Postoje pisci koji manje ili više uspijevaju da urone u radoznale sfere
čitalačkog bića: međutim, ima i takvih pisaca čije je djelo zamašno
po misaonom i emocionalnom potencijalu, pa, ipak, ne mogu da budu nazvani
„čitanim i popularnim piscima“.
Pisac kakav je Branko Ćopić, osvjedočeni je primjer stvaraoca u kome
su izraženi smisao da bude blizak svojim čitaocima , ali i da na najjednostavniji
način, djelom saopšti svoj doživljaj svijeta: vedre i sumorne trenutke,
uzlete i padove radosti i razočarenja. Porijeklom seljak i do kraja
života ostavši to, on je kroz prozu o „malom čovjeku“ opjevao ne samo
zavičajni svijet Bosanske krajine nego i čovjeka našeg mentaliteta sa
svim njegovim etičkim i etničkim svojstvima. Rođeni pripovjedač, „epski
rapsod“, pjesnik „koji je jednom morao propjevati“, Ćopić je darom vlastitih
instinkata, a malo učenošću i ugledanjem, „hvatajući sve u životu i
unoseći u literaturu“, ostvario djelo ugledne vrijednosti, tako da ga
danas ubrajamo u naistaknutije pisce litarature dvadesetog vijeka.
Ćopić nije samo hroničar i tumač grube realnosti već i zasanjenih prostora
čovjekovog bića; on je koliko realist toliko i pisac maštovite inspiracije.
Na taj način u njegovom djelu slivaju se moguće i nemoguće, pa kroz
liriku i humor izražavaju cjelovit život.
Baština kulturne tradicije, oplemenjena epskom narodnom pjesmom, te
doživljajem prirode i ljudi, bistrinom i logikom, zdravim osjećanjem
života, shvatanjem dobra i zla, vjere i borbe, nade i prkosa-izrazila
se sada već zaokruženom djelu Ćopića, čiji se imaginativni svijet obojen
fantastikom i realističkom pričom i bajki najjače je dopro do skrivenih
kutaka dječijeg bića.
Povezujući tradiciju sa savremenošću i njegujući misao slobode, zasnovanu
na sadržajima iz života naroda, Ćopić je oformio svoje djelo kao tvorevinu
izuzetne snage i ljepote.Počeo je pripovjetkom, kasnije se posvetio
poeziji, pisao je i romane drame, ali priča je ostala osnovna forma
njegove literature.
Svijet djetinjstva bio je veoma blizak Ćopiću. Kao dječak upoznao je
sve ljepote i ćudi nebesa, voda i šuma , nagledao se sunčanih rađanja
i zalazaka, naslušao oluje i grmljavine, zbližio se sa svijetom insekata,
zvjeri i ptica, naigrao se igara koje je sam sebi morao izmišljati,
saznao je šta je pravo dugarstvo i prijateljstvo.
U narativom načinu i emotivnoj inspiraciji Ćopić prati kako se u vatri
rađa nova domovina, nazire u mraku ofanziva svjetlosti, u kojem se pjesnički
oprašta sa svojim djetinjstvom, sa zavičajem, a onda, ispisavši dnevnike
svoje mladosti u ratu, pjeva pjesme o pionirima, mladim kuririma, ali
ne više u formi prvih „ratnih“ pjesama i „raporta“ već svečanije, ležernije:
„Okićen zvijezdom petokrakom
išao cvrčak pod barjakom
pjevao cvrčak o boju svakom“.
(Raspjevani cvrčak)
„Poslije godina ratnih
u rodni dođoh kraj.
Drumovi... Potok i njive...
Voljeni zavičaj...
Otišli su im drugovi davno
u bojne bataljone“...
(Lekcija iz zemljopisa)
2. BRANKO ĆOPIĆ
1915.
u selu Hašanima ispod Grmeča, nedaleko od Bosanske Krupe, rođen je pred
kraj 1914. godine Branko Ćopić , mada je zvanično u „crkvene knjige“
zapisan 1. januara 1915. godine.
1919. umire mu otac Vid od španske groznice, a o dječaku
se brine majka Sofija-Soja, nježni djed Rade i veseli dobričina stric
Nidžo.
1926. po završenoj osnovnoj školi ostavlja bezbrižno
djetinjstvo i stado na proplanku Crkvine i dolazi u bihaćku nižu gimnaziju.
Tokom učenja bihaćke gimnazije počinje i njgovo prvo interesovanje za
pisanje.
1929. objavljuje prvi kraći prozni rad, crticu Braco
u časopisu Venac- Jeremija Živanovića.
1930. završava nižu gimnaziju i upisuje se u Učiteljsku
školu u Banjaluci. Pred maturu, biva izbačen iz škole i nastavlja školovanje
u Sarajevu, da bi učiteljsku diplomu dobio u Karlovcu.
1934. dolazi u Beograd i upisuje se na Filozofski fakultet (Grupa za
pedagogiju). Tu živi skromno u studenskom domu, a kasnije kod babe Zore.
1938.
izdaje prvu zbirku pripovjedaka Pod Grmečom u Beogradu.
1939. objavljuje drugu zbirku pripovjedaka Borci i
bjegunci. Tada dobija Rakićevu nagradu za književnost.
1940. pojavljuje se treća zbirka pripovjedaka Planinci
i prva knjiga kratkih priča namijenjenih djeci U carstvu leptirova i
medvjeda. Završava studije u Beogradu i služi vojni rok u Mariboru.
1942. piše svoje prve pjesme nadahnute ratom i priče
za djecu.
1946. obajvljuje zbirke priča iz rata Rosa na bajonetima,
Sveti magarac i knjige za djecu Bojna lira pionira i Doživljaji kuma
Torbe.
1947. pojavljuju se Vratolomne priče i sve više piše
dječiju literaturu, jer ga na to nagoni urednički posao u redakciji
Pionira.
1948. izdaje zbirku pripovjedaka iz rata Surova škola
posvećena Đuri Pucaru-Starom i dvije knjige stihova za djecu: Armija
odbrana tvoja i Ježeva kuća. Po drugi put dobija nagradu Komiteta za
kulturu i umjetnost za književni rad.
1951. 28.juna stupa u brak sa dr Bogdankom- Cicom Ilić,
ljekarom pedijatrom.
1952. pojavljuje se prvi roman Prolom koji kritika
prihvata sa pohvalama.
1954. izlazi iz štampe djelo za djecu Doživljaji Mačka
Toše.
1956. prilično nezainteresovan za putovanja po svijetu,
od ove godine Ćopić ipak polazi za željom svoje supruge i sa njom, za
narednih dvadeset i više godina takoreći putuje svake godine po zemlji
i inostranstvu. Proputovao je preko trideset zemalja.
1958.-dobija NIN-ovu nagradu kritike.
1960.
izdaje dvije knjige za djecu: Deda Trišin mlin i roman Magareće godine.
1968. izabran za redovnog člana Srpske akademije nauka
i umjetmosti.
1969. putuje sa suprugom ponovo u Španiju. Dobija u
Beogradu Sedmojulsku nagradu.
1970. pojavljuje se zbirka pripovjedaka Bašta sljezove
boje koja doživljava odmah nekoliko izdanja i odličan prijem kod čitalaca
i kritike. Kao posebno izdanje za književni rad dobija nagradu AVNOJ-a.
1971. objavljuje zbirku dječijih pjesama Mala moja
iz Bosanske Krupe. U Novom Sadu dobija ZMAJEVU NAGRADU u znak priznanja
za rad u oblasti dječije i omladinske književnosti.
1972. za zbirku pripovjedaka Bašta sljezove boje dobija
Njegoševu nagradu za književnost.
1975. jubilarna godina života i književnog rada. Doživljava,
kao rijetko koji pisac kod nas, drugo izdanje SABRANIH DJELA (u četrnaest
knjiga) kod beogradske Prosvete i sarajevskih izdavača Svjetlosti i
Veselina Masleše. U jubilarnoj godini već je preveden na mnoge evropske
i svjetske jezike: poljski, češki, ruski, ukrajinski, litvanski, mađarski,
bugarski, njemački, italijanski, francuski, engleski, turski, kineski
i dr., kao i sve jezike naših narodnosti.
1977. štampa zbirku pjesama Mjesečine.
1979.
putuje u zavičaj gdje u Bosanskoj Krupi prisustvuje književnim susretima
Stazama djetinjstva- posvećenim njemu i njegovom književnom djelu. Prvi
put se pojavio izbor iz poezije za djecu Otac Grmeč u izdanju banjalučkog
Glasa.
1980. rjeđe putuje i nerado stupa u javnost,. i dalje
piše, ali ne kao ranijih godina. Čita naročito ruske pisce i prati prozu
savremenih jugoslovenskih autora.
1981. objavljuje svoju poslednju knjigu namjenjenu
djeci Lijan vodi karavane. Zimuje u Dubrovniku, a u proljećnim i jesenjim
mjesecima svakodnevno se šeta sa prijateljima Tašmajdanskim parkom.
1983. doživljava ponovo izdavanje SABRANIH DJELA (u
petnaest tomova) sada luksuznije opremljeno od Udruženih izdavača (Prosveta-Beograd;
Svjetlost i Veselin Masleša- Sarajevo). Poslednji put putuje u zavičaj,
u Bosansku Krupu na književne susrete Stazama djetinjstva. Na završenoj
svečanosti, uzbuđen, ne uspijeva da dočita svoju omiljenu pjesmu Mala
moja iz Bosanske Krupe.
1984. u predveče 26. marta tragično umire u Beogradu.
Izvrsio je samoubistvo, skokom sa mosta na Savi.
3. RODOLJUBIVA POEZIJA
Prema Veliboru Gligoriću citat je:„U slikanju stvarnosti često je
prisutan i onaj dječak koji prati Zmaja, zanesen igrom, pogleda usmjerenog
u nepoznate daljine u nadomašeno plavetnilo neba“.
(Preuzeto: Idrizović, M. Književnost za djecu u BiH)
Ćopićeva poezija za djecu je raznovrsna po formi i po tematici. Njegove
stihove spaja u jednu cjelinu nastojanje da u realni život ,koji nosi
u sebi niz parčina, unese maštom otvorene želje.
Ćopićevi stihovi imaju jednu specifičnost. Njegove pjesme su više stihovane
priče i hronike nego što su iznošenje emotivnih stanja pjesnika.
Jedan krug čine pjesme o narodnooslobodilačkoj borbi i izgradnji, drugi
pjesme u kojima se pjeva o dječijem životu i školi i dječijoj svakodnevnici
a treći-stihovane bajke.
Osnovnu nit, rodoljublje, koja je u svojoj biti nosila aktuelnost i
političnost, pjesnik je katkada vulgarizovao, konkretizujući je u sadržajima
agitatorskog karaktera.
Svijet heroja ostao je isti, ali izvučen iz neposrednih okršaja, gdje
krv lije i bombe siju smrt. Pjesme govore o pionirima, o njihovim doživljavanju
ustanaka, o armiji kao odbrani pionira, o partizanima.Što je vrijeme
od događaja odmicalo pjesnik se sve vise vraćao slikama iz svoga djetinjstva.
Sve do čega bi se dotakla pjesnikova misao, prelilo bi se u nostalgičnu
pjesmu o zavičaju. Javljaju se stari „poznanici“ iz priča o mačku Toši,
ali sada ne u proznom već u pjesničkom obliku. U emotivno-nostalgičnom
spoju sa prirodom i ljudima svoga zavičaja rađala se pjesma optimizma
i vedrine, pjesma mladosti, nade i proljeća:
„Proleće, čarobnjak mladi,
u tihu šumu virnu
i vetrom
toplim dahom,
grančice gole dirnu.
I evo
za trenut jedan,
oživi krošnja svaka
zakuca bezbroj srca:
poplava pupoljaka.“
(Naše proleće)
Zbirka Mjesečina sva je isprepletena, u svojoj suštini od sanjarenja
i sjećanja na zavičaj, drage uspomene, ljude i pjesnikova razmišljanja
o vremenu koje je „bilo bajka“ a sada postao vapaj zbog izčeznuća. U
ovoj zbirci Ćopić se lirski raznježio pri čemu je rekao da je te pjesme
posvetio djetinjstvu, mladosti, ratovanju i povratku u zavičaj.Lirsko
u njemu spretno se potkriva sa humorom, radeći splet i mozaik književne
riječi koja je topla i humanistička, a korjene vuče iz zavičajnog podneblja,
djetinjstva i patrijarhalno-idiličnog dodoživljaja stvarnosti.
O ratnoj lirici Branka Ćopića, objavljenoj još 1943. godine, u Drvaru,
pod imenom Ognjeno rađanje domovine, napisano je više tekstova, mada
su najuputniji Skendera Kulenovića i Miloša I. Bandića. Pišući o Ćopićevoj
lirici ove vrste, Skender Kulenović je zapisao:“U većini pjesama ove
Ćopićeve zbirke, nastavilo je da tiho plamsa jedno djetinjstvo, umiveno
ljepotom udaljenja i osjećanja sjetom nepovratka, ražalošćeno i rastrojeno,
glavnjom i mrakobijesom velikog diva koji je odnekud banuo da zgazi
i sprži, i u isti mah prosjano vjerovanjem bez kojeg kao da ne može-da
će se jednom vratiti ljudima kao veliko djetinjstvo“.
Osnovna misao koja ide u svijest čitaoca, jeste da je u Ćopićevim stihovima
progovorio čovjek čista srca, pjesnik koji pjeva „na narodnu“, iskreni
rodoljub i borac za ideale svih ljudi. A to su sloboda i mir. Zbirka
Ognjeno rađanje domovine, kao i Ratnikovo proleće, imaju razlike:dok
je prva nastala uglavnom u toku samog rata, druga je ispjevana poslije
njega, iz vremenske distance.
U pjesmi Balada o Zdravku proleteru, napisanoj pod vidnim uticajem narodne
lirike, ispričana je lirskim tonom pogibija hrabrog proletera, koga
kraj Vrbasa oplakuje djevojka Nevena, uzimajući njegovu pušku da bi
nastavila borbu, a u pjesmi Otac Grmeč- pjesnik je ovjekovječio zavičajnu
planinu kao stihijnu snagu, kojoj niko ništa ne može i zato njena djeca,
partizani, treba da se uzdaju u silinu koja ih je nadahnula.
Ćopićevo osjećanje samoće, starosti, minulih vremena i „zamršenih puteva“
bili su nagovještaj i stvarnog stanja njegove duševnosti; ta osjećanja
bila su, rekli bismo, zlosutni nagovještaj kraja njegove priče zivota,
mada i izraz duboke melanholije, koja se očitovala u traženju „skrivene
bajke“, koja bi, jedino, mogla da ga vrati životnoj vedrini i da pomogne
da se njegov unutrašnji svijet oporavi. Pa, ipak, niko nije mogao da
mu u tome pomogne, čak ni sjena pokojnog djeda, čije su mu „bajke bile-srcu
draže od laži“. Ćopić je dvjema posljednjim strofama ove pjesme dorekao
naslućenu istinu „o kraju svoje životne priče“:
„Odveli me davo puti
tamo gdje se bajka skriva.
Stado nam se istopilo,
pod migolom djed počiva.
Kuda dalje, djede mili,
puti mi se zamrsili.
I dokle ću u lutanju
po svijetu da se mlatim?
Slutim, već je došlo vrijeme
djedu svome da se vratim.
Djedo, dragi zaštitniče,
završi mi kraj od priče.“
(Nezavršena priča)
Ježeva kuća vješto ostvaruje odnos realnog i irealnog. A on se ne skriva
u podtekstu pjesnikove ideje već u jasno naglašenoj poruci „o svome
imetku i svojoj slobodi“, koju žustri jež ispoljava misijom dobrote,
pomirljivosti i bratskog druženja među životinjama.
Snagom humanizma u kome je utkan rodoljubivi zanos dobrodušnog ježa,
Ćopić je tokom cijele poeme izražavao naklonost plemenitoj životinji,
koja voli svoju kuću, mir i slogu sa drugima. Retorično ali poneto,
ispisao je ježevu odanost „kućici dragoj“ i dorekao misao o bogatstvu
koje sloboda ima u čovjekovom životu:
„Kućice draga, Ostati tebi,
Slobodo moja! Nizašta ja te,
Palato divna, Menjao ne bi.
Drvenog svoda, U tebi živim
Kolevko meka Bez brige
Lisnatog poda Straha,
Uvek ću veran I braniću te,
do zadnjeg daha.“
(Ježeva kuća)
4. SVIJET PRIRODE
Šumske bajke i druge njima slične pjesme su niz niz stihovanih basni
u kojima se djeca susrecu sa lijom, pijetlom, ježom, medvjedom, vukom,
magarcem, mačkom,psom...One imaju dosta zajedničko sa međuratnim Ćopićevim
stvaranjem za djecu. Pisac se vraća prirodi, dozvoljava mašti da u šumi
među pticama i životinjama izatka novi svijet koji je blizak ljudima,svijet
u kome će moći da nađe, stvori i istakne ono što mu leži na srcu.
U ovim pjesmama se odnosi prema prirodi, da umjesto bezbrižnosti, raspjevanosti
i životne harmonije, nazire roditeljski osmijeh na licu pjesnika. Pored
radosti tu su sadržane i strepnje jer se u njegovim urezanim borama
nagomilalo dosta saznanja o preprekama koje stoje na životnom putu čovjeka,
o stvarima koje ne donose radost, već tugu.
U zbirci Čarobna šuma Ćopić je sadržaj kazivao snagom metafora i simbola;
pjevao je jezikom pjesnika iz naroda o temama iz prirode, ističući da
sve što živi i postoji ima određen etičko-estetski smisao.
Humanističko osjećanje prisutno u Ćopićevim pjesmama za djecu javlja
se i u stihovima u kojima osjećamo ljudske relacije, ali i susrećemo
u bajkama Ribar i mačak i Bajci o dobrom Ćosi, njihova zajednička veza
je takođe u iluziji o nemogućem, dakle u težnji da se dosegne granica
apsolutne dobrote i pravde, u nastojanju da se ostvari čovjekova idealna
sreća, povjerenje, ljubav, blagost i ljudska jednakost.
U svaku Ćopićevu bajku utemeljena je težnja panhumanizma koji se protivi
nagonu zla, a zalaže se za etiku dobra ostvarenu među nevinim ljudima,
u ambijentu prirode, na selu, među travama i pticama, u srcu narodnog
mentaliteta.
Plemenitog čovjeka Ćosu, seljka, poštenog i radnog koji „sije brašno
poljima“ kuda god krene, Ćopić je opisao sa mnogo topline i ljudskog
povjerenja. Ćosa je dobročinitelj i ljudima i pticama, i životinjama
uopšte: on sije brašno poljem od koga svi imaju koristi, bez obzira
na to što ga na štetu navodi „lukavi miš“ koji mu je progrizao vreću
iz koje propada brašno:
„Al gledaj ovu nevolju glupu.
U mlinu mišić živio suri,
Na torbi starij progrizao rupu,
Pa sada brašno napolje curi.
Putuje Ćosa, brige ga muče,
A usput brašno sije li sije“.
(Bajka o dobrom Ćosi)
Zbirka Šumske bajke cijela je naseljena šumskim životinjama, različitim
po osobinama i animalnim ćudima. Te osobine su slične ljudima, ali se
razlikuju od njih. Kroz cijelu ovu prizmu upliće se određena doza humora
koja je svojstvena pjesniku i njegovoj prirodi.
U Ćopićevim stihovima defiluju junaci iz životinjskog carstva: od domaćih
miljenika-psa Žuće i mačka Toše do drugih šumskih zvijeri i životinja.
Šumski svijet je oživljen u sugestivnim slikama emotivne pjesničke retorike
i to podsjeća na davno izgubljeni svijet pjesnikovog djetinjstva. Pjesme
o elementarnim ljepotama prirode, o godišnjim dobima, o mjesecu, gorštačkom
duhu malih junaka i toplim bojama zavičaja-ulaze u red najljepših ostvarenja
srpske poezije za djecu.
5. EPSKI MANIRI
U lirskom tkivu stihova preovlađuju tonovi izvornog narodnog govora,
starovremena čednost i šarenilo folklora u kojem se raspoznaju jarke
boje epske tradicije. U ekspresivnim slapovima lake poetske naracije,
koju karakteriše poletan ritam, nesvakidašnji humoristički dar, iskazan
je egzaltirani zanos pjesnikove duše i smisao za umjetnički sklad.
U takvim modelima Ćopić je ostvario tipične junake koji su odavno iskoračili
iz svoga i pjesnikovog vremena i postali miljenici i savremenici svih
budućih generacija dječaka i djevojčica. Prije svih to su mačak Tošo
i pas Žućo i vodeničar Triša. U njihove portrete utkana je sasvim tanka,
ali ipak vidljiva linija nostalgije, u kojoj se djetinjstvo ukazuje
kao daleki svijet sreće i dobrote:
„Čim oći sklopim, ja odmah vidim
i potok Japru, i vrba red,
evo i mlina prepunog lupe
i pred njim Triša, starina sed.
Oko tog mlina proskitah davno
detinjstvo svoje nezaboravno“...
(Deda Trišin mlin)
Slobodan Ž. Marković zapazio je da su „indicije legende ili bajke“
jače u „Ćopićevim djelima namjenjenim djeci mlađeg uzrasta“ (Preuzeto:
Marković, Ž. 1980, str.394.). To se naročito osjeća u stihovanim bajkama
( Šumske bajke, Čarobna šuma) u kojima Novo Vuković nalazi sličnost
sa sadržinom Puškinovih bajki. Ova paralela je moguća, ali treba istaknuti
da su Ćopićevi animalistički modeli, ne samo po svojoj strukturi i koncipiranju
radnje, već i po stilskom izrazu, veoma bliski bajkovitim formama iz
usmene tradicije. To se posebno ogleda u čestoj upotrebi jezičkih konstrukcija,
a ponekada i u prisustvu karakterističnih brojeva iz narodnih bajki
ili epskih pjesama. To svojstvo Ćopićevog govora predstavlja estetski
fenomen njegove poezije koji se razvio kao arhetip jezičkih korjena
koji su mu neposredno prethodili. Ćopić je govorio da su pjesme iz Čarobne
šume predstavljaju uspomene djetinjstva koje je prtečio u stihove, po
sjećanju na bajke, predavanja i narodne gatke.
Napisane „strogo narodnim zvukom“pjesme iz Mjesečine pune su mitskih
simbola. Uopšte mjesečina, preko koje je izražena mitska simbolika prisutna
je u Ćopićevom sveukupnom djelu.U dubini Ćopićevog snoviđenja prodire
mitska simbolika, kao što bi zrak mjesečine probio u dubinu bistrog
jezera. Ta simbolika je oblikovala figure Međedovića i „stare zmaj kobile“
izvan svega, međutim, ona je dala svoj pečat dominantnoj predstavi Lune.
Unutar prastarih motiva, ova predstava je imala dvojaki smisao: ona
je izražavala ženstvenost, a samim tim i ljubav a istovremeno ona je
i simbol smrti. Takođe u Ćopićevoj Mjesečini slika je bila dvosmislena:
ukazivala je na straost koju ozarava davno djetinjstvo, kao što lunu
obasjava nevidljivo sunce.
Dvije Ćopićeve zbirke pjesama sa izrazito naglašenim sjetnim i elegičnim
tonim, gdje vladaju komponente prošlosti, uspomena, djetinjstva i zavičaja,
napisane su jednostavnim narodnim stihom, koji podsjeća na narodnu pjesmu,
njen vers, jezik, stil i ritmiku. Ćopić se nije klonio takve poezije,
jer je u ovim pjesmama i sam želio da bude narodni stihotvorac, u kome
se ne razaznaje pjesnik za djecu ili za odrasle. Ćopićeva lirika djeluje,
kako slikovito napominje Radojica Tautović, „na školjku, koju kada rasklopimo
u njoj nalazimo biser“ (Preuzeto: Marjanović, V. Knjiga o Ćopiću)- a
to je sastavni dio Ćopićevih djela tj.sudbina čovjekovog suočenja sa
prolaznošću.
ZAKLJUČAK
Iz predhodnog izlaganja može se zaključiti da je Branko Ćopić (1914-1984)
jedan od najpopularnijih i najplodnijih pisaca srpske književnosti XX
veka. Njegovo djelo je obimno i žanrovski raznoliko. Pisao je pripovijetke,
romane, pjesme, komedije, satire, filmske scenarije, priče i pjesme
za decu. U toku svog dugog stvaralačkog rada, koji je trajao više od
pola vijeka, stvorio je književno djelo koje vremenski i tematski obuhvata
veliko razdoblje novije istorije srpskog naroda - od perioda između
dva svjetska rata do osme decenije ovog vijeka. U prvom periodu stvaralaštva
Ćopic je pripovijedao o ljudima svog zavičaja, o njegovom tegobnom životu,
pritisnutim siromaštvom i svakojakim nepravdama. U drugom periodu u
njegovom književnom izrazu došlo je do sadržajnog poistovjećenja književno-estetskih
i idejno-revolucionarnih ciljeva, kada je Ćopic bio ovjenčan slavom
najpopularnijeg partizanskog pisca, da bi u trećem periodu došlo do
izražaja razočarenje u stvarnost socijalističkog društva, što je potisnulo
ideološku tendenciju i inteziviralo emocionalne sadržaje i lirski karakter
njegove slike svijeta. Pisanjem bajki o djetinjstvu i ratu Ćopic je
branio i samoga sebe od stvarnosti u kojoj mu je bivalo sve tijesnije
i tamnije, da bi njegova melanholija vremenom postajala sve izraženija
i da bi 24. marta 1984. izvršio samoubistvo.
LITERATURA I INTERNET IZVORI