POCETNA STRANA

Seminarski i Diplomski Rad
 
SEMINARSKI RAD IZ KNJIŽEVNOSTI
 
OSTALI SEMINARSKI RADOVI
- KNJIŽEVNOST | JEZIK -
Gledaj Filmove Online  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Jezične djelatnosti:
slušanje, govorenje, čitanje, pisanje

Jezične djelatnosti

U svakom jeziku postoje četiri osnovne jezične djelatnosti, a to su slušanje, govorenje, čitanje i pisanje. To su različite lingvističko, psihološko i sociološko uvjetovane aktivnosti čije sustavno provođenje znatno olakšava usvajanje jezičnih sadržaja. Dijete u jezičnu komunikaciju ulazi slušanjem i oponašanjem odraslih govornika određene jezične zajednice. Zatim uključuje procese ponavljanja i razumijevanja, da bi u određenoj fazi razvoja progovorilo. Kasnije u školskoj dobi se razvijaju složenije jezične aktivnosti kao što su čitanje i pisanje. Svaka jezična djelatnost ima svoje komunikacijske, psiholingvističke, sociolingvističke te lingvodidaktičke posebnosti koje se u procesu jezičnog razvoja međusobno isprepliću i nadopunjuju. Niti jedna jezična djelatnost ne provodi se samostalno. Neke su jezične djelatnosti urođene, na primjer slušanje i govorenje. Njihovo se usvajanje događa spontanom recepcijom, ponavljanjem, razumijevanjem i proizvodnjom govornih poruka. Druge jezične djelatnosti kao što su čitanje i pisanje treba uvježbavati da bi se razvile.
Jezične djelatnosti koje se više razvijaju učenjem i uvježbavanjem prikladnije je zvati vještinama, dok jezične djelatnosti koje se više razvijaju spontanim usvajanjem prikladnije je zvati sposobnostima.

Slušanje

Slušanje je vrsta receptivne čovjekove sposobnosti koja omogućuje usvajanje fonetsko-fonološkog sustava nekog jezika, odnosno fonema, prozdema i intonema. Fonem je najmanja jedinica govora koja je bitna za značenje, dok prozodem uključuju intonaciju i naglasak, a intonem ritam. Slušanje predstavlja prvu polazni jezičnu djelatnost koja je nužna za jezični razvoj, te se u kasnijim fazama usko povezuje s drugim jezičnim djelatnostima.
Dijete svoj jezični razvoj započinje aktivnostima slušanja pri čemu razvija glasovni, ritmičko-melodijski, te naglasni sustav hrvatskoga jezika. Razvijanje slušanja kao jezične djelatnosti pretpostavlja postojanje urednog govornoga sluha. Govorni sluh je sposobnost koja čovjeku omogućuje primanje i registriranje govornih poruka i njihovo istodobno prenošenje u unutarnju, kognitivnu ili emocionalnu razinu. Govorni sluh čine tri sastavnice a to su: fizički sluh, fonemski sluh te melodijski sluh.
Fizički sluh se odnosi na glasnost odnosno čujnost u osoba koje nemaju poteškoća pri slušanju. To je sposobnost čovjeka da radom svojih govornih organa, uz sudjelovanje živčanog sustava i centra za sluh u mozgu, prima i registrira auditivne poticaje pri komunikaciji. Većina ljudi ovu sposobnost ostvaruje rođenjem.
Fonemski sluh podrazumijeva mogućnost proizvodnje i razlikovanja glasova odnosno fonema određenog jezika. Fonemski sluh, za razliku od fizičkog nije kod svih ljudi jednak. Zbog toga neke osobe prilikom učenja stranog jezika ne mogu čuti pojedine glasove, pa sukladno tome ne mogu ih ni proizvesti, tj. ispravno izgovoriti. Razvijeniji fonemski sluh uvijek pomaže u razlikovanju glasova i olakšava artikulaciju.
Melodijski sluh je sposobnost usvajanja i razlikovanja melodijsko-ritmičkih obilježja nekog jezika koje se naziva intonacijom. Intonacija je određena različitim elementima kao što su ritam govora, tempo govora, intenzitetsko naglašavanje odnosno izmjena naglašenih i nenaglašenih jedinica govora, uzlaznost ili silaznost tonova u melodijskoj liniji rečenice. Zahvaljujući melodijskom sluhu ljudi su sposobni prepoznati jezik koji čuju iako ne znaju ni riječ toga jezika. Osobe koje imaju slabije razvijen melodijski jezik prenosit će intonacijske osobine materinskog jezika pri govorenju stranog. Intonacijska obilježja jezika i sposobnost njihova usvajanja važan su element učenja materinskog i ostalih jezičnih idioma.
Kao što je gore navedeno, sva tri elementa govornog sluha važan su preduvjet za uspješni razvoj jezične djelatnosti slušanja. Slušanjem čovjek usvaja zvukovnu odnosno fonetsku stranu nekog jezika. Slušanje prethodi govornoj realizaciji jezika, koja je za razliku od pisma, čujna tj. zvukovna strana jezičnog izražavanja. Čujna obilježja jezika dijele se na: odsječna ili segmentalna što uključuje samostalne čujne jedinice kao što su glasovi, slogovi, riječi, sintagme te rečenice i neodsječna ili suprasegmentalna obilježja koja uključuje čujne jedinice koje se ne mogu zapamtiti samostalno, a to su naglasci i intonacija. Čujnu stranu jezika uz ova obilježja čine i izražajna govorna sredstva. To su vrednote govorenoga jezika odnosno tonska obilježja koja se očituju u visini, jačini i brzini govora, u rasporedu pauza te u boji glasa.
Iz svega navedenog vidi se da je slušanje prva i neophodna djelatnost jezičnog razvoja pojedinca koja prethodi uspješnome razvoju govora. Upravo je slušanje temelj i preduvjet svake uspješne komunikacije. U hrvatskom obrazovnom sustavu posvećuje se mala pažnja razvoju i poticanju slušanja. Umijeće slušanja je sposobnost koja se može razviti kao i znati slušati, a pritom čuti i razumjeti sadržaj. Sve vježbe slušanja, bez obzira na razinu i vrstu usvajanja je potrebno provoditi. Slušanje glazbe, slušanje i ponavljanje brojalica, slušanje stvarnih govornih situacija, sudjelovanje u jezičnim igrama slušanja i govorenja i mnoga druga slušanja. Samo tako ostvarit će se učinkovitost u svakodnevnoj slušnoj komunikaciji.

Govorenje

Govorenje je produktivna jezična djelatnost kojom se leksičkim, gramatičkim, fonološkim i prozodijskim sredstvima nekoga jezika prenosi usmena poruka u procesu jezičnoga sporazumijevanja. Govor nije prva u nizu jezičnih djelatnosti, ali je osnovna ljudska djelatnost pomoću koje uspostavljamo i ostvarujemo jezičnu komunikaciju. Samom činu govorenja najprije prethodi čin razumijevanja govorenja no obje aktivnosti se mogu razvijati i paralelno.
U ranoj fazi jezičnoga usvajanja govorno izražavanje se nastavlja na prvu u nizu jezičnih djelatnosti, djelatnost slušanja. Djeca se slušanjem i oponašanjem odraslih sugovornika postupno počinju govorno izražavati. Za govorno sporazumijevanje potrebna su nam dva sudionika, čije će se uloge govornika i slušatelja neprestano izmjenjivati.
Govorni čin je temeljna jedinica govorenja, a on obuhvaća sljedeće: sadržaj govorenja (ono o čemu se zapravo govori), izraz govorenja (jezične jedinice pomoću kojih se govor odvija), značenje govora (što znači ili može značiti govor koji izgovaramo), namjeru govornika (u koju svrhu se odvija taj govor), kontekst govora (okruženje u kojemu se govor odvija).
Svaki govorni čin oblikuju određeni jezični i izvanjezični elementi, a osnovna funkcija govornoga čina je verbalno sporazumijevanje, odnosno govor u obliku usmene jezične djelatnosti između barem dvaju sugovornika.
U knjizi Riječ hrvatska u višejezičnom i višekulturnom ozračju autori su proveli diobu govornih činova prema kriteriju odnosa među sugovornicima i prema funkcionalnom kriteriju. Prema ulozi koju govorni čin ima u procesu priopćavanja u knjizi se razlikuju: kontaktni govorni činovi (pozdravljanje, predstavljanje, čestitanje), direktni govorni činovi (zamolba, prijedlog, zapovijed…), ekspresivni govorni činovi (pokazivanje osjećaja – radost, tuga,ponos…) referencijalni govorni činovi (izjava,izvješće, objašnjenje,tvrdnja…), govorni činovi kojima utječemo na ponašanje sugovornika (zahtjev, upozorenje), govorni činovi kojima se oslobađa napetost između sugovornika (isprika, čestitanje, zahvala…).
U komunikaciji, govorni činovi su ostvareni u tri osnovna oblika: dijaloškom, monološkom i poliloškom govornom obliku.
Prvi govorni oblik je dijalog. Možemo ga opisati kao razgovor između dvoje ljudi u kojemu se uloge govornika i slušatelja neprestano izmjenjuju. Postoji nekoliko vrsta dijaloga. Možemo ga naći u obliku privatnog ili službenog razgovora, javnog ili osobnog razgovora, vanjskog ili unutarnjeg razgovora, jednostranog ili dvostranog razgovora. Najpoznatiji govorni oblici dijaloga su svakodnevni razgovori, rekreativni razgovori, poslovni razgovori te razgovorne igre.
Monolog je drugi govorni oblik. Monolog možemo nazvat i samogovorom jer je to govor jedne osobe upućen drugima ili pak sebi. To je individualan govorni čin u kojem nemamo izmjenu sugovornika za vrijeme komunikacije. Vrste monologa su: opisivanje, pripovijedanje, raspravljanje, tumačenje i upućivanje.
Poliloški govorni oblici su zapravo oblici komunikacije u kojoj sudjeluje više ljudi. Podrazumijevaju komunikaciju između dvoje ili više sudionika, izmjenjivanja u govoru, te zamjenjivanje uloga govornika i slušatelja.
Govor se usvaja od najranije dječje dobi, a govorenje kao jezičnu djelatnost temeljimo na općeljudskoj sposobnosti glasanja. Možemo reći da je sposobnost govorenja naša urođena sposobnost. Da bi govorenje iz opće-fizičke sposobnosti zdravoga čovjeka preraslo u jezičnu djelatnost kojom ostvarujemo uspješno govorno sporazumijevanje potrebno je zadovoljiti više preduvjeta. Ponajprije, potrebno je naučiti određeni jezik unutar čijih će se pravila i normi govor ostvarivati. Također posebnu pozornost treba obratiti na razvoj sposobnosti slušanja, koja prethodi govoru i kojom se usvaja zvukovna strana jezika. Vrlo je važna i potreba za razvojem urođene govorne sposobnosti kao osnove razvoja svih sposobnosti potrebnih za komunikaciju.
Posebnu važnost treba pridat i provođenju govornih vježbi kojima se potiču govorne vještine. Provođenje takvih vježbi u nastavi hrvatskoga jezika zauzima vrlo važno mjesto. Sustavno se provode gramatičke vježbe, ortoepske ili pravogovorne vježbe, leksičke vježbe te stilsko – kompozicijske vježbe. U ranoj dobi provode se pripremne vježbe tzv. kontaktno govorenje koje se provodi u situacijama koje se svakodnevno odvijaju, dok u kasnijoj fazi slijede direktni govorni oblici i ekspresivno govorenje. Nakon svega toga slijede najzahtjevnije vježbe, vježbe refercijalnog govorenja, odnosno objektivno govorno izražavanje. Bez obzira na sadržaj i razvojno razdoblje u kojem se provode, govorne vježbe možemo općenito podijeliti na reproduktivne i produktivne. Također imamo i korekcijske vježbe kojima je cilj otklanjanje gramatičkih pravogovornih pogrješaka.
„Temeljna svrha provođenja govornih vježbi u osnovnoškolskoj izobrazbi jest razvoj govornih sposobnosti i vještina te stvaranje komunikacijski kompetentnih govornika hrvatskoga jezika, visoke razine jezičnoga znanja i pouzdanja.“ (Pavličević – Franić, 2005:97)

Čitanje

Čitanje je u stvarnosti vrlo složena aktivnost, koju unatoč svojoj kompleksnosti savlada većina govornika nekog jezika. Da bi čovjek bio sposoban čitati, mora zadovoljavati neke uvjete. Kao prvo, to su predčitačke vještine koje moraju biti u potpunosti ovladane. Neke od tih vještina su razvijanje govora i glasovne osjetljivosti, raščlamba riječi na glasove,usvojenost pisanih znakova tj.slova, itd.. Da bi se tehnika čitanja još bolje savladala, osim centra za čitanje, potrebno je imati razvijene centre za vid, sluh, govor, pokretanje glave, tj. neke tjelesne predispozicije, zbog čega čitanje možemo definirati i kao fiziološki proces.
Čitanje još možemo definirati i kao primjenu abecednog načela. To načelo podrazumijeva dogovoreni sustav u kojemu postoji uvijek ista korespondencija između glasa kao izgovorenoga znaka i slova kao napisanoga znaka(Pavličević – Franić, 2005:97), ili jednostavnije rečeno, svakom slovu pripada određen glas ili obrnuto.
Sam proces učenja čitanja započinje početnim čitanjem, koje formalno započinje u prvom razredu osnovne škole. Naravno, djeca mogu početi i znati čitati već u vrtićkoj dobi, no, prvi razred se uzima kao nekakva početna točka. Postoji tzv. najviša razina čitanja, a podrazumijeva izražajno i glatko čitanje s naglaskom na razumijevanju pročitanoga. Da bi se ta najviša razina postigla potrebno je provoditi redovite vježbe čitanja - u početku to je čitanje na glas, a kasnije čitanje u sebi. Ako se čita češće, sama tehnika čitanja bit će s vremenom sve bolja i bolja.
Čitanje se može različito definirati; kao fiziološka djelatnost, pedagoško-metodička djelatnost, komunikacijska djelatnost, psihološka djelatnost i umjetnička djelatnost.
Kad govorimo o čitanju kao fiziološkoj djelatnosti naglašavamo da se ono ostvaruje uz pomoć govornih organa,organa vida i moždanih procesa. Dakle, ovisi o nekim tjelesnim/fizičkim značajkama.
Zbog prisustva u odgojno-izobrazbenome procesu, čitanje je pedagoško-metodička djelatnost jer služi kao način učenja odnosno poučavanja novih sadržaja. Upravo je zbog toga od izuzetne važnosti da se što ranije započinje sa vježbama čitanja i razvijanja predčitačkih sposobnosti, kako bi se u školskoj dobi čitanje moglo unaprjeđivati i dovesti do savršenstva i učiti novi sadržaji.
Pod nazivom psihološka aktivnost podrazumijevamo to da proces čitanja obuhvaća niz psiholoških procesa: misaoni procesi, percepcija, opažanje, analiza, raščlamba, logičko zaključivanje, pamćenje i sl. Sve od navedenog treba biti prisutno da bi se postiglo ono najvažnije, a to je razumijevanje poruke i smisla pročitanoga teksta.

Pisanje

Pisanje je jedna od jezičnih djelatnosti koja se ostvaruje uporabom pisanih znakova – slova ili grafema. Pisanje je složena produktivna djelatnost koja ponajprije zahtijeva poznavanje slovnoga sustava te usvajanje gramatičko-pravopisnih pravila i normi nekoga jezika. Komunikacija među ljudima može se ostvariti i pisanim porukama. Za uspješnost takve komunikacije potrebna su određena znanja: čimbenici tekstovnoga ustrojstva i lingvistike teksta (znanstvena disciplina koja proučava zakonitosti oblikovanja teksta), normativne stilistike (znanstvena disciplina koja propisuje pravila za jasno, pravilno, precizno izražavanje poruka, uključujući pri izražavanju jedinstvo gramatike, pravopisa i stila), vrste tekstova (bilješke, razglednice, pismene čestitke, pisma, pisane informacije kao što su vijesti, obavijesti, izvješća, stvaralački tekstovi poput sastavaka, priča, pjesama ...). Pisanje uključuje i jezično primanje i jezičnu proizvodnju. Pritom se zahtijeva fizička aktivnost (motorička, slušna i vidna), ali i psihička aktivnost (kognitivne sposobnosti pojedinca da fonijsku stranu jezika prenese u grafemsku). Čovjek prvo prima jezično sadržaj (slušno ili vidno), a zatim se upušta u proces pisanja.
Pisanje je proces koji se temelji na znakovnom bilježenju, a znakovi su najčešće slova. Razlikujemo slogovno pismo (u obliku slogova), slikovno pismo (likovnim elementima), stenografsko pismo (simbolima). Nakon što osoba usvoji sustav slovnog bilježenja i gramatičko-pravopisna pravila, vještina pisanja prerasta u proizvodnu sposobnost stvaralčkog izražavanja – kreativno pisanje. Hrvatsko pismo je temeljeno na abecednom načelu, što znači da svaki glas ima odgovarajući pisani znak. Nakon učenja glasa, učenik mora naučiti kako se on bilježi odgovarajućim znakom u pisanom jeziku. Nakon toga mora naučiti pretvarati niz napisanih znakova-slova u glasove i obrnuto kako bi ih povezao u cjelovitu riječ. Taj proces se u psihologiji zove šifriranje odnosno dešifriranje, a to je otkrivanje značenja cjeline, a temeljni dio se odnosi na razvijanje djetetove sposobnosti uočavanja veze između glasa i slova. To je važan trenutak pri učenju pisanja. Kad dijete usvoji vezu između slova i glasa, puno lakše nauči slova i dešifrira ih. Pisanje i čitanje se uče paralelno, a to učenje se temelji na razvijanju dviju ključnih vještina: vještina prepoznavanja grafičkih znakova – slova i vještina zamjene, dešifriranje glasova pomoću slova i slova pomoću glasova. Pisanje nije vještina koja se usvaja spontano kao govor, već se mora učiti. Također, ne postoje dopunska sredstva za izražavanje poruka i traži poznavanje slovnih znakova.
Pisanje se počinje učiti u osnovnoj školi, paralelno sa učenjem pravilnog govora. Već u predškolskoj dobi u vrtiću se s djecom provode vježbe motoričkih aktivnosti šake pri pisanju i slično. Pritom, u ranojezičnoj fazi većina djece poistovjećuje pisani i govoreni jezik, te pišu onako kako govore. Kroz osnovnu školu se dijete polako osamostaljuje u pogledu pisanja. Većina psihologa i lingvodidaktičara se slaže da je pisanje puno složeniji i teži oblik jezičnog izražavanja od govorenja. Zato njegov razvoj počinje kasnije od govorenja, oko šeste/sedme godine.
U nastavi izražavanja postoje tri temeljne faze u razvoju opće pismenosti. Prva se odnosi na usvajanje velikih i malih tiskanih i pisanih slova i savladavanju tehnike pisanja. Druga faza se odnosi na učenje pravopisnih (ortografskih) pravila i zakonitosti pisanoga jezika, a treća na razvoj stvaralačkoga pisanja.
Da bi djeca savladala jezičnu djelatnost pisanja, valja sustavno provoditi primjerene, svrhovite i raznolike oblike pismenih vježbi. Prvo se počinje s grafomotičkim vježbama, receptivno-reproduktivnim vježbama prepisivanja riječi i rečenica, diktatima. Zatim slijede pravopisno-gramatičke vježbe. Najčešće se primjenjuju vježbe kao što su odgovori na pitanja, dopunjavanje rečenica, diktati te vezani tekstovi u nekoliko rečenica i sl.
Razvoju pismenosti se rijeko kad pristupa izolirano. Vježbe pisanja se uvijek provode u korelaciji sa vježbama slušanja, govorenja i čitanja. Zato nastavu izražavanja što češće treba povezivati sa nastavom gramatike i nastavom književnosti. Svrha i cilj provođenja jezične djelatnosti jest ostvaraj što više razine pismenosti – što objedinjuje tehniku i vještinu pisanja, ali i samostalno stvaralačko pisanje.

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO


preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi