|
Simbolika šume kroz tematske i intermedijalne veze
Šume su nam oduvijek znane kao mjesto radnje i motiv različitih bajki,
dječjih pripovijesti s kojima se susrećemo odmalena tako sabirući pojmove
kako je samo djeci svojstveno. Tu i šuma pronalazi svoje mjesto kao simbol
nečega opasnog, tajanstvenog i nepojmljivog.
U ovom seminarskom radu ću kroz tri različita medija, odnosno četiri različita
djela prikazati intermedijalne i intertekstualne poveznice kojima se oslikava
šuma kao pojam promatran sa različitih gledišta, a time i tumačenja; sva
ta tumačenja se nadopunjuju tako čineći prepoznatljivu simboliku šume
kao nečega što iznova intrigira ljudsku podsvijest. Djelo Slavonska šuma
Josipa Kozarca sam koristila kao temelj za intertekstualnu analizu bajke
Šuma Striborova Ivane Brlić Mažuranić, te za intermedijalne veze s filmom
Last House in the wood i slikarskim opusom Siniše Reberskog, komu je šuma
čest i drag motiv, što osobito dokazuje kroz svoju izložbu Slike šuma
na srcu iz 2007. godine.
2. Ukratko o autorima
Josip Kozarac (1858.- 1906.) je bio novelist i romanopisac.
Podrijetlom je iz siromašne obitelji. Gimnaziju je završio u Vinkovcima,
a Visoku školu za kulturu tla u Beču. Bio je šumarski pripravnik u Slavoniji
i upravitelj šumarije u Lipovljanima pokraj Novske. Kao nadšumar radio
je u Vinkovcima. Bolovao je od sušice, od koje je i umro. U književnosti
se pojavio pjesmama. Afirmirao se pripovjedačkim radom, novelistikom i
romanima. Nadahnjivao se ljepotom prirode, zemlje i odnosom svojih likova
prema njoj. U književnosti je pripadao razdoblju hrvatskog realizma.
Ivana Brlić Mažuranić (1874.- 1938.) rođena je u Ogulinu,
a potječe iz intelektualne građanske obitelji, gdje je otac Vladimir bio
pisac, odvjetnik i povjesničar, dok je djed bio poznat kao slavni političar,
hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić, a baka Aleksandra, sestra jezikoslovca
Dimitrija Demetra. Prva je žena spisateljica koja je u Hrvatskoj postala
član Akademije (današnje HAZU). Kada razmatramo njezino stvaralaštvo treba
spomenuti kako je na početku pisala poeziju, eseje i dnevnike. Zbirku
pripovjedaka i pjesama za djecu pod nazivom Valjani i nevaljani izdana
je 1902. godine u vlastitoj nakladi. Pravu pozornost književne publike
privlači 1913. godine romanom za djecu Čudnovate zgode i nezgode šegrta
Hlapića. Osim toga napisala je pjesničku zbirku Slike, Knjigu
o omladini te povijesno-pustolovni omladinski roman Jaša Dalmatin
potkralj Gudžerata.
Njezinim najvećim djelom smatra se zbirka pripovjedaka Priče
iz davnine, djelo objavljeno 1916. godine koje sadrži motive
mitološke mudrosti običnog svijeta, prije svega inspirirane čudesnom slavenskom
mitologijom, koja se očituje i u bajci Šuma Striborova. Umrla
je 21. rujna 1938. godine u Zagrebu.
Siniša Reberski rođen je 29. studenog 1962. godine u Zagrebu, gdje je
završio osnovnu i srednju školu. Godine 1983. godine upisao je Akademiju
likovnih umjetnosti u Zagrebu, - odsjek grafike, gdje je diplomirao 1987.
u klasi prof. Ante Kuduza, a nakon toga školovao se u Beču. Siniša je
slikar, grafičar, crtač, ilustrator, dizajner, tipograf, a iznad svega
kaligraf pismoznanac; u svom najnovijem ciklusu problematizira kaligrafiju
i tipografiju njihovom dekonstrukcijom.
Režiser Gabriele Albanesi rođen je 1978. u Rimu. Počeo
je snimati svoje prve filmse uratke još kada mu je bilo šesnaest godina.
Svoju karijeru započeo je kao asistent braći Manetti, režiserima s kojima
je snimio mnoštvo glazbenih spotova za eminentne talijanske pop zvijezde.
Također se bavio filmskom kritikom, a diplomirao je zahvaljujuć svojoj
tezi o razvoju talijanske horror kinematografije, koja ga je najviše inspirirala
te kojoj se najviše posvetio, a film Last house in the wood je
jedan od ponajboljih filmova iz njegova opusa.
3. Josip Kozarac i Slavonska šuma
Slavonska šuma je djelo u kojem se ponajprije razmatra uloga i veliki
značaj šume u ljudskom životu i samom preživljavanju, a nakon promišljanja
i uočavanja njene važnosti, kroz Kozarčeve opise i kontemplacije dosežemo
spoznaju da šuma pored toga ima i puno dublje značenje te da sadržava
jedan sasvim skriven, ali naslutljiv poredak života, pa možda i tajnu
samog postojanja. U tom postojanju sve što je više održava ono niže, a
ono niže je preduvjet za postojanje onoga više; drugim riječima, svi oblici
života se u prirodnom lancu međusobno održavaju i podržavaju, a to je
zapravo suština i šume i života. To je ono imanentno šumi kao samosvojnom
biokozmosu, a uz to šuma je dakako neophodna slavonskom čovjeku, tj. seljaku,
bez šuma je nezamislivo uopće zamisliti seljake i njihov način života,
kako u prošlosti tako i sada. No Slavonska šuma nije samo dubok, slikovit
dojmljiv opis šume, već i Kozarčevih najintimnijih stanja svijesti koja
kroz nju proživljava diveći joj se, što uvjerljivo oslikava sponu između
šume kao takve i onoga nesvjesnog u čovjeku. Prisutna je gotovo divinizacija
šume; promatranje šume kao nečeg uzvišenog, božanskog. U šumi prevladava
osjećaj ushita i zanosa prirodom i njezinim nužnim zakonitostima. Divi
se skladu prirode, savršenom i nadasve preciznom mehanizmu njezinih zakonitosti,
što je nevidljiva, ali neosporiva poluga životnih ciklusa. Hrast smatra
vladarom šume, svrstavajući ostala stabla u posebne klase, navodeći da
među njima ima i takovih koji moraju drugom drveću naprosto služiti. Kozarcu
šuma predstavlja biološki kozmos „gdje kao nigdje priroda uprav naočigled
stvara i ništi,nagađa i popravlja“ . Smatra i da doživljaj šume proizlazi
iz osobnosti i odraz je postojanja ili ne postojanja umjetničke komponente
pojedinca:“ Za onoga koji prolazi njom bez srca i čuvstva,bez smisla za
divnu mudrost prirode,ostat će ona dakako mrtvom šumom,bolje reći prostorom
,drvljem obraslim… “. Prema Kozarčevu mišljenju ,šuma pojedincima omogućuje
i mogućnost osobne spoznaje: „ Ali tko razumije sve one tajne glasove
koji oživljuju šumski prostor gdje se nježna pjesma miješa sa izumirućim
vapajem,gdje je tisuća raznih glasova i odjeka,sad sitnih i tankih,sad
krupnih i dubokih,sad milih i ugodnih kao ikoja glazba,sad bolnih kao
uzdah jadne matere –taj će se smatrati nekako bližim sebi i svojim čuvstvima
u tom polutamnom,velebnom prostoru“ . Kozarčev temeljni doživljaj šume
najbolje se očituje u posljednjoj rečenici „Slavonske šume“ te se može
iščitati da,prema njegovom mišljenju,ona posjeduje i svojevrsne iscjeliteljske
te prosvjetiteljske moći : „Kad god prođem tom šumom,i na moju dušu pada
onaj čarobni i tajni mir koji ipak govori u sto jezika,priča mi tisuću
strahota i ljepota,da srce prestaje u meni kucati,a u duši osjećam da
sam za korak bliži onomu velikomu biću komu uzalud ljudski duh čezne u
trag ući…“. Kozarac nas podsjeća da smo u odnosu na šumu tek neznatna
bića sićušna pred njezinom veličanstvenošću i tajanstvenoću, tako nam
podiže svijest rasvjetljavajuć činjenicu da je priroda daleko moćnija
i nepredvidljivija od nas, koji tek ovisimo o njoj, bili mi toga svjesni
manje ili više. Pored svega toga, u djelu se nazire i etička komponenta,
koja govori o tome koliko je važno zapravo ispravno gospodariti šumom,
te koliko dugo je slavonski seljak bio potlačen od strane onih moćnijih
i beščutnijih, koji gledaju samo vlastiti profit, a nije im važan niti
onaj čovjek manji po hijerarhiji, pa niti priroda sama: ''A pod njima
i među njima utisnuli se grabovi i klenovi, granati, kvrgati i nakazni–
misliš, da vidiš zgrbljenog slugu, kako povezuje i omotava gospodaru svomu
noge, da ne ozebu; to su šumske parije, robovi, koji su samo zato tu,
da hrane i poboljšavaju tlo visokom hrastu, koji ohol nema kada, da se
i za to pobrine..."
4. Šuma Striborova
Pročitavši Šumu Striborovu uviđam onu istu duhovnu komponentu šume i
šumskog koja je opisana u Kozarčevom djelu, samo je ovdja opisana na osoban
način doživljajem druge umjetnice – Ivane Brlić Mažuranić, koja je čaroliju
šume obojila vlastitom adaptacijom slavenske mitologije, koja je i sama
usko vezana uz šumu i šumska bića. Ovdje različiti likovi iz bajke dočaravaju
bogatstvo šumskog života dočaravajuć upravo ono bajkovito i podsvjesno
što svaka šuma u mašti umjetnika krije, a pozivajući se na osnovne vrijednosti
života i stvarnosti. Po opisima, čini se da Šuma Striborova može biti
vjerodostojna preslika Kozarčeve šume noću i zimi, što je godišnje doba
radnje. Ova priča govori o majci i sinu koji koji ževe u selu pokraj šume
Striborove. Mlad i naivan momak odlazi u šumu Stribrovu. Nije znao da
je šuma začarana. Kletva te šume bila je da će ostati začarana sve dok
u nju ne dođe osoba kojoj je draža njezina nevolja nego sva sreća ovoga
svijeta. Dok je momak lutao šumom ugledala ga je guja. Da bi se ona riješila
svoje kletve morala se vjenčati s nekim. Stoga se uputila mladiću. Pred
njim se pretvorila u lijepu djevojku ali joj je ostao gujin jezik. Mladić
je bio plašljiv pa je rekao guji neka ide s njim kad se već zbog njega
pretvorila u djevojku. Kada su stigli mladićevoj kući sin je upoznao snahu
s majkom. Majka je odmah posumnjala da je djevojka guja i to je rekla
sinu. Na to se sin naljutio i rekao majci da je vještica. Od tog trena
njih troje su živjeli u svađi i velikom zlu.
Jednu večer starica je sjedila ispod kuće tužna i ugledala je kako joj
prilazi tužna mala djevojka Djevojka je zamolila baku da kupi malo triješća.
No, kako starica nije imala novaca, u zamjenu za triješće djevojci je
pokrpala rukav na košulji. Kada je snaha otišla sa sinom kumovima u goste,
zapalila je starica triješće. Na iznenađenje bake iz vatre su počeli skakati
mali Domaći. Oni su skakutali i plesali od veselja po cijeloj kući. Čak
je i baka bila sretna, a onda ih je zamolila za pomoć. Malik Tintilinić
dosjetio se kako da pomogne baki. Rekao joj je da podmetne svračja jaja
pod kokoš i kad se izlegu svračići snaha će se prevariti, isplaziti jezik
i svi će vidjeti da ima gujin jezik. Tako je baka i učinila. U vrijeme
Božića reče baka snahi da su se izlegli pilići. Tako snaha pozove cijelo
susjedstvo: kumove, kume, susjede, malo i veliko. Kada je baka donijela
svračiće, snaha je počela juriti za njima i isplazila je jezik. Svi su
tada vidjeli da ima gujin jezik. Tada se baka požalila sinu kakvu je to
ženu našao. Sin oje okrivio majku i istjerao je iz kuće. Tada joj je Stribor
ponudio da se vrati u svoje rodno selo i lijepu mladost bez sina, da za
njega neće ni znati. Baka nije prihvatila Striborov prijedlog zato što
nije mogla zamisliti svoj život bez sina. „Hvala ti, dobri gospodaru,
na svemu dobru, što mi ga daješ. Ali ja volim ostati u svojoj nesreći,
a znati da imam sina, negoli da mi daš sve blago i sve dobro ovoga svijeta,
a da moram zaboraviti na sina!" Nakon bakinih riječi nestalo je šume
Striborove, Stribora i Domaćih, a snaha se opet pretvorila u guju i pobjegla
je u rupu. Majka i sin ostali su sami preplavljeni osjećajima ljubavi
koje su gajili jedan prema drugome. Sin je molio Boga i majku za oprost.
Majka mu je oprostila i njihova kuća više nije bila puna zla već dobrote,
ljubavi i sreće. Sin se oženio za onu milu djevojku što je prodavala triješće.
Čari šume Striborove nestale su jer je majci bila draža njezina nevolja
nego sva sreća ovoga svijeta. „Morala je pak ta šuma ostati začarana,
dokle god u nju ne stupi onaj kojemu je milija njegova nevolja nego sva
sreća ovoga svijeta.''
Prema ovom citatu vidimo da Šuma Striborova proširuje tematsko idejni
prikaz sa same šume na otkrivanje dubljih čovjekovih istina; šuma je ovdje
metafora svih tih slojeva koji kriju esenciju ljudske psihe i pripadnog
doživljaja svijeta i života. Upravo ovdje je podvučena crta za činjenicu
da pojavni događaji i doživljaji nisu toliko važni kao ono što čovjek
doživi unutar sebe spoznavši svoje istinske doživljaje i osjećaje i njihovo
značenje. Tako se nekome i nesreća može prikazati kao korisna i poučna,
tj. stepenica prema temeljnijoj samospoznaji. Nadalje, Razlika u Kozarčevoj
i Striborovoj šumi se očituje u samoj radnji, odsotno odsutnosti iste
u Slavonskoj šumi. U Kozarčevoj šumi nema neke radnje osim kuhanja paprikaša
koji na kraju pocrni, već je sve u slikovitoj deskripciji, dok Šuma Striborova
ima dijegetsku komponentu koja nas odvodi nešto dublje u promišljanje
temeljnih ljudskih vrijednosti.
5. Siniša Reberski i ciklus Slika šume na srcu
Reberski je autor ciklusa akvarela s tematikom šume, koja mu je osobito
bliska, jer šuma za njega, kako kaže, predstavlja osobito inspirativno
mjesto; on tu kroz svoje kontemplativno slikarstvo šalje i bitnu poruku
o očuvanju šuma i prirode općenito, čije stalno uništavanje uzrokuje bolni
šum na srcu ljudima kojima su šume u srcu , otud igra riječi u nazivu
izložbe.
Siniša Reberski ubraja se u one koji prirodu – šumu, osjećaju kao svoj
okoliš. Osjeća je tako kao da je on sam prirodna jedinka čije su vibracije
stopljene sa zemljom i sa svemirom. Za njega su šume beskrajno zanimljiva
mjesta, gdje se diše punim plućima, u ritmu bila prirode, gdje se dotiče
iskon i gdje se zaboravlja na neuroze i srčane smetnje svakodnevnice.
Svojim izoštrenim čulima Reberski upija gibanja i energije prirode, a
šuma je za njega lirska sinteza boja i mirisa, čuvstava i sjećanja, ugođaja
i senzacija. Ona mu je mjesto za odmor oka i za okrjepu duha. Ali i mjesto
kontemplacije i spoznaje. Šuma opušta i obuzima sva čula, te aktivira
senzore, zato je ovome umjetniku postala inspirativna i intrigantna slikarska
inspiracija, puna neobične vizualne i značenjske slojevitosti. U njegovu
slikarstvu šuma se ne pojavljuje u klasičnoj opisno-narativnoj varijanti
već se pretvara u sasvim osobnu autorsku interpretaciju. Interpretaciju
koja samo naliči na opis šume, ali to nije, jer se motiv najposlije iščitava
kao znak i idiom; struktura i faktura; čisti ritam i čista energija; asocijacija,
metafora i simbol; personifikacija slobode i spontanosti; polje misaonosti
i duhovnosti. Od trenutka neposredne, prve impresije događa se tu i iščitava
metamorfoza motiva i njegovo postupno rastakanje i apstrahiranje, a zatim
sintetiziranje i strukturiranje. Promatranje šuma Reberski u svojim radovima
pretvara u vizualna istraživanja, pa tako uspostavlja nove prostorne odnose
gledanjem iz blizine do mikro veličine i gledanjem iz daljine do makro
veličine. Kao fotoaparatom, on fokusira vidno polje: u prvom slučaju na
jedno drvo, ili na travke u svojoj pojedinačnoj pojavnosti, a u drugom
slučaju na udaljenu općenitost šume i njezinu zgusnutu oblikovnu blokovitost.
Reberski se znalački koristi tehnikom akvarela, ističući njegovu nježnost,
poetičnost, transparentnost i magličastu titravost, ali istodobno otkrivajući
i tankoćutnost svoga senzibiliteta za boju, ovdje ponajviše plavu, koju
donosi u širokoj paleti tonova, od blijedo - prozračnih, do otežalo -
modrih .Osim plave ima tu i zelenih i žutih, onih karakterističnih boja
šume u određenim godišnjim razdobljima i pod određenim dnevnim i noćnim
osvjetljenjima, što je u realnosti plod majstorske igre prirode. Uz to,
tu je i njegovo zanimljivo morfološko strukturiranje, kao odjek preciznosti
i discipline kaligrafa u iscrtavanja vertikala i horizontala, ali i rezultat
profesionalna oka i sigurne ruke pri radu s akvarelom. Jer ovaj autor
do te mjere može kontrolirati postupak, da se sve doimlje kao puštanje
slućajnosti na volju. I može do te mjere profinjeno krotiti potez, da
se sve tumači kao sloboda izričaja. Tako dojam koji na gledatelja ostavljaju
Šume je s jedne strane onaj prozračnosti, bestjelesnosti, nježnosti i
mekoće, a s druge strogosti, discipline i promišljenosti. Značenjski,
sve se tu, unatoč prividnoj realnosti, pretvara u imaginarno i neuhvatljivo,
jer ono objektivno se dokida u korist onoga subjektivnoga, a perceptivni
doživljaj prirode pretvara se u vizualnu zabilješku autorovih psihičkih
stanja i raspoloženja, zanosa i ushićenja. Svijet njegova slikarstva tako
na jedan produhovljeni način opredmećuje svijet njegove intime, a u toj
intimi čin slikanja ima smisao samopotvrđivanja i šire spoznaje stvarnosti.
6. Film “Last house in the wood”
U ovom filmu, za razliku od prethodno analiziranih djela, odnosno medija,
šuma poprima jednu jezovitu, strahovitu dimenziju kao simbol smrti, užasnih
događaja, nasilja, zločina, pa u nešto blažoj varijanti i borbe za egzistenciju.
Riječ je o talijanskom filmu iz 2006. godine koji također navodi na simbolično
razmatranje šume, no ovaj puta u nešto strašnijoj, pa možda i surovijoj
varijanti. Radnja ukratko obuhvaća mladi ljubavni par koji biva pretučen
od strane nekakvih lopova i propalica u šumi koju potom pobjegnu. Kada
lopovi pobjegnu, djevojku i mladića pronalazi nekakav stari bračni par,
oni ih potom ranjene odnose u svoju kuću u šumi gdje se brinu za njih
i njeguju ih nakon ozljeda. Nakon određenog vremena, kada mladić i djevojka
prizdrave, ona počme primjećivati niz vrlo bizarnih i jezovitih slučajnosti
u toj kući, koji su tek uvertira za stravične i brutalne događaje koji
slijede. Ovaj film simbolično prikazuje da je ta mračna šuma, zapravo,
područje preispitivanja ljudske psihe i razmatranja onoga što je poznato,
a što nepoznato. Ulazak u šumu u biti predstavlja prag preko kojeg duša
čovjeka ulazi u ono nepoznato; u opasnost od tajni prirode, carstvo smrti
i duhovni svijet pun nepoznatih tajni i prepreka u koji čovjek mora prodrijeti
da bi spoznao samog sebe. Tako stari bračni par možemo tumačiti kao one
doživljaje koji iako su nam isprva ugodni, mogu kasnije biti opasni ako
ih dovoljno neistražimo i prionemo im, baš kao što su naivni mladić i
djevojka pošli za starcima bez imalo sumnje.
7. Tipologija intermedijalnosti
Intermedijalnost je uspostava odnosa s drugim djelima, tj. umjetničkim
i neumjetničkim medijima, putem načina uspostave veze, smjera i tematskih
korelacija. Intertekstualnost je uspostava veza između dva teksta, odnosno
književna djela. Način uspostave veze može konvencionalan i nekonvencionalan,
kao što je ovdje slučaj. Smjer uspostave veze može biti sinkronijski (približno
vremensko razdoblje i poetika) ili dijakroniski (različita razdoblja i
stilovi). Mediji još mogu biti srodni i po žanru, tematici i stilu. Sva
ovdje opisana djela ponajprije veže upravo tematska okosnica.
Šuma Striborova i Slavonska Šuma, iako dijegetski i deskriptivno bitno
različite sadržajem, zapravo svaka na svoj način opisuju ne samo prirodnu,
već i psihološku dimenziju šume. Pažljivim iščitavanjem možemo razumjeti
da svaka od te dvije pripovijesti, iako različito, zapravo govore da ako
ne promislimo o simbolici šume, teže možemo i spoznati simboliku samog
života koji se oslanja na prirodne cikluse i njihov sinkronicitet. Koliko
mi je poznato, ta dva djela nisu utjecala jedno na drugo, odnosno autori
se nisu međusobno referirali jedan na drugog. Prema tome, ovdje je u pitanju
nekonvencionalna intermedijalnost, tj. intertekstualnost, obzirom na to
da ovdje razmatramo književna djela . No s druge strane, možemo reći da
se radi o sinkronijskoj intermedijalnosti, odnosno intertekstualnosti,
jer su djela nastala u približnom vremenskom razdoblju, iako bitno različite
poetike. S druge strane, slikar i grafičar Siniša Reberski, kao i režiser
Gabriele Albanesi, svaki shodno svom mediju izražavanja prikazuju simboliku
šume i njeno značenje u vlastitom životu, što osobito možemo reći za Reberskog,
koji je saživio sa šumom kao vrelom majke prirode, te mu ona na taj način
pruža inspiraciju, dok se Albanesi više poigrava s promatranjem šume kao
nečeg opasnog i mračnog. Veza između njegova filma i Sinišinog šumskog
ciklusa je također sinkronijska, jer potječu iz istog vremena: film je
snimljen 2006., a Sinišin ciklus dovršen 2007. godine. Dva književna djela,
kao i slike i film su među sobno u dijakronijskom odnosu, jer potječu
iz različitog vremena. Slike i film su također u nekonvencionalnom odnosu.
Nema izravnih intertekstualnih i intermedijalnih poveznica, već samo tematskih.
Zaključak
Kroz ovaj seminarski rad te razradu i tumačenja djela uvidjela sam simboliku
šume o kojoj nisam prije previše razmišljala. Fascinantno je to kako različiti
umjetnički mediji mogu na različite načine prenositi poruke o određenoj
tematici i simbolici, kao što je u ovom slučaju šuma. Razmatrajući različita
djela bilo mi je zanimljivo uvidjeti svu raznolikost umjetničkih i autoskih
izražaja koji opisuju šumu. Iako u mojim primjerima nije bilo izravnih
i namjernih korelata, svako tumačenje ovih autora se međusobno nadopunjuje
onim drugim, što upotpunjuje shvaćanje šume kao bogatog ishodišta za izrazitu
simboliku i razmatranje svarnosti, prirodnih ciklusa kao podloge životnim
zakonima.
Literatura
1. Kozarac, J. : " Slavonska šuma ", Alfa d.d., Zagreb, 1997.
2. Brlić – Mažuranić, I.: " Šuma striborova ", Mozaik knjiga,
Zagreb, 2002.
3. Maković, Z.; Medarić, M.; Oraić, D.; Pavličić , P.: "Intertekstualnost
& intermedijalnost ", Zavod za znanost o književnosti, Zagreb,
1988.
4. Mrkonjić, A., Slika, riječ, kultura, Grafika d.o.o., Osijek, 2011.
5. Peić, M., Pristup likovnom djelu, Zagreb, Školska knjiga, 1978.
Izvori s interneta:
http://www.usvijetubajki.org/ivana_brlic-mazuranic/autobiografija/default.aspx
http://www.ulupuh.hr/hr/straniceclanova.asp?idsekcije=3&idclana=248
http://www.imdb.com/name/nm1231306/
http://symbolreader.wordpress.com/2013/04/14/the-symbolism-of-the-forest/
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi seminarski
rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|