SEMINARSKI RAD IZ KNJIŽEVNOSTI
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
„U REGISTRATURI“ - ANTE KOVAČIĆO piscu Ante KovačićuAnte Kovačić, književnik, rođen je 6. 6. 1854. godine u Oplazniku, Marija Gorica kraj Sutle, a umro 10. 12. 1889. godine u Stenjevcu. Godine 1880. odvjetnik u Glini. Od 1875. g. piše lirske pjesme, balade, feljtone, pripovijetke i romane. U prvom romanu Baruničina ljubav (1877.), kao i u Pripovijesti Ljubljanska katastrofa (1877.), još prevladavaju romantički elementi. U svojim kasnijim djelima je realist, satirik i kritičar društva. Godine 1880. izlazi njegova Smrt babe Čengićkinje, travestija Mažuranićeva epa Smrt Smail-age Čengića. Političko-satirički su i njegovi feljtoni Iz Bombaja (izlazili 1879. – 1884. u Slobodi). Satira se oseća i u pripovijestima Bježi-hajka, Ladanjska sekta, Doktor Marko u Kajgani. Satira prevladava u romanu Fiškal (1882.), a još više u nedovršenu romanu Među žabari (1886.), koji je izlazio u Balkanu i morao biti obustavljen, jer su se karlovački malograđani osjetili pogođeni. Njegov roman U registraturi (1888.), u kojem ima i autobiografskih elemenata, sadržava najbolje stranice hrvatskog realizma. Godine 1908. Objavio je Izabrane pjesme. Srednjoškolski i studentski dani nisu bili za Kovačića nimalo laki jer je bio siromašan. I kao pravnika i oca brojne obitelji, pratile su ga kojekakve nevolje, osobito materijalne. Međutim, upornost, borbenost, volja i rad bili su jači od svih nedaća (npr. od neimaštine i bolesti). O tome svjedoči bogata književna ostavština: velik broj pjesama, djela u prozi, feljtona, polemika i članaka, među kojima se umjetničkom slikom društvene stvarnosti Kovačićeva vremena ističe djelo “U registraturi”, najznačajniji hrvatski roman 19. stoljeća. Objavljuje književne radove u časopisima i dnevnicima: "Hrvatski dom", "Hrvatska", "Obzor", "Primorac", "Hrvatska lipa", "Vijenac", "Sloboda" i drugi. O djelu i analiza djela “U registraturi”Roman zahvaća veliki vremenski razmak: od feudalizma do Kovačićevih
dana. Prikazao je tadašnje ljude i prilike u Hrvatskoj, s posebnim simpatijama
za selo. U njemu također prikazuje društvene i gospodarske promjene
(raslojavanje sela, propadanje aristokracije, klasna borba, agrarna
kriza 1873. g. itd.), slika rađanja "moderne" hrvatske inteligencije,
ali i kronologija tragičnog životnog puta darovita seoskog djeteta u
feudalnim i kapitalističkim društvenim odnosima (odnosima prvobitne
akumulacije kapitala). Ti odnosi očituju se u: nehumanom stavu feudalne
gospode (vlastelina) prema seljaku: načinu života feudalaca koji se
temelji na preljubu, razvratu (npr. sudbina gizdave vile Dorice kao
žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene): prodoru novih,
kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje plijenom novog
društvenog staleža - zelenaša i trgovaca, kojima je jedino mjerilo vrijednosti
novac, bogatstvo (predstavnici su tog staleža u romanu npr., zelenaš
Medonić, Kanonikov sin Miha koji se ženi Medonićevom kćerkom Justom
ne iz ljubavi nego iz interesa): seljakovu napuštanju zemlje i odlaska
u grad da služi u gospodarskim kućama (prototip takva "pogospođena"
seljaka je kumordinar Žorž): stvaranju nove inteligencije iz redova
seljaka koja u moralno iskvarenoj cjelini često, bez obzira na darovitost,
ne uspijeva nego tragično završava (poput glavnog lika u romanu – Ivice
Kičmanovića). Kompozicija i fabula djela:Prvi dio romana opisuje Ivičino djetinjstvo u seoskoj
sredini. Događaji u romanu nisu organizirani i raspoređeni prema vremenskom slijedu. Vremenski kontinuitet događajapisac prekida retrospektivnim epizodama. Takvim pripovijedanjem pisac unosi određeni "nemir" i dramatičnost, usklađuje kompozicijska obilježja cjelokupnom životnom sudbinom i psihičkim previranjima Ivice Kičmanovića. Sam početak romana je retrospektivan – počinje prikazom registrature i spisa koje Kovačić oživljuje: oni se međusobno prepiru. Za riječ se javlja spis registratora Ivice Kičmanovića i započinje pripovijedanje: "Znajte, dakle, ja sam vam srce i duša našega registratora. Ja sam njegova slika i prilika. Ukratko: njegov sam životopis. On me je sam napisao." To je ujedno i najava fabule koja počinje prikazom djetinstva Ivice Kičmanovića. Pripovijedanje se nastavlja i nekoliko puta remeti vremenski slijed događaja, tj. mijenja prostor i vrijeme događaja (npr. buđenje Ivice Kičmanovića u Laurinoj sobi, epizoda o vili Dorici i Meceni, o Meceninu porijeklu, o Laurinu porijeklu itd.). Pisac romana prati razvoj glavnog lika romana Ivice Kičmanovića, i to od djetinstva pa do smrti (Ivičina tragičnog završetka u požaru koji je zahvatio registraturu). S tom glavnom radnjom prepliću se sporedne radnje (npr. Laurin život koji nije u vezi s Ivicom, događaji vezani za gazdu Medonića, odnosi između Laure, Mihe i Juste te Mihe, Laure i Ferkonje...) Fabula je razgranata tj. složena i razvijena. Okosnicu fabule čine događaji koje u prvom dijelu romana pripovijeda glavni lik Ivica, a zatim (u drugom i trećem dijelu romana) ulogu pripovjedača preuzima pisac. Mjesto radnje: Hrvatska Vrijeme radnje: 19. stoljeće Tema: Odrastanje i sazrijevanje seoskog mladića u gradskoj sredini. Osnovna misao: Kratki sadržajOvaj veliki roman započinje prepirkom spisa i registara, a nastavlja
se kao "raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovijesti,
kojoj je cilj da razobliči kritički hrvatsko društvo onog vremena u
rasponu od osirotjelih seljaka i pogospođenih opanaka do pokvarene gospode.
U registraturi je prije svega svjedočanstvo o mučnom probijanju kroz
život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte
i Kovačićeva životopisa. Analiza likovaIvica Kičmanović je darovit i bistar seoski dječak.
(„Ja sam vrlo napredovao u učenju, pisanju i računanju. Bijah najbolji
učenik...“).Nije mu drago kad mora otići iz svoje poznate seoske sredine
u grad na školovanje („Mene je stezalo bolno, neopisivo oko srca. Ja
nijesam mogao plakati, ali u grlu me nešto davilo i dušilo kano da mi
je kamen legao na dušnik.“). U djetinjstvu je bio sretan, a kasnije
ga je život učio na sve gore i gore stvari. Prisiljen je na rad, skromnost,
siromaštvo i seljački mentalitet. On shvaća i sam da se pretvara u nešto
što mu nije pravo, da ga drugi oblikuju, ali ne reagira („“Bože moj!
Kako li je voljko i ugodno u tom niskom krevetu, na tim mekanim perinama,
među tim nabuhlim jastucima...Pa ove slike..Baš ta sučelice krevetu:
golo tijelo žene božanske ljepote!...Odvrni oči, Ivice Kičmanoviću!
Odvrni..A ono ogromno zrcalo: na, sav se vidim u njemu...I tamo se odrazuje
ta gola ljepota...Odvrni oči, Ivice, zrcalo te izdaje...Oh, majko moja,
ti priprosta, ti pobožna seljakinjo! Stid me je! Stid...Odvrni oči od
svega!“). Ipak on voli selo i svoju obitelj. Već pri prvom susretu s
gradom dolazi do izražaja njegova naivnost, nespretnost i nesnalaženje
kad redom pozdravlja sve stanovnike koje susreću na ulici. Njegova razmišljanaj
o gradu („sada mi se stala u duši rađati čarobna slika velinskoga grada
sa svim svojim divotama, obajanim u stostrukim našim seoskim pričama
i bajkama...“), već na samom početku pokažu se nerealnima, pa i sam
grad ga ne dočeka „prijateljski i raširenih ruku“ („Pusto je ovdje i
hladno. Vlažne zidine zaudaraju zagušljivom vlagom...Kraj mene prolazi
silan svijet, a sve šuti i nitko me ne pogleda. Svi su turobni i sumorni.
Lica im se i ne vide.“). Ivica „taj vrabac sa seljačkog plota“, taj
„Seljački grošić“ bio je veoma darovit, bistar, sposoban, ali nedostajala
mu je snalažljivost, dvoličnost, amoralnost - sposobnosti koje su se
u gradu uvelike cijenile. Tako ga „guta“ vrtlog gradskog života. Već
na samom početku kod dolaska u Mecenin dom suočen je s „pokondirenim“
rođakom kumordinarom Žoržom („Otac je razumio, pa me potisnu naprijed
da kumordinara cjelunem u ruku. Žorž se ni najmanje ne otezaše da mi
pruži ruku na poljubac“), Meceninim slugom, koji ga „uzima pod svoje“
za vrijeme otužnog boravka u Meceninoj vili. („Kumordinar nato ustane,
izvuče iz svoga kreveta nekakvu šarenu krpetinu.- Na, ovo podvih pod
glavu! – Zatim potegne s druge strane kreveta stari poderani plašt.
Evo, đače učenjače, time ćeš se pokriti! Eno jošte polovice klupe do
zida, a ti se protegni prema pokrivalu i spavaj. To je najbolje za takvu
čeljad...“) . Već kod svojeg prvog noćenja u Meceninoj kući shvatio
je u kakvim će ozračju živjeti i školovati se. „Tako me se doimahu razgovori
raskalašenih slugu i sluškinja koji mi ulijevahu u dušu prve i svijetle,
nerazumljive i nekuda suviše jasne pojmove o novom svijetu kamo me sa
se la dovukoše, o tom mojem dobrotvoru za kojega mi se valjalo još kod
kuće jutrom i večerom moliti bogu... o društvu te pokvarene družine
gdje ću kako vidim, provoditi mladenačke dane svoga siromašnog školovanja...“.
Teško podnosi „čizmu“ intelektualno, moralno i duhovno slabijeg Mecene,
a koji ga iz zabave nazivao zgubidanom i trudio se često ukazati mu
na svoje dobročinstvo. („Zgubidane šuti! Zar da mi protusloviš, indolentni
mužek ti! To li je zahvalnost za moja dobročinstva?!“) Cijelo to vrijeme
boravka u vili izvrgnut je djelovanju tuđe volje i htijenja, svi su
gospodarili njime i on ovisi o njima , iako ih mrzi i prezire (npr Mecenu
„I kako je u Meceni bila za memorisanje predsjedničkoga govora tupa
glava poput bukvina panja, tako je on dobro upamtio riječ Zgubidan pa
mi je često prikriča s istom onom nasladom i zloradošću kako to nekada
običavaše u našim bregovima susjed Kanonik“.), ismijava i ironizira
(Kao Žorža „On je pao u iste navade poput ilustrišimuša: to je običaj
svih starih slugu da oponašaju svoje gospodare. Kada se gozbe svršiše
i kada Mecenu odvukoše u krevet, plemeniti kumordinar jeo bi i pijuckao
tako dugo dok se i on nije svalio na gospodarev naslonjač te spavajući
i hrčući kraj njega pazio i bdio na potrebe ilustrišimuša.“ ; Šajkovskog-
„Redahu se brbljave zdravice, a „Imbricu Špička iz Volovčćine“ zaokupi
opet njegov demon, predstavljajući uvijezku prvog brbljavca svih lirika
ovoga svijeta, Rudimira Bombardirovića Šajkovskoga; on je neprestance
odapinjao govore. A čim je više govorio, tim je manje mislio.“), voli
ali ih se ujedno i boji (Laura- „Ona mi se nasmiješi rajskim, požudnim
osmijehom, a u crnim očima usplamsa joj strast i hladnoća, neopisivo
milje i ljut prezir, anđeoska dobrota i zmijska zloba...sve to u jedan
tren...“). Zato im se pasivno opire, Laura je upravo „iznenada sinula poput sunca na jutarnjem
nebu..“ „I ona, ne očekujući moga odgovora, živo me cjelune u usta,
u čelo, u oči... Nikada me još žena nije poljubila, osim moje majke.
Polije me rumen do ušiju i ja se hrlo i oprezno ogledah ne bi li se
gdje u blizini desio milostivi Mecena ili njegov alter ego kumordinar
Žorž...“ Njena ga privlačnost u isto vrijeme i privlači i odbija. /“Ona
lijepa ustašca ne odisahu nježnošću nego mi se prividješe kano da će
ugristi...Oči joj žmirucahu kano ptici grabilici za plijenom. .“/ Jožica Kičmanović: Ivičin otac kojega nazivaju "zgubidan".
Nije poznavao ni pedagogičko-didaktičkih teorija ni prakse. Seljak naših
starih korijena i zlatnih vremena, ne razumije se ni u čitanje ni u
pisanje. Pa stoga nije mogao pročitati nikakve moderne pedagoge. Vesela
ljudina, seljački muzikaš na tzv. "bajsu". Tako obljubljeni
svadbeni veseljak znao je biti kruta svadljivica u našem susjedstvu
i jezičav poput kakove babe. Bio je jednostavan, duhovit seljak. („Meni
bijaše neugodno, kumordinar se osmjehivaše a moj otac, česući se sada
iza jednoga sada iza drugoga uha, rastumači: - He, takva su sva velika
gospoda! Odsjeku amen, mahnu rukom, kimnu glavom i postao je svijet!“)
Ipak, bio je topao kao roditelj, volio je nadasve svoju žemu i djecu.(„Muzikaš
se htijaše svom silom držati trpko i osoro prema dječaku, bolje, momku;
ali osjetivši dodir sinovljeve glave, njegov topli dah, njegove umiljate,
pokorne i suzama pomiješane riječi, u starcu nešto pukne i nešto se
prelomi, kano da se gora srušila i survala, i on ogrli svoga Ivicu.“ Kovačić je dao galeriju likova iz seoske i gradske sredine (Ivica,
Zgubidan, Kanonik, Medonić, Ivičina majka, Duga Kata, Miha, Justa, učitelj,
župnik, Laura, Bombardirović, Mecena, Ferkonja, Žorž, baba Huda i drugi
U slikanju seoske sredine (npr. svađa i tučnjava između Zgubidana i
Kanonika) osjeća se dobronamjerni humor i blaga ironija. A u slikanju
gradske sredine i njezinih likova očituje se komičnost (npr. prikaz
pokondirenog kumordinara Žorža, neukoga i umišljenog Bombardirovića)
do ironično-sarkastične intoniranosti koja poprima obilježja karikaturnosti,
grotesknosti i izrazito satirično-sarkastične poruge. Npr. takav je
opis situacije na gozbi, kad Bombardirović po svom odijelu prolije umak
iz pune zdjele ili ironičan opis Meceninih duhovnih sposobnosti. U romanu
su osobito dobro, realistički prikazani likovi izvornih seljaka (npr.
Zgubidan, Kanonik), seljaka poluinteligenata (npr. kumordinar Žorž,
jedan među najbolje ostvarenim likovima u romanu), zelenaša (npr. gavan
Medonić, propalih i pokvarenih plemića npr. Mecena). Kovačićevi likovi
su socijalno-psihološki motivirani, ali i govorno karakterizirani. Obilježja ovog romana 1.ROMATINČARSKA: |