Tekstovi
Majakovskog predstavnički su tekstovi pjesništva koje svrstavamo u opći
pojam književne avangarde. Nastajanje poezije Majakovskog od svojih
je početaka vezano za ruski futurizam, zapravo budetljanstvo – što je
rusko ime pokreta, a pjesnički put što ga je prošao Majakovski sve do
svoje smrti karakterističan je za rusku avangardu posebno, ali i za
evropsku pjesničku avangardu općenito. Njegov je futurizam upoređivan
s talijanskim futurizmom, ali i s njemačkim ekspresionizmom; neke smo
osobine njegovih pjesničkih struktura znali usporediti i s pojavama
Krležina pjesništva, a govorili su o njemu i francuski nadrealisti.
Ono što čini Majakovskog izrazitim predstavnikom avangarde društvena
je funkcija njegove poezije. Od prvih tekstova u futurističkim zbornicima
pjesništvo Majakovskog polazi od načela estetskoga prevrednovanja ne
samo poezije nego i cjelokupne slike svijeta, te se za osporavanje zatečenih
pjesničkih struktura u njega vrlo brzo vezuje osporavanje zatečenog
morala, etike, a dosljedno tome i društvenih odnosa, pa se ono već zarana
razvija u znaku socijalne revolucije koju zaziva dvije godine prije
oktobra 1917. proročanskom gestom u poemi Oblak u hlačama (Oblako b
štanah). Od načela estetskog prevrednovanja svijeta ne odstupa Majakovski
niti u vrijeme kada svoje tekstove namjenjuje masama čitalaca i slušalaca
i kad mašta o pravu pjesnika na radio i gramofonsku ploču, nazirući
prevladavanje „Gutenbergova doba“ pomac Lukanu! pjesničke komunikacije
i prihvaćajući vrijeme „tehničke reproduktivnosti“ (pojam je Benjaminov!)
svake umjetnosti, pa i pjesništva. Napor Majakovskog da svoje pjesništvo
prenese u prostor širi od komornoga: na tribinu, revolucionarnu estradu,
među mase; ovaj napor koji je već ranije znao obilježiti strukturu njegova
stiha, također predstavlja avangardni čin. Odlučno napuštajući zasade
intimne i komorne lirike, ali uvijek ponovo obnažujući pred čitaocem
ili slušaocem svoju vlastitu intimu, Majakovski ne preza pred čitanjem
svojih stihova u kabareima (kao što pred time neće zastati ni ciriški
dadisti, on piše i crta tekstove ne samo za agitacijske plakate u građanskom
ratu nego i reklamne tekstove za sovjetska državna preduzeća, a njegovi
„feljtoni u stihu“ postaju kasnije ustaljenim žanrom ruske poezije i
publicistike.
Suradnja Majakovskog s novom umjetnošću – kinematografijom, ali i pučkom
supkulturnom arenom – cirkusom, također svjedoči o pjesnikovoj težnji
da napusti začarani krug pjesničke tradicije i umjetničke uzvišenosti
i osvoji nove estetske prostore u vrijeme kada reditelj Jevrejinov zahtijeva
„teatralizaciju života“, a u Šagalovu Vitebsku slikari skupine UNOVIS
(Utvrđivanje nove umjetnosti s Malevičem i El Lisickim ozbiljuju lozinku
„tragovi su naše palete“ (Majakovski, Naredba umjetničkoj armiji – Prikaz
na armii iskusstva, 1918). Pripadnost avangardi čitamo zapravo u svakom
stihu Majakovskog čak i tada kada funkcionalizira svoju poeziju, stavljajući
je u službu revolucije, pa „staje na grlo vlastitoj pjesmi“ (Na sav
glas – Vo ves' golos, 1919-1930). Poetika Majakovskog rezultira kako
iz „laboratorija stiha“ cjelokupne ruske avangarde, prvenstveno pak
njezinih „pronalazača“ - Hljebnikova i Kručoniha (potonji je iz svoga
programa teško čitljive i bez-smislene poezije izvodio „škrgutavu njušku
Majakovskoga“ , ruski skrežeščuščaja roža), tako i iz orijentacije na
osvajanje masovnog auditorija kojemu ipak Majakovski nije podilazio,
tužeći se često na vlastitu „nerazumljivost“ koju su mu spočitavali
i mandatori revolucije i krotitelji ruskoga stiha. U ime avangarde Majakovski
je mijenjao rusku versifikaciju: uvodio je sastavljene neobične rime
kakve je u nas poznavao Ujević, s osloncem na Hljebnikova poigravao
se riječima, smatrajući sebe pjesnikom „kalambura“ , bubnjao je kakofoničnim
skupinama svojih suglasnika, povodeći se za Kručonihom, razbijao je
i grafički svoj stih, nastojeći ojačati semantičko opterećenje svake
pojedine riječi, osobito rimovane – i tako gradio svoje „stepenice“
, po kojima je tekst njegove pjesme odmah prepoznatljiv, kao što je
u nas grafički izražajan pjesnički tekst A. B. Šimića. Svojim je hiperbolama
povezivao Majakovski čovjeka i svemir, a realizirajući metafore ukidao
drugu „nezemaljsku“ zbilju koju su prije njega tako uporno nastojali
dočarati ruski simbolisti, Aleksandar Blok ili Vjačeslav Ivanov. Pa
ipak, suprotstavljajući se ezoteričnoj poetici ruskoga simbolizma, Majakovski
je priznavao kako je učio od Andreja Bjeloga, katkada je pronalazio
momente pjesničke identifikacije s pjesnicima ruskoga romantizma, osobito
s poginulim u dvoboju Ljermontovom, a česta pojava proročanskih i golgotskih
motiva ne povezuje samo ruskoga pjesnika s Krležom i slikarskim motivima
u Ljube Babića ili Stanleya Spencera nego svjedoči ujedno o obraćanju
evropske avangarde počelima naše kulture, i to ne samo neartikuliranom
barbarskom govoru i zaklinjanjima vjerskih sektanata (Hljebnikov) nego
i Evanđelju, pa i srednjovjekovnim prikazanjima – kao u Misteriji Buffo
(Misterija Buff, 1918), s karakterističnim biblijskim motivima potopa
i Nojeve barke. U tome je smislu Majakovski metatekstualan kao i drugi
predstavnici avangarde – da bi se Bog osporio, valja ga najprije ipak
označiti!
Majakovski i „mrtva priroda“
Pjesma A vi biste mogli? (A vy mogli by?, 1913) objavljena
je u karakterističnom ruskom futurističkom zborniku Trebnik trojice
(Trebnik troih) izrađenom prema zamisli jednoga od „začinjavaca“ budetljanstva,
slikara i pjesnika Davida Burljuka, pa taj zbornik već svojim vanjskim
izgledom svjedoči o saradnji književnika sa slikarima. Likovno su, svojim
crtežima, oblikovali zbornik braća Burljuci, kasniji projektant Spomenika
III Internacionali Tatlin, ali i Majakovski koji je i sam najprije pohađao
slikarsku školu. Vezu Majakovskoga sa slikarstvom možemo pročitati i
u njegovu i u pjesničkom tekstu. Rječnik je pjesme u prvom djelu izričito
vezan za slikarski žanr mrtve prirode, „štoviše, konkretnije, mrtve
prirode Cezannove (Sezanove) škole“ , ali Majakovski ne reproducira
samo književnim sredstvima imaginarnu sliku, već iskazuje i svoju pjesničku
volju da preoblikuje svakodnevnicu – u prijevodu „radnog dana“ - i transformira
svijet, pozivajući „usnama novim“ na oceansku plovidbu, kao što će to,
samo nešto kasnije, učiniti Ujević u svom čakavskom Oproštaju(1914)
od hrvatske pjesničke tradicije. Metafore ove pjesme Majakovskoga osporavaju
svakidašnji uobičajeni i ustaljeni život, negiraju svakodnevnicu i proširuju
„komorni“ prostor mrtve pririode da bi, zatim, uslijedio karakterističan
avangardni izazov ruskom pjesništvu – poziv na sviranje tradicionalnog
oblika – „nokturna“ na „flauti oluka“, tj. na tehničkoj napravi koja
je karakteristična za gradsku ulicu. Naglašavanje sposobnosti lirskoga
subjekta da zasvira na „flauti oluka“ (vi to ne možete – ja to mogu!)
pretvara se tako i u poziv na urbanizaciju poezije i uvođenje u pjesništvo
predmetnosti savremenoga grada i njegovih zvukova. U pjesmi ne vidimo
tako sve do oceana proširenu sliku riblje hladetine na tanjuru, nego
i čujemo bubnjanje kapljica vode koja se cijedi niz oluk na ulicu –
i to kao muziku budućnosti! Svojim naglašeno urbanim značajem pjesma
Majakovskog svrstava se u cijeli niz prvijenaca pjesnikovih koji polaze
od gradskog predmetnog svijeta, ali ga ne nastoje reproducirati već
ga prelamaju – kao na kubističkim slikama. Vezivanje avangarde za slikarstvo
karakteristično je ne samo za studenta likovne akademije Majakovskog
nego i cijelu avangardu. Upravo je slikarstvo u godinama nastajanja
ruskoga budetljanstva shvaćeno kao oslobađanje od ustajalih konvencija
„radnog dana“:
Čudan lom svjetova slikarskih Bio je preteča slobode, oslobođenje od
veriga. (V. Hlebnikov, Burljuk, 1921. Sobranie sočinenij, Moskva 1928-1933,
III, str. 291)
A o Majakovskom i njegovim pjesmama-prvijencima napisao je kritičar
Šklovski: Ugurao je sliku u sliku. U pjesmama je radio metodama tadašnjeg
slikarstva. „Uguravanje slike u sliku“ kao postupak nalazimo i u ovoj
pjesmi. Odatle i neočekivana pojava „limene ribe“, nakon što smo u trećem
stihu pjesme vidjeli samo „hladetinu“, a zatim i „ocean“. „Limena riba“
ne sažimlje, međutim, samo ribu na limenom tanjuru, kakvu je u istom
zborniku nacrtao Tatlin, nego indicira ujedno prema još jednom likovnom
elementu s gradske ulice – limenoj firmi iznad dućana na kojo je, dakako,
primitivno nacrtana riba kao reklamni crtež. A iz drugih tekstova Majakovskoga
saznajemo da se i on, kao i ruski slikari togadoba (Larionov ili gruzijski
„naivac“ Piromanašvili), obraćao likovnim i verbalnim elementima s uličnih
natpisa:
Čitajte željezne knjige! (Firmama-Vyveskam, 1913, V Majakovskij, Polnoe
sobranie sočinenij, Moskva 1955, str 41)
Ono što također pada već u ovom tekstu u oči,izazovan je pjesnikov stav
kao borca za novu estetiku, a taj će stav lirskoga subjekta uveliko
odrediti strukturu velike pjesničke cjeline – poeme „Oblak u hlačama“.
Prevrednovanje svijeta
U predgovoru necenzuriranom izdanju „Oblaka u hlačama“ iz godine 1918.
(cenzurirani je tekst objavljen 1915) Majakovski je odredio društvenu
funkciju poeme: „Oblak u hlačama“ (prvobitno ime „Trinaesti apostol“
brisala je cenzura) smatram katekizmom današnje umjetnosti: „Dolje vaša
ljubav“, „dolje vaša umjetnost“, „dolje vaš poredak“, „dolje vaša religija“
– četiri su krika četiri dijela. Već u ovom autokomentaru poemi naglašeno
je njeno temeljno načelo: globalno osporavanje zatečenih i vladajućih
moralnih, estetskih, socijalnih i religijskih predodžbi i normi. U samom
žanru je ipak prisutna i određena tradicija: fragmentarnosti romantičarske
poeme, pa je cijeli tekst oblikovan kao pjesnikov lirski monolog – lirska
ekspresija u kojoj verbalnu masu pokreće do ludila hiperbolizirani osjećaj
ljubavi, tragične i neostvarive. Kao i romantičari, od Mickiewicza(Mickijevića)
do Prešerna i od Puškina do Vraza, Majakovski razvija pred nama autentični
lirski doživljaj, pa su njegovi biografi uspjeli čak odrediti i prezime
Marije koja u Odesi određenoga dana nije pjesniku uzvratila ljubav.
Međutim, zapravo je model romantičarske ljubavi i osporen u poemi: u
poemi nema romantične poetizacije ženskoga lika nego je erotika lirskoga
subjekta obnažena, gotovo bodlerovska, karnalna premda ujedno sublimirana(usp.
naslov „Oblak u hlačama“ ! ), a sam se ženski lik jedva i pojavljuje.
Za temeljni motiv ljubavi vezuje se u poemi osporavanje ne samo lirske
poezije „slavuja i ljubavi“ nego i cjelokupne evropske pjesničke tradicije
od „ Homera i Ovidija“ do fantastike Geteova „Fausta“ – u ime stvarnog
košmara svakidašnje banalnosti, „čavla u cipeli“. Opovrgavajući estetsku
tradiciju, Majakovski u orbitu estetskoga uvodi, kao i u tekstu „A vi
biste mogli?“ motive suvremene gradske civilizacije s osloncem na „ulicu“,
izjednačujući svoj ljubavni doživljaj s napregnutom uličnom situacijom
koja je već uspoređena s filmskom tehnikom. Ulica se, zatim, pojavljuje
kao pjesnički program avangarde – kod nas nešto kasnije u Krležinim
apelima:
O, ulico,
danas - budi crveni talas!
(Plameni vjetar, M. Krleža, Sabrana djela 26, Zagreb 1969, str 130)
Poema razvija program estetizacije do sada antiestetskoga, pa pjesnik
uvodi u poemu ne samo gradski pejzaž, nego i izrazite ''turpizme'' (pojam
je stvorio poljski pjesnik Przybos), dakle riječi koje su smatrale ''ružnima'',
reklamne natpise, ali i estetiku ''tvornica i laboratorija'', rada i
proizvodnje – koju će poslije revolucije propagirati avangardni časopis
''LEF'' u kojem će sarađivati i August Cesarec. U trećem dijelu poeme
pjesnikovo je gledište smješteno u kafani, ali se krajolik gledan kroz
prozor pretvara u vizije krvavije onovremenoga evropskoga ratišta i
u cijelom metaforičkom nizu pojavljuju se snage represije i kapitala,
pa nakon što je pjesnik osporio tradicionalnu ljubav i tradicionalnu
poeziju, sada prilazi osporavanju socijalnoga poretka koji onemogućuje
ljubav. Apele voljenoj ženi smjenjuju apeli uličnoj masi, a Majakovski
se kao lirski subjekt pretvara u predvodnika naredbodavca koji poziva
na socijalnu pobunu i proriče revoluciju. U svome se proročanskom stavu
Majakovski počinje uspoređivati s Kristom-Spasiteljem, a u vezi s golgotskim
motivima pojavljuje se i amblematika crvene zastave. Tek sada, nakon
tih golgotskih poredbi i metafora, razvija se bogohulnički lik lirskog
subjekta koji svetogrdno izaziva boga kakav je trivijalno predočen u
crkvenom slikarstvu, pa možemo izravno govoriti o ikonoklasičnosti Majakovskoga.
Pobuna protiv boga „prožetog mirisom tamjana“ kojemu Majakovsi prijeti
jednako kao što će to kasnije činiti Krleža („ja nožem ću te udariti
u leđa!“, Ja tebi pjevam gospode, SD 26, str. 125.), završava ipak grotesknom
rezignacijom na kraju poeme.
Stvaranje novoga mita završnom je rezignacijom ukinuto, optimalna projekcija
revolucije, kojoj je ulica ishodište, nije osporena, ali pitanja ljudske
egzistencije u urbanom i ratnom svijetu i ostvarenja ljubavi ostala
su otvorena: pjesnik je ostao razapet između vlastitoga „nihil“ kosmičkoga
„infinitum“ s kojim će razgovarati do kraja života, sve do predsmrtnog,
oproštajnog i nedovršenog pjesničkog fragmenta.
U funkciji revolucije
Tekst „Lijevi marš“ („Levyj marš“) u podnaslovu „Mornarima“ („Matrosam“)
bilježi adresu pjesme –revolucionarni mornarski auditorij okupljen 17.
decembra 1918. u Mornarskom kazalištu u Petrogradu, pa je ujedno svjedočanstvo
o neposrednoj utilitarnoj i agitacijskoj funkcionalnosti teksta, a prema
zapisima suvremenika učinak je u recepciji zaista postignut: Neobična,
retorična građa stiha, koja kao udarala ravno u lice, ofanzivni način
čitanja, gesta ruke koja kao da je sjekla zrak, pjesnikov glas koji
je sve pokrivao, temperament-sve je to odmah pridobilo šareni auditorij,
pa je on sebi dao oduška burom pljeska... U nekim elementima u „Lijevom
maršu“ Majakovski se pridržava već ustanovljene poetike: u nijekanju
ustajalih društvenih normi (biblijskog „zakona“) i u zahtjevu za brzim
kretanjem „povijesti“ koje dobiva atribute nasilnoga, osobito u ruskom
izvorniku gdje sintagma „kljaču istorii zagonim“ govori o ragiu koju
ćemo (glagol „zagnat'“) „izmučiti, dovesti do krajnje iznemoglosti brzom
vožnjom, tjeranjem“ (tako u Ušakovljevu rječniku!). Metaforiku plovidbe
poznamo već u Majakovskog od prije, ali sada ona, uslijed sasvim određene
adrese, dobiva posve realno značenje koje tek u čitanju drugom auditoriju
(a ovo je ujedno jamačno najčešće čitani i recitirani tekst književnosti
koja je sama dobila atribut „lijeve“!) postaje ponovo metaforičkim.
Zatim se, swada nimalo lirski subjekt obraća poznatoj pučkoj molitvi
koja traži spas od rata, gladi i pomora, ali se dovođenjem „mora“ u
vezu s „morem“ ovaj niz desemantizira, da bi se zatim pojavila optimalna
projekcija u budućnost, označenu u ruskom izvorniku kao „nepočatyj kraj“,
dakle nedirnutu još „zemlju obilnu“, a prevladavanje nedaća na putu
duž optimalne projekcije označeno je vojničkim korakom miliona koji
je ujedno „štampani“, pa je doveden u vezu s novinama, knjigom i –poezijom.
Ovom prilikom valja istaći i kasniju krilaticu Majakovskog izgrađenu
na poredbi pjesništva i vojske:
Riječ je - vojskovođa ljudske moći. (Sergeju Jesenjinu, 1926, prev.
Gerić u: V. Majakovski, Na sav glas, Zagreb 1965, str. 110)
Konotaciju sa snagom umjetničkog čina izaziva i imperativ u posljednjoj
strofi kojim se naređuje da se (prazno! bez boga!) nebo, u ruskom izvorniku,
„oblijepi zastavama“ kao plakatima koji se lijepe na zidove, a djelo
su (u to vrijeme) slikara. Protumačiti valja i značenje koje su za Majakovskoga
imale pojedine riječi koje dans izazivaju druge asocijacije. Tako, na
primjer, „komuna“ ne znači u tom tekstu ostvareni poredak, nego „ideal
i konačni cilj komunističkog pokreta“ (tako i u Ušakovljevu rječniku!),
a Majakovski će taj pojam kasnije odrediti upravo u smislu svoga ideala:
komuna -
mjesto je
gdje će nestati činovnici
i gdje će biti mnogo stihova
i pjesama.
(Poslanica proleterskim pjesnicima – Poslanie proleterskim poetam, 1926,
PSS 7, str. 154)
Još širi semantički opseg ima pojam „lijevi“. Ovaj pojam nije naime
1918. značio političko pristajanje uz revoluciju, nego je imao „estetsko
značenje“ i „proklamirao je avangardno pjesništvo“. Pojmom „lijeva“
označavala se u to vrijeme avangardna umjetnost (levoe iskusstvo), a
tako je upravo u Lijevom maršu shvaćao taj pojam i sam Majakovski: Namučio
sam se tumačeći već deset godina strancima lijepote „Lijevog marša“,
u njih riječ 'lijevi' u primjeni na umjetnost / ... / ništa ne znači
(Odgovor na anketu časopisa „Novyj zritel'“, 1926, PSS 12, str. 125)
U tom se smislu i inače govorilo o „lijevim“ umjetnicima: lijevi su
bijesno rušili sve, ubrajajući tu i sebe, i jedino, ali zato veliko
i vrijedno, što su nosili sa sobom, bilo je strastvena žeđ da se prodre
kroz postojeće, revolucionarna smjelost mladosti koja traži i koja je
zamrzila šablonu, fetiš i kliše.
Među takve umjetnike svrstavao se i autor „Lijevog marša“. Čak kada
je izvikivao parole o proleterijatu, nije se pridržavao klišea i šablona
nego je, polazeći od sintagme „proleteri svih zemalja“ i dovodeći je
u vezi sa „stiskanjem prstiju na grlu“, pridavao svjetskoj revoluciji
kao optimalnoj projekciji u budućnost kakvu je čovječanstvu dao međunarodni
radnički pokret i značenje surovosti, pa se tako ova plakatsta parola
vezivala za metaforu tjeranja „rage povijesti“ do iznemoglosti. Lirski
subjekt sada se, neposredno poslije Oktobra, pojavljivao u Majakovskog,
u liku vojskovođe, ali koji je u prvom redu ipak umjetnik riječi što
razlikuje „spletku“ (u izvorniku stoji „kljauza“, vulgarizam koji zanči
„cinkanje“ ili „trač“) političkih govornika od izravne, neposredne „oružane“
riječi (političkomk govoru tako se ovdje oponira vojničko-pjesnički
govor), i koji nosi u sebi svijest o trenutku kada se odlučuje hoće
li se i dalje živjeti po „starim“, biblijskim, zakonima ili će se, savladavši
„ragu povijesti“, krenuti prema novom obilju Komune. U slijedu pjesničkoga
kretanja Majakovskog duđ označene optimalne projekcije na tom će se
putu pojaviti prepreke jer će stari zakoni morala i etike pokazati svoju
otpornost koja će pjesnika dovesti do zdvajanja, ali i novih optimalnih
nacrta.
Ljubav i svakodnevnica
U vrijeme kada je predavao riječ „drugu mauzeru“, Majakovski je u pjesništvu
nastupao kao predstavnikrevolucionarnog kolektiva. Čak svoju poemu 150,000.000,
koja je u naslovu navodila broj stanovnika nekadašnje Ruske imperije
i sadašnje Sovjetske republike, nije potpisao svojim imenom i prezimenom,
vjerujući u moć kolektivnog stvaranja. Ali se uskoro ponovo pojavio
njegov izrazito lirski, naglašeno osobni lirski subjekt, ekspresivan
i napregnuto emocionalan, kakvoga poznamo iz Oblaka u hlačama i Čovjeka
(Pro eto, 1923) izravno pozvao. Lirski subjekt Majakovskog u novoj poemi
iskazuje zapravo jednu od temeljnih suprotnosti avangarde: s jedne strane
on se ponovo prispodobljuje proroku s Golgote koji se pojavljuje pred
čitaocem kao „zemaljske ljubavi iskupitelj“ (citiram prema vlastitom
prijevodu u „Na sav glas“, str. 172), ali je ujedno svjestajn da ga
okolina smatra klaunom, pa i u budućnosti vidi sebe kao karnevalskog
zabavljača.
Majakovski spoznaje tako svoju (pjesnikovu) moć i nemoć u novim prilikama,
maksimalizira i minimalizira društvenu funkciju poezije. Druga suprotnost
koja je karakteristična za ovu poemu suprotnost je između realne moskovske
društvene stvarnosti oko Božića, godine 1922, unutar koje se kreće nesretni
pjesnik, i fantastičnih vizija, s pozivom na Gogoljevu fantastiku u
drugom dijelu poeme („Noć prije božića“, replika je naslova Gogoljeve
novele iz ukrajinskog ciklusa), ili pak oblikovanih kao optimalna, ali
na znanosti utemeljena, projekcija u budućnost, pa prema tome bliskih
žanru znanstvene fantastike („Molba na ime...“). Ova suprotnost još
je više naglašena time što se poema temelji na autentičnom tbivanju
koje poznajemo iz pjesnikove biografije, pa čak je i telefonski broj
voljene žene autentičan, što omogućuje potpuniju „simpatičnu identifikaciju“
(pojam je Jaussov!) čitaočevu s pjesnikom koji uzalud telefonira voljenoj
osobi. Međutim, „komorna“ situacija telefonskog razgovora na početku
prvog poglavlja samo je polazište u pretvorbi Majakovskog u ljubomornu
životinju-medvjeda koji na jastuku iz sobe pune suza (cijeli niz realiziranih
metafora) plovi k Nevi, a zatim i prema globalnom prostoru koji je oblikovan
ne samo u epizodi avionskog „lijeta“ s mamom iznad Evrope, nego i motivom
zemaljske kugle koju uvijek ponovo gleda pjesnik. Osobni ljubavni doživljaj
u svojoj tragičnosti dobija tako svjetske dimenzije, pa je i po tome
Majakovski u ovoj poemi zakoniti nasljednik romantičarske „svjetske
boli“ što i posvjedočuje svojom identifikacijom sa Ljermontovljevom
smrću na Kavkazu u završnici drugog dijela poeme. Osobni „osjećaj razdraženosti,
užasa, košmara“ Majakovski nastoji obuzdati u poemi promišljenom izgradnjom
teksta. Pri tome se služi montažom, oblikovanim postupkom filmske umjetnosti,
pa nas i podnaslovi često podsjećaju na titlove, svakako u nijemom filmu.
Uostalom, upravo u vrijeme kada je pristupio radu na poemi, Majakovski
je filmsku umjetnost smatrao vodećom: Kino je voditelj kretanja. Kino
je novator književnosti. Kino je rušilac estetike. (PSS 12, str. 29)
Nesretna i društvenim sponama onemogućena ljubav kao temeljni motiv
pjesnikova djelovanja, vodi Majakovskog u poemi prema nizu apelativnih
izričaja, obraćanja s molbama da mu se pomogne, ali i patetičnim apelima
na revolucionarnost u životnim odnosima, pa i ovdje, s polazištem u
najintimnijoj i u naslovu neimenovanoj temi, Majakovski ostaje pjesnikom
socijalnog djelovanja, govornikom koji traži promjenu moralnih i etičkih
vrijednosti – u ime svoga vrijednosnog sistema. U sistemu vrijednosti
što ga u poemi zastupa Majakovski pozitivno se ocjenjuju: ljubav oslobođena
institucionalnih spona(braka i porodice), društveno-funkcionalna poezija
i nezaustavljiva revolucija u globalnim mjerilima. Negativne se pak
vrijednosti određuju ruskom riječju „byt“ koja znači „stabilizaciju
svega nepromjenljivo opstojnog“ i „zastoj života u tijesnim okoštalim
šablonima“- dakle, suprotnost revolucije. Takav je „byt“ označen prvenstvenstveno
okoštalim porodičnim odnosima i „domovini“ kao mikro-prostorom porodice
i egoističkog vegetiranja, suprotstavljenim pjesničkom kozmičkom i zvjezdanom
makro prostoru u kojemu pjesnik druguje s Velikom Medvjedom. „Dom“ je
ujedno i zatvoreni estetski prostor označen kičem s Marxom „upregnutim
u purpurni okvir“, ali i „anđelom-čuvarom – stanarom u rajthoznama“
(str. 161). U neravnopravnoj borbi s „bytom“ pogiba pjesnik i tek optimalna
projekcija u budućnost, naglašena u epiloškom dijelu – „Molbi na ime...“,
naslovljenoj budućem hemičaru kao predstavniku znanosti, dovodi do katarze
pjesnika i njegova čitaoca.
Poezija „političkog prepričavanja“
Godinu dana nakon duboko lične poeme „O tome“ objavljuje Majakovski
agitacijsku i piblicističku poemu posvećenu Ruskoj komunističkoj partiji.
Pa ipak, i ova „partijska“ poema ostala je u biti lirskom. Bol pjesnika
za umrlim revolucionarom i njegovo strahovanje „da parade i mauzoleji
određeni statut klanjanja, ne zaliju otužnim uljem Lenjinovu jednostavnost“
temeljni su motivi poeme, a pjesnikovo je polazište njegov intimni doživljaj
Lenjinove smrti. To je, prema Krležinu iskazu – „plač za Lenjinom“.
I ova je poema nastala u osporavanju pjesničkih tradicija i sporu s
onim pjesnicima koji su veličinu povijesne osobe htjeli naglasiti tradicionalnim
analogijama i simbolima. Nasuprot njima, Majakovski je „htio dati snažnu
Lenjinovu figuru na tlu cijele povijesti revolucije, a ne inteligentsku
estetsku sliku“. U sukobu s poetikom koja se „pred grobom vođe spuštala
na koljena“ (V. Brjusov, „Povodom smrti vođe“) i divinizirala Lenjina,
Majakovski je čitaocu htio približiti realnog čovjeka i njegovu povijesnu
ulogu, strahujući ipak od opasnosti „jednostavnog političkog prepričavanja“
(„ja“, PSS 1,str. 27).
Agitacijski i publicistički karakter poeme nije došao iznenada: Majakovski
je za vrijeme građanskog rata pisao tekstove za plakate, u Lijevom maršu
pozivao je mornare na oružanu odbranu tekovina revolucije, a zatim je
pristupio i novom žanru – političkom feljtonu u stihovima. Želja pjesnikova
da što neposrednijedjeluje na čitaoca dovela ga je sada do jednostavnije
poetike: jednoličnijega ritma, katkada čak i klasične metričke strofe
i pristupačnije metaforike. U velikom dijelu poeme on je pjesnik tribine,
socijalnog djelovanja, mitinga i poziva na akciju, ostajući pri tome
ipak lirskim pjesnikom koji vodi cijeli poemu u prvom licu, a lirske
digresije daju poemi značenje osobne ispovjesti. Gdjekad se pak pjesnik
pretvara u izrazita satiričara koji se obračunava kako s Lenjinovim
protivnicima, tako i s Lenjinovim tumačima. Kompozicija poeme vrlo je
jednostavna. Uvod je izrazito lirslki i podređen je karakterizaciji
Lenjina kao „najzemaljskijeg od svih ljudi“. U prvom i drugom dijelu
razvija Majakovski svoj odgovor na pitanje o Lenjinovim zaslugama i
genezi njegova čina. On izvodi Lenjinov lik iz historijskoga zbivanja
u svijetu i Rusiji, a zatim niže prizore iz samog revolucionarnog zbivanja
od kojih su neki građeni na temelju ličnog doživljaja. Treći dio proširuje
motiviku uvoda: Majakovski sada oblikuje reakcije masa na vijest o Lenjinovoj
smrti, niže scene sa sprovoda i naposljetku zaključuje poemu mobilizacije
masa oko Lenjinova imena. U uvodnom i završnom dijelu poeme najjače
se spaja lirski izričaj s borbenom agitacijomv i suze nad Lenjinovim
grobom smjenjuje govornička poza pjesnika-agitatora. Na slabosti poeme
u „poltičkom prepričavanju“ događaja iz svijetske historije i u rimovanju
Marxove političko-ekonomske misli u središnjim dijelovima poeme osklanjal
se i vrlo oštra kritika u dvadesetim godinama, koja je poemu o Lenjinu
ocjenjivala i ako umjetnički pad Majakovskoga. Tako je npr P.S. Kogan
smatrao da ona ne predstavlja u poeziji Majakovskoga nikakav napredak,
A. Voronski pisao je o okamenjenom i plakatnom Lenjinu u Majakovskoga,
a Georgij Gorbačov smatrao je centralni dio poeme dosrta jednolikom
i razvučenom ilustracijom uz udžbenik povijesti partije. Svi su ovi
kritičari ipak priznavali pjesničku vrijednost uvodu u poemu, opisu
sprovoda i zaključnom dijelu, dakle upravo onim dijelovima poeme s kojima
se najprije, već tokom narodnooslobodilačkog rata i neposredno poslije
njega upoznavao naš čitalac.
Već u povodu poeme „O tome“(„Pro eto“) pisao je istraživač ruskoga stiha
Jurij Tinjanov o promjenama koje su se zbivale u poetici Majakovskoga
tih godina. Njegov mitingaški, kričavi stih, koji je sračunat na rezonanciju
trga/.../nije bio srodan stihu XIX stoljeća; ovaj je stih doveo do osebujnog
sistema smisla u stihu. Riječ je zauzimala cijeli stih, riječ se izdvajala
i zbog toga se fraza(koja je također zauzimala cijeli stih) izjednačavala
s riječju, stezala se. Takav je stih, „burleskni“ zapravo, uvijek bio,
prema Tinjanovljevu sudu „i dopuna i stilističko sredstvo 'uzvišene
poezije'“, što je obilježilo i poemu o Lenjinu. Nimalo slučajno, i po
stilu i po funkciji, Tinjanov je poeziju Majakovskog tih godina uspoređivao
s dvorskim pjesnikom Deržavinom koji je u povijesti ruske književnosti
18. stoljeća ušao kao pjesnik koji je znao „uzvišenu“ patetiku dovesti
u suodnos s „niskom“burleskom.
U poemi o Lenjinu, a još više u poemi koju je pisao prilikom desete
godišnjice (obljetnice) Oktobra(„Dobro! – Horošo!, 1927.), Majakovski
nastupa kao apologet revolucije. U to se vrijeme nastoji podrediti agitacijskim
i propagandnim „zadacima“ u smislu prihvaćene u krugu oko časopisa „LEF“
teorije „socijalne narudžbe“, prema kojoj je pjesnik stručnjak koji
izvršava narudžbu što ga društvo stavlja pred njega. Katkada sam Majakovski
nedvosmisleno imenuje one koji naručuju u ime društve: u tekstu „Kući“
(Domoj!“, 1925.) uspoređujući svoje pero s bajunetom, izražava čak želju
da o „radu stihova“ u ime Politbiroa referira Staljin! Ali riječi koje
Majakovski atribuira Staljinu predstavljaju zapravo njegovu vlastitu
želju projiciranu u budućnosti kada će biti
u Savezu
Republika
razumijevanje stihova
više od predratne norme... (PSS 7,95)
Riječ je, dakle, o poboljšanju recepcije pjesništva, o jačanju razumijevanja
poezije, nikako pak o pjesnikovu podilaženju ustaljenim estetskim navikama
masa i njihovihopunomoćenika. Upravo prihvačajući poziciju stručnjaka
za poeziju, Majakovski i nadalje zastupa svoja avangardna
ishodišta: antitradicionalizam, invenciju, „laboratorijsku“ obradu svake
pojedine riječi, osvajanje novih pjesničkih prostora, a s time i društvenu
funkciju mijenjanja postojećeg moralnog, etičkog i socijalnog reda stvari
– ne samo u svijetu, nego i u konkretnim uvjetima zemlje koja se proglasila
socijalističkom. Majakovski je spreman da tematizira revoluciju, on
stiže čak do točke kada u njega tema „izaziva ponavljanje samoga sebe“
i „dominira nad stihom“, ali nije spreman da se odrekne svog pjesničkog
maksimalizma – optimalne projekcije u „komunističku sutrašnjicu“ čovječanstva,
u ime koje može podvrgavati nepoštednoj kritici sve ono što pripisuje
„ropskoj prošlosti“ vlastite sredine, ali i zloćudne novotvorbe na organizmu
sovjetske države koje naziva birokratizmom. Posljednje razdoblje pjesnikova
rada i života upravo je obilježeno hrvanjem sa svim onim što stoji na
putu „revoluciji duha“ koja mora, slijediti iza socijalne revolucije,
pa čak uz cijenu „nove pobune nadolazećoj komunističkoj sitosti“. U
tome smislu valja pročitati ne samo njegovu antibirokratsku satiričnu
komediju Hladni tuš (Banja, 1930) nego i programatski credo u završnom
dijelu poeme O tome, kao i obraćanje „drugovima potomcima“ u patetičnom
uvodu u nedovršenu poemu Na sav glas (Vo ves' golos, 1930) kao istinsku
oporuku pjesnika koji je bio spreman da opjeva revoluciju, ali nije
bio spreman da se odrekne revolucije u pjesništvu. Pjesnik koji nije
nosio „boljševičku partijsku knjižicu“ ponosio se „stotinom svezaka“
svoje revolucionarne poezije i živio je sve dok je na revolucionarnosti
poezije mogao ustrajati. Kada to više nije bilo moguće, pjesnik, koji
je računao na „rezonanciju tragova“, dospio je do tačke usamljenosti
i do posljenjeg metka što ga nije više mogao ispaliti svojim ubojitim
oružjem – stihom. Revolucionarno pokoljenje izgubilo je revolucionarnog
pjesnika!
Biografija
Vladimir
Majakovski rodio se 1893. u gruzijskom selu Bagdadi, gdje
je proveo i djetinjstvo. Gimnaziju je pohađao u Kutaisu, također u Gruziji,
ali je poslije očeve smrti 1906. porodica Majakovskog preselila u Moskvu.
Tu je Majakovski postao članom socijaldemokratske partije (boljševika)
i kao takav je hapšen. Godine 1911. primljen je u školu likovnih umjetnosti
i tu je upoznao slikara i pjesnika Davida Burljuka. S njime je i drugim
mladim intelektualcima potpisao manifest „ćuška društvenom ukusu“ i
1912. objavio svoje prve pjesme. Nastupao je u diskusijama koje se provocirali
„futuristi“ i izazivao skandale. Već 1913. postavljena je u petrogradskom
Luna-parku na scenu njegova tragedija „Vladimir Majakovski“. Slijede
gostovanja „budetljana“ širom Rusije, a u Moskvu dolazi i talijanski
futurist Marinetti. Godine 1915. Majakovski seli u Petrograd, gdje upoznaje
Osipa i Lili Brikove, na likovnoj izložbi izlaže svoje dvije slike.
U ratu je mobiliziran za pozadinsku službu, a za vrijeme rata nastaju
i njegove poeme „Oblak u hlačama“, „Rat i mir“, „Čovjek“, a 1917. „Flauta-kičma“.
Kada je izbila oktobarska revolucija, Majakovski je prihvaća i javlja
se na poziv na saradnju. Isprva zajedno s Burljukom i pjesnikom Kamenskim
uređuje „Futurističke novine“ i sarađuje u časopisu „Umjetnost komune“.
Piše „Odu revoluciji“ i „Lijevi marš“, a 1918. Mejerhold postavlja na
scenu njegovu „Misteriju-buffo“. Majakovski se te godine pojavljuje
i kao glumac u dva filma. Za vrijeme građanskog rata Majakovski crta
i piše propagandne panoe za ROSTA, novinsku agenciju. Počevši od godine
1920. s drugim avangardnim piscima često nastupa u moskovskom Politehničkom
muzeju, a sljedeće godine pojavljuju se poteškoće s objavljivanjem poeme
„150 000 000“, koju ne potpisuje, jer je uvjeren da je pjesničko stvaranje
kolektivni čin. Lenjin tada prigovara Lunačarskom, narodnom komesaru
za prosvjetu što se poema štampa u velikom zavodu. Godine 1922. Majakovski
radi na poemi „V Internacionala“ i dovršava poemu „Ljubim“. Putuje u
Berlin, tadašnje sjedište emigracije, koja je naklonjena Sovjetskoj
republici. Od 1923. urednik je „LEF-a“, časopisa koji okuplja snage
ruske avangarde. U njemu sarađuju Ejzenštejn, Vertov, krug oko Mejerholda,
Pasternak, Babelj, Šklovski, a u tom časopisu, prilikom posjete Rusiji,
objavljuje članak i August Cesarec. U časopisu objavljuje Majakovski
i svoju poemu „O tome“, a na Lenjinovu smrt 1924. odaziva se poemom,
posvećenom mrtvom vođi. Majakovski sada često putuje, u SAD i Pariz,
ali održava i turneje s predavanjima i recitacijama po sovjetskim gradovima.
S putovanja donosi svoje feljtone u stihovima koje objavljuje u „Izvestijama“
i drugim novinama. U to vrijeme izrazito kritičan u odnosu prema negativnim
društvenim pojavama, posebno prema birokratiji, ali 1927. objavljuje
poemu „Dobro!“ u čast 10. obljetnice Oktobra. Te godine ponovo putuje:
u Prag, Pariz i Berlin, a svoju saradnju širi u prvom redu na novine
„Komsomolska pravda“. U Parizu upoznaje Louisa Aragona, koji se oženio
sestrom Lili Brik, Elsom, ali i filmskog režisera Rene Claira. Kako
je časopis „LEF“ postepeno uugašen, Majakovski odlučuje izdavati “Novi
Lef“, ali i taj se časopis ne uspijeva duže održati. Godine 1929. Majakovski
se ponovo vraća pozorištu: sada je to komedija „Stjenica“ koju režira
Majerhold. Sljedeće godine, 1930. Majakovski stupa u RAPP, Rusko udruženje
proleterskih pisaca, i tako se zapravo odriče nekadašnjeg avangardnog
programa. U želju za ponovnom afirmacijom svoga stvaranja, za koje smatra
da služi revoluciji, priređuje izložbu „Dvadeset godina rada“, ali izložba
ne nailazi na odjeke koje je očekivao. U Mejerholdovu pozorištu pojavljuje
se na sceni njegova nova komedija „Hladni tuš“ („Banja“), ali je „proleterska“kritika
ne prihvaća. Sa svojim kritičarima se obračunava Majakovski parolama
izvješenim na zidovima pozorišta. Novu poemu „Na sav glas“ Mjakovski
više ne dovršava. Osamljen, 14. III 1930. počinjava samoubistvo kojim
je ujedno označen kraj jednog razdoblja ruskoga pjesništva. Prije smrti
piše oproštajno pismo „drugarici vladi“ i ostavlja za sobom pregršt
lirskih stihova koji će se objavljivati kao posmrtni fragmenti.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|