaćaju se teorijske kritike heteroseksualizma koji na temelju
opreke muškarac/žena ustanovljuje identitet i kulturu. Elaine Showalter
razlikuje feminističku kritiku muških pretpostavki od ginocentrizma,
tj. feminističke kritike koja se bavi ženskim autorima i reprezentacijom
ženskog iskustva.
Oba ta pristupa su u opreci s onim što se u Britaniji i Americi naziva
francuskim feminizmom. Tamo, naime, žena znači bilo koju radikalnu snagu
koja potkopava pojmove patrijarhalnog diskurza. Feministička teorija
odbacuje i psihoanalizu zbog njenih seksističkih temelja. U svojim je
brojnim pothvatima feminizam proširio književni kanon i izazvao niz
novih pitanja te tako donio duboke promjene u obrazovanje u Velikoj
Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama.
PSIHOANALIZA
Psihoanaliza je na proučavanje
književnosti utjecala dvojako. S jedne strane, uz marksizam se može
smatrati najmoćnijom hermeneutikom. S druge strane, psihoanaliza najveći
dio svoga utjecaja duguje djelu Jacquesa Lacana. On prikazuje subjekt
kao učinak jezika i naglašava ulogu onoga što Freud naziva prijenos.
Njime analiza dodjeljuje analitičaru ulogu autoritativne figure iz prošlosti.
Istina o pacijentovu stanju proizlazi iz načina na koji su on i analitičar
uhvaćeni u ponavljanju temeljnoga zapleta i pacijentove prošlosti.
MARKSIZAM
U Veliku Britaniju je poststrukturalizam stigao preko radova Louisa
Althussera. On je potaknuo postupnu preobrazbu kojom je poststrukturalizam
stigao na mjesto svoga domaćina, tj. marksizma.
Marksizam tekstove shvaća
kao ''dio nadogradnje koja je determinirana ekonomskom bazom.'' (Ibid
: 150) Althusser smatra da društvene ideološke nadogradnje imaju relativnu
autonomiju. On objašnjava kako ideologija sudjeluje u određenju subjekta
i ucrtava ''marksističku determiniranost pojedinca društvom u psihoanalizu.
Subjekt je učinak konstituiran u procesima nesvjesnoga, diskurza i donekle
autonomnih praksi koje ustrojavaju društvo.'' (Ibid)
NOVI HISTORIZAM/KULTURALNI MATERIJALIZAM
Osamdesete i devedesete godine 20. stoljeća u Britaniji i SAD-u obilježene
su razvojem borbene povijesne kritike. S jedne strane to je kulturalni
materijalizam kojega Raymond Williams označuje kao ''analizu svih oblika
označivanja, uključivši ponajprije pismo, unutar stvarnih sredstava
i uvjeta njihove proizvodnje.'' Catherine Belsey, Jonathan Dollimore,
Alan Sinfield i Peter Stallybrass, stručnjaci za renesansu, osobitu
su pozornost usmjerili na povijesno konstituiranje subjekta te su osporavali
ulogu književnosti u renesansi.
U SAD-u se novi historizam također bavio renesansom, tražeći poveznice
između tekstova, diskurza, moći i konstituiranja subjektiviteta. Stephen
Greenblatt. Louis Montrose i drugi usredotočili su se na to kako su
renesansni tekstovi smješteni ''usred diskurzivnih praksi i institucija
svoga doba'' (Ibid: 151) i nisu pristupali književnosti kao odrazu društvene
zbilje. Ključno pitanje historista bila je dijalektika potkopavanja
i sputavanja (subversion and containment), odnosno u kojoj su mjeri
renesansni tekstovi radikalna kritika ideologija svoga vremena, a koliko
je književnost oblik sputavanja subverzivne energije.
POSTKOLONIJALNA TEORIJA
Postkolonijalna teorija jest pokušaj da se razumiju problemi do kojih
je dovela europska kolonizacija. Od 1980-ih su tekstovi raspravljali
o pitanju odnosa hegemonije zapadnjačkog diskurza, te o ''pitanju tvorbe
kolonijalnog i postkolonijalnog subjekta – polutanskog subjekta (hybrid
subject) koji je nastao preklapanjem sukobljenih jezika i kultura.''
(Ibid: 152)
MANJINSKI DISKURZ
U SAD-u se očitovala promjena u proučavanju književnosti na taj način
da je vidljiv porast proučavanja književnosti etničkih manjina. Najveći
je trud uložen u promicanje crnačkoga, latino-američkoga i azijsko-američkoga
pisma te pisma američkih starosjedioca. Raspravljalo se o potrebi za
jačanjem kulturalnih identiteta pojedinih grupa. Latino-američki, afričko-američki
i azijsko-američki kritičari nastavljaju s teorijskim proučavanjima
manjinskih diskurza (minority discourses) tako što su određivali njihovu
posebnost i odnos prema dominantnoj tradiciji pisma i misli.
NASTRANA TEORIJA
Nastrana teorija (Queer theory) služi se marginalnim, odnosno onime
što je ostavljeno po strani jer se smatra perverznim i izopćenim, odnosno
drugačijim. Kroz radove Eve Sedgwick, Judith Butler i mnogih drugih,
ova je teorija postala poprište produktivnog preispitivanja same kulture
koja je poricala homoerotične odnose.
ZAKLJUČAK
Nepregledno je mnoštvo iskušanih i profiliranih smjerova istraživanja
književnosti. No teorija književnosti nije riješila ni osnovne pretpostavke
svog strukturnog i povijesnog postojanja. Koliko se onda besmislenim
čini pokušavati uopće uspostaviti ikakvu sistematizaciju povijesti književnosti,
koncentrirajući se na cjelokupan razvoj kroz vrijeme ili pak određeni
period? Unatoč mnogim poteškoćama na koje su nailazili, mnogi znanstvenici
širom svijeta osnivali su škole, pokrete i pravce s ciljem analize književnosti
kroz korpus književnih djela. Od ruskih formalista, strukturalista,
poststrukturalista i novijih smjerova kao što su nastrana teorija, istraživači
književnosti, a možemo ih slobodno tako nazvati, koncentrirali su se
na različit pojmove i ideje, nerijetko isključujući jedni druge ili
pak potpuno oviseći jedni o drugima. Rezultati tih istraživanja bili
su prekretnice u znanosti o književnosti, doprinijeli su razvoju teorije
književnosti i zasigurno će biti korisni budućim generacijama koje planiraju
svoj život i djelo posvetiti upravo znanosti o književnosti.
POPIS LITERATURE