Strukturalizam Krste Papića u filmu Lisice
i djela Frane Šimunovića
Strukturalizam i kolektivna svijest
Strukturalizam je filozofski pravac koji sve izraze čovjekova
duha, pa tako i likovnu i filmsku umjetnost, sagledava kao refleksiju
prekognitivnih i nesvjesnih kolektivnih struktura. Struktura je uvijek
objektivizacija socijalnog totaliteta, neovisno o tome koji oblik ona
poprimila. Prema Leviju Straussu, u primitivnom društvu je nagonska, primordijalna,
životinjska misao oslobođena od svih vanjskih sila i pritisaka koji bi
mogli utjecati na nju. Upravo takvo društvo biva oslikano u Šimunovićevim
strukturalnio- pejsažnim djelima, te u filmovima Krste Papića. Ovdje ću
se osvrnuti na jedno od remek djela hrvatske kinematografije – njegov
film Lisice, iz 1969. godine.
Kolektivna svijest je suma mentalnih sadržaja svih pojedinaca
unutar neke društvene zajednice, bilo da je riječ o obitelji, naciji,
etniciteti i sl. Kolektivna svijest, ili radije bih se izrazila kolektivno
nesvjesno, tj. kolektivna nesvijest je entitet u konstantnom nastajanju
i nestajanju, a tako je treba i promatrati. Zašto kolektivna nesvijest
radije nego svijest? Stoga što svaka osviještena individua uvijek nastoji
bježati iz kolektiva; primjeri takvih individua su slikar Frano Šimunović
i redatelj Krsto Papić, koji u svojim djelima prikazuju surovost
i nijemo predvidljivu predodređenost mase koja uvijek pada pod mačem tzv.
sudbine. Utjecaj društva na pojedinca je neosporiv i gotovo presudan.
Većina, odnosno kolektiv, se nikada, ili vrlo rijetko, uzdigne iznad ustaljenih
obrazaca stvarnosti kakvom je programirana njihova (ne)svijest. U zdravom
društvu je individualni napredak cilj i pokretač društvene zbilje, dok
su u primitivnim društvima običaji i tradicijski sustavi (pa i politički)
nadređeni pojedincu te mu negiraju razvijanje individualnosti. Film Lisice
vjerno dočarava takav svijet.
Frano Šimunović je rođen 1908. godine u Dicmu u Dalmatinkoj Zagori,
sin je slavnog književnika Dinka Šimunovića. Njegova djela ubrajamo u
najeminentnije primjere strukturalnog pejzažizma ne samo hrvatskog poratnog
slikarstva, već i općenito. Njegovi prikazi krajolika Zagore su strogi,
kruti i opori, baš kao što je i taj krajolik sam u esenciji svoje duhovne
naravi. Kao što se osviješteni pojedinac nastoji otrgnuti kolektivu, tako
i Šimunović nastoji označiti jedan stvarni, pojedinačni isječak prirode,
te ga potom u svojim djelima transformira u jedan gotovo apstraktan obrazac,
koji iako je prikazan kao dio prirode, opstoji sam za sebe u svim realno
oslikanim detaljima. Karakteristika njegovih slika su dinamika, kontrast
i dramatika. Tako sredinom 20. st. nastaju njegova djela, Kamenjar, 1954.,
Zagora, 1957., Međe u kršu, 1959., Stare međe, 1969, Kameni doci, 1969,
Sanjane međe, 1971, Stara priviđenja, 1973. U slikama prevladavaju dva
elementa, zemlja i kamen, te mješavina triju boja; smeđe, crne i bijele.
Gledajući slike, dobiva se dojam, da koliko god krajolik Zagore izgledao
jednoliko, suho, i monotono - svugdje isti; toliko se čini da se svaki
taj mali, pojedinačni djelić, nekako odlikuje samosvojnom neponovljivošću
imanentnom svim bićima; kada se gleda kao odvojen dio, svaki djelić krajolika
ima vlastitu živopisnost. Na taj način se i svaki pojedinac odlikuje posebnošću
i potencijalu da se uzmakne svijesti kolektiva, no najprije treba osvijestiti
tu činjenicu. Za vrijeme studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu,
Frano Šimunović oslikava vjernost krajolicima Dalmatinske Zagore, a 1936.
godine se usredotočio na prikaze tog pejzaža kao na ishodište svojih slikarskih
zamisli, naslutivši da motivi pustog kamenjara dalmatinske Zagore mogu
biti metafora njegovih egzistencijalnih promišljanja. On je vjeran tom
motivu upravo zbog njegove istinske saživljenosti s njegovom problematikom.
Šimunović kao senzibilan umjetnik, dakako, ne doživljava samo fizičku
pojavnost krajolika koji prikazuje; sivi, bijeli kamen, smeđa, zelenkasta
kruta i tvrda zemlja s pukotinama kao i primitivno, represivno mediteransko
društvo puno potisnute individualnosti i bola koji se manifestira u vidu
tih pukotina. Tako te slike prikazuju i duhovnu dimenziju krajolika, koja
uvjetuje specifičan način života i mentalni sklop tamošnjih ljudi. Upravo
zato se tu transcendira granica realnog pejsaža i svarnih prikaza dijelova
krajolika, pa zbog takve proživljenosti dočarani dijelovi se okreću prema
njegovom unutarnjem doživljaju dalmatinskog krša. Pejzaž se tad dematerijalizira,
sa zemaljskih uzdižemo se do astralnih pejzaža osobna umjetnikova kozmosa.
Na slikama je dakle, prikazano tlo, pusti krš i zemlja, razmatranje strukture
tog tla, te rastakanje i omekšavanje, što je postignuto nešto blažim miješanjem
boja. Pored toga, uporaba jarkih boja netom pred II. svjetski rat, povezuje
ga s Van Goghovim radovima. Radi i crteže ratne tematike, no uvijek se
iznova vraća pejzažu. Prijelomno djelo u njegovu stvaralaštvu predstavlja
slika Doci, kojom naglašava ritmičnu strukturu slike. Paleta je reducirana,
ali je kolorit i dalje bogat te naglašavan kontrastima, često u obliku
tamnih i svijetlih međa. Sintezom dolazi do svoga prepoznatljivoga izraza,
dovodeći tako pejzaže na gotovo apstraktne forme. Njegova zrela djela,
tako su spoj tradicionalnog i modernističkog shvaćanja. Kasnije se sve
više okreće apstrakciji, a pri kraju stvaralaštva i ka simbolici samih
motiva. Vidljiva je težnja za mitizacijom pejsaža koji oblikuje ''karaktere''
ljudi; koji fatalistično određuje sudbinu kolektiva. U takvom kolektivu
prevladava i cijeni se, napose, beskarakternost. Stoga u Šimonovićevim
slikama isprva nikada nije prikazan čovjek; samo pusti, tvrdi kamenjar
koji ''guta'' svako slobodno pupanje života. Prvi su izvještaji iz kamenjara
- oko 1937 - bilježili koegzistencijski model odnosa čovjeka i predjela:
ljudi su napučili krajolik, seljaci okopavaju polja, žene nešto skupljaju,
nečim se bave, nekamo kreću. Tada je pejzažna slika još bila pretežno
konvencionalna, više ili manje iluzionistička, pa i nije bilo ozbiljnih
problema s impostacijama figura. Nerijetko se motivima poljskoga rada
pridružuju motivi procesija, a one će se, nedugo poslije, prometnuti u
zbjegove, da ne kažem: seobe puka. Gdjekad su neki od tih likova bez pojedinačna
značaja - reklo bi se za njih da su sjeme naroda - odjeveni u folklorno
ruho, pa im se tako može odgonetnuti kolektivni entitet. Ne da tek jesu,
nego da budu kao Netko. "Slikar tona, osobito prirođene osjećajnosti
pod čijim se prstima rađa spontano transpozicija realnosti. Ta mogućnost
je sretno sparena, valjda je to baština očeva, sa potrebom, gotovo romantičnom
željom fantazirati i imaginirati na temelju realnih oblika čitav jedan
svijet utvara, možda mu je i zbog toga toliko bliz i avetinjski Goya."
Frano Šimunović je tom kamenjaru na kojemu su nikle sve najbolje pripovijesti
njegova oca i oblikovali se svi njegovi najdojmljiviji likovi, kako muški
tako i ženski pristupio s ozbiljnošću i dubokim razumijevanjem njegove
stvarnosti. Djela Dinka Šimunovića su na njega ostavila veliki dojam.
Krsto Papić u svom kultnom filmu Lisice također prikazuje zaostale predjele
Dalmatinske zagore, dakle isti taj kamenjar, te zvjersku narav njegovih
protagonista koji, na kraju, zvjerski ispoljavaju ono kolektivno nesvjesno
što oblikuje njihovu (ne)svijest. Papić baš kao i Šimunović, samo putem
drugog medija, uspješno koristi puste i surove krajolike dalmatinskog
krša kako bi dočarao okrutnost primitivnog i licemjernog društva koje,
ili utapa pojedinca u svoju ne(svijest), ili na najokrutniji način negira
njegovo postojanje, odnosno, okončava ga. Andrija, koji siluje mladu nevjestu,
je utjelovljenje brutalne i licemjerne vlasti koja koristi svu svoju moć
i ime u narodu ne libeći se i najkrvavijih povreda morala. Nešto kasnije
udbaši ga privode pod sumnjom da je staljinist, mladoženju Antu prebiju
mještani, a silovanu nevjestu Višnju, protjeraju i ubije jer je osramotila
svog mladoženju i njihovo ime. Upravo ono što je Frano Šimunović mogao
osjetiti u pisanjima svog oca, je nevjerojatan (za muškarca onog doba)
senzibilitet za žene, njihovu podređenost unatoč, po njemu, duhovnoj superiornosti.
Dinko Šimunović pokazuje izniman senzibilitet za žene u svojim djelima,
suosjećajući s patnjom i sudbinom žene u krutom patrijarhalnom mediteranskom
društvu koje negira njezinu osobnost, pa u konačnici i spolnost. Takvu
tragičnu sudbinu je imala i nevjesta Višnja, koja stradava pod jarmom
bezlične mase zaluđene tradicijskim vrijednostima i plaća Andrijine grijehe
ni kriva ni dužna. S druge strane, Dinko Šimunović toliko poštuje ženu
da je u svojim djelima oblikuje kao mitsku podlogu; Žene su čuvarice ognja
i ognjišta: u doslovnom i prenesenom smislu; one su i posredovateljice
tradicije. Kroz njih se čovjek oslanja na svoje: obitelj, rod, narod.
Žena je Majka: darovateljica života i jezika. On je materinski jezik.
Ona je prva hraniteljica. Ona je, djetetu na sisi, još i više: hrana sama,
piće samo. Ona je Anima i Psiha, netjelesni sukus bitka: Duša, golubica.
Šimunovićevskim jezikom: Srna.
Takvom senzibilnošću Dinko se dojmi i svog sina, koji na svojim djelima
tek kasnije unosi ljudske, odnosno ženske figure. Likovi žena u pustome
podneblju, pod otvorenim nebom i na surome kamenu shematizirani su teškom,
prapovijesnom sjekirom i čine se više kao antropomorfne okamine, nego
kao zbiljski ljudi. Nije nimalo izgledno, da će se ijedna od njih moći
prignuti ili, sjedeća, podići; da će uspjeti pomaknuti ruku, okrenuti
glavu, zakoračiti. Ima u njima nešto od pustoši i opustošenoga što sugerira
da potječu iz pradavnoga Mrkodola. Vidljivo je da su Frani ti motivi i
svijest o ženi od iznimnog značenja.
Frano uvijek uzima prepoznatljivi rodni krajolik kao ishodište svojih
duhovno estetskih promišljanja, on transcendira njegovu strukturu uzimajući
iz pejsaža pojedinačni motiv te ga izdvaja kao jedinstveni prikaz; tako
ga dematerijalizira, te naposljetku uvodi ka sve većoj apstrakciji koja
značenje pronalazi jedino u okviru najuzvišenijih, metafizičkih tumačenja.
Dok Krsto Papić, svojim filmom koji vjerno pokazuje demonsku surovost,
poručuje da je gušenje individualnog izražaja stravično bolno za one koji
ga potiskuju, svjesno ili nesvjesni, tada oni postaju bliži prirodi zvijeri
te gube svoju ljudskost. Obojica, autora, slikar i režiser poručuju: Nikada
se utopiti u nesvjesnom kolektivu, već uzeti od njega što je pojedincu
potrebno za individualni razvoj, te se mijenjati; to je jedini način za
kolektivnu evoluciju. Što je individuum kreativniji u svom djelovanju
ka kolektivnoj svijesti, a to je moguće samo uz kreativnost, to je on
ostvareniji; naposljetku i vrijedniji.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi seminarski
rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|