“Metamorfoze” - Publije Ovidije Nason
Publije Ovidije Nason
Predstavnik zlatnog vijeka rimske književnosti. Rođen je 20. ožujka 43.godine
pr. Kr. u Sulmoni, stotinjak kilometara od Rima - 17. godine nove ere,
u bogatoj viteškoj obitelji. Otac je želio da postane advokat ali je Ovidije
od mladosti naginjao pjesništvu. Kao dvadesetogodišnjak počinje stjecati
priznanje posjećujući pjesnički krug oko Mesale Korvina. Oko 3. g. nove
ere, nakon Mesaline smrti, mijenja tematiku svojih djela i posvećuje se
pisanju velikog spjeva u 15 knjiga pod naslovom Metamorfoze. 8. g. nove
ere po Augustovoj je zapovijedi bio udaljen u Tome, gradić na obali Crnoga
mora, u zemlji Geta.
Publije
već kao dječak bio je pjesnik, te u to vrijeme Publije gradio stihove,
te su mu se i u govoru i u pismu riječi sastavljale u ritam, a da ih nije
trebao tek napose tražiti. I kao glava porodice bio je Ovidije pravo dijete
nestašnoga svoga doba. Prvi put ga je oženio otac, dok je još bio premlad
za ženidbu, po svoj prilici zato da bi ga odvratiood raspuštena života
i priučio na miran život u porodici. No pjesnik je s prvom ženom brzo
raskrstio,a tako i s drugom, s kojom se isprva činilo da će zadovoljno
živjeti. Od djece svoje pominje pjesnik kćer Perilu, koja se također bavila
pjesništvom, a usrećila ga je sa dvoje unučadi iz dva braka. U muževno
doba života dao se Ovidije na ozbiljniji pjesnički rad pa je povodeći
se za djelima kasnijih grčkih pjesnika ispjevao najopsežniju svoju pjesmu
Metamorfoze, najljepše djelo pripovjedačke vrste u rimskojknjiževnosti,
koja je samo za neko stotinu –stihova kraća od Homerove
Odiseje.
Zanimljiva je pojava da se Ovidije za pjesnika obrazovao u retoričkim
školama. Zato je njemu lak posao, da svojim mislima ili građi, što ju
je našao u koga drugoga, poda lijep i zanimljiv oblik, te općeno poznate
priče u njegovu pripovjedanjupostaju nove.
Sve osobine retoričke obrazovanosti i pripovjedačkoga dara Ovidije najpotpunije
izbijaju na vidjelo u Metamorfozama. U njima se pjesnik dao na golem posao,
da prikupi i pjesnički obradi različne priče, koje se završivahu prijetvorima.
Nije se on dakako prvi dao na taj posao, nego se već davno prije njega
različni pjesnici i prozaički pisci obrađivali takve priče.
Zato je on otpočeo Metamorfoze crtajući stvorenje svijeta iz haosa, a
završio s prijetvorom Gaja Julija Cesara u zvijezdu, i tako dobio prostran
okvir, u koji se dala umetnuti sila najrazličnijih prijetvora. Kakav je
Ovidije bio vještak nadovezujuć jednu priču na drugu, vidi se iz kratkih
sadržaja što se nalaze ispred svakog pjevanja ovog prijevoda. Pjesmu je
Ovidije razdijelio na petnaest pjevanja,ali pojedina pjevanja nisu strogo
odijeljena jedno od drugoga, nego je veza između njih više puta sasvim
tijesna.
Najbolje su pjesniku uspjele one priče, u kojima se crta ljubav, jer su
mu redovno podavale izobila zgode.
Djela su mu podijeljena na:
1. Ljubavne elegije: tri djela koji se i kronološki nastavljaju jedan
na drugi: ljubavne elegije, etiološko pjesništvo i elegije iz progonstva,
tugaljive i polemičke.
2. Metamorfoze: 5 knjiga, 250 priča i 11995 heksametara pripovijedaju
grčke i rimske legende
3. Fasti: drugo djelo u elegijskim distisima (Faste)
4. Djela iz posljednjega razdoblja
Ovidijeve izreke:
Ignoti nulla cupido. = Ne čeznemo za onim
što ne poznajemo.
Nomina sunt odiosa. = Imena su mrska.
Apolonova ljubav prema Dafne
Dafna -u grčkoj mitologiji bila je Nimfa Najada u koju se zaljubio Apolon,
Penejova i Kreuzina kći ili kći rijeke Ladon.
Dafnino grčko ime znači "lovor".
Eros je bio ljubomoran na Apolona koji je ismijavao njegove streličarske
vještine, a također ga je iritiralo i Apolonovo pjevanje. Eros je odaslao
strijelu u Dafnu da bi je odbio Apolon koji se u nju zaljubio.
Ona se molila majci Zemlji i svome ocu, riječnom bogu Peneju, da joj pomognu.
Na posljetku ju je otac pretvorio u lovorovo stablo, a ono je postalo
posvećeno Apolonu.
Apolon i Dafne u vječnom zagrljaju kako ih je isklesao poznati barokni
kipar Bernini. Zeusov sin Apolon zadirkivao je svog polubrata Amora kako
su mu strijele jadne i slabe u usporedbi s njegovima kojima je upravo
bio ubio strašno čudovište Pitona. Uistinu, sitne Amorove strelice nisu
sijale smrt, no Amor je odlučio dokazati bratu da nisu manje moćne od
njegovih. Iz tobolca je izvukao dvije naizgled jednake strijele. No jedna
je bila od vrste koja izaziva zaljubljenost, a druga od one koja je sprečava.
Prvom je pogodio Apolona, najljepšeg među olimpskim bogovima, a drugom
Dafne, prekrasnu Nimfu, kćer riječnog boga Peneja.
Apolon je ludo zaljubljen progonio Nimfu koja je očajnički bježala pred
njim. Kad je vidjela da će je uhvatiti, zamolila je oca da je pretvori
u nešto, samo da ne mora biti Apolonova ljubavnica. U trenutku kad ju
je Apolon obuhvatio rukama, njezino se tijelo pokrilo korom, a kosa se
pretvorila u granje i lišće stabla - lovora. Apolon je još dugo žalio
za neostvarenom ljubavlju, a lovor je postao njemu posvećeno drvo.
Apolon
Apolon je bio bog svjetlosti, glazbe i proricanja. On je druga generacija
Olimpa jer je sin Zeusa i Lete ( jedne od Zeusovih ljubavnica, također
ima sestru blizanku Artemidu). Ona je se po legendi prva rodila pa zatim
pomogla majci da rodi Apolona. Apolon je bio izrazito zgodan bog, bio
je visok , skladne građe i bujne smeđe kose. Zbog toga je imao mnogo aferi
sa Nimfama, ali i sa smrtnicama. Zavolio je kćer boga Peneja - Dafne koja
je da pobjegne od Apolona zamolila oca da ju pretvori u nešto kako je
bog ne bi više proganjao. Tako ju je otac pretvorio u biljku lovor kojai
danas nosi ime Dafne (dafni=lovor). Osim boga svjetlosti , glazbe i proricanja
on je bio i bog rata. Bio je jako dobar strijelac i njegove su strijele
letjele poprilično daleko. Bio je štovan i obožavan od strane ljudi. Mnogi
su ga smatrali ocem umjetnosti. Neki su ljudi čak mislili da je Pitagorin
otac.
Venerina ljubav prema Adonisu
H i j a k i n t , ljubimac Apolonov, pogibe pogođen uigri kolutom, a
Feb Apolon, ne mogući ga nikako oživiti, pretvori ga u cvijet istoga imena.Po
Hijakintu došlo je na glas ostrvo Kipar, zavičaj njegov, ali osramotilesu
ga P r o p e t i d e , koje su prve stale prodavati ljubav za novac, dok
se ne pretvorišeu kremen (st. 220.-242.). Upoznavši u njima zloću ženâ
P i g m a l i o n ne htjede da seženi, nego načini prekrasan kip od bjelokosti
i zaljubi se u nj. Na molbu njegovu Venerapodade život njegovu kipu, i
Pigmalion rodi s novom svojom ženom kćer P a f u , a Pafarodi K i n i
r u (st. 243.-299.). Kći Kinirina M i r a zaljubila se u svoga oca, pa
mu seuz pomoć dadilje svoje približila u gluho doba noći i u tami. Kad
je Kinira pri svijetlujednoć obaznao, da je u tmini ljubio kćer svoju,
htjede je mačem sasjeći, ali ona pobježe ilutaše naokolo, dok bogovi nijesu
uslišili njezinu molitvu i zdjetnu je pretvorili u mirinodrvo (st. 300.-502.).
Ali također iz drva rodi se dijete Kinire i njegove kćeri i postade lijepidječak
A d o n i s , ljubimac Venerin. Adonis je strastven i smion lovac, a Venera
se bojiza nj da ne nastrada u lovu na lavove, pa mu pripovijeda, kako
su lavovi postali. A t a l a n t i je proročište svjetovalo, da se ne
udaje, i ona je od svakoga svoga prosca tražila,da se natječe s njom u
trci, i svakoga je pobijedila. Samo ju je H i p o m e n pretekao, jerga
je Venera poučila, kako će nadmudriti Atalantu. No Hipomen je nakon pobjede
zaboravioda se zahvali Veneri, pa ga je zato boginja nagnala, da ljubavlju
oskvrni hram Kibelin,koja njega i Atalantu pretvori u lavove. Adonis nije
htio da posluša opomena Venerinih,pa ga razdere vepar. Krv se njegova
pretvorila u lijepo c r v e n o c v i j e ć e.
Pluton i Persefona
Plutonova računica
Kako su nastala godišnja doba
Da ne bude zabune-Pluton iz naslova ove priče nije onaj simpatični Diznijev
kucov nego,naprotiv,jedan jako nesimpatični i svima mrski starogrčki bog,poznat
još i pod imenom Had.To što ga niko nije volio i nije bilo neko čudo,jer
je Pluton bio gospodar mračnog podzemnog svijeta,carstva mrtvih.No,kako
ni bogovi nisu od kamena,Plutonu se,eto,desilo da se zaljubi.Izabranica
njegovog srca bila je prelijepa Persefona,kćerka boginje Demetre,zaštitnice
bilja i zemljoradnje.
Pluton,naravno,nije bio vičan udvaranju pa je Persefonu naprosto oteo
i odveo je sa sobom u podzemni svijet.Demetra,izbezumljena od bola i brige,dugo
je lutala tražeći svoju kćerku,a kada je saznala da je oteta,toliko se
naljutila da je Zemlju kaznila strašnom kaznom:sve biljke su prestale
da rastu i rađaju plodove,tako da je zaprijetila sveopšta glad i smrt.Onda
je moćni Zevs naredio Plutonu da Persefonu vrati majci.Pluton je međutim,toliko
volio svoju ženu da nipošto nije htio da se rastane od nje,ali o Zevsovo
naređenje ni on nije smio da se ogluši.I onda je smislio rješenje kojim
su,donekle,bili zadovoljni svi: i on, i Persefona, i Demetra.Pošto sa
Zevsom nije bilo šale,Pluton je morao da ga posluša i Persefonu vrati
majci.Ipak,pošto ni sam nije htio da ostane bez nje,poslužio se malim
trikom:dao joj je da pojede jedan plod nara, za koji se vjerovalo da strahovito
pojačava ljubav žene prema mužu i poslao je natrag,u gornji svijet.I Persefona
i njena majka Demetra bile su presrećne,a na Zemlji je sve ponovo oživjelo:biljke
su listale,cvjetale,rasle i davale plodove,a život je nastavio da teče
kao i ranije.Ipak,poslije nekog vremena,Persefona je počela da tuguje
za mužem koga je,eto,ostavila samog i tužnog u mračnom i hladnom carstvu
mrtvih.Konačno,rekla je majci da joj Pluton strašno nedostaje i da će
otići kod njega na neko vrijeme,pa će se opet vratiti njoj.Tako je i bilo.Otada
je Persefona stalno išla tamo-amo,a stari Grci su vjerovali da se upravo
zbog toga smijenjuju godišnja doba:proljeće,ljeto i rana jesen kada sve
raste,buja,cvjeta i daje plodove,i kasna jesen i zima,kada sve na zemlji
zamire,ali su Pluton i Persefona u podzemnom svijetu sigurno srećni.
Mišljenje o djelu i analiza likova
Zbog same tematike ovog djela, a također i zbog mnogobrojnosti likova
te isprepletenosti radnje, o ovom djelu bi se moglo dugo govoriti... Ali
nije isto kad se djelo pročita i kad se samo sluša kad ti neko o tom djelu
priča, jer nije isto kad nešto ti doživiš i kad neko drugi to isto doživi
pa ti priča a ti nemaš pojma o čemu taj govori....
Ovo djelo jeste nastalo ugledavši se na prošla djela iz Grčke književnosti
ali ono također ima svoje posebnosti... poseban je zbog punine opisa,
zbog toga jer on u sebi sadrži 250 mitova,isprepletenih tako ako ti koncentracija
nije na nivou možeš lahko da zalutaš... tokom čitanja osjećala sam se
kao da sam u labirintu i pomno se morao svaki trag pratiti... krase je
mnoge ljubavne priče,ali također i one gdje su se mnogi likovi pokazali
kao hrabri i odvažni junaci kao primjer izdvajam Apolona:
Iz naplavka ugrijana suncem iznikoše ostaleživotinje, kakih je već i prije
bilo na zemlji, ali također različne nove grdosije, među njimazmaj P i
t o n , kojega je Apolon pogubio i za uspomenu na tu zgodu osnovao pitičkeigre:
u tim se igrama pobjednici nagrađivahu isprva hrastovim vijencem, jer
lovoranije još bilo (st. 416.-451.)
Piton je prema staroj priči zmaj, sin Zemlje, koji čuva svetište u Delfima,
dok ga Apolon nije pogubio. Ovidije kaže i za njega da je nikao iz mulja
iza općenoga potopa. To je ime koje se provlači kroz čitavo djelo, ima
njih još ali on je nakeko najprestižniji...
Dafne:
pripovijeda se i prva erotička metamorfoza o D a f n i , koja je postojano
bježala od ljubavi Apolonove, dok je otac Penej na njezinu prošnju ne
pretvori u lovoriku (st. 452.-567.)
Ona pak svoj život okončava tako što se pretvara u stablo lovorovo,a njeno
odnosno lovorovo lišće će biti simbol kojim će apolon krasiti pobjednike
na njegovim igrama (vijenac).
Venera:
Venera je jedna od glavnih rimskih božica. Božica je ljepote, ljubavi,
plodnosti i spolnosti.
Upoznavši u njima zloću ženâ P i g m a l i o n ne htjede da se ženi, nego
načini prekrasan kip od bjelokosti i zaljubi se u nj. Na molbu njegovu
Venera
podade život njegovu kipu, i Pigmalion rodi s novom svojom ženom kćer
P a f u , a Pafa rodi K i n i r u (st. 243.-299.). Kći Kinirina M i r
a zaljubila se u svoga oca, pa mu se uz pomoć dadilje svoje približila
u gluho doba noći i u tami. Kad je Kinira pri svijetlu jednoć obaznao,
da je u tmini ljubio kćer svoju, htjede je mačem sasjeći, ali ona pobježe
i lutaše naokolo, dok bogovi nijesu uslišili njezinu molitvu i zdjetnu
je pretvorili u mirino drvo (st. 300.-502.). Ali također iz drva rodi
se dijete Kinire i njegove kćeri i postade lijepi dječak A d o n i s ,
ljubimac Venerin. Adonis je strastven i smion lovac, a Venera se boji
za nj da ne nastrada u lovu na lavove, pa mu pripovijeda, kako su lavovi
postali. A t a l a n t i je proročište svjetovalo, da se ne udaje, i ona
je od svakoga svoga prosca tražila, da se natječe s njom u trci, i svakoga
je pobijedila. Samo ju je H i p o m e n pretekao, jer ga je Venera poučila,
kako će nadmudriti Atalantu. No Hipomen je nakon pobjede zaboravio da
se zahvali Veneri, pa ga je zato boginja nagnala, da ljubavlju oskvrni
hram Kibelin, koja njega i Atalantu pretvori u lavove. Adonis nije htio
da posluša opomena Venerinih, pa ga razdere vepar. Krv se njegova pretvorila
u lijepo c r v e n o c v i j e ć e (st.503.-739.).Zanas su i bitne ove
ljubavi Venere prema Adonisu,Apolonova prema Dafne,i Plutonova prema Persefoni,ali
niti jedna od njih nije završila sretno....
Korišćena literatura
1. Ovidius Naso, Publius, (1991). Beograd: Beograd : „Dereta“ (Metamorfoze)
2. http://hr.wikipedia.org/wiki/Publije_Ovidije_Nazon
3. http://www.ss-obrtnicka-pozega.skole.hr/download_zona/ovidije_metamorfoze.pdf
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi seminarski
rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|