„AKO JEDNE ZIMSKE NOĆI NEKI PUTNIK“
– ITALO KALVINO
Roman „Ako jedne zimske noći neki putnik“ Itala Kalvina
dosljedno reprezentira poetiku postmodernog romana. U njemu se nude sve
mogućnosti kombinacije trivijalnog i visokog romana. Svi tehnički postupci
gradnje romana su povezani u neobičnu ironijsku strukturu romana koji
je sam po sebi središnja tema te ovaj roman postaje uzorkom takvog tipa
postmoderne proze u kojoj tehničko umijeće i sveobuhvatna ironija nadvladavaju
sve ostale karakteristike pripovjedne proze. Roman se sastoji od niza
prekinutih priča, a sve je uokvireno potragom likova nazvanih Čitatelj
i Čitateljica za nastavcima romana koji su počeli čitati. Počeci romana
odgovaraju različitim tipovima trivijalne proze, ali su uz to umetnuti
i opširni razgovori i rasprave o književnosti i o samom čitanju, što i
predstavlja to miješanje trivijalne i visoke književnosti. Problemi nastaju
kada trebamo odrediti tip pripovjedača. Ovdje pripovjedač ne pripada nijednoj
poznatoj podjeli pripovjedača. Imamo osjećaj kao da direktno nama neko
priča priču, budući da se pripovjedač na samom početku djela obraća čitatelju
u drugom licu.
Upravo počinješ da čitaš najnoviji roman Itala Kalvina „Ako jedne zimske
noći neki putnik“. Opusti se. Usredsredi se. Odagnaj svaku drugu misao.
Čitajući dalje djelo uviđamo da u romanu postoji lik kojeg pripovjedač
naziva Čitatelj, te da se zapravo njemu obraća. Kroz cijeli roman pripovjedač
kao da vodi dijalog sa likovima. Likovi i sve što se s njima događa kao
da nemaju veze sa pripovjedačem, kao da on uopće nema utjecaja na njihove
sudbine. On je tu samo da bi pričao priču, kao narator. U tome prepoznajemo
Barthesovu čuvenu tezu iz eseja Smrt Autora, u kojem se on suprotstavlja
onim shvaćanjima koji autoru pripisuju moć nad tekstom i koja pretpostavljaju
da je autor isključivi vlasnik teksta i izvor njegovih značenja. Prema
Barthesu, onaj koji sluša višeglasni govor teksta i koji razabira njegova
značenja je ustvari Čitatelj, stvarni i konačni vlasnik teksta. Uvodeći
u priču o Čitatelju i Čitateljici niz drugih prekinutih priča, narator
nastavlja da vodi dijalog sa Čitateljem. U svakoj od tih novih priča (Odlazeći
iz Malborka, Naginjući se sa strme obale, Bez straha od vetra i vrtoglavice
itd.) pripovjedač je jedan od likova, odnosno narator se javlja kao glavni
lik u svakoj od tih priča i ponovo se i iz tih priča obraća Čitatelju.
Dok smo se tako rvali, imao sam utisak da će se u toj bici dogoditi preobražaj
i da će se kada se budemo razdvojili on biti ja a ja on, ali možda tek
sada to mislim, ili si pak ti, Čitaoče, taj koji to misli, a ne ja...(Odlazeći
iz Malbroka)
Pripovjedač se ne predstavlja kao sveznajući u čijim su rukama svi konci
i od koga zavisi sudbina likova. Likovi su nezavisni, ostavljeno im je
da sami odlučuju o tome šta će misliti i kako će nešto uraditi, on se
ne upliće u njihove sudbine.
Složićeš se da je potrebna prilična doza nesmotrenosti da se čovek prepusti
nepouzdanim mehanizmima, neprecizno vođenim; a možda je to dokaz neke
nesavladive težnje za propuštanjem, vraćanjem unazad, detinjom nezavisnošću.
(Da li su to zapažanja o putovanju avionom ili o čitanju?)
Ništa nije završeno, niti definitivno. Sve je na čitatelju, i kao liku
i kao nekome ko čita roman. Narator je samo tu da vodi čitatelja, ne želi
mu ništa nametnuti nego samo ponuditi različite mogućnosti.
Čitaoče, suviše te slabo poznajem da bih mogao reći da li se kroz Univerzitet
krećeš s neusiljenim samopouzdanjem ili su pak davnašnje traume i životni
izbori učinili da tvoja suptilna i osjetljiva duša studentski univerzum
doživljava kao noćnu moru.
Kada je fabula u pitanju, od početka do kraja možemo samo pratiti „ljubavnu“
priču između Čitatelja i Čitateljice. Sve ostale priče su umetnute i nedovršene.
Predstavljuju određene tipove trivijalnih romana, prekidaju se baš na
najzanimljivijem mjestu. Uvodeće te priče koje pripadaju trivijalnoj književnosti,
autor zapravo ironizira sam postupak pisanja i stvaranja književnih djela
koja služe određenoj svrsi, ali tu ironiju treba prepoznati.
Bitna razlika između modernizma i postmodernizma, kaže Eco, je u tome
što u prvom slučaju onaj koji nije razumio igru morao je da odbaci cijelu
stvar, dok je u drugom dopustivo ne razumjeti igru i prihvatiti cijelu
stvar ozbiljno. Uvijek postoji neko ko ironičan govor shvata ozbiljno.
U tome je kvalitet i rizik ironije.
Ironičan je i sam završetak ovog romana. Priča o Čitatelju i Čitateljici
završava poput brojnih ljubavnih romana, sa sretnim krajem, čime parodira
te iste romane.
Sada ste muž i žena, Čitaoče i Čitateljko. U okrilju jednog velikog bračnog
kreveta odvijaju se vaša uporedna čitanja.
Ono što Liotar stavlja na vrh postmodernističke teorije jest samorefleksivni
poezis, stvaranje nečega u procesu koji nije nikada do kraja završen i
u potpunosti predstavljen. Postmodernističko u postmodernističkom tekstu
je ono nepredstavljivo.
Jedna od karakteristika postmodernističkih djela je i autorefleksivnost.
Takav slučaj je i s ovim djelom. Roman počinje tako što Čitatelj kupi
knjigu „Ako jedne zimske noći neki putnik“ Itala Kalvina, ali naiđe na
neku sasvim drugu priču koja se prekida i tako nekoliko puta, traži nezavršene
romane, ali ih ne pronalazi. To njegovo traženje je zapravo ovaj roman
„Ako jedne zimske noći neki putnik“ na kraju kojeg Čitatelj završava s
čitanjem tog istog romana. Okreće se pozornost sa modernističkih „velikih“
priča na samo stvaranje književnog djela, na sam taj proces u kome se
ne mora izreći nešto veliko. Postmodernistička književnost nije time opterećena.
Osim trivijalne književnosti, autor ironizira i visoku književnost. U
jednom dijelu knjige pisac visoke književnosti i pisac trivijalne književnosti
pokušavaju napisati roman koji bi se svidio djevojci koju gledaju kako
se sunča, no rukopisi se pomiješaju, a ona utvrđuje da su oni napisali
isti roman. Ovim postupkom se na svojevrstan način i ismijava stvaranje
onih pisaca koji svim silama žele da udovolje čitalačkoj publici, pa ispred
svih karakteristika jednog kvalitetnog književnog djela stavljaju tu karakteristiku
dopadljivosti čitateljstvu.
Možda žena koju posmatram kroz durbin zna šta to treba da napišem; ili
to ne zna, jer upravo od mene očekuje da napišem ono što ne zna; ali to
što ona sasvim izvesno zna jeste njeno čekanje, ona praznina koju treba
da ispune moje reči.
U djelo su umetnute i mnoge rasprave o književnosti, neki od njih su
i pravi mali eseji. Na jednom mjestu govori i o ulozi pisca u tumačenju
i samom čitanju djela i o poteškoćama oko isključivanja te njegove uloge
i posmatranja samo teksta.
Kako pobediti ne pisce nego ulogu pisca, ideju da iza svake knjige stoji
neko ko jemči za istinu tog sveta fantazmi i izmišljotina samo zato što
je u njega uložio sopstvenu istinu, što je samoga sebe poistovetio sa
tom konstrukcijom od reči?
Veza ovog teksta sa drugim tekstovima je o očigledna, jedna vrsta intertekstualnosti,
jer cijeli roman i jeste izgrađen na drugim tekstovima. Autor čak izmišlja
određena djela, jezike, odsjeke na univerzitetima kako bi izvori u djelu
bili što vjerodostojniji. Lik, Sajlas Flaneri, koji je pisac, i sam propituje
tu prepisivačku ulogu književnosti. Jedan roman započinje tako što prepisuje
pasuse iz romana Zločin i kazna. Također predstavlja i problem isticanja
samog pisca a ne njegovog djela. Djela japanskih anonimnih pisaca se prodaju
jedino kada na naslovnu stranu stave da je autor Sajlas Flaneri. Djelo
više i nije bitno, čitatelji ga ne posmatraju kritički. Samim tim što
ga je navodno napisao jedan proslavljeni pisac to djelo mora biti odlično.
I opet je to jedan od dokaza nemogućnosti od strane čitatelja da odvoje
tekst od autora.
Zašto je važno ime pisca na naslovnoj strani? Prenesimo se u mislima
u doba kroz tri hiljade godina. Ko zna imena kojih pisaca će se pamtiti.
Biće knjiga koje će ostati zapamćene, ali će se smatrati anonimnim delima
kao što je za nas Gilgameš; biće pisaca čije će ime biti slavno iako se
od njih neće sačuvati nijedan spis, kao što se to desilo sa Sokratom;
ili će možda sve preživele knjige biti pripisane jednom jedinom autoru,
kao što je Homer.
Ljubavna priča nije uvijek samo to, ljudi su previše složeni da bi njihovi
životi imali samo jednu svrhu. Kao društvena bića stupaju u kontakte i
odnose sa drugim osobama i iz toga uvijek proizilaze druge priče.
...na primer, susret dve osobe koji će postati sudbonosan za obe – treba
imati na umu da svaka od njih nosi sa sobom jedno tkanje od događaja,
okoline, ostalih osoba, i da će iz tog susreta proisteći neke druge priče
koje će se odvojiti od njihove zajedničke priče.
U djelu su spomenute i dvije struje u književnosti; ona koja smatra da
se književnim djelom izriču univerzalna apsolutna istine, a druga ističe
da takve istine i nema te da to i ne treba da je svrha književnosti.
Prvi veruju da među gomilom lažnih knjiga koje su preplavile svet treba
pronaći one malobrojne koje su nosioci jedne, možda čak i izvanljudske
i izvanzemaljske istine. Drugi pak smatraju da da kada je riječ o knjizi
jedino krivotvorenje, mistifikacija, smišljena laž predstavljaju apsolutne
vrednosti, istinu koja nije zagađena vladajućim pseudoistinama.
U izmjenama ovakvih malih eseja o književnosti i početaka trivijalnih
romana se nude sve moguće kombinacije trivijalne i visoke književnosti.
Ironija koja samu sebe ironizira okreće se tako u svojevrsnim beskrajnim
krugovima, ali pripovjedačeva vještina i izuzetna erudicija omogućuju
da se i takva igra ostvari kao cjelovito umjetničko djelo.
Tek odskora je postalo jasno – i na tome se u posljednje vrijeme sve
više insistira – da je taj dugo zanemarivani Čitalac u književnosti isto
toliko bitan koliko i Autor. Jer, ne samo da se književna djela pišu zato
da bi se čitala već ona i postoje u činu čitanja.
Likovi koji se pojavljuju u djelu su Čitatelj, Ljudmila, Lotarija, Irnerio.
To su psihemske narativne figure u ovom romanu. Oni nisu određeni nekim
pozitivnim ili negativnim karakteristikama, nisu prikazani ni kao loši
ni kao dobri ljudi. Sliku o njima možemo stvoriti samo na osnovu njihovog
čitanja, odnosno da li pripadaju skupini čitatelja ili nečitatelja koje
predstavljaju sociemske narativne figure u tekstu. O likovima koji se
pojavljuju u počecima romana koji se prekidaju ne možemo niti stvoriti
potpunu sliku jer je sam roman prekinut na mjestu zapleta. Ipak su najupečatljiviji
likovi koji se javljaju u okvirnoj priči o Čitatelju i potrazi za knjigama.
Autor nam kroz ova četiri lika pruža sliku o različitim vrstama čitatelja,
a samim time imamo i različite interpretacije, analize i poglede na pojedina
djela.
Jedna od karakteristika postmoderne književnosti jeste spoznaja razlike,
stvaranje spoznaje o jednom na osnovu spoznaje o drugom. Ono što je suprotno
od nas uslovljava postojanje našeg identiteta. Upravo na ovakvoj osnovi
su prikazani različiti tipovi čitatelja. I Lotarija i Ljudmila su čitateljice,
ali se njihovo čitanje i samo doživljavanje knjiga razlikuje. Ljudmila
je čitateljica koja uživa u čitanju, kojoj čitanje prije svega predstavlja
uživanje, a prema njoj svrha neke dobre knjige je da je začudi, da uspije
uzbuditi njena čula, pokrenuti njene emocije i naučiti je nečemu što dotad
nije znala.
Roman koji bih u ovom momentu najviše volela da čitam – obrazlaže Ljudmola
– morao bi svoju pokretačku snagu crpsti isključivo iz želje da nešto
ispriča, da nadoveže priču na priču, ne težeći da nametne neku svoju viziju
sveta, već samo da ti dopusti da prisustvuješ njegovom narastanju...
U tome se odmah slažeš s njom: ostavivši za leđima stranice raščerečene
intelektualnom analizom, maštaš da se ponovo srodiš s onim prirodnim čitalačkim
stanjem, nevinim, primitivnim.
Lotarija je sasvim suprotna njoj. Za nju je Ljudmilino čitanje bez svrhe
i značaja.
Ljudmila čita roman za romanom, ali nikada ne fokusira problem. Ja mislim
da je to jedno veliko gubljenje vremena.
Da bi čitanje uopće vrijedilo potrebno je promišljati i pronalaziti ključna
pitanja čijim se razrješavanjem književno djelo bavi. Sajlas Flaneri smatra
da Lotarija savjesno čita knjige ali da ih čita samo da bi u njima našla
ono u šta je već bila uvjerena i prije nego ih je pročitala. On od čitatelja
očekuje da u njegovim djelima otkrivaju i nešto što on sam ne zna, a to
mogu samo oni koji smatraju da u djelima trebaju tražiti nešto što već
ne znaju. Zbog toga je za njega Ljudmila predstavljala idealnu čitateljicu.
Tu se otvara diskusija. Događaji, likovi, ambijenti, osećanja, gurnuti
su u stranu kako bi ostavili mesta opštim pojmovima.
Čitatelj je taj koji objedinjuje karakteristike i Lotarijinog i Ljudmilinog
tipa čitanja. On pokušava balansirati između impresionističkog i intelektualističkog
čitanja. Čitanje ne bi trebalo da bude ni puko doživljavanje djela niti
analiza djela koja uništava samu draž čitanja i uživanje u djelu. Suprotnost
čitanju je nečitanje, a ono se ovdje ogleda u liku Irneria. Samo čitanje
i postoji, uslovljeno je postojanjem nečitatelja. Irnerio ne mrzi knjige,
štaviše od njih pravi jedan drugi vid umjetnosti. On ih samo ne čita.
Meni ne smeta kad ona čita – kaže Irnerio. – Osim toga oni koji čitaju
knjige su potrebni, zar ne? Tako barem mogu da budem siguran da ne moram
ja da ih čitam.
Iako ga Autor napiše, djelo ne postoji dok ne postoji Čitatelj koji ga
čita. A spoznati samog Čitatelja možemo samo ako ga posmatramo u opreci
sa svojom suprotnošću, Nečitateljem.
IZVOR
Kalvino, Italo, Ako jedne zimske noći neki putnik, Plato, Beograd,
2001.
LITERATURA
1. Solar, Milivoj: Savremena svjetska književnost, Zagreb, 1990.
2. Lešić, Zdenko: Uvod u teoriju književnosti, Sarajevo,
3. Lešić, Zdenko i grupa autora: Suvremena tumačenja književnosti i
književnokritičko
naslijeđe XX stoljeća, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2006.
4. Lyotard, Jean-Francois, Postmoderno stanje, Ibis grafika, Zagreb,
2005.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi seminarski
rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|