|
SPECIFIČNOST DJEČJE KNJIŽEVNOSTI
Dugo
vremena se smatralo da literatura za mladi uzrast obuhvata bajke, fantastične
priče, stihove i pjesme, knjige o pravilima ponašanja i savjetima za život
i o moralu, te priče iz škole i igrališta i pustolovine. U ovu književnost,
dakako, spada sve to, ali i mnogo šire i više. Tu je literatura koja je
pisana za djecu, ali su je ona prisvojila. Mnoge knjige koje smatramo
klasičnim napisali su pisci i ne pomišljajući i da ih namjenjuju djeci.
Dječja literatura je širi pojam i
obuhvata djela izvan područja umjetničke književnosti, a na samom književnom
području obuhvata poeziju, romane, pripovjetke, pripovjetke o životinjama,
avanturističku književnost, naučnu fantastiku, putopise i slično.
U općem pojmu nema razlike između "velike" i "male"
književnosti, kako ih neki kritičari i istoričari nazivaju. Obje su književnosti,
mada književnost za djecu ima neke specifičnosti i zaseban svijet kojem
se obraća. Pisci jedne i druge književnosti grade svoj svijet, razlika
je u tome što u dijelima za djecu nema slike u totalu i kompleksu života.
I pisci za odrasle i za djecu pišu o svom životu, razlika je u tome što
drugi imaju u vidu i djetinjstvo. I jednom i drugom cilj je isti. Umjetnikova
vizija je imitacija. Ponekad se za umjetnikovu istinu kaže da je "lažna",
ali je ona piscu stvarna, čak i istinitija ako je prikazana tako ubjedljivo
da je u potpunosti prihvatimo. Pisac ne opisuje život, već kazuje šta
se događa u svijetu. Pisati "ne znači opisivati stvarnost života,
jer kad bi pisanje u književnom smislu bilo obično, jednostavno opisivanje
fakata, onda bi svaki pisar bio pjesnik".
Da bi napisao umjetničko djelo, pisac prethodno studira život, poznaje
ljude, odabira lica, poznaje njihove karakteristike. Jedne ili dvije ličnosti,
ma kako bile zanimljive, ne mogu biti dovoljne da se napiše umjetničko
djelo. Potrebno e više ličnosti, do njih pisac neće doprijeti, već dubljim
stvaralačkim oponašanjem.
ŠTA JE DJEČJA KNJIŽEVNOST I KOJA SU NJENA TEORIJSKA ISHODIŠTA?
Iako polazimo od konstatacije da je književnost za djecu umjetnost,
ne mislimo da je u svemu identična s književnom umjetnošću u običnom smislu
riječi, mada je neosporno da njoj pripada. Pisci za djecu su odavno napustili
djetinjstvo i u svojim tvorevinama nastoje da se u nju vrate. Pjesma za
djecu je pustolovina duha kao i svaka druga. Uza sve bliskosti i identificiranje
ipak je nešto osobeno, nešto za sebe. Lakoća kojom je napisana, njena
boja tona, muzika riječi, sve to kad je riječ o pjesmi za djecu, nije
bitno kao estetsko mjerilo, ono što je bitno, to je intenzitet vizije,
izvornost u oblikovanju.
Ako je poredimo s modernom pjesmom, vraćamo se Aristotelovoj poetici (Ars
poetica), i ustanovljujemo da dječja pjesma uopće ne opjevava svijet,
već ga stvara. U modernoj pjesmi ćemo se susreti s naglašenom sentimentalnošću,
patosom, melanholijom, velikim strastima, obiljem imaginacije, humora
i fabule. Dječja pjesma od pjesnika traži samo da se ne udalji od djeteta
i njegovog svijeta. Treba da bude slobodna, jer ne postavlja sebi svrhu
i cilj, njeno izvorno nadahnuće je igra, dočim je moderna pjesma hermetična,
izbjegava naraciju i fabulu, a pjesma za djecu uza sve hoće biti i pričljiva
na način kako dijete shvata slobodu. Malobrojni moderni pjesnici za djecu
u Bosni i Hercegovini inspiriraju se nekim nadahnjujućim jezgrom, njihovo
je polazište iracionalno, za divno čudo djeca ipak pronalaze i alogičnosti
na način kako je samo njima svojstveno. U pripovijesti Ivane Brlić – Mažuranić
na pitanje da li bi uvijek ostao dijete, jedan dječak je odgovorio da
bi to značilo biti u istom razredu a oni to neće. To je samo isti oblik
težnja za nadvladavanjem sebe kakav jest. Po svojoj prirodi dijete je
optimistično, ali i u tome ima neke mjere, zavisi od života i situacije
u kojoj živi. Poslije trauma i svih zala što su u ovom agresivnom ratu
na Bosnu i Hercegovinu djeca proživjela, čudno odgovaraju na pitanje o
životu. To potvrđuje koliko je dječja duša osjetljiva i ranjiva, a pisac
za djecu treba da ima i to u vidu. Pojavili su se i neki pjesnici, a i
prozaisti i opisali tragiku djece, pisali priče o njihovom stradanju i
patnji, o njihovim mukama. Mislili su da će djeca prihvatiti tu svoju
realnost, priču o njima samima. Djecu to nije privuklo jer su rat doživjela.
SPECIFIČNOST DJEČJE KNJIŽEVNOSTI
Dječja književnost po svojoj prirodi ne daje odgovore na pitanja o smislu
našeg postojanja i to je razlog njenog zanemarivanja. Mi ovdje govorimo
o darovitim, istinskim piscima, čija su djela umjetnost. Takvi su ostali,
dok su drugi u većini njegovali nacionalne teme i glorificirali prošlost
i vremenom bili zaboravljeni. Slično je pisao i Oton Župančič mnogo godina
kasnije. Zastupao je gledište da najbolje djela za odrasle ne moraju,
a često i nisu najbolja za djecu, a svako dobro djelo za djecu je dobro
i za odrasle. U knjizi Les enfants Andre Maurois je isto pisao, mada drugim
riječima, da su djela za djecu jedino prava umjetnička djela, priznajući
na taj način da je i književnost za djecu umjetnost.
Djeci nije bitno da li je književnost dječja ili za djecu, nije bitno
da li je književnost ili nije, već da li govori njima prihvatljivim jezikom
i na umjetničkom nivou. Važno je da pisac polazi s pozicije djeteta, ako
to ne čini, ide ka cjelini svijeta i koristi se složenom tehnikom stvaranja.
Umjesto da otkriva svijet djetetu prihvatljivim mislima, pisac za odrasle
drugačijim postupkom opterećuje dijete do mjere da mu slika svijeta postaje
tamna. Takvo djelo postaje razumljivo samo čovjeku s iskustvom i širim
poznavanjem života. Svijet djetinjstva je toliko jednostavan, koliko i
složen. Ako pisac izgubi to iz vida, može mu se dogoditi da dijete udalji
od njegovog djela.
Postoje i takva književna djela pisana za djecu koja ih nisu prihvatila,
što ne znači da nisu umjetnički vrijedna ne zato što u njima nije svijet
djece, već zato što dijete još nije odraslo do potrebnog nivoa piščeve
misli. Pisac se mora kloniti pouka i tendencije, takva djela djeca ne
vole čitati, poruka i tendencija mora prirodno izvirati iz djela, ne smije
biti nametnuta.
Da bi bilo prihvatljivo, djela mora imati stilsku ljepotu, mora u njemu
biti i prava poezija, istinske mudrosti i istine, mora biti čarobno, prihvatljivo
kao bajka. Dijete voli saznati što je u svijetu koji ga okružuje i pokazuje
veliko interesovanje za svaku književnu riječ bilo proznu ili pjesničku.
Od djeteta ne možemo tražiti da se opredjeljuje prema vrijednostima, mada
ne možemo zaobilaziti njegovo mišljenje.
DJEČJI PISAC I NJEGOVO DJELO
U pripovijedanju pisac uzima građu iz života, on se odlučuje za oblast
koju dobro poznaje, za uočavanje karakterističnih detalja, dok pisac za
djecu polazi od djetinjstva, on može početi priču ili roman i o zbivanjima
iz života uopće, ali je vremenom sužava na uže područje vodeći računa
o moći djece i sposobnosti da razlikuje život o sebi i životu drugih o
kojima govori. Da bi neko napisao roman, priču ili pjesmu za djecu, bitno
je poznavati život djeteta.
Pripovjedač za djecu usmjeriće pažnju na fabuliranje. Na osnovu koncepta
ličnostima će dati uloge, zapravo ličnosti će objasniti kao zasebne individue.
Književno djelo za djecu se ograničava na nivo znanja i poznavanja života.
Umjesto da ulazi u složena psihološka stanja, pisac će drugim putem pomoću
jezika i lokalnih boja objasniti ličnosti i prikazati njihovo porijeklo
i socijalnu pripadnost.Poslužiće se takođe i žargonom, dijalekatskim riječima,
te riječima karakterističnim za zanimanje. Roman Družina Pere Kvržice
Mate Lovraka, na primjer, protiče u dijalogu glavne ličnosti i grupe dječaka.
Svaki se iskazuje riječima, te tako Lovrak profilira likove. Pisac se
samo povremeno upliće u radnju da pojasni zbivanje ili da ga usmjerava
ka toku glavne zamisli.
Različiti su oblici, vrste i forme književnosti za djecu: istorijski,
kritički i pedagoški. Pisac se odlučuje za forme koje im najviše odgovaraju,
bio to roman, pripovjetka, pjesma ili drama. Najrašireniji su ovi tipovi
romana: pustolovni, avanturistički, viteški, istorijski, a manje socijalni
i psihološki. Nisu zastupljeni ljubavni, satirički i prosvjetiteljski,realistički,
naturalistički i simbolički.
U romanima je u osnovi zbivanje, i to na fabularnoj osnovi. Sadržaj je
sveden na najbitniju okosnicu zbivanja i glavne motive. Na temelju fabule
izgrađuje se književni siže, koji je zbijen i motiviran sadržajem djela.
Motiv je tematski zaokružena građa. Proučavanje motiva je važno za razumijevanje
djela. Fabula je izgrađena iz događaja koje povezuje život junaka.
Među najpoznatijim piscima prvih decenija dvadesetog stoljeća bili su
Mark Twain, Molanar Ferenc, a na južnoslavenskom području hrvatski pisac
Mato Lovrak, i Slovenac Tone Seliškar. Fantazija, poetičnost, čudesnost,
neobičnost, slobodna igra maštanja, humor, neprilagođavanje moralističkim
uticajima u osnovi je poezije za djecu, znači sve ono u čemu se izražavajosš
nedefinirana izvorna nejasna želja djeteta.
Djetetu treba pružiti svježe istine koje sa strogom logikom ne moraju
biti u skladu, jer se djeca probijaju kroz stege i rešetke psihičke cenzure,
a to se sve uobličava u snu. Prava poezija poučava dijete ne poučavajući
ga, ona se ne smije spuštati na dječji nivo, nego se izdići do djetinjstva.
Važno je znati koja je leksika djetetu bliska, kojim će riječima izazvati
njegovu pažnju, kojim umjetničkim postupkom, melodijom i muzikom riječi.
Dijete ima moć opažanja, može pronicati u neke suštine svijeta, ako mu
ne bude data prihvatljiva vizija, i dalje će ostati na površini saznanja.
Zaokupljeno igrom i suženom moći poznavanja života neće ući u bit stvari.
U svijetu odraslih osjeća se kao malo dijete bez iskustva, ali ima i malih
ljudi koji znaju više od drugih i žele još više saznati.
Sve što je rečeno o velikoj i maloj književnosti ne treba shvatiti kao
da su oštrom linijom odvojene. U svjetskoj književnosti (na primjer, Jonathan
Swift Guliverova putovanja i Daniel Defoe Robinson Crusoe), postoje djela
koja su pisana za odrasle, a ostala su kao djela za djecu. Ivo Andrić
i Skender Kulenović nisu pisali za djecu, ali su njihove pripovjetke djeca
prihvatila, jer govore o njima. Iz Andrićevih saznaju o svojoj prirodi,
a iz Kulenovićevih o djetinjstvu. Djela raznih naroda za djecu imaju mnogo
toga osobenog i odgovaraju svim uzrastima što ih ova književnost postavlja,
ali književnost za djecu ima i neku svoju oznaku koju velika literatura
nema ili je nema u toj mjeri i na takav način kao literatura za djecu.
Djeci je potrebna i književnost drugih naroda, koja im postaje dragocjena
da upoznaju narode i ljude, njihovu istoriju i prošlost.
Samo manji broj djela ostane i književna istorija ih vrednuje, mnoga se
zaboravljaju. Mnogo šta se u međuvremenu promijenilo i takva djela ne
govore savremenom mladom čovjeku i zato nemaju važnost kao u vrijeme nastajanja.
DJEČJA KNJIŽEVNOST ILI KNJIŽEVNOST O DJECI?
Naziv "dječja književnost" više ističe pripadanje djeci u formalnom
smislu, ali ga mnogi odbacuju upravo zato što se može dvosmisleno tumačiti,
to jest kao književnost koja je pogodna ili namijenjena djeci i kao književnost
koju stvaraju sama djeca. Ta se dvosmislenost i ne osjeća tako upadljivo,
jer je rijedak slučaj da djeca stvaraju umjetničko djelo, mada je bilo
pojava da su se javljala i djeca sa literarnim sastavima u časopisima.
Termin "književnosti za djecu" nastao je upravo zato da se izbjegne
dvosmislenost i nesporazum u određivanju ove književnosti, mada nije sasvim
podesan zato što sadrži komponentu. Naziv dječja naginje ka autentičnosti
jedne književne oblasti književno – umjetničkog stvaralaštva. U upotrbi
je i naziv književnost o djeci za djela koja nisu namijenjena mladim čitaocima,
mada se bave njihovim životom i sudbinom. Mnoga takva djela suštinskije
izdražavaju njihovu prirodu od takozvanih pravnih ili čistih pisaca za
djecu.
DJEČJA POEZIJA
Za dječju poeziju ponekad se kaže da je infantilna jer se obraća nedoraslom
čovjeku. Kao takva, mora se koristiti mitemskim jezikom. To je prikraćeni
govor, koji se izražava u slikama i u kojem je racionalna smisaona sastojina
podvrgnuta igri privida, iluziji neosnovanosti. Pjesma za djecu se poigrava
smislom i stoga je najbliža dječjem načinu ponašanja. Pisanje za djecu
je čist estetski, stvaralački čin, koji je pribiližava nadrealnom. Pisanje
pjesama za djecu je putovanje u svijet nemogućeg, to je stvaranje utopijskog,
a nije ono što imenujemo avantura.
Pisati jednostavno, da to bude umjetnost, nije baš lahko. Naravno, svi
tako ne misle. Oton Župančić je pisao da nijedno djelo za odrasle nije
dovoljno dobro za djecu, dok je svako djelo za djecu dovoljno dobro za
odrasle. To je pisao pjesnik za djecu koji je to mogao shvatiti i osjetiti.
Poezija za djecu ne ide daleko od djetinjstva, od njihove unutarnje težnje
da spoznaju sebe i svijet oko sebe. Ne ide daleko od zavičaja, jer je
to mladom čovjeku blisko, a bliska mu je i ljubav prema zemlji.
Kad je riječ o poeziji o ratu kod nas, valja imati u vidu da djeca ne
žele da se bave tragikom, dosta im je rata koji su proživjeli. Neke zmelje
u kojima je književnost za djecu vrlo razvijena poslije drugog svjetskog
rata uopće nisu objavljivali takve knjige. Pisati o ratu znači govoriti
o suštini, što je van saznanja djece, a i nije neophodno, bolje je ostaviti
ih da sazru i da sami dođu do saznanja. Prihvatamo kao istinu vezu djece
i životinjskog svijeta, to nije ništa drugo do neko vraćanje naivnosti,
kao primitivnoj sferi koju su djeca davno nadvladala, mada je svijest
uvijekvuče ka izvorištu. U knjigama Branka Ćopića nema pjesme, bajke ni
šaljive priče bez životinja, bez staraca, bez biljki, to je kao nešto
spojeno, kao nešto što izvire jedno iz drugog.
Od svih lirskih pjesama najkasnije se pojavila ljubavna pjesma. Trebalo
je dugo vremena da se prihvati da i dijete osjeća ljubav koju ono izražava
na svoj način, da dijete proživljava i doživaljava osjećanje prema drugom
spolu. Djeca se brzo prihvatila zbirku Plavi čuperak Miroslava Antića.
Njegova zbirka je dugo čekala na objavljivanje, a kad se pojavila, bila
je rado čitana.
MODERNA DJEČJA PJESMA
Savremenu dječju pjesmu često nazivamo moderno, mada je i taj pojam nejasan.
Modernisti pišu u prvom licu, ispovijedaju svoje svjetove u dugim monolozima,
često bez socijalne i rodoljubive teme, lica dječaka nisu nacionalnim
bojama označena. Više ih od svega toga zanimaju egzotični krajevi, neki
fantastikom dokučeni svijet. Radoznali mladi čovjek se ne može zadovoljiti
samo igrom ili duhovitim pričama o nečemu što je plod izmišljanja i udaljeno
od realnosti. On hoće da živi u realnosti s književnošću, želi da sazna
sve što ga okružuje. Ne može se prihvatiti ni shvatanje da će dijete samo
spoznati svijet kad mu za to dođe vrijeme, a do toga vremena je dovoljna
samo igra. Njihova pjesma nije samo igra, već mu ona osim igre nudi i
cjelovitu sliku, predstavu, viziju svijeta.
Oni koji su pisali poeziju za djecu navodili su modernu dječju pjesmu
kao čudesni spreg muzike, finog besmisla, blistave kombinatorike, praskave
i stalno održavane humorne temperature. Ona ima u sebi nešto iz dječjeg
viđenja svijeta, dječjeg doživljavanja, njihovog nivoa saznanja poznavanja
ljudi i života.
Sve se riječi ne mogu dovesti u logičan sklad sa stvarnošću, jer je u
modernoj pjesmi sve iracionalno. Umjesto zbilje i logike, moderna pjesma
nudi smijeh. Upravo zato što je sloboda unutar dječjeg bića, što ga priroda
daruje obiljem mašte, dijete nema jasnu predstavu o tome da je ograničen
prostor njegovog kretanja, njegovog djelovanja, on je kao stanovnik svačije
i ničije zemlje.
Za doživljavanje poezije nisu bitne godine ni granice, pa ni određivanja
vremena, svako polazi od moći prihvatanja i od stepena saznanja.
TEORIJA IGRE, NONSENSNA PJESMA
Riječ nonsens je iz francuskog jezika, a znači bez smisla. Umjesto od
logike polazi od igre u kojoj ostvaruje neki smisao. U takvoj pjesmi je
neobičan spreg muzike i kombinacije riječi, puna je neobičnog, praskavog,
i zbunjujućeg humora.Da bi bio uspostavljen sistem "značenja",
treba posegnuti za iracionalnim i potražiti neki smisao, ako se ikako
može naći.
Nonsensna pjesma je na razmeđi sna i jave, istine i neistine. Pjesma nameće
potrebu traganja za nečim čega nema u uobičajenom smislu riječi, traganja
za nečim što je izvan zbilje.Nekim pjesnicima takva pjesma nije prihvatljiva
i tuđa. Udio mašte je u biti nonsensne pjesme, te fantazije i igre riječi,
igre jezika i u jeziku.
Lahko je objašnjiv pojam teorije igre i nonsensne pjesme, ali se u njenoj
primjeni javljaju problemi. Prije svega, kako shvatiti i ocijeniti poeziju
u kojoj teorija igra nije primjenljiva. Jezičke igre, istina, postižu
jezičke učinke, one mogu čak i da prozivedu jezik i da se poistovjećuju
s prouzročenim ljudskim odnosima da bi se na kraju sve svelo na to da
se riječi igraju s nama, a ne mi sa njima.
Činjenica je da djela postaju zanimljiva čim se oslobode gotovih ideja.
Pjesma je isključivo vezana za dijete i njegov položaj u svijetu. Objektivno
profilira svoj iskaz i postiže onu specifičnu aromu vlastite sintakse.
Valjalo bi obrazložiti po čemu je nonsensna pjesma Grigora Viteza, Zvonimira
Baloga ili Dušana Radovića samo zato što je u njoj fini besmisao bolja
i prihvatljivija od pjesme u kojoj ga nema. Da li njena novina i modernost
u tolikoj mjeri fetišiziraju da se zaboravlja na istorijske zakonitosti
razvitka literature? Kako prihvatiti da sopstveni fetiš postaje jedino
objektivan i opšćevažeći kriterij? Da li to znači da literatura za djecu
najvećeg broja pisaca konzervativna ili je teorija igra jedna od prolaznih
pojava koja nije sasvim prihvaćena.
Za nas je važno da pjesmi prilazimo kao umjetnici. Prihvatljiva nam je
i pjesma nastala u nonsensnu kao i van nje, bitno je da dokazuje istinu,
da otkriva život djeteta, da ga vodi do pune zrelosti.
Nonsensna pjesma je posve oslobođena naslijeđa i tradicije. U središtu
je dijete koje teži kao uvažavanju i poštovanju njegove ličnosti, njegova
iskustva. Krećući se na relacijama sna i nesna pjesma se održava isključivo
na tim osnovama.
Dušan Radović je začetnik moderne poezije za djecu, on je nametnuo prvu
poetičnost i novi stih. Uzeo je ono što je najvrednije u poeziji Jovana
Jovanovića-Zmaja ( razigranost, oplemenjenu didaktiku,fantastiku). Dušan
Radović i Grigor Vitez u većini pjesama su napisali ustaljeno shvatanje
da poezija za djecu mora imati epsko-lirki karakter, da mora biti pričica
u stihu. U pjesmi je normalno da vrabac računa, da žaba čita novine, da
životinje daju oglase u štampi, da ajkule puše na lulu itd. Pjesnik dodaje
svemu ljudske osobine, a dijete voli da se stavlja u položaju raznih stvari,
pojava i životinja, da ih oponaša, da se identificira sa njima.
HISTORIJSKI PREGLED DJEČJE KNJIŽEVNOSTI
Među prve dječje pisce historičari pominju zbirku o životinjama pod naslovom
Pančatantra, koju je napisao indijski mudrac Višnušarman. U staroj Grčkoj
su, takođe, bile popularne priče o životinjama i basne naročito Ezopove
(VI.st.prije naše ere) Homerova Ilijada i Odiseja su takođe bile pogodne
i cijenjene kao štivo za mlade. U starom Rimu je bila cijenjena Vergilijeva
Eneida. Pod uticaje i osloncem na antičku kulturu renesansa je razvijala
kult prirode, koju su pisci opisivali.
Veličala je radosti, njegovala tjelesne i duhovne ljepote. Pisci su doprinijeli
da se čovjek oslobodi stega koje su ga sputavale.
Romantičari su imali drugačiji odnos prema životu od prosvjetitelja i
znatno su doprinijeli razvitku dječije književnosti. Priroda, koja je
bila gotovo izuzta iz djela sada je jedna od čestih tema. Romantičari
su se okretali prošlom vremenu i egzotici. U doba romantizma osobito su
bili cijenjeni historijski romani. Čitaocima su bili zanimljivi, osobito
djeci zbog sadržine, ai načina prikazivanja historijskih događaja i vremena.
Nastali su prtežno na fantastičnoj podlozi.
Realizam je nastao kao reakcija na romantizam. Od kraja IX.st. javljala
se težnja da se stvarnost prikazuje istinito i bez uljepšavanja. Pisce
otada sve više privlači povijesna građa. U doba realizma procvjetala je
pripovjetka kao zaseban književni rod. Realisti su opisivali živote junaka,
a često su likovi bila djeca. Duboko su prodirali u suštinski život junaka,
osvjetljavajući ih i s psihološke strane. Kada je riječ o književnosti
za djecu, nastojali su da izraze njihova shvatanja i poglede na svijet.
Poslije realizma razvila se granična vrsta literature u kojoj su djeca
bila u centru događaja. Među najpoznatijim piscima bio je Mark Twain,
koji je napisao djela Doživljaji Toma Sojera, Doživljaji Haklberi Fina.
NAJZNAČAJNIJI PISCI U DJEČJOJ KNJIŽEVNOSTI
Kako smo rekli ima pisaca koji nisu svoja djela namijenili djeci, niti
su pisali za djecu, ali su njihova djela bila prihvaćena i rado čitana
među dječjom publikom. Oni koji se posebno ističu i koji zavrijeđuju svaku
pažnju, kako kod djece, tako i kod odrasle čitalačke publike su:
1) Umjetnička bajka
• Charles Perrault
• Braća Grimm
• Aleksandar Sergejevič Puškin
• Wilhelm Hauff
• Hans Ch
• Cristian Andersen
• Lewis Carol
2) Istočnjačka bajka
• Tisuću i jedna noć
3) Novi pisci bajki
• Ivana Brlić Mažuranić
• Vladimir Nazor
• Ahmet Hromadžić
• Svetlana Marković
• Sunčana Škrinjarić
4) Fantastična bajka
• Carlo Colodi
• Antonio de Saint Egzupety
• Ela Peroci
5) Basne
• Ezop
• La Fontaine Jean de
• Ivan Andrijevič Ephraim
6) Pjesnici
• Oton Župančič
• Grigor Vitez
• Ismet Bekrić
• Velimir Milošević
• Nasiha Kapidžić Hadžić
• Vidoje Podgorec
• Miroslav Antić
7) Moderni pjesnici
• Slavko Janevski
• Dušan radović
• Dane Zvajc
• Zvonimir Balog
• Džemaludin Latić
8) Pripovjedači
• Ivan Cankar
• Hamdija Mulić
• Branko Ćopić
• Ivo Andrić
• Edhem Mulabdić
• Skender Kulenović
• Advan Hozić
9) Realističke priče
• Slavko Kolar
• Šukrija Pandžo
• Alija H.Dubočanin
10) Priče o životinjama
• Jack London
11) Romani o djetinjstvu
• Mark Twain
• Ferenc Molnar
• Mato Lovrak
• Tone Seliškar
• Nusret Idrizović
• Ivan Kušan
12) Avanturistički roman
• Daniel Defoe
• Jonathan Swift
13) Naučno fantastični roman
• Jules Verne
ZAKLJUČAK
Književnost za djecu je bitna jer djeluje vaspitno, odgojno, i obogaćuje
unutarnji život djeteta. Polazi od tačke na kojoj se nalazi u psihološkom
i emocionalnom stanju. Na drugi način dijete ne bi moglo bogatiti svoja
saznanja. Forma i struktura ovakvih djela nagovještavaju slike kojima
može da struktuira svoje sanjarenje, da shvati kako mora savladati mnoge
prepreke, jer borba je suštinski dio ljudskog postojanja. Treba mu otkriti
čitav ljudski život. Djeca su naklonjena prema licima koja su na strani
dobra, koja uvijek čine dobro, bore se za istinu, i često se poistovjećuju
sa junacima priče. Upravo je to i bitno, jer u takvim godinama trebaju
naučiti šta su prave stvari u životu, kako čuvati dostojanstvo i pravdu,
kako da budu i ostanu pošteni i marljivi, a da zlo i nesreća uvijek dođu
onome ko je i činio loše stvari.
LITERATURA
1. Muris Idrizović, Književnost za djecu, Sarajevo, 1998.
2. Dalibor Cvitan, Antologija pjesništva za djecu, Zmajeve igre, Novi
Sad,1975.
3. Milan Crnković, Čarobni govor djetinjstva, Zagreb,1978.
4. Muris Idrizović, Književnost za djecu i omladinu, Svjetlost,1991.
5. Milovan Danojlić, Naivna pesma, Nolit,1976.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|