MITOLOŠKA BIĆA
IVANE BRLIĆ-MAŽURANIĆ I J. R. R. TOLKIENA
Zadatak ovog seminarskog rada jest prikazati mitološka bića u opusima
Ivane Brlić-Mažuranić i Johna Ronalda Reuela Tolkiena, a to nije nimalo
lak zadatak s obzirom na čitave galerije fantastičnih likova koji se
u njihovim djelima javljaju. Ipak, navedeni je zadatak odrađen s velikom
ljubavlju pasioniranog čitača takozvane fantasy literature
spram navedenih autora i njihovih magičnih svjetova, te spram načina
njihova pripovijedanja kojim grade bajkovito-mitske strukture. Iako
su gotovo sva Tolikenova djela na ovaj ili onaj način vezana uz mitologiju,
odlučila sam se bazirati na jedno djelo- Hobit ili tamo i opet natrag-
prvenstveno zbog prostornog ograničenja seminarskog rada, ali i zbog
složenosti problematike. Kada je riječ o Ivani Brlić- Mažuranić, podrazumijeva
se da se u seminaru obrađuju njezine Priče iz davnine. Pri obradi mitoloških
bića i mitološkog svijeta koji su ovi autori izgradili razdvojila sam
dvije razine (mitološko i mitsko) prema uzoru na ideju koju je u svom
radu iznio Cvjetko Milanja ugledajući se na Northropa Fryja. Nositelji
mitološkog sloja djela jesu likovi i situacije koje se javljaju u navedenim
djelima nastale po uzoru na neku mitologiju , dok se mitsko skriva u
načinu organizacije građe, odnosno u strukturi djela.
2. IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ I JOHN RONALD REUEL TOLKIEN
Sličnosti između I. Brlić-Mažuranić i J. R. R. Tolkiena mogu se tražiti
na nekoliko razina: one postoje i u njihovima kršćanskom vizurom obojanima
pogledima na svijet i u nastajanju i strukturiranju njihovih djela.
Tri osnovne poveznice između ovih autora leže u motivima koji su ih
potaknuli na stvaranje navedenih djela, u kršćanskom svjetonazoru koji
se ocrtava u njima, te u želji da stvore svoju vlastitu mitologiju.
Sličnost poticaja na stvaranje kod ovih autora potkrjepljuju poznate
činjenice: poznato je da je Hobit, uvod u trilogiju Gospodar prstenova,
zapravo zapisana bajka koju je autor pripovijedao svojoj djeci , a jednako
je tako poznato i da je I. Brlić-Mažuranić u pisanju za vlastitu djecu
pronašla način kako da uskladi svoje 'ženske dužnosti' s unutrašnjim
spisateljskim porivom. Nadalje, oba su djela obilježena suptilnim uplivom
kršćanskog svjetonazora koji se očituje na različite načine: kod I.
Brlić-Mažuranić u temama koje stoje u pozadini priče (npr. u priči Kako
je Potjeh tražio istinu tematizira se problematika istine, grijeha i
iskupljenja, Regoč je priča o samouništenju zbog nesloge, a priča Bratac
Jaglenac i sestrica Rutvica predstavlja parabolu o čistoći ), a kod
Tolkiena u borbi protiv zla koja traži junaštvo i žrtvu - dvije vrlo
snažne moralne kvalitete itekako zastupljene u glavnih junaka. Važno
je napomenuti da karakterizacija likova u navedenim djelima nije u potpunosti
crno-bijela, iako dijalektički odnos opstoji u sveprisutnom antitetičkom
paru dobro-zlo. U Pričama iz davnine mogući su obrati loših likova,
slično kao u srednjovjekovnoj legendi, pokretani etikom i opravdani
kršćanskom vizurom (npr. junak Relja biva Božjom pomoći oslobođen taštine
i okrutnosti, sin je u Šumi Striborovoj iskupljen i oslobođen majčinom
žrtvom itd. ), a postoje i likovi koji se kolebaju između dobra i zla
(npr. bijes koji ometa Potjeha u traženju istine je prema funkciji svrstan
u red loših likova, ali se u čitatelju pobuđuje simpatija prema tom
lakrdijašu koji ipak nakon Potjehove pogibije reve […] kao da je s uma
sišao ). Kod Tolkiena se crno-bijela karakterizacija likova narušava
onim osobinama likova koje funkcioniraju kao strasti pojedinih vrsta
kao što je primjerice pohlepa patuljaka, a još više u liku Goluma (Smèagola)
koji doista funkcionira kao podvojena ličnost u kojoj se nadmeću dobro
i zlo.
Želja za stvaranjem vlastite mitologije i mitskog ozračja još je jedna
poveznica između ovih autora: Ivana Brlić-Mažuranić je na krhotinama
slavenskog panteona izgradila vlastiti svijet 'davnine', dok je Tolkien
težio uspostavi autentičnog engleskog mitskog korpusa. On je, naime,
smatrao da je engleska mitologija zapravo zbir raznih mitova drugih
naroda, te je želio stvoriti, napisati, novu englesku mitologiju . Tom
se činjenicom može objasniti njegov trud uložen u stvaranje pozadine
vlastitih djela: Tolkienu je dobra lingvistička naobrazba poslužila
pri stvaranju većeg broja 'zaboravljenih' jezika i pripadajućih runa/pisama,
a kreativnost i stvaralačka ingenioznost pomogla mu je da potkrijepi
svoje priče legendama, mapama, genealogijama kraljevskih porodica itd.
Sve navedeno funkcionalno stvara privid realnog postojanja tih legendi,
postiže se efekt mitološke pretpovijesti koja opisane događaje motivira
i objašnjava, te stvara uzročno-posljedične veze između fiktivne prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti. Unatoč bogatoj mašti i vrhunskom obrazovanju,
Tolkien se nije do kraja oslanjao tek na svoju inventivnost- u njegovim
djelima postoji čitava plejada likova koji su slični likovima nordijske
mitologije ili su pak elementi šire rasprostranjenih mitova (npr. divovi).
2. 1. MITOLOŠKA BIĆA IVANE BRLIĆ-MAŽURANIĆ
2. 1. 1. MITOLOŠKI I MITSKI SLOJ
Ivana Brlić-Mažuranić je mitološki sloj svoga svijeta davnine zasnovala
na likovima preuzetima iz slavenske mitologije ili pak iz usmene književnosti.
Govoreći o genezi Priča u pismu svome sinu Ivanu Brliću autorica je
istaknula: …koli u svojoj biti, toli u svojoj izvedbi [Priče iz davnine]
su čisto i potpuno moje originalno djelo. One su sačinjene oko imena
i likova uzetih iz slavenske mitologije, i to je sva vanjska veza koju
one imaju sa narodnom mitološkom predajom. Ni jedan prizor, ni jedna
fabula, ni jedan razvoj, ni jedna tendenca u ovim pričama nisu nađeni
gotovi u našoj mitologiji. Istraživači djela I. Brlić-Mažuranić slažu
se oko fabularnog sloja Priča za koji smatraju da je zaista plod autoričine
invencije, ali se mišljenja razilaze kada treba odrediti koliki je upliv
narodnog stvaralaštva i mitologije na Priče iz davnine. Neki istraživači
smatraju da je veza Priča i narodne predaje čvršća i obuhvatnija no
što je autorica smatrala. Tako Maja Bošković-Stulli smatra kako su poticaji
primljeni iz narodne tradicije i mitološke literature ipak znatno širi
od samih imena i likova. Ona smatra da se tradicija narodnog stvaralaštva
očituje i u stilu djela i u modusu pripovijedanja u djelu-mjestimično
se pojavljuju deseterci, poglavito tamo gdje se pripovijeda o junačkom
zbivanju, formulaični opisi svojstveni usmenoj književnosti su česti,
mjestimično se pojavljuju magijske riječi i sl . Zadirući u strukturu
djela, u način organizacije priče oko mitološke građe, te u stilske
postupke koje je autorica koristila, prelazimo na mitski sloj djela.
On se u ovom slučaju izgrađuje na mitološkoj osnovi, ali se mitološko
i mitsko ipak ne mogu poistovjetiti. Cvjetko Milanja otkriva tri mitske
organizacijske razine koje se isprepliću u strukturi bajke Ivane Brlić-Mažuranić
: najniža razina je modus u kojemu se segmenti skupljaju oko običnih
likova i prema N. Fryju spadaju u niski mimetski modus; stepenicu više
je modus junaka koji je nadmoćan ostalim ljudima, ali je podložan utjecaju
bogova, a pravi mitski modus je strukturiranje (okupljanje) pripovjednih
elemenata oko junaka koji je nadmoćan ljudima i okolini i koji čak ima
nadmoć nad dijelom svoje vrste-dakle, strukturiranje segmenata priče
oko božanstva. Primjerice, u priči Kako je Potjeh tražio istinu u niski
mimetski modus spadaju likovi trojice braće, dok lik djeda djelomično
prelazi u modus junaka-on nije nadmoćan ostalim ljudima (unuci ga potpaljuju),
ali je darom bogova (sveti oganj) nadmoćan zlim bogovima. Lik koji pripada
pravom mitskom modusu je Svarožić- on je nadmoćan ljudima, a nadmoćan
je i vladaru zlih sila, Bjesomaru.
Još je jedno načelo organizacije građe (ovaj puta shvaćene kao niz jezičnih
jedinica) iznimno važno pri izgradnji mitskog svijeta, a to je načelo
stila. Stilistička analiza Priča iz davnine otkriva sličnosti bajke
kakvu piše autorica s narodnom bajkom i pričom: formulaični početci
koji stiliziraju i estetiziraju prostor, formulaični vanjski opisi u
pričama koji su nalik opisima u narodnome stvaralaštvu, primjerice:
Navrh planine pak bijaše jezerce, nasred jezera otok, a na otoku stara
crkvica. Oko jezera bijaše livadica, a oko livadice brazda, davno izorana.
, metričke sheme (prije svega deseterci), bajkovit i arhaičan ton pripovijedanja,
uporaba arhaičnog leksika i sl. U Ivane Brlić-Mažuranić česti su formulaični,
bajkoviti početci i završetci: Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj
krčevini u staroj bukovoj gori živio starac Vijest sa svoja tri unuka
. Ili: Tako bili mlinar i mlinarica, a oboje bili tvrda i krivična srca
. Bajkoviti početci postigli su u pričama svoju svrhu - oni nam odaju
da je vrijeme zbivanja mitsko i drevno, da su Priče vremenski smještene
u irealni prostor zamišljene prošlosti, prostorno zbijene u neprepoznatljivu
i tajanstvenu prirodu, napučene nepoznatim likovima i neočekivanim opasnostima…
dok završetci daju svojevrstan epilog, nužno sretan i idiličan svršetak:
Momak se poslije vjenčao s onim ubogim i milim djevojčetom što im bijaše
dovela Domaće u kuću. –Još i sad sretno žive svi zajedno, pak im Malik
Tintilinić u zimnje večeri rado na ognjište dohodi. Atmosferu drevnog
pojačava stilski obilježen izbor leksika i morfostilistički motiviran
izbor oblika- česti su arhaizmi koji se javljaju i u narodnom stvaralaštvu
kao što su momče, zlatan barjak, zlatan dvor, a upotrijebljeni arhaični
glagolski oblici (aorist i imperfekt) u skladu su s magičnim svijetom
djela i dodatno pojačavaju ekspresivno-impresivne efekte onomatopejom
i(li) rimom. Inverzijom se narušava logički red riječi u rečenici i
postiže se poseban ritam, a kao i u narodnom stvaralaštvu, u inverziji
najčešće stoje subjekt i predikat: Obradovaše se tužni čobani i čobanice,
ali najradosnija od svih bijaše Kosjenka. U Pričama iz davnine zastupljene
su i druge vrste inverzije, nekarakteristične za narodno stvaralaštvo-
inverzija predikata i objekta (Svarožića zovete, Svarožića se bojite
), imenice i atributa (dvoru županovu , travu najljuću ), i pridjevske
zamjenice i atributa (…da izbavi čedo svoje milovano ). Ritam koji dočarava
atmosferu davnine, osim inverzijom, postiže se figurama riječi kao što
je asonanca, rimom te brojnim i raznovrsnim ponavljanjima i nabrajanjima:
Ponajprije vidješe sve blago i sva polja i sva dobra i sva bogatstva,
što ih onda na svijetu bijaše. Pa onda viju, viju, kruže, kruže i vide
sve vojske i sva koplja i sve sulice i sve vojskovođe, i sve plijenove,
što ih tada na svijetu bijaše. Pa onda još jače viju, viju, kruže, kruže
i odjedared vide sve zvijezde i sve zvjezdice i Mjesec i Vlašiće i vjetar
i sve oblake. Unatoč svim sličnostima s narodnom bajkom, postoji nekoliko
vrlo važnih razlika između narodnih bajki i priča Ivane Brlić Mažuranić,
a one se očituju u kompoziciji, preobrazbi likova vođenoj kršćanskom
vizurom, pjesničkim opisima i bogatim slikama.
2. 1. 2. LIKOVI
U Pričama iz davnine likovi se mogu podijeliti u dvije osnovne kategorije:
realne i irealne likove . Realni su oni likovi koji pripadaju stvarnome
svijetu i koji su mogući, ali ne nužno i vjerojatni u njemu; takvi su,
između ostalih, likovi brižne majke iz Šume Striborove, starca Vjesta
iz priče o Potjehu, lik nesavjesnog i pohlepnog oca Palunka, te brojni
likovi djece koji se čas javljaju kao kolektiv (npr. pastiri i pastirice
u Regoču), a čas kao pojedinci (npr. Neva Nevičica, Rutvica i Jaglenac
itd.). Irealni su pak oni likovi koji su neostvarivi u realnom svijetu,
i upravo oni predstavljaju sponu Priča iz Davnine s mitologijom. Takvi
su likovi dobrih i zlih duhova (domaći i bjesovi), dobrih i zlih vila,
mitskih vladara kao što su Morski Kralj ili pak Stribor, te brojni antropomorfizirani
likovi životinja. U ovom ću seminaru mnogo veću pažnju posvetiti irealnim
likovima koji sačinjavaju bazu teksta i oko kojih se stvara bajkovita
struktura Priča.
Mnogi poznavatelji djela Ivane Brlić-Mažuranić ističu velik utjecaj
koji je na autoricu izvršio ruski pristaša mitološke škole, Aleksandar
Nikolajevič Afanasjev djelom Pogledi starih Slavena na prirodu . Budući
da navedeno njegovo djelo ne poznajem niti ga trenutno mogu dobaviti,
informacije o utjecaju Afanasjeva na Ivanu Brlić-Mažuranić crpsti ću
od Maje Bošković Stulli. Ona zauzima stav da su preko Afanasjeva u Priče
iz davnine ušla imena i obilježja starih slavenskih božanstava kao što
su Svarožić, Mokoš, Hrs i Stribor (prema Stribog), a također i antropomorfizirana
bića iz prirode: orijaška zmija, ptica i zlatna pčela.
Svarožić je prema mitološkoj literaturi Svarogov sin i svakako se vezuje
uz Sunce i svjetlost kako mu i ime kaže (etimologija se izvodi iz sanskrtskog
korijena svar što znači Sunce). Interpretacija toga božanstva ipak djelomično
ostaje nejasna-postoje dva podjednako vjerojatna objašnjenja. Jedni
smatraju Svarožića bogom Sunca i personifikacijom neba, dok drugi tvrde
da je Svarožić zemni oganj . U Pričama iz davnine Svarožić je pak prikazan
kao Sunce na izlasku, jutarnja svjetlost u liku mladića, a njemu se
suprotstavlja Bjesomar za koga autorica u tumaču imena kaže: Tako nazivahu
stari Slaveni u nekim krajevima vladara zlih i opakih sila. I doista,
bjesovi su prema L. Legeru vrsta demona , a iz narodne uzrečice Koji
ti je bijes? može se iščitati da je bijes zla sila koja obuzima čovjeka.
Priča Ribar Palunko i njegova žena obiluje mitološkim elementima koji
su u literaturi prilično različito tumačeni. U priči je prisutno Afanasjevo
učenje o kamenu Alatiru i otoku Bujanu . Prema tumaču imena koji je
sastavila sama autorica, naši predci su otok Bujan zamišljali kao raj,
a kamen Alatir predočavao je sunce. Međutim, ako se prihvati takvo tumačenje
teško je objasniti spomen toga otoka u humorističnim uvodnim formulama
mnogih ruskih bajki , pa je jasno kako je ono, iako zastupljeno u Pričama,
u znanosti neprihvatljivo. U istoj se priči javljaju dvije vrste vodenih
(morskih) vila: vile prekomorke i Morske Djevice. Vodene su vile poznate
slavenskoj mitologiji kao prevrtljive i često pakosne, a ponekad se
javljaju u obličju sirene (tako Morske Djevice opisuje i Ivana Brlić-Mažuranić:
Hrvatska i slovenska priča nazivlje tako morska čudovišta: do pol tijela
krasne djevojke, od pol tijela ribe razdvojena repa ). Ističe se lik
Zore-djevojke, dobrohotna stvorenja koje pomaže ljudima u nevolji, za
koje autorica navodi da je to žena koja, prema starim pričama, obitava
na otoku Bujanu i jutom plovi morem na zlatnom čamcu sa srebrnim veslom
, a u mitološkoj literaturi joj nema mnogo spomena. Zanimljiv mitološki
element je nijemi jezik koji se javlja u nekoliko priča Ivane Brlić-Mažuranić,
a čiji je motiv preuzet iz narodnih vjerovanja i predstavlja još jednu
motivsku sponu između usmene književnosti i Priča iz davnine. Interesantan
je i lik Kralja Morskoga kojemu Maja Bošković Stulli pronalazi pandan
u bilinama: Kralj Morski, pred kojim Palunko za bogatu nagradu izvodi
svoje ludorije, ima bližu analogiju u znamenitim bilinama o novogordskom
trgovcu Sadku, koga je morski car nagradio čudesnim bogatstvom zbog
divne Sadkove svirke na guslama.
Div Regoč preuzet je iz usmene tradicije otoka Mljeta posredstvom Ignjata
Đurđevića koji u Marunku kaže: Regoč. Pripovijest smišljena, nu vjerovana
jest na Mljetu da u staro doba Marko Regoč bjaše te visine i jakosti
da bi korablju četverovoznu u goru prinosio, da je s plugom gradove
premjestivo, i vodu puštao varh zvonika u način krupostasnika. Grad
Legen (Leđan) u kojemu obitava div dolazi pak iz epske pjesničke tradicije,
to je izmišljeni toponim koji se različito tumači: smatra se da je Legen
ili ledeni sjeverni grad ili grad u kojemu caruju noć i zima , a u autoričino
je tumačenje unesena velika doza mašte. Vila Kosjenka koja potiče Regoča
na putovanje ocrtava narodno vjerovanje o vilama koje mogu letjeti uz
pomoć koprene, a žive na oblacima s kojih se povremeno spuštaju na zemlju.
Šuma Striborova je prema mojem mišljenju najuspjelija priča ovoga ciklusa.
Priča je potaknuta atmosferom toplog kućnog ognjišta na kojemu prema
mitološkoj predaji borave Domaći, ti razigrani simpatični kućni duhovi
koji, iako skloni igri i sitnim nepodopštinama, pomažu onda kada je
najpotrebnije. Prema Ivani Brlić-Mažuranić, vođa Domaćih je Malik Tintilinić.
Ona u tumaču imena za njega navodi slijedeće: Stari narodni naziv za
jednoga od najživljih Domaćih. Međutim, istina je ponešto drugačija.
Autorica je u liku Malika Tintilinića spojila dva stara narodna vjerovanja,
vjerovanje o maliku (malić, macvalić) rasprostranjeno u Istri i Sloveniji,
a posredstvom Slovenaca i u dijelu kajkavskih krajeva, prvenstveno oko
Samobora, i vjerovanje o tintilinu koje je rasprostranjeno na dubrovačkom
području. U Istri postoji nekoliko različitih vjerovanja o maliku, ali
je za njega karakteristično da je dobroćudan i razigran malac s crvenom
kapicom na glavi, a često se vjerovanja o njemu vezuju uz novac. Tintilini
su pak ljupka djeca koja donose novac onome tko im ukrade crveni klobuk.
Stribor (od Stribog) je prema Afanasjevu bog vjetra, dok ga Jagić i
Vasiljev smatraju i bogom zime i mraza . U Pričama iz davnine Stribor
je glavešina Domaćih i šumski glavešina koji sjedi usred šume, u dubu
tako velikom, da je u njem bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, srebrnom
ogradicom ograđeno. Pred najljepšim dvorom sjedi Stribor na stolici,
u crvenoj kabanici . Upravo posljednja rečenica upućuje nas da je Ivana
Brlić-Mažuranić morala dobro poznavati predaje o tintilinu, jer je ona
parafraza stihova o njemu:
Sjedi tinto na granici
U crvenoj kabanici.
Više vrijedi kabanica
Nego tinto i granica.
U priči Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica ima nekoliko mitoloških
momenata, među kojima je najuočljiviji motiv vila Zatočnica koje spadaju
u grupaciju zlih vila. Maja Bošković Stulli tvrdi da je isključiva polarizacija
vila na dobre i zle strana našoj narodnoj tradiciji, te da je to jamačno
utjecaj Natka Nodila. Ivana Brlić-Mažuranić objašnjava da je ovu vrstu
vila izvela iz narodnog vjerovanja o tzv. zatočenim zmijama koje se
u jesen zavjere da neće leći na zimski san dok nekoga ne ubiju , pa
je prema tome posve jasno da su vile kakve nalazimo u priči Bratac Jaglenac
i sestrica Rutvica plod autoričine mašte iako su iznikle iz narodnog
vjerovanja. Vile zatočnice nalikuju ženama, ali imaju krila i oko njih
se roje crne pčele. One ne podnose sunce ni svjetlost, pa sebe i planinu
u kojoj borave zavijaju u maglu, stvaraju olujni vjetar i oblake lepetom
svojih krila, a iz očiju mogu bacati munje . Osim zmije - zle vile,
u ovoj je priči prisutan i mitološki motiv zmaja- Zmaj Ognjeni- koji
se uklapa u općeevropsku sliku o zmajevima kao o zlim stvorenjima (za
razliku od nekih istočnih mitologija koje štuju zmajeve). Zmajevi su
nalik zmijama ili gmazovima i rigaju vatru . Iz životinjskog svijeta
u priči su prisutni i antroporfizirani likovi bukača i zlog orla Klikuna
čije je mitološko podrijetlo prilično nejasno. Sva ta čudnovata bića
borave na Kitež-planini koja je nastala na osnovi ruske narodne predaje
o gradu Kitežu koji se pred tatarskom najezdom spasio potonuvši u jezero
Svjetlojar . Međutim, između grada Kiteža i Kitež planine postoji jedna
velika i značajna razlika: prema predaji, grad još uvijek postoji i
u njemu vlada pravednost i veselje, dok je Kitež planina puna strahota.
Moguće je da je do te preobrazbe došlo pod utjecajem narodnih vjerovanja
o Kleku prema kojima je planina svake noći sastajalište vještica i svakojakih
zloduha i zlih sila, a poglavito u Ivanjskoj noći kada sve zlo predvodi
sam Lucifer. U još je jednom detalju
ove priče vidljiv upliv narodnih vjerovanja: očito je da je aptropajska
i zaštitna moć brazde zaorane okolo otočića na kojemu se zatekla Rutvica,
križa kojega nosi Jaglenac i zvona crkve čisto narodno vjerovanje koje
je autorica s lakoćom unijela u tekst vođena svojim kršćanskim svjetonazorom.
U priču o Jaglencu i Rutvici utkana je i jedna povijesna osoba koja
je u korpus teksta ušla preko epske narodne pjesme-riječ je o makedonskom
velikašu, junaku Relji (Hrelji) .
Priča Lutonjica Toporko i devet župančića donosi dva zanimljiva motiva:
motiv Lutonjice i djeda Neumijke, a oba su motiva preuzeta iz ruske
tradicije, oba vjerojatno posredstvom Afanasjeva. Lutonjica je prema
riječima Ivane Brlić-Mažuranić dijete koje se rodi od odrubljenog komada
drveta. Kad starac i starica, zaželjevši djecu, zibaju i tetoše takav
panjić, tada on oživi i pretvori se u dijete. S mitološkog aspekta zanimljiviji
je lik djeda Neumijke (izvorno ime mu je Neumojka) inspiriran likom
isluženog vojnika iz ruskih priča koji se obvezao vragu da se petnaest
godina neće brijati, šišati, čistiti ni mijenjati odjeću. Afanasjev
je, tumačeći motive bajke i pokušavajući u njima pronaći prežitak simbola
drevne mitologije i njima pripisana utjelovljenja meteoroloških pojava,
ponudio mitološku interpretaciju starca Neumojke u kojoj ga predstavlja
kao prekrasnog junaka, boga svijetlog neba koji se tijekom sedam zimskih
mjeseci ne češlja, ne šiša i ne umiva (tj. ne prekriva se oblacima).
I tako se na tome zaobilaznom putu od islužena vojnika, preko boga svijetlog
neba, rodila figura djeda Neumijke iz priče o Lutonjici, koji je i oblak
i nebo i vjetar i kiša, koji je priroda sama, mitski lik oslobođen vještačkih
simbola iz kojih je potekao.
Ime boginje Mokoš koja se javlja u sklopu priče Sunce djever i Neva
Nevičica preuzeto je iz slavenske mitologije, ali je viđenje te božice
kao sunčeve dadilje iznjedrila mašta Ivane Brlić-Mažuranić. U mitološkoj
je literaturi do dana današnjeg ostalo prilično nejasno tko je zapravo
Mokoš i kakvo je to božanstvo, a podatci se uglavnom temelje na nagađanju.
Sigurno je da protok vremena umanjuje mogućnosti otkrivanja kakve pouzdane
informacije o tom božanstvu i da će ono ostati zauvijek tajanstveno.
I sama je autorica prilično neodređena kada daje tumačenje toga božanstva
(ona opisuje Mokoš kao neku moćnu silu ), a u tekstu Mokoš funkcionira
kao dadilja nejakog Sunca, samovoljna i tvrda, milostiva prema onima
koji joj pomognu, nemilosrdna prema onima koji joj se ikako zamjere,
a njoj se nije teško zamjeriti. U toj se priči sporadično javlja još
nekoliko motiva preuzetih iz narodnih vjerovanja i običaja: Kolede,
krijesovi i vjerovanje o omahi-vodi u kojoj su seljanke kupale djecu
kako bi ih sve zlo zaobišlo .
Posljednja od priča jest priča o Jagoru u kojoj se ponovno u sukobu
nalaze dobre i zle sile. Bagan, jedan od najživljih Domaćih, predstavlja
dobre sile, a baba Poludnica one zle. Bagan je prema Afanasjevu sitan
kućni duh koji boravi u staji gdje su mu dodijeljene posebne male jasle
sa sijenom, a on se brine za uspjeh rogatog blaga. Lik babe Poludnice
nastao je prema vjerovanjima sjevernih i zapadnih Slavena, a autorica
je u priču o Jagoru utkala Afanasjevu interpretaciju tog demona koji
se ukazuje oko podneva, obično u blizini bunara češljajući dugu kosu.
Poludnicu se u narodnim pričama susreće i kao staricu raščupane kose
koja živi među koprivama, a u podne krade djecu po njivama.
2. 2. MITOLOŠKA BIĆA TOLKIENOVA HOBITA
Hobit ili tamo i opet natrag (u izvorniku Hobbit, there and back again
the map of the Hobbit) prva je knjiga koja govori o Međuzemlju. Nastala
je 1937. godine, ali je kasnije (1951.) doživjela značajne preinake
da bi se uskladila s nastavkom- Gospodarom prstenova. Do danas je objavljeno
čak deset knjiga građe o povijesti Međuzemlja, a dio materijala objavio
je Christopher Tolkien nakon očeve smrti. Budući da je ta građa vrlo
opsežna i složena, u ovom seminaru ograničit ću se na sažeti prikaz
mitoloških bića koja se javljaju u Hobitu, ne zalazeći duboko u njihovu
fiktivnu povijest.
2. 2. 1. MITOLOŠKI I MITSKI SLOJ
Kod
Tolkiena se, slično kao u Ivane Brlić-Mažuranić, isprepliću dva sloja
vezana uz mit: mitološki sloj teksta koji svoje motive crpi pretežno
iz nordijske mitologije i mitski sloj teksta koji izvire iz njegove
strukture. Naime, događaji se nižu i slažu oko fantastičnih likova-hobita
Bilba, čarobnjaka Gandalfa i skupine patuljaka, a također se mogu razlikovati
različiti mitski modusi, iako svi likovi pripadaju mitsko-fantastičnoj
fikciji. Bilbo bi tako pripao niskom mimetskom modusu (on je u potpunosti
na milost i nemilost prepušten sudbini, slično kao i njegovi suputnici),
stepenicu više nalazi se Gandalf koji sam posjeduje veliku moć, ali
je također ovisan o drugima, dok u pravi mitski modus pripadaju likovi
koji potpuno vladaju situacijom, primjerice Beorn koji ne podliježe
nikakvim čarima osim vlastitim. Ipak, u širem kontekstu odnosa snaga
u zamišljenom prostoru Međuzemlja, u pravi mimetski modus spada s jedne
strane Sauron, najveći vladar zla, a s druge strane ujedinjena vojska
sedam naroda koja predstavlja svu pozitivnu moć koju Međuzemlje posjeduje,
dok se svi drugi likovi raspoređuju u prva dva modusa, ovisno o magijskoj
moći koju posjeduju. Prema navedenome očito je da Hobit kao svojevrstan
prolog slabije pokazuje mitsku strukturu no njegov nastavak-trilogija
Gospodar prstenova, ali ipak se ne može poreći da mitska struktura u
određenoj mjeri egzistira i u ovom djelu. Ono što u dijelu Tolkienova
opusa o kojemu je riječ u ovom seminaru odstupa od pravog mitskog modusa
jest mogućnost da likovi koji pripadaju nižem mitskom modusu poraze
i nadvladaju likove koji su prema hijerarhiji magične moći jači od njih.
2. 2. 2. LIKOVI
Svi su likovi Hobita žitelj Međuzemlja (izvorno Midlle-Earth ) koje
predstavlja jedno područje na fantazijskom svijetu Ardi. Sam je izraz
prijevod skandinavskog izraza Middgard što znači ovaj svijet, odnosno
svijet ljudi, a spominje se u stihu jedne nordijske pjesme koji glasi:
Earendel, engla beorthast, Ofer middangeard monnum sended (pozdrav
Earandele, najsjajniji od svih anđela, preko međuzemlja poslan čovjeku).
Glavni
lik Hobita je hobit Bilbo Baggins koji Gandalfovom zaslugom kreće na
putovanje prepuno opasnosti, u potragu za blagom zmaja Smauga. Prema
samom autoru, hobiti su mali ljudi, upola niži od nas i niži od patuljaka,
a obitavaju u ugodnim rupama. Oni su vesele i vedre naravi, vole dobro
pojesti i zato su trbušasti. Stopala su im obložena dlakom, a kosa im
je redovno kovrčava i smeđa.
Bilbo se u ovoj priči o Međuzemlju gotovo cijelo vrijeme nalazi u društvu
bradatih patuljaka čiji je vođa Thorin Hrastoštit (u izvorniku Thorin
Oakenshield) . Thorin je unuk slavnog patuljka Thora, kralja podno Gore.
S mitološkog su aspekta zanimljiva imena Thor i Thorin; Thor je ime
jednoga od skandinavskih božanstava koje pripada glavnoj rasi nordijskih
bogova- rasi Aesir. Uz boga Thora veže se mnoštvo mitova, ali je sigurno
da on spada u red vrhovnih božanstava. Često se Thor spominje kao bog
groma . Čini se da ništa, osim aspekta moći koji kod božanstva reflektira
samovolju i svemoć, nije preneseno u lik patuljačkog kralja Thora. Ipak,
ono što je karakteristika i nordijskog božanstva i rase patuljaka jest
ponositost, gordost i borbenost. Imena patuljaka Bifur, Bofur, Ori,
Fili, Kili i još neka druga također se spominju u nordijskoj mitologiji
koja broji cijelo mnoštvo patuljaka i predaja o njima. Najzanimljiviji
motiv preuzet iz nordijskih predaja o patuljcima jest motiv o krađi
magičnog prstena. Prema mitologiji, kralj patuljaka Andvari ukrao je
rajnskim djevojkama čarobni prsten. Nakon što je uhvaćen morao se svega
odreći kako bi ponovno stekao slobodu i tada je prokleo prsten tako
da donosi smrt svakome tko ga poželi . Preslika se te predaje jasno
očituje u središnjem motivu trilogije Gospodar prstenova koja govori
o moćnom prstenu koji naprosto siše snagu onoga koji ga nosi i odvlači
ga u smrt, u zemlju sjena.
Motiv
vilenjaka, koji su u priči o hobitu Bilbu zastupljeni u vidu šumskih
vilenjaka nastanjenih u šumi Mrkodolu, također je preuzet iz nordijske
mitologije (iako su vjerovanja o vilenjacima toliko rasprostranjena
da spadaju u općeevropsku mitologiju) i zanimljivo je da polarizacija
te rase u nordijskoj mitologiji nalazi svoj ekvivalent u tekstu Hobita
i ostalih djela koja tematiziraju povijest Međuzemlja. Ono po čemu se
tekst Tolkienova djela razlikuje od mitologije iz koje je iznikao jest
lociranje pojedinih vrsta vilenjaka: prema nordijskoj mitologiji svijetli
vilenjaci borave u zemlji vilenjaka Asgardu, a tamni u podzemlju . Jednako
kao i vjerovanja o vilenjacima, vjerovanja o zmajevima zastupljena su
širom svijeta. Ipak, ni ovdje Tolkien ne odstupa od europske mitološke
slike koja zmajeve predočava kao zla bića koja rigaju vatru.
Lik čarobnjaka Gandalfa u tekst je uvršten uz male preinake prema izvornom
liku koji potječe iz nordijske mitologije gdje se pojavljuje kao moćni
čarobnjak, a spominje se u pjesničkoj Eddi .
U Hobitu taj se čarobnjak naziva još i Mithandir (tako ga nazivaju vilenjaci),
Tharkûn, Olórin (tako ga nazivaju na zapadu). On je maiar, pripadnik
svete rase, stanovnik krajnjeg Zapada koji je u Međuzemlje došao sa
zadaćom da ujedini različite rase (patuljke, vilenjake, ljude…) u borbi
protiv zla .
Trolovi su mitološki element nordijskih predaja koje se uglavnom prikazuje
kao divovske i nezgrapne stanovnike divljine, a prema nekim predajama
pretvaraju se u kamen čim ih dotakne sunčeva svjetlost. U nordijskoj
je mitologiji i patuljke čekala takva sudbina u slučaju da ih ogrije
sunce . Trolovi Bert, Tom i William su zapravo svadljivi i neotesani
prljavci koji razmišljaju jedino o plijenu, jelu i piću, a u segmentu
gdje se pripovijeda o njihovoj svađi prisutna je doza blage podrugljivosti
spram njihove gluposti.
Tolkienova fascinacija prirodom i visoka ekološka osviještenost u spoju
s mitološkom potkom teksta urodila je motivom divovskih orlova čiji
se pandan također može pronaći u skandinavskoj mitologiji u liku divovskog
orla koji stvara vjetar . Ta se fascinacija očituje i u liku Beorna
koji također vuče podrijetlo iz nordijske mitologije u kojoj postoji
vjerovanje o ljudima koji se preobražavaju u medvjede (kasnije je to
vjerovanje prešlo u mnogo poznatije vjerovanje o vukodlacima).
ZAKLJUČAK
Ivana Brlić-Mažuranić i J. R. R. Tolkien su, svaki na svoj način, crpeći
s raznih izvora, stvorili zadivljujuće magične svjetove koji su dostupni
i zanimljivi velikom broju čitatelja. Pišući tek za vlastitu djecu,
pričajući svojim najbližima u priču uobličene istine srca, autori nisu
ni slutili da će ih generacijama čitati 'mali' i 'veliki', da će ih
pojedinci čitati uvijek nanovo svakoga puta otkrivajući nešto intrigantno.
O Ivani Brlić-Mažuranić postoji mnogo studija koje potvrđuju da i među
djecom i među odraslima i danas postoji veliki interes za tu autoricu,
a Tolkienova popularnost nakon ekranizacije njegovih djela ne jenjava.
Dio svega onoga što ove autore čini nezaboravnima i neponovljivima jest
posezanje za mitološkim motivima koji sa sobom donose mitsku strukturu
lako prihvatljivu i razumljivu djeci, strukturu ispletenu oko simbola
koji svakom čitatelju nude utjehu i nadu da dobro na kraju pobjeđuje,
iako sam boj traži žrtvu, strpljivo podnošenje nedaće i odricanje. Impresivni
su likovi izuzetno strpljive Palunkove žene, majke mladića iz Šume Striborove
kojoj je draža njezina nevolja nego sva sreća ovoga svijeta , malog
hobita Bilba koji će sve riskirati ne bi li pomogao prijateljima.
Iako su crpili motive iz mitova i usmene predaje, Ivana Brlić-Mažuranić
i J. R. R. Tolkien su ostvarili fiktivne svjetove izuzetne umjetničke
vrijednosti u kojima izvori i poticaji mogu biti tema znanstvenog izučavanja,
ali shvaćanje njihova podrijetla nije esencijalno za razumijevanje djela-njihova
djela nisu hermetična i njihova ljepota ne otkriva se mnogo u mitološkim
motivima, već u načinu i stilu kojim su izgrađeni likovi i situacije,
načinu kojim su mitološki motivi razrađeni.
POPIS LITERATURE I IZVORA