“PRIČE IZ DAVNINE” - IVANA BRLIĆ MAŽURANIĆ
2. ŽIVOT I DJELO IVANE BRLIĆ-MAŽURANIĆ
Ivana
Brlić Mažuranić rođena je 18. travnja 1874. u Ogulinu, gdje
joj je otac Vladimir Mažuranić, sin pjesnika i hrvatskog bana Ivana
Mažuranića bio tada na dužnosti državnog odvjetnika. Osobitom snagom
na Ivanu je utjecao djed Ivan Mažuranić o čemu svjedoči i njen sin Ivan:
„ Rijetko su kada osobni pečat predaka, tradicija obitelji i upliv
iste krvi, stvorili dva tako istovjetna karaktera kao što su to djed
Ivan i unuka mu Ivana. I kada je kao petnaestogodišnja djevojčica poljubila
ruku umrlog djeda, jasno je spoznala da se onaj i vanjštinom i svojom
unutrašnjom izgrađenošću impozantni lik djeda tako usjekao u njezinu
žensku i pjesničku dušu, da je ta njezina duša postala istovjetna djedovom
duhu na sav njezin život“.
Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u
poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja
na francuskom. S obitelji se iz Ogulina prvo preselila u Karlovac, potom
u Jastrebarsko, i konačno u Zagreb.
Kada se 1892. udala za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića, seli
u Slavonski Brod, gdje je živjela većinu života posvetivši se svojoj
obitelji, obrazovanju i književnom radu. Ivana je, naime, imala vrlo
jasne stavove o književnosti i ženskom književnom stvaranju. Već je
u ranoj mladosti zaključila da se „ spisateljstvo ne slaže s dužnostima
ženskim“ i zato je potiskivala svoju jaku želju za pisanjem. No kada
su njezina djeca dorasla do dobi u kojoj ih počinju zanimati knjige
i čitanje, Ivana je s radošću i zahvalnošću prihvatila mogućnost da
se, kako kaže: „ moja želja za pisanjem izmiri s mojim shvaćanjem dužnosti
i da svojoj djeci i na tom polju budem njihovim provodičem, da im otvorim
vrata k onom bajnom šarolikom svijetu u koji svako dijete stupa prvim
čitanje, da njihove bistre i ljubopitne očice svrnem na one strane života
koje želim da najprije uoče i da ih nikada s vina ne izgube“.
Kao majka sedmero djece, imala je priliku upoznati se s dječjom psihom,
i tako razumjeti čistoću i naivnost njihova svijeta. Odgojena u narodnom
duhu, uz supruga Vatroslava uključuje se u javni život u krugovima prvaka
narodnog pokreta. Ivana Brlić-Mažuranić počela je pisati poeziju, eseje
i dnevnike vrlo rano, ali su joj prvi radovi objavljeni tek početkom
dvadesetog stoljeća. Zbirku pripovjedaka i pjesama za djecu Valjani
i nevaljani izdala je 1902. u vlastitoj nakladi. Priče i tekstovi poput
serije obrazovnih članaka naslovljenih Škola i praznici objavljivani
su redovito od 1903. nadalje. Napisala je zbirku (ne-dječjih) pjesama
Slike 1912., pedagoški intoniranu Knjigu omladini 1923.,. Slijedeće
četiri godine najznačajnije je razdoblje njezina književnog stvaralaštva
– 1913. objavljuje dječji roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića (prema
kojem je napravljen i crtani film), a 1916. zbirku bajki Priče iz davnine,
dva najbolja i najpoznatija djela.. 1927. izlazi joj zbirka dječjih
stihova Dječja čitanka o zdravlju, bez oznake autora, predavanje što
ga je održala na Dan mira 11. studenoga 1929., nazvano Mir u duši, kao
posebni otisak iz Hrvatske revije 1930., te tri sveska zapisa o obiteljskom
rodoslovlju „ Iz arhiva obitelji Brlić u Brodu na Savi“ (1934. – 1935.).
Krajem 1937. Objavljuje dječji povijesno-pustolovni roman Jaša Dalmatin,
potkralj Gudžerata, za kojeg je građu pronašla u povijesnim istraživanjima
svoga oca Vladimira.
Kao ljude u kojima je pronalazila i tražila uzore za svoj životni put
Ivana Brlić-Mažuranić osim djeda Ivana Mažuranića, izdvojila je pjesnika
i estetičara Franju Markovića, te biskupa Josipa Jurja Strossmayera.
Još kao dijete divila se Markovićevoj poeziji, a posebno njegovom doživljaju
i osjećaju ljepote. Josipa Jurja Strossmayera doživjela je kao izvanrednog
govornika, vještog konverzatora, dobrog poznavaoca književnosti, umnog
političara i duboko religioznog čovjeka.
Srce i slika dva su osnovna elementa njezine umjetnosti. Govoreći o
svom stvaralaštvu, ističe da postoji zakon srca iz kojeg proizlazi određeni
osjećaj i potreba da se izreknu neki najdublji i najsuptilniji doživljaji.
Užitak nije najjače čuvstvo koje vodi pisca u kreiranju njegovih tema
i motiva, već je to osobitost prizora koji se nameće oku. Njezin dodir
sa svijetom, prema tome, nije ništa drugo nego stvaranje jedne goleme
slikovnice, a umjetnost kao fenomen ljudskog duha samo je umijeće literarnog
transformiranja te slikovnice u adekvatnu riječ.
Akademija ju je dva puta (1931., 1938.) predlagala za Nobelovu nagradu,
primivši je 1937. za svog člana, kao prvu ženu kojoj je dodijeljena
takva čast. Kritika je njezinu prozu držala jedinstvenom sintezom životnog
idealizma, naravnosti izraza i delikatnosti rijetkoga humora (A. G.Matoš)
pa su je, premda je pisala za djecu, hvalili kolege (A. B. Šimić, D.
Domjanić) i književni povjesničari (A. Barac). Školska knjiga ustanovila
je književnu nagradu Ivana Brlić-Mažuranić 1971. radi promicanja književnog
stvaralaštva za djecu i mladež.
Umrla je 21. rujna 1938. u šezdeset i četvrtoj godini života u Gottliebovu
sanatoriju na Srebrnjaku u Zagrebu, i pokopana je u obiteljsku grobnicu
u arkadama na Mirogoju u Zagrebu. Nakon smrti objavljena joj je knjiga
Srce od licitara (Zagreb, 1938.), a 1943. objavljena joj je još jedna
knjiga Basne i bajke.
Često nazivana hrvatskim Andersenom (radi njene virtuoznosti kao pripovjedača
za djecu) i hrvatskim Tolkienom (radi posezanja u fantastični svijet
mitologije), Ivana Brlić-Mažuranić svojom originalnošću i svježinom
ravnopravno stoji rame uz rame s velikanima dječje književnosti.
3. MODERNA KAO KNJIŽEVNOPOVIJESNO I ESTETSKO IZVORIŠTE AUTORICE
Ivana Brlić Mažuranić u hrvatskoj se književnosti pojavila u razdoblju
moderne, i svoja najbolja djela napisala je upravo tada. Zbog života
van Zagreba kao književnog centra, nije bila uključena u tekuće književne
borbe (posebno u poznatom sukobu starih i mladih), a opredijelivši se
za dječju književnost priključila se marginalnom dijelu hrvatske književnosti
u kojem se nisu postavljala ni rješavala neka njezina ključna pitanja.
U času kada se pojavljuje njeno najbolje djelo Priče iz davnine (1916.),
moderna je u hrvatskoj već dala svoje najbolje plodove. Rat je u punom
jeku, i u takvoj situaciji Ivana bježi u književnu fantastiku. Besmislenost
i tragičnost ratnog zla, ubijanje, patnja i razaranje izaziva želju
za bijegom iz nametnute realnosti u vlastitu maštu i izmišljeni svijet
priče.
Ponirući u svijet legendi, mitova, priča, predaja, ova je autorica
slijedila one smjerove moderne koji su se u njoj javili kao manifestacija
neoromantike ali i (sve)-slavenskog i nacionalnog duha i tematike s
kakvom je na početku stoljeća u hrvatsko književnost ušao Vladimir Nazor.
Njegove Slavenske legende (1900.), Pjesme naroda hrvatskoga (1902.),
kao i Knjiga o kraljevima hrvatskijem (1904.) rezultat su interesa hrvatske
moderne za oživljavanje svijeta daleke prošlosti pomoću legende i predaje.
Posebno valja naglasiti interes za mitski svijet iščezlih civilizacija
(rimsko-helenske kod Vidrića, a donekle i Matoša) te naklonjenost pojedinih
autora legendi kao lirko-dramskoj i lirsko-epskoj vrsti (Legenda o Amisu
i Amulu Branimira Livadića, rani Krležine scensko-lirski monolozi i
dijalozi napisani u formi legendi).
Proza Ivane Brlić-Mažuranić koja se pojavila na književnoj sceni u sutonu
hrvatske moderne, pa i neposredno po njenom formalnom završetku (1916.)
koji je vezan uz Matoševu smrt, početak Prvog svjetskog rata i pojavu
Hrvatske mlade lirike, nije bila izvan konteksta vremena i prostora,
izvan estetskog razvoja i kretanja hrvatske književnosti.
Brlićkino okretanje mitologiji Dubravka Zima dovodi u vezu s književnošću
kraja 19. stoljeća odnosno sa jednim od poetskih pravaca moderne, neoromantizmom.
Neoromantizam donosi ponovno zanimanje za neke od romantičarskih interesa
kao što su: zanimanje za prošlost, književna fantastika, mitologija,
interes za usmenu i narodnu književnost te priroda. Priroda je u neoromantizmu
simbolična strana čovjekova bića, a u Pričama iz davnine priroda je
simbol vječnog božanskog suprostavljanja zlu i mračnim silama. Mit je
shvaćen kao univerzalna i stilizirana slika svijeta, kao svojevrsna
alternativa stvarnosti.
Dok realizam i naturalizam književnost shvaćaju kao sredstvo društvenog
angažmana, umjetnost kraja stoljeća odbija se baviti zbiljom. Umjesto
toga ona postaje mjesto stvaranja jedne nove realnosti.
4. SLAVENSKA MITOLOGIJA I USMENA TRADICIJA U PRIČAMA IZ DAVNINE
4.1. POSTANAK PRIČA IZ DAVNINE
Knjiga Priče iz davnine u svom prvom izdanju sadrži šest priča: Kako
je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena, Regoč, Šuma Striborova,
Brat Jaglenac i sestrica Rutvica i Sunce djever i Neva Nevičica. Trečem
izdanju dodane su još dvije priče: Lutonjica Toporko i devet župančića
i Jagor. Otkako su se pojavile vodi se rasprava koliko je njihova građa
originalna, odnosno koliko duguje slavenskoj mitologiji i narodnoj priči.
Odgovarajući na to pitanje, u jednom privatnom pismu sinu Ivanu, autorica
je razjasnilla njihov postanak:
Uspjele ili neuspjele, manjkave ili savršene, te su priče koli u svojoj
biti, toli u svojoj izvedbi čisto i potpuno moje originalno djelo. One
su sačinjene oko imena i likova uzetih iz slavenske mitologije i to
je sva vanjska veza koju one imaju s narodnom mitološkom predajom. Ni
jedan prizor; ni jedna fabula, ni jedan razvoj, ni jedna tendenca u
ovim pričama nisu nađeni gotovi u našoj mitologiji. Posve je drugo pitanje
nutarnja veza koju Priče iz davnine imadu sa narodnim pjesništvom. S
toga gledišta moje su priče zaista ne moje, nego su one pričanja, priviđenja,
nade, vjerovanja i uzdanja cijele duše slavenskog plemena…
Poticaj pisanju dobila je kada ju je žeravica izletjela iz kamina podsjetila
na male slavenske kućne duhove domaće, koji su se kasnije upleli u radnju
Šume Striborove:
U velikom kaminu prasnula je na vatri borova cjepanica, - na vratašca
kamina izlete mi u susret iskrice ko da je roj zvjezdica, a kad raskrilih
ruke da uhvatim taj živi zlatni darak, podigle se one pod visoki strop
i … nije ih više bilo. – Čitala sam u ono doba Afanasjeva „Vozzrenija
drevnih Slavjana na prirodu“ – padoše mi u taj tren na pamet „domaći“.
I tako ovaj roj iskrica-zvjezdica ipak bi uhvaćen – i to u“ Šumi Striborovoj“
– i ona nastade upravo uslijed njih. Iza ove priče nastadoše i ostale,
njih još sedam, bez ikakve zasebne geneza, dakle su i one kao i „Šuma
Striborova“ izletjele kao iskre sa ognjišta jednog drevnog slavenskog
doma“.
U umjetničkoj realizaciji Priča iz davnine zaista nema gotovih preuzetih
prizora, fabula, ali su poticaji primljeni iz narodne tradicije i mitološke
literature ipak znatno širi od samih imena i likova. Opisavši u pismu
večernju zgodu u polutamnom pustom zimskom domu kada je u kaminu prasnula
borova cjepanica i svojim žarkim iskricama izazvala doživljaj pretvoren
u sliku malih duhova domaćih, autorica je otkrila umjetničku genezu
svojih Priča iz davnine.
4.2. MITOLOŠKI I MITSKI SLOJ
Ivana Brlić-Mažuranić je mitološki sloj svog svijeta davnine zasnovala
na likovima preuzetim iz slavenske mitologije ili pak usmene književnosti,
dok se mitsko skriva u načinu organizacije građe, odnosno u strukturi
djela. Istraživači njezina djela slažu se oko fabularnog sloja Priča
za koji smatraju da je zaista plod autoričine invencije, ali se mišljenja
razilaze kada treba odrediti koliki je upliv narodnog stvaralaštva i
mitologije u Pričama iz davnine. Maja Bošković Stulli smatra kako su
poticaji primljeni iz narodne tradicije i mitološke literature ipak
znatno širi od samih imena i likova . Ona smatra da se tradicija narodnog
stvaralaštva očituje i u stilu djela i u modusu pripovijedanja: pojavljivanje
deseteraca (poglavito tamo gdje se pripovijeda o junačkom zbivanju),
formulaični opisi svojstveni usmenoj književnosti su česti, mjestimično
se javljaju magijske riječi i sl. . Zadirući u strukturu djela, u način
organizacije priče oko mitološke građe, te u stilske postupke koje je
autorica koristila, prelazimo na mitski sloj djela. On se u ovom slučaju
izgrađuje na mitološkoj osnovi, ali se mitološko i mitsko ipak ne mogu
poistovjetiti. Cvjetko Milanja otkriva tri mitske organizacijske razine
koje se isprepliću u strukturi bajke Ivane Brlić-Mažuranić : najniža
razina je modus u kojemu se segmenti skupljaju oko običnih likova i
prema N. Fryju spadaju u niski mimetski modus; stepenicu više je modus
junaka koji je nadmoćan ostalim ljudima, ali je podložan utjecaju bogova,
a pravi mitski modus je strukturiranje (okupljanje) pripovjednih elemenata
oko junaka koji je nadmoćan ljudima i okolini i koji čak ima nadmoć
nad dijelom svoje vrste-dakle, strukturiranje segmenta priče oko božanstva.
Primjerice, u priči Kako je Potjeh tražio istinu u niski modus spadaju
likovi trojice braće, dok lik djeda djelomično prelazi u modus junaka.
On nije nadmoćan ostalim ljudima (unuci ga potpaljuju), ali je darom
bogova (sveti oganj) nadmoćan zlim bogovima. Lik koji pripada pravom
mitskom modusu je Svarožić. On je nadmoćan ljudima, a nadmoćan je i
vladaru zlih sila, Bjesomaru.
Još je jedno načelo organizacije građe (ovaj put shvaćene kao niz jezičnih
jedinica) iznimno važno pri izgradnji mitskog svijeta, a to je načelo
stila. Stilistička analiza Priča iz davnine otkriva sličnosti bajke
kakvu piše autorica s narodnom bajkom i pričom: formulaični početci
koji stiliziraju i estetiziraju prostor, formulaični vanjski opisi u
pričama koji su nalik opisima u narodnom stvaralaštvu, primjerice: Na
vrh planine pak bijaše jezerce, nasred jezera otok, a na otoku stara
crkvica. Oko jezera bijaše livadica, a oko livadice brazda, davno izorana.
, metričke sheme (prije svega deseterci), bajkovit i arhaičan ton pripovijedanja,
uporaba arhaičnog leksika i sl. Kod Ivane Brlić-Mažuranić česti su formulaični,
bajkoviti početci i završetci: Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj
krčevini u staroj bukovoj gori živio starac Vijest sa svoja tri unuka
, ili: Tako bili mlinar i mlinarica, a oboje bili tvrda i krivična srca
. Bajkoviti početci postigli su svoju svrhu – oni nam odaju da je vrijeme
zbivanja mitsko i drevno, da su Priče vremenski smještene u irealni
prostor zamišljene prošlosti, prostorno zbijene u neprepoznatljivu i
tajanstvenu prirodu, napučenu nepoznatim likovima i neočekivanim opasnostima…
, dok završetci daju svojevrstan epilog, nužno sretan i idiličan svršetak:
Momak se poslije vjenčao s onim ubogim i milim djevojčetom što im bijaše
dovela Domaće u kuću. – Još i sad sretno žive svi zajedno, pak im Malik
Tintilinić u zimnje večeri rado na ognjište dohodi. Atmosferu drevnog
pojačava stilski obilježen izbor leksika i morfostilistički motiviran
izbor oblika. Česti su arhaizmi koji se javljaju i u narodnom stvaralaštvu
kao što su momče, zlatan barjak, zlatan dvor, a upotrijebljeni arhaični
glagolski oblici (aorist i imperfekt) u skladu su s magičnim svijetom
djela dodatno pojačavaju ekspresivno-impresivne efekte onomatopejom
i (ili) rimom. Inverzijom se narušava logički red riječi u rečenici
i postiže se poseban ritam, a kao i u narodnom stvaralaštvu, u inverziji
najčešće stoje subjekt i predikat: Obradovaše se tužni čobani i čobanice,
ali najradosnija od svih bijaše Kosjenka . U Pričama iz davnine zastupljene
su i druge vrste inverzije, nekarakteristične za narodno stvaralaštvo:
inverzija predikata i objekta (Svarožića zovete, Svarožića se bojite)
, imenice i atributa (dvoru županov , travu najljuću ), i pridjevske
zamjenice i atributa (…da izbavi čedo svoje milovano) . Ritam koji dočarava
atmosferu davnine, osim inverzijom, postiže se figurama riječi kao što
je asonanca, rimom te brojnim raznovrsnim ponavljanjima i nabrajanjima:
Ponajprije vidješe sve blago i sva polja i sva dobra i sva bogatstva,
što ih onda na svijetu bijaše. Pa onda viju, viju, kruže, kruže i vide
sve vojske i sva koplja i sve sulice i sve vojskovođe, i sve pljenove,
što ih tada na svijetu bijaše. Pa onda jače viju, viju, kruže, kruže
i odjedared vide sve zvijezde i sve zvjezdice i Mjesec i Vlašiće i vjetar
i sve oblake. Unatoč svim sličnostima s narodnom bajkom, postoji nekoliko
vrlo važnih razlika između narodne bajke i priča Ivane Brlić-Mažuranić,
a one se očituju u kompoziciji, preobrazbi likova vođenoj kršćanskom
vizurom, pjesničkim opisima i bogatima slikama.
4.3. VRIJEME I PROSTOR ZBIVANJA
Kao u svim bajkama vrijeme u Pričama iz davnine je mitsko, prošlo,
drevno. Svaka je bajka svojevrsna metafora suvremenog života, traganje
za odgovorima o njegovu smislu, a vrijeme davnine u funkciji je njihova
razotkrivanja.
Stjepko Težak podijelio ih je na priče drevnog slavenskog poganskog
vremena (Kako je Potjeh tražio istinu, Ribar Palunko i njegova žena,
Sunce djever i Neva Nevičica i Lutonjica Toporko i devet župančića te
Jagor) i priče slavenskog kršćanskog vremena (Šuma Striborova, Regoč,
Bratac Jaglenac i Sestrica Rutvica) . Za takvu diobu kao kriterij uzeta
je činjenica što u prvoj kategoriji nema ni spomena Božjem imenu, ni
traga zazivanju Božje pomoći, pa ni autoričinih komentara koji proizlaze
iz njezina kršćanskog svjetonazora, dok je u drugoj kategoriji bajki
sve to obilato prisutno. U njima se javljaju sasvim konkretni kršćanski
simboli kao što su crkvica, križić, raspelo, svijeća, kandilo, miris
tamjana i sl., ali ni te bajke nisu lišene nekih pretkršćanskih, poganskih
shvaćanja, običaja i simbola (npr. priča Brat Jaglenac i Sestrica Rutvica
obiluje natprirodnim silama i bićima poput zmajeva, vila i duhova).
Gotovo sve Priče iz davnine nose jak pečat godišnjih doba. Iako ih autorica
nije opisala kao konkretizirane teme uspjela ih je snažno asocirati,
ponajviše vizualno, (opisima koji se vežu uz slike određenih detalja,
ali i većih cjelina), ali i akustično (pomoću asonanci, aliteracija
i onomatopeja). Tako je Šuma Striborova zimska priča prepoznatljiva
po snijegu na vrhu litice do koje snaha šalje baku, po smrznutom jezeru
iz kojega mora donijeti ribu itd. Proljetni okvir u priči Kako je Potjeh
tražio istinu označen je već na njezinu početku kada starac Vjest šalje
svoje unuke provjeriti jesu li pčelci prezimili i izlaze li već pčelice
iz zimskog sna, a nastavlja se pojavom Svarožića kao simbola preljetnog
sunca. Regoč je kao ljetna bajka obilježen već na samom početku (Jedne
ljetne večeri…), ali i konjima na ljetnoj ispaši, slikom zlatnog polja
koje je zadivilo Kosjenku itd. Ljetnom pejzažu u ovoj bajci suprotstavljen
je zimski zadah simboličnog Legena u kojemu će se njegov stanovnik Regoč
i sam požaliti na zimu. Na kontrastu zime i ljeta zasniva se i bajka
Sunce djever i Neva Nevičica u kojoj je raskošno opisan zimski i ljetni
solsticij. Bajke Ribar Palunko i njegova žena i Bratac Jaglenac i sestrica
Rutvica također obiluju elementima po kojima ih se može smjestiti u
ljetno razdoblje, a to su branje lobode, ljetni gromovi i munje, postojanje
jagoda i malina, ranog ljetnog voća na Kitež planini i dr. Posebnim
ljetnim slikama isprepletena je bajka Jagor, počevši od slike podnevne
ljetne vrućine kada sve miruje, preko podzemnog užarenog gumna koje
simbolizira ljetnu vrućinu , pa do suncem užarenog polja. U Pričama
iz davnine nema ni jedne „jesenske“ bajke, a izuzevši Šumu Striborovu
dominiraju ona godišnja doba u kojima je priroda najživlja (proljeće
i ljeto) .
Mjesto odigravanja radnje u Pričama u najvećoj mjeri je priroda (prostrana
polja, livade i šume, morske pučine, oblaci, nebo i planine) te podzemna
prostranstva (dvorovi poput onih Kralja Morskog i poput grada Legena,
podzemnog užarenog gumna babe Poludnicne), ali i nadzemni interijeri
(dom i ognjište, mlin, koliba, pojata, velikaški dvor).
4.4. LIKOVI
U Pričama iz davnine likovi se mogu podijeliti u dvije osnovne kategorije:
realne i irealne likove. Realni su oni likovi koji pripadaju stvarnome
svijetu i koji su mogući, ali ne nužno i vjerojatni u njemu; takvi su,
između ostalih, likovi brižne majke iz Šume Striborove, starca Vjesta
iz priče o Potjehu, lik nesavjesnog i pohlepnog oca Palunka, te brojni
likovi djece koji se čas javljaju kao kolektiv (npr. Pastiri i pastirice
u Regoču), a čas kao pojedinci (npr. Neva Nevičica, Rutvica i Jaglenac
itd.). Irealni su oni likovi koji su neostvareni u realnom svijetu,
i upravo oni predstavljaju sponu Priča iz davnine s mitologijom. Takvi
su likovi dobrih i zlih duhova (domaći i bjesovi), dobrih i zlih vila,
mitskih vladara kao što su Morski Kralj ili Stribor, te brojni antropomorfizirani
likovi životinja. Karakterizacija likova u Pričama nije u potpunosti
crno-bijela, iako dijalektički odnos opstoji u sveprisutnom antitetičkom
paru dobro-zlo. Mogući su obrati loših likova, slično kao u srednjovjekovnoj
legendi, pokretani etikom i opravdani kršćanskom vizurom (npr. junak
Relja biva Božjom pomoći oslobođen taštine i okrutnosti, sin je u Šumi
Striborovoj iskupljen i oslobođen majčinom žrtvom itd.) , a postoje
i likovi koji se kolebaju između dobra i zla (npr. bijes koji ometa
Potjeha u traženju istine je prema funkciji svrstan u red loših likova,
ali se u čitatelju pobuđuje simpatija prema tom lakrdijašu koji ipak
nakon Potjehove pogibije reve kao da je s uma sišao. Mnogi poznavatelji
djela Ivane Brlić-Mažuranić ističu velik utjecaj koji je na autoricu
izvršio ruski pristaša mitološke škole, Aleksandar Nikolajevič Afanasjev
djelom Pogledi starih Slavena na prirodu . Budući da navedeno djelo
ne poznajem niti ga mogu dobaviti, informacije o utjecaju Afanasjeva
na Ivanu Brlić-Mažuranić crpit ću od Maje Bošković Stulli . Ona zauzima
stav da su preko Afanasjeav u Priče iz davnine ušla imena i obilježja
starih slavenskih božanstava kao što su Svarožić, Mokoš, Hrs, Stribor
( prema Stribog), a također i antropomorfizirana bića iz prirode: orijaška
zmija, ptica i zlatna pčela (iz priče o ribaru Palunku). Osim Afanasjeva,
zaključuje da je po nekim znacima također morala poznavati i djelo Natka
Nodila Religija Srba i Hrvata na glavnoj osnovi pjesama, priča i govora
narodnog, predstavnika mitološke škole nastale u doba romantizma.
Svarožić iz priče Kako je Potjeh tražio istinu je prema mitološkoj
literaturi Svarogov sin i svakako se vezuje uz Sunce i svjetlost kako
mu i ime kaže (etimologija se izvodi iz sanskrtskog korijena svar što
znači Sunce) . Interpretacija toga božanstva ipak djelomično ostaje
nejasna. Postoje dva podjednako vjerojatna objašnjenja. Jedni smatraju
Svarožića bogom Sunca i personifikacijom neba, dok drugi tvrde da je
Svarožić zemni oganj . U Pričama iz davnine Svarožić je prikazan kao
Sunce na izlasku, jutarnja svjetlost u liku mladića, a suprostavlja
mu se Bjesomar (i bjesovi) za koga autorica kaže: Tako nazivahu stari
Slaveni u nekim krajevima vladara zlih i opakih sila . I doista, bjesovi
su prema L. Legeru vrsta demona , a iz narodne uzrečice Koji ti je bijes?
može se iščitati da je bijes zla sila koja obuzima čovjeka. U svijetu
božanstava i polubožanstava oni predstavljaju vječnu antitezu dobro
– zlo, a njihov se utjecaj osjeća u životu običnih ljudi. Obični su
ljudi u ovoj priči starac Vijest i njegova tri unuka: Marin, Ljutiša
i Potjeh.
Priča Ribar Palunko i njegova žena obiluje mitološkim elementima koji
su u literaturi prilično različito tumačeni. U priči je prisutno Afanasjevo
učenje o kamenu Alatiru i otoku Bujanu . Prema tumaču imena koji je
sastavila sama autorica, naši predci su otok Bujan zamišljali kao raj,
a kamen Alatir predočavao je sunce . Otok Bujan također je poznat u
ruskoj narodnoj književnosti o čemu svjedoči jedna epska pjesma, bilina
koja govori o junaku koji je tamo poslan da ubije ljutu zvijer:
Naredio mu je službu daleku, s koje nema povratka, na otok
Bujan; naložio mu je da tamo ubije ljutu zvijer, ljutu zvijer, sivo-
smeđu, s gustom dlakom, naložio mu je da izvadi iz nje srce s je-
trima… Daje se dobar junak na put do otoka Bujana. Ugledao
je ljutu zvijer i snima sa sebe svinuti luk. Polaže on strijelu pozla-
ćenu na svilenu tetivu; ubija on ljutu zvijer, vadi srce s jetrima.
Čudesni otok nalazimo i u Puškinovoj Bajci o caru Saltanu:
Mimo ostrva Bujana
V carstvo slavnog Saltana .
U istoj se priči javljaju dvije vrste vodenih (morskih) vila: vile
prekomorke i Morske Djevice. Vodene su vile poznate slavenskoj mitologiji
kao prevrtljive i često pakosne, a ponekad se javljaju u obličju sirene
, (tako Morske Djevice opisuje i Ivana Brlić-Mažuranić: Hrvatska i slovenska
priča nazivlje tako morska čudovišta: do pol tijela krasne djevojke,
od pol tijela ribe razdvojena repa).
Ističe se lik Zore Djevojke, dobrohotna stvorenja koje pomaže ljudima
u nevolji, za koju autorica navodi da je to žena koja, prema starim
pričama, obitava na otoku Bujanu i jutrom plovi morem na zlatnom čamcu
sa srebrnim veslom, a u mitološkoj literaturi joj nema mnogo spomena.
Natko Nodilo ju uspoređuje s Prozerpinom (Perzefonom), kao figuracije
dnevne i noćne Zore . Zanimljiv mitološki element je nijemi jezik koji
se javlja u nekoliko priča Ivane Brlić-Mažuranić, a čiji je motiv preuzet
iz narodnih vjerovanja i predstavlja još jednu motivsku sponu između
usmene književnosti i Priča iz davnine. Liku Kralja Morskoga Maja Bošković-Stulli
pronalazi pandan u bilinama: Kralj Morski, pred kojim Palunko za bogatu
nagradu izvodi svoje ludorije, ima bližu analogiju u znamenitim bilinama
u novogordskom trgovcu Sadku, koga je morski car nagradio čudesnim bogatstvom
zbog divne Sadkove svirke na guslama .
Div Regoč iz istoimene priče preuzet je iz usmene tradicije otoka Mljeta
posredstvom Ignjata Đurđevića koji u Marunku kaže:
Neg ko Regoč da sam jaki,
Ki za špirun potezo je
Do varh gore aljun svaki,
Ki je po moru barz jedrio,
I primišćo kampanio.
Regoč. Pripovijest smišljena, nu vjerovana jest na Mljetu da u staro
doba Marko Regoč bjaše te visine i jakosti da bi korablju četverovoznu
u goru prinosio, da je s plugom gradove premjestivo, i vodu puštao varh
zvonika u način krupostasnika.
Grad Legen (Leđan, Legjan) u kojemu obitava div dolazi pak iz epske
pjesničke tradicije. To je izmišljeni toponim koje se različito tumači:
smatra se da je Legen ledeni sjeverni grad ili grad u kojemu caruju
noć i zima, a u autoričino je tumačenje unesena velika doza mašte. Natko
Nodilo za njega kaže da je zemaljski pakao Srba i Hrvata. Legen vodi
nas, dakle, u najtamniju noć, u ponoća; te će Legen-grad, ili Legjan-grad,
biti ono carstvo noći i zime, koje ustravljivaše sve Arijce, a i naše
oce. Također Legjan dovodi u jezičnu vezu sa ledinom, što je zemlja
skoro ne orana, zemlja pusta.
Vila Kosjenka koja potiče Regoča na putovanje ocrtava narodno vjerovanje
o vilama koje mogu letjeti uz pomoć koprene, a žive na oblacima s kojih
se povremeno spuštaju na zemlju. Ona napušta astralni vilinski svijet
kako bi ostala u svijetu svakodnevnice (demagizacija vile), a Regoč
napušta realni ljudski svijet i vraća se u pustu zemlju Legena. Regočev
povratak u Legen pokazuje da je zemaljski život osuđenosti na opstanak
okrutniji od života u pustoj zemlji. Vrijeme u Legenu stoji, i ono je
zaleđeno tako da su u njem nemogući događaji, kako dobri, tako i oni
loši. Zemaljski prostor koji je privukao vilu Kosjenku je gora: „gora,
a na njoj divna šuma, pod gorom dva zlatna polja, kao dvije zlatne marame,
na njima dva bijela sela kao dva bijela goluba, a malo podalje velika
voda“ . Mitološka literatura za vile kaže da žive daleko od ljudi, po
planinama (planinkinje), pokraj vode (vodarkinje, brodarkinje) ili u
oblacima (oblakinje) .
Na planinama su najveći sabori njima; tu igraju njihova najbrojnija
i najljepša kola, pa tu najvole odgajati i učiti mladiće vilenike. A
nije pokrajine u našoj zemlji, gdje pokoja uzvisita planina ne bi se
dičila svojim vilama.
Mit o potopu kao jedan od najbrojnijih mitova o kraju svijeta pažljivo
je utkan i u ovu priču. Jedan od glavnih uzroka nesreće je ljudski grijeh,
u ovom slučaju to je svađa između dva sela: Bila pak ljuta svađa među
ona dva sela-svađa radi gumna i radi pašnjaka; radi mlinova i radi drvosjeka,
a ponajpače radi palice starješinske što je odavna jedno selo svojatalo,
a drugome ne htjelo da je izdade . Kataklizmički potop preživjela su
samo djeca, a od starijih jedino šuknbaba i šukundjed, prenositelji
životne mudrosti i temeljnih moralnih vrijednosti na kojima će se izgraditi
novi svijet.
Šuma Striborova potaknuta je atmosferom toplog kućnog ognjišta na kojemu
prema mitološkoj predaji borave Domaći, razigrani simpatični kućni duhovi
koji, iako skloni igri i sitnim nepodopštinama, pomažu onda kada je
najpotrebnije. Prema Ivani Brlić-Mažuranić, vođa Domaćih je Malik Tintilinić.
U tumaču imena za njega navodi slijedeće: stari narodni naziv za Malika
Tintilinića spojila dva stara narodna vjerovanja: vjerovanje o maliku
(malić, macvalić) rasprostranjeno u Istri i Sloveniji, a posredstvom
Slovenaca i u dijelu kajkavskih krajeva, prvenstveno oko Samobora, i
vjerovanje o tintilinu koje je rasprostranjeno na dubrovačkom području.
U Istri postoji nekoliko različitih vjerovanja o Maliku, ali je za njega
karakteristično da je dobroćudan i razigran malac s crvenom kapicom
na glavi, a često se vjerovanja o njemu vezuju uz novac. Tintilini su
pak ljupka djeca koja donose novac onome tko im ukrade crveni klobuk.
Stribor (od Stribog) je prema Afanasjevu bog vjetra, dok ga Jagić i
Vasiljev smatraju bogom zime i mraza. U pričama iz davnine Stribor je
glavešina Domaćih i šumski glavešina koji sjedi usred šume, u dubu tako
velikom, da je u njem bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, srebrnom
ogradicom ograđeno. Pred najljepšim dvorom sjedi Stribor na stolici,
u crvenoj kabanici . Upravo posljednja rečenica upućuje nas da je Ivana
Brlić-Mažuranić morala dobro poznavati predaje o tintilinu, jer je ona
parafraza stihova o njemu:
Sjedi tinto na granici
U crvenoj kabanici.
Više vrijedi kabanica
Nego tinto i granica.
Zla snaha, koja je prije bila ukleta u zmiju, zadržala je zmijski jezik,
ali kada jednom ugleda male svračiće, polakomi su u njoj zmijina ćud,
poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki
i šiljasti jezik kao u šum . Isti taj motiv susrećemo i u prvoj knjizi
autobiografske trilogije Ivana Raosa Vječno nasmijano nebo: Pripovijedala
mi je baba o zmiji-djevojci, i o tome kako se izdala ka joj je svekrva
pokazala jaja: odmah se obliznula rašljastim zmijskim jezikom .
U priči Brat Jaglenac i sestrica Rutvica ima nekoliko mitoloških momenata,
među kojima je najuočljiviji motiv vila Zatočenica koje spadaju u grupaciju
zlih vila planinkinja. Maja Bošković-Stulli tvrdi da je isključiva polarizacija
vila na dobre i zle strana u našoj narodnoj tradiciji, te da je to jamačno
utjecaj Natka Nodila. Nodilo dijeli vile na „bijele i dobre“ te „crne
i zle“, a objašnjava ih u duhu meteorološke mitologije, u duhu istih
shvaćanja kakva je dijelio i Afanasjev. Da je Ivana čitala Nodila, primjećuje
se i prema primjeru što ga je Nodilo naveo o vili Andesili koja je otrovnu
kupu vina izložila na putu da njom otruje junaka. To je mogao biti poticaj
za motiv o vili zatočenici koja malom Jaglencu podmeće na put otrovne
jagode dok se on penje planinom. Ivana Brlić-Mažuranić objašnjava da
je ovu vrstu vila izvela iz narodnog vjerovanja o tzv. zatočenim zmijama
koje se u jesen zavjere da neće leći na zimski san dok nekoga ne ubiju
, pa je prema tome posve jasno da su vile kakve nalazimo u priči Brat
Jaglenac i sestrica Rutvica plod autoričine mašte iako su iznikle iz
narodnog vjerovanja.
Vile zatočenice nalikuju ženama, ali imaju krila i oko njih se roje
crne pčele. One ne podnose sunce ni svjetlost, pa sebe i planinu u kojoj
borave zavijaju u maglu, stvaraju olujni vjetar i oblake lepetom svojih
krila, a iz očiju mogu bacati munje . Osim zmije – zle vile, u ovoj
je priči prisutan i mitološki motiv zmaja – Zmaj Ognjeni koji se uklapa
u općeslavensku sliku o zmajevima kao o zlim stvorenjima (za razliku
od nekih istočnih mitologija koje štuju zmajeve). Zmajevi su nalik zmijama
ili gmazovima i rigaju vatru . Motiv zmaja ognjenoj karakterističan
je upravo za južnoslavensku predaju (u hrvatskom usmenom pjesništvu
kod Barakovića, Palmotića, Andrijaševića, Došena, Kačića Miošića u srpskoj
predaji kao zmaj ognjeni bik, te bugarski ognen zmei, makedonski ogni
zmei). I u Rusa se vjeruje da se leteći zmaj pojavljuje noću u zraku
kao plamena kugla od koje vrcaju iskre.
Nu, otkad me ti basmom obaja,
Moje srce samo s tobom blaženstvuje,
Tebe ljubi, časti, s tobom i u zlu je,
Za te će na vraga i ognjena zmaja!
Malo toga vrimena postajalo,
Al to idu dva zmaja ognjena
Izdaleka od Perzije ravne,
Jain jedno a Zampša je drugo.
Viću oni od jutra do mraka:
„Može li se koji junak naći
Od sve vojske cara čestitoga,
Da nam ide na mejdan junački?“
Iz životinjskog svijeta u priči su prisutni i antropomorfizirani likovi
bukača i zlog orla Klikuna čije je mitološko podrijetlo prilično nejasno.
Sva ta čudnovata bića borave na Kitež planini koja je nastala na osnovi
ruske narodne predaje o gradu Kitežu koji se pred tatarskom najezdom
spasio potonuvši u jezero Sjetlojar. Međutim, između grada Kiteža i
Kitež planine postoji jedna velika i značajna razlka: prema predaji,
grad još uvijek postoji i u njemu vlada pravednost i veselje, dok je
Kitež planina puna strahota. Moguće je da je do te preobrazbe došlo
pod utjecajum narodnih vjerovanja o Kleku prema kojima je planina svake
noći sastajalište vještica i svakojakih zloduha i zlih sila, a poglavito
u Ivanjskoj noći kada sve zlo predvodi sam Lucifer. U tumaču imena autorica
o Kitežu kaže slijedeće: „ Ruski pisac Merežkovski spominje po ruskoj
predaji tajnoviti Kitež (pustu šumu i jezero Svetlojar), gdje su se
zbivala svakojaka čuda i strahote“. U još jednom detalju ove priče vidljiv
je upliv narodnih vjerovanja: očito je da je apotropejska i zaštitna
moć brazde zaorane okolo otočića na kojemu se zatekla Rutvica, križa
kojega nosi Jaglenac i zvona crkve čisto narodno vjerovanje koje je
autorica s lakoćom unijela u tekst vođena svojim kršćanskim svjetonazorom.
U priču o Jaglencu i Rutvici utkana je i jedna povijesna osoba koja
je u korpus teksta ušla preko epske narodne pjesme. Riječ je o makedonskom
velikašu, junaku Relji (Hrelji).
Priča Lutonjica Toporko i devet župančića donosi dva zanimljiva motiva:
motiv Lutonjice i djeda Neumijke, a oba su motiva preuzeta iz ruske
tradicije, oba vjerojatno posredstvom Afanasjeva. Lutonjica je prema
riječima Ivane Brlić-Mažuranić dijete koje se rodi od odrubljenog komada
drveta. Kad starac i starica, zaželjevši djecu, zibaju i tetoše takav
panjić, tada on oživi i pretvori se u dijete. S mitološkog aspekta zanimljiviji
je lik djeda Neumijke (izvorno ime mu je Neumojka): Po ruskoj predaji
luta svijetom i nebom prnjavi i neumiveni djed Neumijko. Ali ka on otare
nos, tada se srebro osipa. Inspiriran je likom isluženog vojnika iz
ruskih priča koji se obvezao vragu da se petnaest godina neće brijati,
šišati, čistiti ni mijenjati odjeću. Postoji i Afanasjeva interpretacija
tog Neumojke, po kojoj je on bog svijetlog neba, prekrasan junak, koji
se za sedam zimskih mjeseci ne češlja, ne šiša, ne umiva i ne useknjuje,
tj. pokriva se oblacima i maglom. I tako se na tome zaobilaznom putu
od islužena vojnika, preko boga svijetlog neba, rodila figura djeda
Neumijke iz priče o Lutonjici, koji je i oblak i nebo i vjetar i kiša,
koji je priroda sama, mitski lik oslobođen vještačkih simbola iz kojih
je potekao.
Ime boginje Mokoš koja se javlja u sklopu priče Sunce djever i Neva
Nevičica preuzeto je iz slavenske mitologije, ali je viđenje te božice
kao sunčeve dadilje iznjedrila mašta Ivane Brlić-Mažuranić. U mitološkoj
je literaturi do dana današnjeg ostalo prilično nejasno tko je zapravo
Mokoš i kakvo je to božanstvo, a podatci se uglavnom temelje na nagađanju.
Neka tumačenja kažu da je povezana s ženskim poslovima, posebno predenjem.
Sigurno je da protok vremena umanjuje mogućnosti otkrivanja kakve pouzdane
informacije o tom božanstvu i da će ono ostati zauvijek tajanstveno.
I sama je autorica prilično neodređena kada daje tumačenje toga božanstva
(ona opisuje Mokoš kao neku moćnu silu), a u tekstu Mokoš funkcionira
kao dadilja nejakog Sunca, samovoljna i tvrda, milostiva prema onima
koji joj pomognu, nemilosrdna prema onima koji joj se ikako zamjere.
U toj se priči sporadično javlja još nekoliko motiva preuzetih iz narodnih
vjerovanja i običaja: kolede, krijesovi i vjerovanje o omahi-vodi u
kojoj su seljanke kupale djecu kako bi ih svo zlo zaobišlo. Također
i ovdje ponovno susrećemo apokaliptično uništenje čovječanstva; međutim,
dok je u priči Regoč riječ o potopu, u ovoj priči riječ je o uništavajućoj
vatri (mit o kraju svijeta vatrom, vrućom omarom).
Posljednja od priča jest priča o Jagoru u kojoj se ponovno u sukobu
nalaze dobre i zle sile. Jagorovo ime mitološkom interpretacijom možemo
povezati s praslavenskim bogom vegetacije Jurjem – primjerice, u jednoj
bjeloruskoj molitvi seljak moli Jurja-Jagora da „pošalje svoje vukove
u tamne šume, divlje močvare i u čista polja“. Bog vegetacije borit
će se protiv žara i vrućine babe Poludnice u njezinom podzemnom staništu.
Lik babe Poludnice nastao je prema vjerovanju sjevernih i zapadnih Slavena,
a autorica je u priču o Jagoru utkala Afanasjevu interpretaciju tog
demona koji se ukazuje oko podneva, obično u blizini bunara češljajući
dugu kosu. U narodnim pričama susreće ju se i kao staricu raščupane
kose koja živi među koprivama, a u podne krade djecu po njivama. Ona
je podnevni demon koji živi među koprivama, javlja se za podnevne žege,
u satu kada nema sjene. Ženski lik, koji bi odgovarao poljevoju, kod
Rusa je predstavljala poludnica, dok ovog lika i naziva nema u Bjelorusa
i Ukrajinaca. U češkoj narodnoj tradiciji, kao i kod Slovaka, javlja
se polednica, u Lužičkih Srba pripoldnica, kod Poljaka poludnica, a
kod Južnih Slavena poludnica je poznata jedino kod Slovenaca. Bagan,
jedan od najživljih Domaćih i predstavlja sile dobra. Prema Afanasjevu
on je sitan kućni duh koji boravi u staji gdje su mu dodijeljene posebne
male jasle sa sijenom, i brine se za uspjeh rogatog blaga. Pojava djedova
duha sa snopom pšenice pod pazuhom priziva morfologiju boga vegetacije.
Kazna za maćehu i Poludnicu riješit će se njihovim padom s ljese (drvena
velika vrata u plotu, ogradi) u rov: …prešla kuća preko rova, zatrpala
maćehu, odrubila glavu babi Poludnici) .
4.5. BILJNI SVIJET
U vjerovanjima starih i suvremenih europskih naroda religijski značaj
šuma i pojedinih vrsta drveća bio je izuzetno velik. Život u prirodi
učinio je da biljni svijet, a posebno drveće dobije značajno mjesto
kako u svakodnevnom tako i u duhovnom životu. Drveće je bilo predmet
različitih vjerovanja prenošenih s koljena na koljeno, a oko njega i
u vezi s njim prakticirani su različiti običaji. Kod Kelta, Germana,
Grka, Rimljana, Slavena šumski ambijent postao je obitavalište mnogih
moćnih božanstava, a pojedine vrste drveća postala su njihova svetišta.
Drvo je prvi i najprimitivniji hram. U narodnoj religiji drveće je podijeljeno
na sretno i nesretno, tj. ono koje je nastanjeno dobrim i ono koje su
zauzela zla bića. Priroda kao glavno mjesto odigravanja radnje Priča
iz davnine obiluje širokim spektrom biljaka i drveća koji u sebi nose
određeni mitološki predznak.
Bukova gora u priči o Potjehu prostor je starca Vjesta, čuvara svetoga
ognja. Osim što je sakralni prostor, prostor je i sreće: u indoeuropskoj
tradiciji bukva se javlja kao sveto i sretno stablo. Bjesomarav prostor
i prostor njegovih bjesova određen je stablom rakite, grmolike vrbe
koja slovi kao nesretno stablo. Praslavenima je vrba prvotno bila sveto
i sretno stablo, ali prijelazom na kršćanstvo dobiva negativne konotacije
zbog veze s Vragom/Velesom.
Njegova veza s rakitom jasno se pokazuje u poljskoj predaji koja kaže
da đavol sjedi u rakiti, dok se u hrvatskoj i južnoslavenskoj predaji
vjeruje da ne valja spavati pod vrbom jer se pod njom noću okupljaju
vragovi a u njoj se legu zmije.
Svarožićeva prva objava dogodila se „bliže povrh stare lipe“ što odgovara
ustaljenoj predodžbi lipe kao praslavenskog svetog stabla.
Mitski otok Bujan koji pliva kao zelen vrt, otok bujne trave i tratine,
loze vinove, mandule rascvjetane, na čijoj se sredini nalazi bijeli
gorući kamen Alatir priziva mitsku sliku rajskog vrta. On obiluje ikonografskim
simbolima, a vinova je loza u ikonografiji često slikovni prikaz stabla
života. Mandula (badem, bajam) stablo je koje u proljeće najranije procvjeta,
a zbog svoje koštice simbol je bitnog skrivenog u nebitnom. Autorica
tumači ikonografiju otoka Bujana kao mjesta na kojemu su naši preci
zamišljali raj, a on se najčešće prikazuje kao vrt. Otok Bujan već u
svom nazivu nosi neke odlike – obrastao je biljnim raslinjem. Palunkov
sin Vlatko u podmorju Morskoga Kralja kao znak pripadnosti poočimu u
ruci drži zlatnu jabuku koja mu ispada prilikom izlaska iz ispodmorskog
kraljevstva. Jabuka mitološkom interpretacijom koja je određuje kao
Perunov atribut, predočuje kuglastu munju, najrazorniju vrstu munje
o čemu svjedoče i hrvatske narodne pjesme u kojima se jasno može zaključiti
da je riječ o munjama:
Igrala ta zlatna jabuka
Pala je divojki na krilo,
Razbila je trim gradom vrata.
(HNPj 1879.)
Igrala je zlata jabuka
Na jednem stolu gospodskem.
Iz stoia j' dole padala.
Trin gradon vrata razbila
Trogiru i Šibeniku
I belu Zadru nad more.
(HNPj 1879.)
O Perunu je postoji više zapisa i predaja od bilo kojeg drugog slavenskog
božanstva. Njegov lik ostavio je najviše traga na imenima, selima, planinama
i biljkama (Peruna ves, Perunji vrh, Perunova gora u Bugarskoj, Perun
brdo i Perunova dubrava u Hrvatskoj, Perunovij dub u Rusiji…).
Dub (hrast) je nerijetko atribut gromovnikov, pa se Perunovo ime uspoređuje
s latinskim quercus „hrast“ (kod nas je ta osnova u riječi cer), a neki
su ga i izvodili od njega.
Mjesto na kojem vila Kosjenka napušta svoj nadzemni, a Regoč svoj podzemni
svijet prostor je najvećeg hrasta. Upravo je on označen i kao epicentar
začarane šume u kojem se nalazi Striborovo sjedište kao šumskog starješine
i starješine domaćih: Stribor boravi sred šume u dubu tako velikom,
da je u njem bilo sedam zlatnih dvorova i osmo selo, srebrnom ogradicom
ograđeno“, a Olehova Hrastova gradina u bajci Sunce djever i Neva Nevičica
određena je kao prostor svetog.
Hrast je sretno i sveto (Gromovnikovo/Perunovo) stablo. Kod većine Indoeuropljana
hrast ili dub zauzima središnje mjesto u vjerovanjima. On predstavlja
drvo života i os svijeta.
Zbog svoje kompleksne uloge u mitološkim predodžbama i vjerovanjima
kod mnogih indoeuropskih naroda ime dub bilo je tabuirano te je izgovaranje
njegova imena zamijenjeno riječju hrast.
Botanička imena naslovnih likova priče Bratac Jaglenac i Sestrica Rutvica
mogu se označiti kao apotropeji od sila zla (orao Klikun, sedam vila
Zatočenica koje su u Kitež-planini dvorile Zmaja Ognjenoga, medvjedica
Medunka i ptica Bukač). Floronim Jaglenac svojim žutim cvjetovima simbolizira
sunce dok fitonim Rutvica priziva apotropejsku funkciju rute kao zaštite
od zlih vještica.
Javor (iz čijeg panja su rođeni župančići) visoko kotira u slavenskoj
mitskoj botanici: od njega se rade gusle (javorove gusle). Kod Južnih
Slavena javor je sveto stablo, a kao sretno stablo pojavljuje se u sjeverozapadnoj
Hrvatskoj. Uz javoriče rastao je i mali grabić koji ima srce crveno,
a kojeg će županov dvorski namijeniti sebi za toporište. Lutonjica Toporko,
nastao rođenjem iz grabova panjića, bit će prepoznat kao deseti, izgubljeni
brat (u južnoslavenskoj predaji) koji s braćom župančićima ima zajedničko
životno podrijetlo – rudinica i potok. Etimologija leksema grab upućuje
na glagol grepsti, crtati, a kao i bukva povezan je s terminologijom
pisanja, s čime možemo povezati Toporkovu mudrost koju je iskazivao
još kao novorođenče u koritu. Osim što je povezan uz sliku mudrosti,
grab je povezan i uz arhetip sjekire kao apotropeja protiv zlih sila
i amajlije. Veza sjekire sa svetim šumama proizlazi od kulta drveta,
koje se kao sveto nije smjelo sjeći bez posebnog rituala i sakralnog
oruđa za takav sveti čin.
ZAKLJUČAK
Legende, mitovi i bajke spadaju u najstarije umjetničke tvorevine ljudskoga
uma i one su svoju nit trajanja održale do danas. Bile su osnova na
kojoj su kod pojedinih naroda izrastale književnosti i religije, a kao
čovjekovo djelo bile su i spona među ljudima. Na bogatstvu slavenskih
mitova, legendi i bajki, a naročito na našem usmenom narodnom stvaralaštvu
inspirirala se Ivana Brlić-Mažuranić za svoje djelo Priče iz davnine.
Iz slavenskih je izvora autorica uzela imena božanstava i natprirodnih
sila kao što su Svarožić, sin boga Svaroga, Stribor (prema Stribog),
Mokoš. Snagom svoje imaginacije preobrazila ih je u simbole pravde (Stribor),
istine i ljepote (Svarožić), zla i zavisti (Mokoš), a uz prepoznatljiva
etička svojstva obilježila ih je vanjskim izgledom koji je pronašla
u vlastitoj mašti. Iz sveslavenskih su izvora i lik Bjesomara, čudesan
otok Bujan, djed Neumijka, Zora-djevojka, plemeniti kućni i zli šumski
duhovi, planina Kitež, Poludnica. Svi likovi i motivi dovedeni su u
svezu s realnim svijetom, a mnogi od njih povezani su i s domaćim predajama
i običajima. Od domaćih je likova i predaja autorica preuzela Kralja
Morskoga (udomaćenog u slovenskim i slovačkim pričama), morske djevice,
odnosno diklice, junaka Relju (Hrelja), dok je Legen (Leđan) po objašnjenju
same autorice drevni čudesni grad po hrvatskoj narodnoj pjesmi i predaji,
a njegov stanovnik Regoč lik iz hrvatske umjetničke književne tradicije.
Autorica je i te kako dobro poznavala naša pučka vjerovanja o maliku
i tintilinu, raširena po Dalmaciji, Hrvatskom Primorju, Istri, ali i
drugim krajevima. Spominjući kolede vezane uz lik Mokoši povezala je
sveslavenske, ali i karakteristične hrvatske narodne svetkovine i običaje
s drevnom predajom o neobičnoj močvarnoj stanovnici. Osim u likovima,
utjecaje slavenske mitologije i narodne tradicije Ivana Brlić Mažuranić
svjesno ili nesvjesno usadila je i u biljni svijet Priča iz davnine.
Bukva, rakita, lipa, hrast, jabuka, javor, grab samo su neke od biljaka
koje visoko kotiraju u slavenskoj mitologiji i indoeuropskoj tradiciji,
a Ivana Brlić Mažuranić njima je upotpunila svoj čarobni svijet davnine.
Dio onoga što ovu autoricu čini nezaboravnom i neponovljivom jest posezanje
za mitološkim motivima koji sa sobom donose mitsku strukturu lako prihvatljivu
i razumljivu djeci, strukturu ispletenu oko simbola koji svakom čitatelju
nude utjehu i nadu da dobro na kraju pobjeđuje, iako sam boj traži žrtvu,
strpljivo podnošenje nedaće i odricanje. Ivana Brlić-Mažuranić ostvarila
je fiktivni svijet izuzetne umjetničke vrijednosti u kojem izvori i
poticaji mogu biti tema znanstvenog izučavanja, ali shvaćanje njenog
podrijetla nije esencijalno za razumijevanje djela. Ono nije hermetično
i njegova se ljepota ne otkriva u mitološkim motivima, već u načinu
i stilu kojim su izgrađeni likovi i situacije, načinu kojim su mitološki
motivi razrađeni.
BIBLIOGRAFIJA: