Slovenofilstvo u Njegoševom djelu
“Luča mikrokozma”
U djelima Petra II Petrovica Njegosa jasno je vidljiva ideja slovenofilstva.
Ona prati gotovo sva njegova djela, posebno “
Gorski
vijenac” i “
Lucu mikrokozmu”. Njegos svoju filozofsku
misao izlaze karakteristicnim pjesnickim jezikom i kroz deseteracki stih.
Interesuju ga eticki problemi covjeka, moralni konflikt ljudske duse.
Filosofska misao izrazena kroz njegova djela svojevrstan je dualizam dobra
i zla. I on je, kao i drugi mislioci u slovenskih naroda, pristalica hriscansko-pravoslavnog
pogleda na svijet te i kod njega Bog ima znacajno mjesto, stavise najznacajniji
je u hijerarhiji covjeka i svijeta i tu se jasno vidi koliko je svetovno
bitno za Njegosa posto je i sam bio i svetovni i drzavni poglavar.
Covjek je bice palosti, bice izgnano iz raja i kao takav ne treba
slavu da trazi na ovom svijetu ni na jedan drugi nacin do u teznji ka
Bogu i priblizavanju ka bozanskom. I samo zbog toga sto je blizak Bogu
covjek je, iako ponizen pred slavom bozijom, velik. Njegova uloga je
velika i sjajna jer on tezi bozanskom. Zivot na Zemlji treba samo da
bude priprema za vjecnu slavu. Osim te ideje Njegos u “Luci mikrokozmi”
vec na pocetku iznosi svoje slaganje sa idejom slovenofilstva, sa jasnim
stvaom o Bogu i o covjeku kao bogolikom bicu. Dusa ljudska besmrtna
je i ona se moze spasiti. Iako zarobljena u tijelu koje je dekadentno
po nju samu ona ima moc da se izdigne iznad tjelesnog jer je sama bozansko
djelo. Covjek koji ne njeguje duh i ne tezi ka Bogu spoznace pakao.
Slava bozanskog i njegova velicina ogromni su i covjek moze da je
spozna. Iako proklet zbog praroditeljskog grijeha, koji svi mi nosimo
sa sobom, covjekova dusa moze i trerba da se istrgne iz smrtnoga tijela
i da dostigne vjecnu slavu koja je njeno porijeklo, iz koje je ona dospjela
na Zemlju i zarobila se u nisko i nistavno. Ona ima moc, ima cilj, samo
treba da se preda tom cilju, cilju koji ce je vratiti njenoj praosnovi,
onom sto ona jeste. Taj cilj je jedan i jedinstven vracanje slavi i
sjaju vjecnoga, vracanje onom sto njoj kao takvoj dolikuje.
Covjek opsjednut zemaljskim stvarima i opsjednut zivotom na Zemlji
cesto gubi iz vida ono sto nikako ne bi smio da zaboravi. Cesto covjek
sebi dopusti da propada duhovno predajuci se zemaljskom i prolaznom,
gubi iz vida ono sto mu jeste i sto mu treba biti primarni zadatak a
to je teznja ka Bogu. Ovom teznjom covjek ce zasluziti raj.
Slika raja odise izuzetnom ljepotom, ljepotom koja je neprolazna i
koja je kao takva izvor vjecnosti. Tu zlo gubi svaku moc, njegovi zli
uticaji bivaju unisteni i protjerani tamo gdje im je i mjesto, u smrtno.
Pravda i Dobro su ono sto vlada u raju te covjek i na ovom svijetu
treba da bude naklonjen njima. Treba da zivi u skladu sa onim sto mu
po praprincipu pripada, sto ga cini bicem Bozijim. Ako ga duznost, kao
potomka Adamovog i Evinog, vezuje za trulezno tijelo, za zemaljsku palost,
zbog toga jos i vise treba da bude jaka zelja covjekova da se uzdigne,
da prevazidje Zlo koje nosi zivot zemaljski. Zemlja je mjesto sveopsteg
nereda, ona nije uspjelo djelo Bozije i zato covjek treba da bude naklonjen
bozanskom, pravednom i vjecnom. On zasluzuje mnogo vise nego sto mu
je na Zemlji dato ali da bi do toga dosao treba zivjeti u skladu sa
zakonima bozijim koji ce ga uciniti vjecnim.
Covjeku je data sloboda da odabere kako ce se ponasati na ovome svijetu
ali ukoliko zeli da se vrati Bogu i bozanskom onda njemu treba i da
tezi. Teznja covjekova oslikava se u vjeri, u etickom odnosenju prema
svemu onome sto cini njegov zemaljski zivot.
Bog u ovom djelu zauzima izuzetno mjesto. On je centralna slika. On
ima sve epitete savrsenog i vjecnog. Kao takav on je izvor zivota, tvorac
ne samo Zemlje vec i svekolikog univerzuma. Sve zivotno na ovom svijetu
i u univerzumu uopste takvo je jer je od Boga i jer u sebi nosi iskru
bozanskog koja mu je data voljom Tvorcevom i beskrajnom dobrotom njegovom.
On je taj koji ima moc da odagna tamu i zlo, da Dobro ucini glavnim
i osnovnim principom jer je on sam to Dobro. Slava njegova vjecna je
i beskrajna. Svaki pokusaj ljudki da mu se sa tacke Zemaljske priblizi
i spozna ga biva neminovno osudjen na propast. Covjek se moze samo diviti
ljepoti, dobroti i slavi Tvorca sa tacke Zemaljske ali je moze dostici
tek onda kada dosegne vjecno. Spoznaja slave Bozije sa Zemlje na kojoj
se covjek nalazi nije moguca u punom sjaju. Jedino sto covjek kao zemaljsko
bice moze da ucini jeste da tezi tom Bogu, kroz cinjenje dobra i moralno
postupanje.
Moral kod Njegosa shvacen je tipicno hriscanski. Moze se reci da on
i preuzima hriscansku etiku i da je kao takvu inkorporira u svoja djela.
Ovome svjedoce i motive Biblije koji se cesto mogu sresti kroz njegovo
djelo.
Zemlja na kojoj covjek zivi dio je savrsenstva Bozijeg. Kosmos je
kreacija Bozija koja je savrsena i jedinstvena i kao takva predstavlja
vjecnu i beskonacnu ljepotu. Bog kao najveci, vjecan i mudar svoju kreaciju
upravlja ka ostvarivanju dobra.
Dobro i Zlo u neraskidivoj su vezi. Priroda sama prikaz je stalne
borbe izmedju ove dvije sile. U njoj stalno dolazi do borbe suprotnosti
bas kao izmedju dobra i zla. Kod covjeka kao bica postoji uvijek jedan
optimizam i vjera u pobjedu dobra, zato on tezi ka visim ciljevima jer
kao bozansko bice svjestan je da to moze i da dosegne.
Covjek je misaono bice. Ovo je njegova najbitnija odlika koju i sam
Njegos istice. Misao kao odlika covjeka, kao njegova potencija je upravo
ona veza izmedju covjeka i Boga. Covjek je nosilac jedne iskre, jedne
luce koja je potencija za dosezanje bozanskog. Kroz istinsku vjeru u
Svevisnjeg covjek dobiva moc da spozna. Zato treba da njeguje duhovni
zivot jer njegujuci njega covjek se usavrsava, ono bozansko u njemu
se ostvaruje i postaje cisto i savrseno.
Materija je nistavna. Covjek ne treba da tezi nicemu sto je materijalno
jer na taj nacin samo vise ogrezava u grijehu i palosti. Njegujuci ono
duhovno u sebi ljudsko bice moze se spasti.
Po Njegosu covjek nikada ne moze do kraja da spozna principe ni sebe
sama a ni svijeta u kojem je. Nema mogucnost da do kraja prodre u sve
pore onoga za sta je, po prirodi, zainteresovan iako je on sam kruna
svega onoga sto je Svevisnji uspio da kreira. Ipak, u toj borbi iako
na prvi pogled uzaldnoj, ostvaruje se bit covjekova, jer u misljenju
je covjekova sustina.Kroz misljenje covjeka kao mikrokosmosa odslikava
se svekoliki kosmos. Covjek tezi ka besmrtnosti jer je dusa njegova
besmrtna pa iako zarobljena u smrtnome tijelu kao vjecna prije je morala
biti besmrtna i blazena . Ovim se pokazuje uticaj Platonove misli i
tradicije na Njegosa.
Njegoseva misao ukljucujuci njegovu slovenofilsku notu moze se uzeti
kao kruna, ne samo misljenja na ovim prostorima vec i misljenja uopste.
Moze se slobodno reci da se sa njegovim djelu odslikava jedna tradicija
misljenja nastala jos u grckom periodu te se Njegos moze smatrati nastavljacem
te tradicije koja nas ni danas ne moze ostaviti ravnodusnima.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|