FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI
“ ZLOČIN I KAZNA ”
Baviti
se Dostojevskim i pisati o njegovim delima, slično je i bavljenju istinom
i smislom života. Dostojevski
je pisao o najvećim dilemama u čoveku, o moralnom padu i stradanju,
društvenim nepravdama, borbi za istinom i, konačno, pročišćenju duše.
Dostojevski nas tera da budemo svesni vremena u kome živimo, da se kritički
odnosimo prema njemu, da ne zaboravimo kuda smo pošli i čemu težimo.
Podseća nas na mračnu stranu ljudske duše i uči nas da budemo bolji.
Čitajući Dostojevskog, mi nepogrešivo dobijamo odgovor na mnoga
pitanja koja nas muče. Uz Dostojevskog ne prestajemo da se
menjamo i da bolje razumemo sami sebe.
Od samog početka romana susrećemo se sa turobnim životom glavnog junaka
romana, siromašnim studentom prava Rodionom Raskoljnikovim. Opis Raskoljnikove
sobe, koja podseća na mrtvački sanduk, široka i duga svega pet - šest
koraka, stvara osećaj mučnine i teskobe kod svakog od nas. Dostojevski
vrlo dobro opisuje požutele, prašnjave i odlepljene tapete u niskoj
sobi u kojoj je svaki malo viši čovek osećao zebnju i strepnju da će
udariti glavom u tavanicu. Vrlo brzo stvaramo utisak o tome kako čovek
može da se oseća u tako skučenim uslovima svakodnevnog života. Povratak
u svoju sobu Raskoljnikov shvata i kao simbolični pad u sopstveni ponor,
tamnicu, mračne misli i nemilosdnan, neprijatan život bez pravde.
Ideja Raskoljnikovog o ubistvu pojavila se nakon prve posete babi zelenašici
i ,,počela da mu kljuje u glavi''''. Međutim, sav kasniji sled
događaja, koji, uprkos njegovom unutrašnjem otporu prema takvoj monstruoznoj
ideji, gura Rodiona u zlocin. Kao da Dostojevski podsvesno opravdava
takvo ponašanje i tera nas, čitaoce, da shvatimo i razumemo sve razloge
koji će pomutiti svest ovog siromašnog intelektualca.
Čitav roman ”Zločin i kazna” izgrađen je, zapravo, na fabuli
o ubistvu. Od početka pratimo ubicu i njegov zločin, ali isto tako
i unutrašnju borbu ovog kompleksnog protagoniste. Raskoljnikova zatičemo
na samom pocetku romana u rascepu izmedu jednostavnosti rešenja koje
je smislio i gnušanja nad mogucnošcu da se ta ideja uopšte rodila u
njegovoj glavi. Raskoljnikov pomno razrađuje i proverava plan, iako
jedan deo njega ne veruje u izvršenje plana. Rodion nije želeo samo
da pokrade i ubije babu-zelenašicu, njegovi su motivi podređeni osnovnoj
ideji o satiranju zla. Ona je, sticajem okolnosti, stvorenje koje je
živelo na tuđoj nesreći, a okolnosti u kojima se Raskoljnikov našao
- siromaštvo, beda i poniženje u društvu u kojem je živio - navele su
ga da je ubije sekirom.
Raskoljnikov je smatrao da je izuzetnim ličnostima uvek bilo dopušteno
da odstranjuju nametnike koji čine društvo nepravednim. Zato je nakon
ubistva uporedio sebe sa Napoleonom, pretvarajući svoj zločin u ideološki
počinjeno ubistvo. Pokušavajući da opravda svoj motiv u mukotrpnoj borbi
sa svojom grižom savesti, Raskoljnikov se zanosi idejom o izvršenju
“više pravde” koju je ostvario ubistvom Aljone Ivanove.
Izvrsivsi zlocin, Raskoljnikov pada u drugi svet, svet Svidrigajlova
i Sonje Marmeladove. Na drugoj strani ostaju sestra, majka, prijatelj
Razumihin i zakon oličen u Porfiriju Petroviču. Sada se motivacija,
sa kojom je našao moralno opravdanje ubistva, sudara sa podsvesnim u
njemu – pada u bunilo i latentnu bolest uma.
Sonja, ma koliko nemoralna u materijalnom smislu te reči, ostaje simbol
čiste hrišćanske duše. Kroz njen lik čujemo reči koje donose spas. Ona
savetuje Raskoljnikova da: ,,Krst patnje treba da uzme na sebe i
njome da se iskupi''''. Upravo ona vodi Rodiona do spasenja. Uz
njeno duhovno vođstvo on shvata da je jedini put ispravnosti put preobražaja
- put povratka iz sveta neobičnih u svet običnih ljudi. Raskoljnikov
je pokusavao da shvati kako je Sonja, pored razvrata uspela da sačuva
čistotu duse. Njen odgovor je Bog, koji nepogrešivo vodi ljude na pravi
put, koji ima ljubav, razumevanje i oproštaj za sve.
Ovo je prekretnica u romanu gde počinje Raskoljnikov preobražaj. Njegova
odluka da se prijavi ne realizuje se odmah, čemu je uzrok veoma jaka
motivacija. U jednom trenutku, on odustaje, izlazi iz policije, da bi
se odmah potom vratio i priznao svoj zlokobni čin. Osudjuju ga na tamnicu
i progonstvo u Sibir na osam godina. Za njim, u Sibir, polazi i Sonja,
kao zvezda vodilja na putu ka pročišćenju duše, koje će uslediti nakon
beskonačno dugog lutanja po ponorima i tminama sopstvenog dna.
Jedno od osnovnih pitanja kojim se bavi ovaj roman je: da li dobar
cilj opravdava sredstvo kojim se ostvaruje?
Dok je pisao zločin i kaznu, ovo pitanje je zaokupljalo i razmišljanja
Dostojevskog koji nam navodi primjer Napoleona i ratnih vojskovodja
uopšte - da li veliki ratnici imaju pravo da ubijaju hiljade nevinih
zbog nekakve ideje ili opsteg dobra. Raskoljnikov je imao dobronameran
cilj i humanu ideju, medjutim, ono što je onemogućilo ostvarivane tog
cilja bilo je upravo pogrešno odabrano sredstvo. Mozemo zakljuciti da
sredstvo igra podjednako veliku ulogu u ostvarivanju ideje. Raskoljnikov
je pre zločina smatrao da cilj opravdava sredstvo, međutim, na kraju
ipak spoznaje da ,,bez morala nema covjeka'''.
Roman ”Zločin i kazna” prevazilazi granice vremena i prostora samim
tim što je on jedno veliko umetnicko ostvarenje, koje je kao i svako
drugo umetnicko delo stvoreno da prkosi i odoleva vremenu koje neumitno
prolazi. Dostojevski je,
istražujući dubine ličnosti takvim silnim psihološkim poniranjem, koje
ni do danas nije dostignuto, razgolitio čoveka kao biće, osvetlio nemilosrdno
i najtamnije i najskrivenije delove njegove duše, a ujedno dao opštu
sliku svoje epohe i društva kakvu je retko koji umetnik i stvaralac
za sobom ostavio. Delo Dostojevskog je neiscrpno, jer koliko god dublje
poniremo u njega, nailazimo na sve više ideja i poruka.
ZLOČIN I KAZNA
"Njegovo lice se u prvi čas čini kao lice seljaka. Obrazi mu
imaju boju ilovače, upali su, puni gotovo prljavih nabora, izrovala
ih je patnja brojnih godina pa se izbrazdana i ispucana koža napinje
kao da je žedna i da je opaljena; iz nje je vampir dvadesetogodišnje
bolesti isisao krv i boju. Desno i lijevo se izdižu, kao dva snažna
kamena bloka, slavenske jagodične kosti, a smršena guštara brade neuredno
pokriva opora usta i lomne čeljusti. Sve je tamno, zemljano i bez ljepote
na tom seljačkom licu, gotovo licu prosjaka. Tamno je plosnato i bezbojno,
bez sjaja, komadić ruske stepe ispucano kamena. Oči su mu duboke i upale.
Jednako kao i njegovo djelo, to lice najprije izaziva osjećaj užasa
kojemu se oklijevajući pridružuje bojazan, a zatim strastveno, i u sve
većoj začaranosti, divljenje."
Stefan Zweig
Roman
Zločin i kazna izgradjen je na fabuli o ubojstvu. Od početka pratimo
ubojicu i njegov zločin, ali isto tako i unutrašnju borbu lika. Glavni
junak Rodion Romanovič Raskoljnikov počinio je zločin. Nije htio pokrasti
lihvarku, već su njegovi motivi podređeni osnovnoj ideji o zatiranju
zla. Ona je stvorenje koje živi na tuđoj nesreći, a okolnosti u kojima
se je Raskoljnikov našao (siromaštvo, bijeda i uopće, ljudsko stradanje
i poniženje u društvu u kojem je živio) navele su ga da je ubije sjekirom.
Raskoljnikov smatra da je izuzetnim ličnostima uvijek kroz povijest
bilo dopušteno da odstranjuju nametnike koji čine društvo nepravednim
(uzima primjer Napoleona), a kako je sebe smatrao izuzetnim zaokuplja
ga takva misao pa njegov zločin postaje zločin s predoumišljanjem tj.
ideološki zločin uopće. I sam istražitelj je ovdje dobar poznavatelj
ljudske duše, dovitljiv i lukav policajac koji tijekom romana sve više
stišće obruč oko Raskoljnikova. Kroz monolog izmedu ubojice i istražitelja
pisac najbolje daje psihološki karakter lika koji si postavlja mnoga
etička i moralna pitanja, preispituje sebe i otuđuje se od svijeta.
Mnogo se likova pojavljuje u romanu, a uz Raskoljnikova i istražitelja
možda je navažnija Sonja Marmeladova koja Raskoljnikova svojim
kršćanskim odgojem i vjerom dovodi do prizbavanja zločina. Raskoljnikov
se konačno predaje te odlazi u Sibir gdje u ljubavi prema Sonji i Evanđelju
nalazi volju za život.
CITATI
RASKOLJNIKOVA SOBA - mrtvački sanduk
"To je zapravo bila krletka pet - šest koraka u dužinu. Sa svojim
požutjelim, prašnjavim i odlijepljenim tapetama vrlo je bijedno izgledala
i bila je tako niska da je u njoj svaki malo viši čovjek osjećao zebnju
i sve mu se činilo da će glavom udariti u tavanicu. I namještaj je bio
u skladu sa stanom: tri ne baš ispravne stare stolice, u uglu obojen
sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; već samo po tome koliko
je na njima bilo prašine, moglo se vidjeti da ih već odavno nije dotakla
ničija ruka; i, najzad, glomazna sofa, nekad presvučena cicom, a sad
sva u ritama koja se pružila gotovo duž čitavog zida i zauzimala polovinu
širine cijele sobe.
To je bila Raskoljnikova postelja. Često je on na njoj spavao onako
kako bi došao, ne svlačeći se, bez deke i pokrivajući se starim, iznošenim
studentskim kaputom, sa jastukom pod glavom, pod koje je podmetao sve
rublje što je imao - i prljavo i čisto - da bi mu uzglavlje bilo više.
Ispred sofe je stajao mali stol."
PEJZAŽ
Nad gradom je ležala gusta, mliječna magla. Svidirgajlov pođe po klizavoj
i prljavoj kaldrmi u pravcu Male Neve. Pred njim su iskrsavali preko
noći nabujala voda Male Neve, petrovsko ostrvo, mokre staze, mokra trava,
mokro drveće i žbunje, i najzad onaj žbun..." Na ulici je bila
strašna vrućina, a pored toga sparina, gužva, na sve strane vapno, skele,
prašina i onaj osobiti ljetni zadah, tako poznat svakom žitelju Peterburga
koji nije u stanju da iznajmi ljetnikovac..."
LIKOVI
RODION RASKOLJMKOV
Na nježnim crtama mladićevog lica na trenutak se pojavi osjećanje najdubljeg
gađenja. Uzgred rečeno, on je bio upadljivo lijep, vrlo lijepih zagasitih
očiju, smeđ, povisok, tankovijast i stasit.....
On je bio tako bijedno odjeven da bi se neko drugi, čak i naviknut na
tako nešto, stidio da u takvim traljama danju izađe na ulicu."
PORFIRIJE PETROVIČ
"Porfirije Petrovič je bio raskomoćen, u domaćem ogrtaču, u veoma
čistom rublju i izgaženim papučama. To je bio čovjek od nekih trideset
i pet godina, omalen, pun i čak s trbuščićem, izbrijan, bez brkova i
bez zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako
neobično ispupčeno zaobljenoj na potiljku.
Njegovo bucmasto, okruglo lice malo prćasta nosa bilo je boležljive,
tamno žute boje, ali prilično živahno i čak podsmješljivo. Ono bi izgledalo
čak i dobrodušno da mu nije smetao izraz očiju nekako vodnjikavog sjaja
i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama, koje su stalno treptale kao
da nekome podmiguju. Pogled tih očiju nekako je čudno odudarao od čitave
njegove pojave, koja je u sebi imala čak nešto žensko, i davao joj je
mnogo ozbiljniji izgled nego što bi čovjek na prvi put mnogo od nje
očekivati."
SONJA
"Čudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred
sirotinje, rita, smrti i očaja. I ona je bila u krpetinama; odjeća joj
je bila bezvrijedna, ali je bila ukrašena na ulični način, sve po ukusu
i pravilima koja su bila uobičajena u tom naročitom svijetu, s upadljivim
i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog
praga, ali ga ne prekorači; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa
nije shvatila; zaboravila je na svoju, iz četvrte ruke kupljenu, ali
ovdje nedoličnu svilenu haljinu u boji sa dugačkim i smiješnim skutom;
zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrčila;
i na svijetle cipele, i suncobran, nepotreban noću, ali koji je ponijela;
i na smiješan okrugli slamni šeširić sa sjajnim perom boje plamena.
Ispod tog nestašno nakrivljenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i
uplašeno lice, otvorenih usta i od užasa ukočenih očiju. Sonja je bila
omanjeg rasta, mršava, ali prilično lijepa osamnaestogodišnja plavuša,
sa prekrasnim plavim očima."
DIMITRIJE PROKOFJIČ - RAZUMIHIN
"To je bio neobično veseo, društven i do u potpunosti dobar momak.
Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo. Njegovi
najbliži drugovi shvatili su to, i svi su ga voljeli. Bio je prilično
bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine - visok,
mršav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio
je za veoma snažnog čovjeka. Jedne noći je u društvu jednim udarcem
oborio kao gora visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca,
a mogao je da i uopće ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade,
ali je mogao da ih uopće i ne napravi. On je bio još i po tome zanimljiv
što njega nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je
izgledalo, nikakve teške okolnosti nisu mogle dovesti do očaja. Mogao
je na krovu stanovati, mogao je trpjeti paklenu glad i neobičnu studen.
Bio je neobično siromašan i potpuno sam, sam se izdržavao zarađujući
novac raznim poslovima. On je znao bezbroj izgovora odakle je mogao
da izvuče neku korist, ali razumije se, samo zaradom. Jednu čitavu zimu
uopće nije ložio u sobi i tvrdio je daje tako čak prijatnije, jer se
u hladnoj sobi bolje spava. I on je sada bio primoran da napusti univerzitet,
ali samo na kratko vrijeme, i svim silama je nastojao da popravi svoje
prilike kako bi mogao nastaviti studije."
AVDOTJA ROMANOVNA- Dunja
"Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa - visoka, neobično
stasita, jaka i samouvjerena - što se izražavalo u svakom njenom pokretu,
ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta.
U licu je bila slična bratu, ali ona se mogla nazvati čak ljepoticom.
Kosu je imala svijetlo - smeđu, nešto svjetliju nego u brata; oči gotovo
crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme ponekad na trenutak neobično dobre.
Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice
odisalo svježinom i zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna,
svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada
- jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala
neku naročitu karakterističnost, pored ostalog, i izgled gordosti. Izraz
njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo; ali
zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao
smjeh, veseo, mladalački i od sveg srca!"
PULHERIJA ALEKSANDROVNA
"Mada je Pulherija Aleksandrovna imala već četrdeset i tri godine,
njeno lice je još uvijek zadržalo ostatke predašnje ljepote, a uz to
je izgledala daleko mlađe nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod
žena koje do starosti sačuvaju jasnost duha, svježinu utisaka, pošten
i čist žar srca. Uzgred ćemo reći: očuvanje svega toga predstavlja jedino
sredstvo da se ljepota čak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je već
počela da sijedi i opada, već odavno su se pojavile sitne bore oko očiju,
obrazi upali i uvenuli od briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno.
To je bila kopija Dunječkinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez
onog izraza donje usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija
Aleksandrovna je bila osjećajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva
i popustljiva, ali samo do izvjesne granice: u mnogo čemu je mogla popustiti,
na mnogo što je mogla pristati, čak i na ono što je proturječilo njenom
uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala odredena crta poštenja, pravila
i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati
da prekorači."
PETAR PETROVIČ LUŽIN
"To je bio neki postariji gospodin, ukrućen, stasit, s izrazom
opreznosti i mrzovolje na licu; on poče time što zastade na vratima
gledajući oko sebe uvredljivo - ne skrivenim čudenjem i kao da je očima
pitao: "Kuda sam ja to zabasao?" Nepovjerljivo i čak s afektacijom
izvjesne uplašenosti, gotovo neke uvrijeđenosti, razgledao je tijesnu
i nisku Raskoljnikovljevu brodsku kabinu."
ARKADIJE IVANOVIČ SVIDRIGAJLOV
"Čitav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek
zaprepašćivalo. To je bilo nekakvo čudnovato lice, nalik na masku: bijelo,
rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još prilično guste plave
kose. Oči je imao nekako previše plave, a pogled nekako i suviše težak
i ukočen. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama
neobično mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško,
ljetno, lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio
ogroman prsten sa skupocjenim kamenom."
MARMELADOV
"To je bio čovjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne
građe, s prosijedom kosom i velikom ćelom, sa podbuhlim, žutim i čak
zalenkastim licem od stalnog pijančenja i s otečenim kapcima, iz kojih
su, kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste očice. Ali u
njemu je bilo nešto vrlo čudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo
čak neko ushićenje - ako hoćete, osjećao se i smisao i razum - a1i u
isto vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi
star, potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se još jedno
nekako držalo, i njime se on i zakopčavao, očevidno ne želeći da se
udaljaava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron,
sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na činovnički način,
ali već poodavno, pa mu je gusto izrastala siva čekinja. Pa i u njegovim
manirima se stvarno naziralo nešto činovnički dostojanstveno. Ali on
je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi, u nekoj tuzi, objema rukama
podupro glavu stavljajući poderane laktove na mokar i ljepljiv sto."
KATARINA IVANOVNA
"To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita,
još divne zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele
crvene pjege. Stisnuvši ruke na grudima, zapečenih usana, ona je hodala
po svojoj maloj sobi i disala neujednačeno i isprekidano. Oči su joj
blještale kao u groznica, ali njen pogled je bio oštar i ukočen. To
sušičavo i uzbudeno lice pri posljednjem svjetlu dotrajale svijeće koje
je treperilo na njenom licu stvaralo je bolan utisak.
Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset godina i da
ona stvarno nije bila za Marmeladova..."
ALJONA IVANOVNA
"To je bila sićišna, suhonjava stara baba od šezdesetak godina,
užagrenih i zlobnih očica, malog šiljatog nosa i gologlava. Njena blijedoplava
i prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom. Njen dugački i tanki
vrat, koji je ličio na kokošju nogu, bio je omotan nekom flanelskom
krpom, a o ramenima, iako je bila vrućina, visio joj je pohaban i požutio
krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki čas kašljala i stenjala. Mora
da ju je mladić omjerio nekim čudnim pogledom, jer i u njenim očima
opet bljesnu on predašnja nepovjerljivost."
LIZAVETA IVANOVNA
"To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro
idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja
svoje sestre, dan i noć je radila, drhtala pred njom i čak batine od
nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljeno stajala
pred tim trgovćićem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala..."
IZ ČLANKA - KAKO RASKOLJNIKOV DIJELI LJUDE
"Ja vjerujem samo u svoju glavnu misao. A to je upravo misao da
se ljudi, po prirodidnom zakonu, općenito dijele na dvije vrste: na
nižu (obične), to jest, da tako kažem na materijal koji služi jedino
razmnožavanju sebi sličnih, i na one prave ljude, tj na one koji imaju
dar ili sposobnost da u svojoj sredini izreknu novu riječ.
Dakako da ima bezbroj podvrsta, ali se te dvije osnovne vrste prilično
razlikuju. prvu vrstu tj. materijal, čine, općenito govoreći, ljudi
koji su po svojoj naravi konzervativni, pristojni, žive u pokornosti
i rado se pokoravaju. Oni, po mom mišljenju, i moraju biti pokorni zato
što su za to i predodređeni, i to njih nimalo ne ponizuje. Oni pak iz
druge vrste svi krše zakon, to su rušioci ili su bar skloni rušenju,
svaki prema svojim sposobnostima. Zločini su tih ljudi, dakako relativni
i različiti; ponajčešće zahtjevaju u vrlo raznolikim iskazima da se
sruši ovo današnje u ime nečega boljeg. Ali, ako takav čovjek treba,
radi svoje ideje, da preskoči i preko leša, da zagazi u krv, on može
sam sebi u svojoj duši, po mom mišljenju, odobriti takav korak, ovisno
doduše o ideji i njenim razmjerima, to valja dobro upamtiti."
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi seminarski
rad u wordu » » »