POCETNA STRANA

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ (1898.–1925.), hrvatski pjesnik, esejist i književni kritičar, najznačajniji je pjesnik hrvatskog ekspresionizma. Potpuno negira tradiciju, pod snažnim utjecajem njemačkog ekspresionizma i berlinskog časopisa Der Sturm. Objavio je samo jednu zbirku pjesama, Preobraženja (1920.), i njome se svrstao u sam vrh hrvatske književnosti. To je prva zbirka slobodnih stihova u hrvatskoj književnosti (48 pjesama). Progovorio je posve originalno – uveo u hrvatsku poeziju pojmovno pjesništvo i slobodan stih, a izostavljajući interpunkciju (rečenične znakove) dao i vizualnu snagu svojim lirskim motivima. Izraz mu je neobično sažet, a glavne teme ljubav i smrt. Živio je teško, bolestan i siromašan te ga zaokupljaju teme o ljudskom tijelu i socijalna tematika (ciklus Siromasi). Nekim temama i motivima blizak je tzv. kozmičkom ekspresionizmu (pjesnik-prorok, poeta vates).
Pjesme: iz zbirke Preobraženja: Pjesnici, Moja preobraženja, Opomena, Ljubav, Smrt, Povratak, Hercegovina, Ljubomora, Budući…
Ostalo: Smrt i ja; ciklus Siromasi – Siromasi koji jedu od podne do podne, Ručak siromaha…; Nađeni Bog
Eseji: Tehnika pjesme, Muzika forme
Antun Branko Šimić je rođen 1898. u Drinovcima kod Gruda, BiH, gdje je završio pučku školu. Od 1910. polazio je u Širokom Brijegu franjevačku gimnaziju, ali 1913. godine nakratko boravi u Mostaru, a zatim odlazi u Vinkovce, gdje je završio četvrti i peti razred gimnazije. Zatim odlazi u Zagreb, gdje nastavlja školovanje. Dvije godine kasnije, kada pokreće časopis Vijavica, Šimić zbog propisa koji učenicima nisu dopuštali objavljivanje novina, prekida školovanje. Od tada se posvećuje književnosti, objavljuje članke i pjesme u brojnim časopisima (Grič, Kritika, Plamen, Hrvatska prosvjeta i dr.), te 1919. godine pokreće časopis Juriš. Godine 1924., kada pokreće i časopis Književnik, obolio je, te je u nadi izlječenja otputovao u Dubrovnik. Nakon što mu se zdravstveno stanje pogoršalo, vratio se u Zagreb, gdje je ubrzo preminuo, u 27. godini života.

Šimić je bio pjesnik izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Rođen u Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze između književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim časopisom ("Vijavica", 1917.), a zatim i drugim ("Juriš", 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.
Mladi hrvatski ekspresionist Ulderiko Donadini uzvikivao je "dolje estetike i dolje ukus", a Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe, i "kragne, manšete, kravate, šalove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i 'lepota', to će reći sve ono što je suvišno – i da govorimo istinu". Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog početništva, načelno odbacio vezani stih i rimu pa progovorio sažetim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.
U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj pjesmi, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti – i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis "Književnik" (1923-1925). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, „Preobraženja“ (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva. Antun Branko Šimić autor je koji se nerijetko smatra najboljim pjesnikom hrvatske avangarde, ako ne i hrvatskog pjesništva uopće.
U književnosti se javlja 1913. godine Zimskom pjesmom (časopis Luč), kojom nasljeduje Matoševo stvaralaštvo. U vrijeme kada pokreće Vijavicu, Šimić se okreće dijelom ekspresionističkom shvaćanju umjetnosti te svoju poetiku izlaže u svojim programatskim tekstovima, objavljenim u Vijavici i Jurišu (Namjesto svih programa, Usamljenost duha i dr.), ulazeći tako u prijepore s književnim suvremenicima i prethodnicima. Za života je objavio jedino zbirku Preobraženja (1920) u kojoj je dijelom sabrao pjesme koje su već bile objavljene u periodici. Ovom zbirkom Šimić se predstavio čitateljstvu kao izraziti avangardist, koji svoje stihove gradi na podlozi očuđenja svijeta, a neovisno o pravilima tradicijom utvrđenog jezičnog i formalnog ustroja stihotvorstva. Književnopovijesna znanost Šimićev stih smatra međuprostorom vezanog i slobodnog stiha (Slamnig). Riječ je o osobitoj uporabi slobodnoga stiha, koji je određen deseteračkom podlogom. Šimićevo prevrednovanje jezičnog ustroja očituje se u vizualnoj organizaciji stihova, te u oslanjanju na osnovne izraze pjesnikova doživljavanja svijeta, a time i u gubitku interpunkcije. Šimićev interes za vizualni aspekt pjesništva ne ograničava se samo slikarskom gradnjom forme, već je on prisutan i u bojanju sadržaja pjesama, koje ovisno o svojoj raznovrsnosti pokazuje pjesnikov odnos prema prolaznosti i vječnosti. Tako je u Preobraženjima (1920) raznovrsnim koloritom ilustrirana vjera u vječnost, koja u kasnijoj lirici (Siromasi, 1922 i dr.), intoniranoj bezbojnim, odnosno crnim i bijelim tonovima, nestaje.

IZBOR (i analiza nekih) PJESAMA IZ ZBIRKE „PREOBRAŽENJA“ (1920.)

Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivši uho
na ćutanje što ih okružuje i muči
pjesnici su vječno treptanje u svijetu

„Pjesnici“: prva pjesma u zbirci, programatska, čuđenje kao „odstvarenje stvari“; snažne metafore; pjesnik treba „odstvariti stvari“, umjetnik je taj koji čuje njihov unutarnji glas, on će ih dignuti u jedan viši svijet, umjetnik „uskrsuje stvari“; pjesnici/umjetnici su „čuđenje u svijetu“, njihove oči nisu mrtve (poput prirode, svemira), one su savjest svijeta, „rastu pored stvari“, reagiraju, čude se, odstvaruju stvari, oživljuju mrtvilo, oko njih je vječna ravnodušnost prirode, kozmička tišina, naslonili su „uho na ćutanje što ih okružuje i muči“, „pjesnici su vječno treptanje u svijetu“ (treptanje oka, živost, poput vječnog treperenja zvijezda na nebu, života u mraku, astralni ugođaj; razlikuju se forma prirode i forma umjetnosti; ars poetica cjelokupnoga Šimićeva stvaralaštva: još je u Platona i Aristotela „čuđenje“ (odstvarenje stvari) osnovni poticaj u kojem se otvara bitak svijeta; tri strofe nejednake dužine: monostih, distih i tercet (jednostih, dvostih i trostih); izmjenjuju se stihovi nejednake dužine; kružna kompozicija pjesme (ponavljanje prvog stiha s varijacijom na kraju pjesme); motivi: 1. strofa (pjesnici, čuđenje), 2. strofa (zemlja, oči, stvari), 3. strofa (uho, ćutanje, pjesnici, treptanje); pjesnički ritam polagan; pjesma u duhu kozmičkoga ekspresionizma (pjesnik.prorok)

Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i s pogledima plivam preko polja livada i voda
Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem
O Bože daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika

„Moja preobraženja“: preobraženje čovjeka u humanu zvijezdu koja „s dalekog će neba“ sjati nesretnim ljudima kao smisao, nada i utjeha (taman kolorit: „u crne muke noćnih očajnika“); smisao boli i patnje, „umrem na dan bezbroj puta“; preobražavanje u stvaranju za Šimića nije bijeg od čovjeka nego povratak čovjeku u najhumanijem smislu; razdrtost između bolnog življenja i umiranja; smisao je pjesničkoga poziva „pjevati sebe“ (dvije strofe započinju sa „Ja pjevam sebe…“); pjesničke slike, a osobito boje, simboliziraju te stalne mijene, preobrazbe čovjekova duha: na početku kaže da su njegove noći „crne bezdane i mučne“ (zaokruženo i povezano s posljednjim stihom i crnim mukama „noćnih očajnika“), kao kontrast se u drugom stihu pojavljuje pjesnikovo „blijedo meko lice u kristalno jutro“, sve je puno svjetla, u trećem stihu već pliva pogledima „preko polja livada i voda“; moli Boga da ga,„umorna od mijena“, jednom zauvijek preobrazi u „svijetlu“, „nepromjenjivu“ i „vječnu“ zvijezdu koja će poput dobroga duha tješiti nevoljnike; nevezani stih doveden do savršenstva; brojni epiteti; ritam je snažan, ekspresivan i sugestivan, podsjeća na biblijski psalam.

Žene, mladići, ljeto

O podne se na šetalište slete mnoge žene
- O odakle sve dođu? -
ko jata tica
što ispod plavog neba k nama na zemlju se spuste
Žene šume
kroz ljetni zrak i duše sanjarskih mladića
i laki koraci im nose laka tijela
Ne, žene nisu s ove zemlje!
Već to su izdna nebrojenih plavih noći naše mladosti
bijele čežnje izrasle u tijela
O žene
za vas
rastvorili smo dvore naše mladosti!
Al korak žena zvoni tuđ i dalek
Sve žene opet odu
ko jata tica
što iščeznu za plavim zavjesama ljeta
Na koncu naših pogleda
red stabala visok sam koraca

Mjesečar

Bog noći
mjesec
sade s neba
i dokoraca lagano do moje kuće
Polako on se uspne na moj prozor
i spusti pogled na me
On mami mene u noć
Ja ustajem... i moje lice bijelo... smiješi se
Koracam sanen rubovima krova
i šetam kroz noć u visini
- Mene drže meke ruke mjeseca -
O tako lak sam... nezemaljski... lebdim
i mogu stati na list stabla
Ne zovite me: glas sa zemlje
smrt je moga nebeskoga bića
Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere

Hercegovina

Ja koracam livadama plav od sutona
Na rubu livada je kuća parnog mlina
Iz daljine
to je krvlju namrljana uglasta i gruba
slikarija na nebu
I štogod bliže stižem sve glasnije viču
nebrojene užarene opeke
Ko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu
Ispod brežuljaka crni vlak se vuče
odmjereno udara
i vrišti
svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici
Noć i ja na brdu
Poda mnom načas izrone iz mraka
kuće stabla dvorišta i njive
I opet utonu u mraku
ko u svijesti
Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora:
ko nekoliko bijelih svečanih časova
iz crnog života ljudi

„Hercegovina“: personificirani krajolik, odnos sreće i nesreće u čovjekovu životu, sudaranje svijeta stvarnosti i svijeta sjećanja, vizija, snova; krajolik pjesnikova zavičaja postupno se pretvara u univerzalni duhovni krajolik ljudskog proživljavanja; posljednje dvije strofe i oblikom sugeriraju sužavanje ljudske svijesti; fonostilem na početku: koraCam (mekano, nježno dolazim); snažan kolorizam, kontrasti, personifikacije, ekspresionističko slikarstvo: plav od sutona (kao „plavi plašt“ od mjesečine u pjesmi „Ljubav“), zelene livade, crvene mrlje, „krvlju namrljana… slikarija“, „viču… užarene opeke“, „crni vlak… vrišti“; pjesnički subjekt uzdiže se, lebdi, levitira (vidi isto iznad i u pjesmi „Mjesečar“): „Noć i ja na brdu…“, pod njim, „ko u svijesti“, izranjaju i opet uranjaju svi ti prizori koje s visine promatra („kuće, stabla…“), iz tame, iz mraka života, u njega „gledaju“ malobrojni osvijetljeni prozori – simbolika, usporedba, kontrast: rijetki sretni trenutci u nesretnim životima („ko nekoliko bijelih svečanih časova/ iz crnog života ljudi“), više puta završava pjesme crnim, mračnim slikama ljudskih života

Povratak

Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu
U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne koraca mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu
Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala
I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svečan
kao pored tebe

„Povratak“: altruistička vječna ljubav, lirski subjekt vraća se iz smrti, s druge obale, svojoj dragoj – preko „blizih obala“, „s onu stranu mrke mirne vode“, javlja joj se „krikom čudne tice“), on je uz nju zauvijek, „uspravan i svečan“, na kraju naglašava „kao“ („pored tebe“), kao nekad; ekspresionistički motivi: krik („krik moga srca“), preplašenost, crna sjenka, mrka voda, strah, tjeskoba; opkoračenje, prebacivanje (samo jedna riječ u cijelom stihu); koloristički motivi, kontrasti: dan je mrak (!), „mrko svijetlo podne“, u sutonu je crna sjenka, a noć je „mjesečina“, plave staze – vrhunac vizualne poezije; sinestezija: „šumi u tvom uhu tiha mjesečina“, personifkacije: krik srca, koraca mjesečina; fonostilem: koraCam (uz nju, mekano, nježno hoda, umjesto grubo: koračam)

Ljubomora

Nad snježnom zemljom
plave zvijezde
Tvoja kuća stoji na kraj šume
Ja idem k Tebi
Da me kakav vuk ne napadne iz tame?
Tiho šušti snijeg pod mojim koracima
Tu sam!
Tvoja kuća stoji ograđena
Sva su okna zastrta
Pred vratima ne videći mene
straži pas
Samo jedan prozor crven gori
Ja znadem sve
i idem natrag
mrtav
i u licu bijel kao snijeg

Ljubav

Zgasnuli smo žutu lampu
Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila
Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se žude mole
Draga, neka tvoje teške kose
kroz noć zavijore, zavijore
Kroz noć
kose moje drage duboko šumore
kao more

Mrtva ljubav

Kraj ljubavi u duši mrtvo zvoni
Veče slazi s neba plavo
Spuštam tihe crne zastore
Znam: vani su mrtve zvijezde i kuće i mjesečina
i crn prostor nepomičan stoji
Niko nikad neće doći k meni
Smrt još samo nevidljiva živi
Snu
razmotaj crven težak pokrov povrh mene
i nada mnom neka crno nebo noći
vječno
ćuti

Rastanak sa sobom

Mi stojimo na rubu svijeta
i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći
Sa zvijezdama i mi zapadamo
Mi stojimo već na krajnjem rubu sebe
Ko ispod nas zemlju nevidljivo maknu
da je već daleko vidimo ko zvijezdu?
Zamakle su zvijezde
Ko od nas još može naslutiti sebe?
Rušimo se vječno
Naš je put bez dna i padanje bez glasa

Opomena

Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde!

„Opomena“: čovjekovi ideali, odnos čovjeka i neba; u stihovima bez interpunkcije ponekad iznimka, grafostilem: na kraju svake rečenice uskličnik, poput opomene i treptaja zvijezde; gramatička odstupanja: rastajo (rastajao); četiri skupine/strofe po tri stiha, četiri rečenice; prva dvije strofe započinju imperativima („pazi“ i „Pusti“); opominje čovjeka da ne smije biti malen, običan i ništavan, treba ga prožeti „blaga svjetlost zvijezda“ (duhovnost, vječnost), perifraze: „ideš ispod zvijezda“ (živiš), „zadnjim pogledima rastajo od zvijezda“ (kad budeš umirao); kontrast: „prah“ i „zvijezde“

Budući

Budući već su bili
i sve je bilo već u prvom času
u beskrajnom pogledu Boga ogledano
Iz vremena: iz dubokoga tamnog Božjeg krila
besprekidno u svjetlost površine
stižu budući
U bezdanomu Božjem oku
ogledaju se mirijade budućih svjetova

Sabrane pjesme / Pjesme objavljene u periodici (časopisima)

Smrt i ja

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog početka: sa mnom raste
u svakom času
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svršetak
njen pravi je početak:
kad kraljuje dalje sama

Ručak siromaha

Jedno pred drugim stide se da sjednu
za takav ručak
i dokle jedu boje se
da ne bi jedno drugom život pojeli.
Kad ustanu od stola,
tišina i težina
Gađenje pred samim sobom
unakazi obadvoma lica
i svako misli da je drugomu ubica
i da je krv što teče kroz njegovo tijelo
krv drugog
(kao da je jedno drugo jelo)

Nađeni Bog

Ne traži Boga mišlju; u praznini
u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku

Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti

Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti

preuzmi seminarski rad u wordu » » »