Istocni diwan - Dzevad Karahasan | SEMINARSKI RAD IZ KNJIZEVNOSTI

Roman Istočni diwan Dževada Karahasana predstavlja jedan od romana postmodernističke poetike u Bosni i Hercegovini. On je zapravo postmodernistički hibrid jer je sagrađen na principu višestrukog kodiranja. Taj princip i omogućava da ovaj roman može istodobno funkcionirati i kao krimić (špijunski poslovi emira straže), i kao politički roman (Mukaffa je uz vlast), i kao ljubavni roman (ljubav između Mukaffe i Begzade, Gazvana i Rabije), i kao kulturološki novohistorijski roman, ali i roman u kojem se odvija rasprava o mističkoj dimenziji perzijske i arapsko-islamske kulture. Kombinacije narativnih tehnika i postupaka karakterističnih za druge književne vrste, od eseja i drame do poetskih pasaža i epistolarnih formi su osnovna karakteristika romana Istočni diwan. Historija kao jedina forma vremena je u ovom romanu dezintegrirana. Umjesto nje su prevladali kosmološki i mistički sistemi prema kojima je čovjekova historija tek isječak tog kosmičkog vremena. Radnja koja se odvijala stoljećima daleko od nas nam je tako blizu. Pomoću jezika i priče, pomoću zapisanih knjiga priča je došla do nas.

Istočni diwan, na fonu komunikacije, odnosno dijaloga među kulturama Istoka i Zapada, seže u daleku prošlost, u, najšire rečeno, sam nastanak perzijsko-arapskog modela kniževnosti da bi se ovaj kulturološki model ukrstio sa duhovnim obrascima savremene zapadne civilizacije.

Diwan i predstavlja i jednu vrstu razgovora između dvije strane, dvije kulture.

Diwan je orijentalna riječ za skupštinu, savjet, kuću i sofu, ali i za razgovor i besjedu. Diwan u sebi nosi dah Istoka, kao što Istok podrazumijeva diwan kao oblik govora i života.

Pripovjedna struktura romana je toliko komplikovana da nam se na prvi pogled može učiniti nedovoljno preglednom. Središnji trougao je sastavljen od tri međusobno povezane priče koje su varijacije na istu temu, odnosno nekakvi odrazi u ogledalu, a na kraju se ispostavi i to da obje prve – poput retrospektiva odnosno pogleda unazad – zapravo izviru iz treće. Pored toga u njih su upletene još i umetnute priče. Sve zajedno nas podsjeća na orijentalno pripovjedništvo Svaki dio je naslovljen prema pjesniku odnosno misliocu čijim životima se ovaj roman i bavi, a koji su živjeli u davnim vremenima. Al-Mukaffa, Al-Hallag i At-Tawhidi su te tri pripovjedne cjeline koje grade Istočni diwan i zatvaraju prvi, najkrupniji i najopćiji trokut u romanu. Prvi dio je napisan epistolarno, kao prepiska između Mukaffe i Begzade, njegove žene, koju je ostavio u Perziji došavši u arapski svijet da se u njemi kao pisac i kao mislilac potvrdi. Njihova prepiska je susret ili sukob dva stava, Mukaffinog htijenja da svijet racionalno i misaono nadvlada i odvoji od emocije i raznovrsnosti i Begzadinog koji ne želi da apstrahuje svijet i odrekne se punine emocionalnog doživljavanja života i svega oko sebe. Drugi dio predstavlja dnevnik bagdadskog emira straže Gazvana koji istražuje mistična ubistva i na kraju dolazi do ubice, Al-Hallaga, ali ne uspijeva proniknuti u tajnu njihovog izvršenja. U trećem dijelu, koji je vremenski pomaknut, je zapravo ostvarena priča iz prethodnog dijela, ali u njenom grotesknom obliku. Umjesto emira straže, tu je zamjenik Sulejman, umjesto ljubavi i utjehe Rabije, tu je brbljivi Behram, umjesto mističnog Al-Hallaga tu je Tawhidi, pisac koji u svojoj ljudskoj nemoći stvara likove Mukaffe i Gazvana. Ovaj roman je zapravo priča koju Tawhidi piše o Mukaffi koji piše o Gazvanu. Sva tri dijela ovog romana čine roman potpunim. Međutim, kad bi te dijelove posmatrali zasebno, oni bi mogli da budu sasvim potpune priče, uklopljeni u čvrstu konceptualnu osnovicu svi elementi su u funkciji cjeline. Lavirint Istočnog diwana kao model koji ima hipotetske dimenzije, sastavljen od tri priče , može se čitati iz svih pravaca – s kraja, iz srednje priče ili pak s početka. Kombiniranje priča koje upućuju jedna na drugu, koje izrastaju jedna iz druge, upisuju se jedna u drugu, omogućavajući čitanje iz različitih pravaca imamo upravo u ovome romanu. U tome se ogleda i jedna karakteristika postmodernizma, a to je sklapanje cjeline uz pomoć manjih cjelina. Cijeli roman se vrti oko trokuta i njegove tri strane. Uvijek je potrebna treća strana kako bi sa ostvarila ravnoteža. Sukob Mukaffinog i Begzadinog svijeta se dovršava u liku Rustema, lukavog sluge koji zna kada da djeluje da bi izvukao neku korist. U drugom dijelu, nakon Gazvanovog ludačkog napora da stvori dvojnika Al-Hallaga i da ga tako nadmudri i uništi, sukob se dokida u apsurdnom Rabijinom odgovoru da u svemu tome nema ništa mistično i nejasno, te da ljudi umiru i to je sve. Treći dio je sam po sebi ironiziranje prva dva.

Ironičan duh ovdje ukazuje na igru kao privid smisla, izruguje se nemoći ljudskog duha da odgonetne tajnu postojanja tako što Sulejman nemoćno diže ruke s konstatacijom da: „život čestitog čovjeka i prolazi u tome da riješi jedan problem i tako stvori dva.“

Strah je za pisca ono od čega se polazi i u čemu se završava. Sve što njegovi likovi čine dolazi od straha. A na kraju puta čekaju ih novi strahovi, još dublji i još beznadniji.

Ono što je kod drugih pisaca povijest, smrt, apsurd, to je u Istočnom diwanu strah, temeljna odrednica ljudskosti, postavljena u jezičku situaciju. Čitav ovaj roman mogao bi se posmatrati i kao govor straha.

Duhovni pejzaži koji izrastaju iz monologa i dijaloga likova precizno i prefinjeno su iscrtani do posljednje linije i u njima se jasno razaznaju obrisi vanjskog svijeta. Karahasan je uspio da u duhovni ambijent Orijenta unese borhesovske lavirinte i ogledala, karakteristične samo za zapadnjačku kulturu i književnost. Čitajući roman, posebno urezana ostaje slika kvadrata koji se upisuju jedan u drugi, slika lavirinta u kojoj se zrcali cijeli roman, njegova konstrukcija i proces nastanka:

To su bile slike kvadratnog oblika, rađene uvijek u jednoj boji. U uglovima slike izrađeni su neki pleteri lišća kojim je pokrivena trokutna površina ugla. U četiri ugla po jedan takav trokut, tako da se osnovicama tih trokutova pravi manji kvadrat čiji su vrhovi na sredinama stranica slike. Onda su u tome kvadratu opet islikani onakvi trokutovi i njihovim osnovama iscrtani novi, još manji kvadrat čiji su vrhovi na sredinama stranica kvadrata. I tako bezbroj puta – kvadrat u kvadratu, a sve u jednoj boji, tako da su u sredini slike pleteri od lišća nepostojeće biljke bili jedva vidljivi, a od gledanja u njih čovjeka je hvatala vrtoglavica.

Na savršen umjetnički način priča utemeljena na historijskim ličnostima, poduprta dokumentarnim izvorima u Registru imena i pojmova, preobražava se u priču o zarobljenosti čovjeka u krutim mehanizmima totalitarnog režima ideološkog sistema i policijski preciznog utvrđivanja nepostojeće krivice.
Ovakvo postavljene romaneskne strukture i neprestano paraboličko obogaćivanje polaznog historijskog okvira priče po logici semantičke arabeske daje Istočnom diwanu i obilježja političkog trilera o iskonstruiranim političkim procesima unutar totalitarnih sistema, ali i narativne postmoderne pozornice na kojoj dijalogiziraju Okcident i Orijent, davna prošlost i savremenost, ne samo kao kulturološki, filozofski, etički, pa i ideološki sistemi nego i kao jezici različitih identiteta koji nastoje oformiti metaforu globalnog historijskog iskustva.
U ovom romanu je ostvarena i intertekstulna veza sa drugim djelima. To imamo na više mjesta u tekstu, a jedan od njih je i primjer Gazvanove tvrđave. Naime, emir straže, Gazvan, je svoju tvrđavu, odnosno zatvor, uredio onako kao je to uradio Dante sa svojim krugovima pakla.

Istočni diwan, sa svojom nakanom da intertekstualno, na razini asocijacije i aluzije, prizove u čitalačku svijest Goetheov poznati roman otkriva se kao postmoderna hibridna redefinicija pojma diwana.

Jedno od fundamentalnih obilježja i postmodernizma ali i romana Dževada Karahasana je teoretiziranje. To teoretiziranje ne mora da bude o književnosti samo. Nekad su u pitanju kultura ili umjetnost uopće. Zato i ne čudi što su likovi u ovom romanu islamski spisatelji i mislioci. Vrijeme koje je zastupljeno u romanu i jeste vrijeme velikih islamskih mislilaca. U sva tri dijela su zastupljene mudre misli ovih ljudi:

Htio je reći da je tako u svemu, da je uvijek cjelina sabrana u svome dijelu i da nam je razum dat baš radi toga da uzmognemo iz maloga otkriti veliko pomoću razuma.

Nijedan roman u bošnjačkoj i bosanskoj književnosti nije u tolikoj mjeri zadržao priču u svom postmodernom istraživanju romana, a da je pri tom uspio u nju uvrstiti filozofiju, historiju, kulturu, pa i niz drugih djela, od pomenutih Geteovih, preko Danteove Božanstvene komedije.
Svojim narativnim postupcima, načinom gradnje romana, korištenjem motiva trokuta, reminiscencijom na druge tekstove, teoretiziranjem Dževad Karahasan je uspio stvoriti jedan od boljih postmodernističkih romana u bosanskohercegovačkoj književnosti.

IZVOR

Karahasan, Dževad: Istočni diwan, Svjetlost, Sarajevo, 1989

LITERATURA

1. Kazaz, Enver: Neprijatelj ili susje du kući, Rabic, Sarajevo, 2008
2. Duraković, Enes: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Alef, Sarajevo, 1998
3. Denić-Grabić, Alma: Dževad Karahasan – Etičnost naracije i pragmatika ljubavi, Sarajevske sveske br. 13
4. Unuk, Jana: Predeli straha, Sarajevske sveske br. 27/28