Biografija i pjesništvo Jure Kaštelana
Jure
Kaštelan je rođen 18. prosinca 1919. godine u Zakučcu, blizu
Omiša, u Poljičkoj kneževini. Odrastao je u siromašnoj, seljačkoj obitelji,
a osnovno školovanje započeo je u negdašnjem glagoljaškom sjemeništu
na Priku, a završio u Gatima. Uz pomoć strica don Stipe Kaštelana, povjesničara
i autora dramske trilogije o poljičkoj prošlosti, upisao se 1930. godine
u Dijecezensko sjemenište u Splitu. No, 1936. godine napustio je sjemenište
i upisao sedmi razred Državne klasične gimnazije u Splitu, gdje je završio
osmi razred i položio maturu 1938. godine. Za vrijeme gimnazijskog školovanja
bio je aktivni član literarne grupe "Natko Nodilo" i glavni
urednik časopisa "Sjeme". Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
upisao je tzv. šesnaestu grupu predmeta, koja je obuhvaćala povijest
južnoslavenske književnosti, usporednu književnost s teorijom književnosti,
hrvatski jezik sa staroslovenskim, narodnu povijest, francuski i ruski
jezik. Za vrijeme studija nekoliko puta je bio uhićen zbog sudjelovanja
u antirežimskim demonstracijama. Tih godina bio je član "Svjetlosti",
opozicijskog studentskog društva. Od 1935. do 1940. godine objavio je
književne i kritičke radove u "Jadranskoj vili", "Omladini",
"Hrvatskoj smotri", "Jadranskom dnevniku", "Novom
dobu", "Sjemenu", "Hrvatskoj reviji" i "Jadranskoj
straži".
U vlastitoj nakladi, izdao je 1940. godine prvu zbirku pjesama "Crveni
konj", s likovnim ilustracijama Ede Murtića. Tadašnja vlast je
zaplijenila i uništava čitavu nakladu, a ostalo je svega nekoliko primjeraka.
(Na primjerku Nacionalne i sveučilišne knjižnice otisnuto je velikim
slovima: zabranjeno.) Mladi Kaštelan počeo je kao nadrealist. Pjesme
u knjizi "Crveni konj" nadahnute su, ponajviše, poezijom Oskara
Daviča i Rade Drainca.
Već u prvoj zbirci pjesama služi se tzv. govorom kolektiva i poziva
na otpor, revoluciju, u pjesmama progovara Kaštelanov
osebujni stil, s elementima slobodnog stiha, narodne osmeračke lirike.
Iz zbirke "Crveni konj" posebno se izdvajaju pjesme: "Dinamit",
"Crveni konj", "Predosjećaj jeseni na velegradskom pločniku",
"Jablani". Motivi su mahom uzeti iz rodnog kraja, a teme iz
ratnog i socijalnog pejzaža.
Na studentskim izborima 1941. godine Kaštelan je nosio listu naprednih
studenata Filozofskog fakulteta. Neposredno nakon napada na Jugoslaviju
prekinuo je studij i otišao u rodni Zakučac, a zatim u Split, gdje se
uključio u ilegalni rad. Početkom listopada 1942. godine otišao je u
partizane,a u NOB-u radio je kao omladinski rukovodilac. Kako je zbog
rata morao prekinuti studij, diplomirao je 1949. godine, a 1950. godine
postao je asistent na Filozofskom fakultetu. Te godine priredio je za
tisak "Rukovete", prvu poslijeratnu zbirku pjesama Tina Ujevića.
U izdanju izdavačke kuće "Zora" a nakon pauze od deset godina,
izašla mu je zbirka pjesama "Pijetao na krovu". U njoj pjeva
o ratnim doživljajima, poslijeratnoj izgradnji i socijalizmu. Jure Kaštelan
ispisao je niz predivnih stihova o slobodi, domovini, partiji i Titu.
Pet pjesama pod nazivom "Pjesme o mojoj zemlji" potvrđuju
Kaštelanovu vjernost ideji socijalizma i jugoslavenskog zajedništva.
Poznata je i "Pjesma o Titu", u kojoj je Tito personifikacija
vrijednosti slobode i pravde. Za Kaštelana Tito
je prvo čovjek a onda drug i vođa. Cijela pjesma diše jednostavnošću.
Naravno, središnje mjesto u zbirci zauzima čuvena poema "Tifusari",
napisana u šest dijelova. U njoj se osjeti nemali utjecaj Ivana Gorana
Kovačića, koga je Jure Kaštelan iznimno volio.
Mada je pisao i "angažiranu" poeziju, Jure Kaštelan nije robovao
socrealizmu. Naprotiv, bio je otvoren i za druge umjetničke pravce.
Tako, na primjer, 1951. godine radi na osnivanju likovne grupe EXAT,
koja će zagovarati legitimni status moderne i apstraktne
umjetnosti. Kaštelan piše 1953. godine i predgovor za prvu izložbu EXAT-a:
"Biti umjetnik znači stvarati, a ne oponašati, a ne povoditi se.
Kako savladati tradiciju? Svejedno je kako i kojim sredstvima. Nema
pravila." Upravo to, da "nema pravila" vrijedit će i
za njegovu poeziju, koja s objavljivanjem zbirke "Biti ili ne"
(zbirku je likovno opremio Ivan Picelj, središnja ličnost EXAT-a), odlazi
u vode modernizma. Iz te zbirke treba posebno izdvojiti pjesme: "Tvrđava
koja se ne predaje", "Salut et fraternite", "Konjic
bez konjika", "Uspomeni Ivana Gorana Kovačića" i "Jadikovka
kamena".
Jure Kaštelan je 1950. godine doktorirao na Filozofskom fakultetu na
temu "Lirika A.G. Matoša". Godinu dana poslije objavio je
svoju četvrtu knjigu pjesama "Malo kamena i puno snova", koja
je kvalitativno drugačija od prijašnjih. Zbirku otvara eksplikativnom
pjesmom "Najezda slika". S vremenom, Kaštelan sve više tone
u mitsko. Distancira se od prostora i vremena. Nova pjesma "Kradljivci"
sada se mogla usporediti s nekadašnjom "Jadikovkom kamena".
Pjesnik je svjestan utjecaja prirode, vanjskog svijeta, na čovjeka pojedinca.
Od 1956. do 1958. godine, Kaštelan je rektor hrvatskog jezika na Sorboni.
U Parizu se vjenčao s dramskom umjetnicom Nadom Subotić, s kojom je
imao kćer Ladu. Na Filozofskom fakultetu promoviran je 1961. godine
u docenta, a iste godine izabran je i za izvanrednog člana JAZU. S Bonaventurom
Dudom, glavni je urednik kapitalnog izdanja Biblije, prevedene na suvremeni
hrvatski književni jezik. "Biblija je najčitanija i najviše prevođena
knjiga koju je dao stvaralački genij čovječanstva... Svaki novi prijevod
Biblije znači
kulturni događaj za narod i sredinu u kojoj se javlja.", napisao
je u predgovoru. U prosincu 1972. godine postaje izvanredni profesor,
a 1976. godine dobiva status redovnog profesora. Te mu godine izlazi
i zbirka pjesama "Divlje oko". Kao već zreli pjesnik, Kaštelan
uvelike mijenja stil. Njegova poezija je otada simbolička i mitološka.
Njegove pjesme su više intelektualne i hermetičke. Sve veću pažnju poklanja
jeziku. Kaštelan je sve više gradio pjesme i na biblijskim motivima
na što je vjerojatno utjecao rad na Bibliji i povratak vlastitoj tradiciji
(vrijeme studiranja na Dijecezenskom sjemeništu).
"Ako bismo ukratko htjeli reći smisao i značenje pjesničkog djela
Jure Kaštelana, valjalo bi prvenstveno istaknuti kako je on umio u svome
djelu spojiti običajno i moderno, mirnodopsko i ratno vrijeme, domaću
sredinu i univerzalni osjećaj svijeta, male, neznatne stvari i velike
misli o ljudskom putu, svijet sna i zbilje, ljubav i napast smrti, ladanjsku
lagodu i trpnju, ono crno u ljudima svoga vremena, ali i ono svjetlosno
nad tim crnim." Šime Vučetić.
Jure Kaštelan je, pored pisanja poezije, pisao i drame i eseje. Najpoznatija
njegova drama je "Pijesak i pjena - Igre i dijalog s nepoznatim".
Od eseja valja izdvojiti: "Goran i Dante", "Mozaik o
Murtiću", "O Poljičkoj republici", "O narodnoj pjesmi,
hajducima i ratnicima". Prevodio je s francuskog, makedonskog,
španjolskog, grčkog, ruskog, češkog i talijanskog jezika. Tako je, između
ostalog, preveo "Makedonske narodne pjesme", "Muhe"
(Jean Paul Sartre), "Maskaradu" (Mihail Jurjević Ljermontov),
"Ciganjski romansijero" (Frederico Garcia Lorca).
Od 1979. godine bio je redovni član JAZU. Umirovljen je na mjestu šefa
katedre za teoriju književnosti 1980. godine, a po njegovom izboru,
naslijedio ga je dr. Ante Stamać. Jure Kaštelan je skromno i samozatajno
živio do smrti. Umro je u sedamdesetprvoj godini života. Sahranjen je
samo u prisustvu užeg kruga obitelji, jednostavno, pirandelovski. Obred
pokopa obavio je prof. dr. Bonaventura Duda s još jednim svećenikom.
Komemoracija koja je bila zakazana u Saboru Hrvatske nije održana, jer
se navodno nije moglo naći govornika.
Zbirke:
• "Crveni konj",
• "Pijetao na krovu",
• "Biti ili ne",
• "Malo kamena i puno snova",
• "Divlje oko",
• "Čudo i smrt"
Interpretacija poeme Tifusari
Poema realno prikazuje događaj, a fabula je organizirana na način koji
se može protumačiti kao koračanje na smrt bolesnog čovjeka - tifusara
u koloni sebi sličnih. Poema je napisana kao predsmrtni govor, a iz
nje se vidi težina opstanka. Sastoji se od šest dijelova, ali provodni
motiv se vidi odmah na početku. Pjesnik u poemi koristi tri vrste zbilje,
tj. aktualnu zbilju, prošlosnu zbilju i vizijsku zbilju.
Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti. Smrt
su stope moje.
Smrt do smrti. Smrt do smrti. Smrt su stope moje.
Svaka ide
svome grobu.
Svaka ide svome grobu
ko izvori
svome
moru.
Svaka ide svome grobu.
U prvom dijelu »Tifusara« pjesnik počinje od sebe, poistovjećuje svoje
stope sa smrću, svaki korak prikazuje kao približavanje smrti. U cijelom
prvom dijelu veoma je jaka aliteracija glasa s; ponajprije jer se nalazi
na početku riječi; Ova aliteracija djeluje kao unutarnja motivacija:
povezuje u motivirani niz, izjednačava sve riječi koje sadrže ovaj glas,
pokazuje njihove nužne, prirodne veze: stope, snijeg, smrt, svaka, svome;
jasno je da ova aliteracija svojom materijalnošću samo potvrđuje očite
uzročno-posljedične veze; aliteracija glasa s svojom sve se odvija u
pulsiranju, širenju i sužavanju pažnje: od opisa (Brojim stope na bijelu
snijegu) do sažimanja (Smrt do smrti), pa opet do objašnjavanja (Smrt
su stope moje); sve su to jednaki sadržaji,
ponavljanja, a u svim se ponavljanjima ponavlja i glas s .
Ovu aliteraciju možemo promatrati kao onomatopeju, pjesničku onomatopeju
škripanja snijega ili fijuka vjetra, jer upravo su takve akustičke i
auditivne karakteristike glasa s; također, ovu aliteraciju možemo promatrati
i kao metaforu: glas s najviši je glas ljudskog govora; ljudi su u mogućnosti
čuti samo još malo više zvukove, pa bi se taj s mogao raspoznati kao
neka granica, u ovom slučaju granica života i smrti. I cijela poema
»Tifusari« kretanje je granicom između života i smrti, između patnje
i nade što je jako dobro sadržano u samom tom glasu s.
I tako se može reći da je ovom aliteracijom sve rečeno: ona sadrži
sve suprotnosti »Tifusara«; ovo glasovno ponavljanje sadrži sva druga
ponavljanja; čitava pjesma izvire iz ove aliteracije; čitava se pjesma
slijeva u ovu aliteraciju, i samom svojom graničnošću otvara mogućnosti
za nemoguće: za nadu, sreću, ljepotu. Pročitamo li samo prvi dio »Tifusara«,
teško ćemo doći do ovakve interpretacije aliteracije glasa s; ali, kako
je pjesma neprestano vraćanje na već pročitano, ovakvi sadržaji aliteracije
izviru iz čitave pjesme, a nalaze potvrdu, između ostalog, i u samim
obilježjima glasa s.. Ali, usprkos tome što su u prvom dijelu sadržani
tamni sadržaji, na kraju se pojavljuje more, koje je i izvor života,
ono je i suprotnost grobu: ono je nada koja se javlja u krajnjoj ljudskoj
patnji.
Hoće li ikad ovom stazom proći nebo široko,
oko puno sreće?
Da li će briznuti frule i izvori i cvrkutati jutra u proljeće?
Drugi dio poeme sadrži aliteraciju glasa r: proći, široko, sreće, briznuti,
frule, izvori, jutra, proljeće. Doduše, sve je u obliku pitanja, nesigurno
je, ali se mogućnost ipak otvara: izvori se opet javljaju, ali to više
nisu stope koje idu svome grobu, to su izvori života, cvrkutanja, proljeća.
Jasno je da zlo nije poraženo, usprkos aliteraciji koja se jasno usmjerava
prema vedrim sadržajima. O tome govori i zlokobna aliteracija glasa
s u drugoj strofi drugog dijela: stope, ostati, prkositi, utisnute,
snijegovi, zamesti. Osim ove aliteracije »Tifusara« izrijekom se ponavljaju
stope i snijeg, i sve to zapravo ponavlja prvi dio. Ipak, i ova se strofa
ostvaruje kao pitanje, i to ublažava povezanost s prvim dijelom.
Hoće li stope ostati na zemlji
i prkositi krvlju utisnute ili će snjegovi u mrkloj tišini zamesti riječi,
tragove i pute?
Stope se javljaju i kasnije, u petom dijelu pjesme; uz njih se javlja
i aliteracija glasa s, ali opći kontekst pokazuje drugo, svjetlije lice
aliteracije glasa s.
Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste?
U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda,
sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.
Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,
hoćeš li umirući živu ljubav dati
što prkosi smrti i čelik prelama?
Hoćeš li umirući živu ljubav dati
što u svakom srcu iznova se rađa,
hoćeš li glasom zore u noći zapjevati?
Ako panem u mraku, prenesi živima pozdrav,
prenesi od groba do srca,
pronesi kroz tminu pjesmu što ne gine: sloboda, sloboda.
U ovim strofama se uspostavljaju jasne veze s ključnim temama Kaštelanovog
pjesništva. Ali, ovim se vezama i ponavlja granična vrijednost aliteracije
glasa s: hod između života i smrti, između zore i
noći, između pjesme i tmine.
Na početku trećeg dijela javlja se jaka aliteracija glasa v:
Vijavica. Vjetar vije.
Čovjeka ni vuka nije.
- Ognja, ognja -kosti vrište.
- Zvijezde, zvijezde -oko ište.
Idem nijem u koloni. (...)
Ne zbori noć. Tišina bez utvara. Nijemo bez glasa u meni
mrtvac progovara.
Nijemost i tišina jasno se vezuju uz smrt; ali dalje tu je i majka,
izvor života, koja i crnu boju pretvara u život, u san.
Ne zbori noć.
To majka ruke nad mojim snom
nad svojim sinom savija
i njena crna crna kosa ko san
na mojem čelu klija.
I opet se javlja aliteracija glasa s; ona vezuje san, sina i crnu kosu
majke. I tako se aliteracija glasa s potvrđuje kao ključna glasovna
veza u »Tifusarima«: to je veza života i smrti, patnje i nade, govora
i tišine. U neprestanoj pulsaciji čas dominira jedna čas druga suprotnost,
i one se u pjesmi vezuju u neraskidivo jedinstvo; a to materijalno pokazuje/dokazuje
upravo aliteracija glasa s.
U »Tifusarima« su jasno odijeljena dva osnovna ritma: slobodnog i vezanog
stiha. Slobodni je stih u dijelovima koji izravno
govore o ljudskoj patnji (1, 3, 4); vezani je stih u dijelovima u kojima
se rađa nada, vjera da postoji i nešto drugo osim patnje i smrti (2,
5).
Usporedimo li prvi dio pjesme s drugim, suprotnost između slobodnog
i vezanog stiha je očita. Prvi dio ima stihove posve nejednake dužine;
strofe su također nejednake veličine, nema rime, ali postoje brojna
ponavljanja (glasova, riječi, rečenica), koji ipak u nekoj mjeri daju
ritmičnost. Drugi je dio pisan u pravilnim jedanaestercima (tek jedan
stih ima dvanaest slogova) u dvije strofe od po četiri stiha s isprekidanom
(unakrižnom) rimom. U posljednjem, šestom dijelu susreću se, preklapaju
se dva ritma: onaj slobodnog i onaj vezanog stiha što povezuje i objedinjuje
cijelu poemu u jedno. Kako su »Tifusari« građeni brojnim ponavljanjima,
oni su zapravo ciklička pjesma, koja nema kraja: sve se ponavlja, sve
se vraća na početak. Gotovo da bi pjesma trebala završiti ponavljanjem
prvog dijela. Upravo zato zanimljivo je pogledati posljednju strofu.
Korak po korak.
Smrt u jarak baci čovjeka i konja.
Za me nema zore,
ali i u smrti mi smo partizani
i naši mrtvi još se jače bore.
Tvrđava koja se ne predaje i Bolesnik u poslijepodne
Tvrđava koja se ne predaje
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.
Nevidljivi bedemi sazidani od rana.
Uspavankom odolijevam najezdama.
Preobražen u oklopu sna.
Na svim kulama bdiju izvidnice,
a na obali skrivene brodice od trske i tamarisa.
Vjetrokazi gledaju gvozdene daleke vojske gdje bruse strelice,
uljem mažu bedra i mišiće i propinju se na zlim konjima od kositra i
vatre.
Mostovi su dignuti i neodoljiva brzica brani prilaze.
A u svitanje nestaju mjesec i javlja se nepomućeno sunce.
Ja sam tvrđava koja se ne predaje.
Ne predaju se mrtvi u brzom letu.
Ne predaju se živi s draguljima očiju.
Utvrde se predaju, ali ne ove od sna.
Same se daju i same otimaju.
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca.
Bolesnik u poslijepodne
Danas su prozirne i blijede moje ruke.
Zašto ih nitko ne obraduje?
Nebo je upljuvak što nas truje, u nama je dosada i smrt.
U kostima se miču stare slike i kisnu crne krošnje u djetinjstvu gledane.
U nama plaču
uspomene.
Odletio sam iz tijela na krilima goluba.
U naslonjaču
sjedi
lešina.
Mrtvaci s nama govore po naborima zida.
Prozori su putovi u nebo.
Prozori su tajne u nama.
Interpretacija pjesama „Tvrđava koja se ne predaje" i „Bolesnik
u poslijepodne"
Nakon pročitane pjesme „Tvrđava koja se ne predaje" prvo se postavlja
pitanje : Tko se to ne predaje? Ova je Kaštelanova pjesma po svemu zagonetna,
a odgovoriti na ovo pitanje značilo bi riješiti zagonetku. U prvom stihu
taj netko poistovjećen je s tvrđavom, pa se kroz čitavu pjesmu provlači
kao sinonim za tvrđavu. Takvu potvrdu nalazimo u samoj pjesmi: nakon
prvog stiha (koji se ujedno nameće i kao glavni stih), ne vrši se usporedba
s tvrđavom, nego se govori kako taj netko stvarno je tvrđava, iako nam
je kao čitateljima jasno da se govoreći o tvrđavi koja se ne predaje
ne govori o tvrđavi nego o čovjeku određenih načela. S obzirom da je
pjesma naslovljena prema petnaestom stihu Tvrđava koja se ne predaje,
a njome dominira početni, još jednom ponovljeni i opet završni stih
Ja sam tvrđava sa jedinom zastavom srca mišljenja su podijeljena oko
određivanja njezinog značenja. Uz to se nameće i stih Utvrde se predaju,
ali ne ova od sna, tako da su mnogi skloni tvrđavu o kojoj se u pjesmi
govori povezati s pjesnicima, jer se i pjesnici ograđuju od svijeta
u neosvojive tvrđave od sna i mašte. To nam daje naslutiti kako se u
pjesmi radi o borbi protiv režima i ukupnog poretka u kojem se pjesnik
nalazi. Pjesma je pisana slobodnim stihom, u jednoj strofi sa 21 stihom,
a 22. stih je ponavljanje prvog.
„ Bolesnik u poslijepodne" je potresna pjesma u kojoj pjesnik opisuje
samoću i patnju bolesnika na umoru. Naslov pjesme označava u kojoj je
fazi bolestan čovjek, a vidljiva je usporedba ljudskog života s jednim
danom. Kroz pjesmu je provedeno pitanje bolesnika zašto je sam, prikazuje
sjećanje na prošle dane prožeto tugom i trenutnom situacijom. Pjesma
se može podijeliti na dva dijela: na život i smrt. Prvih je pet strofa
priča živog čovjeka, a od šeste do desete strofe kao da priča umrla
osoba. Pjesma je pisana slobodnim stihom, u deset strofa, sa po jednim
dva ili tri stiha.
Zaključak
Jure Kaštelan se nameće kao pjesnik izrazitih mogućnosti i jakih slika
koje ostavljaju snažan dojam na čitatelja. Kroz prikaz Kaštelanovog
rada i života vidljiva je kompleksnost kojom odiše kao pjesnik. Skrivena
značenja i povezanost naizgled nabacanih elemenata nakon pomnijeg promatranja
stvaraju potpuno koherentnu sliku i čitatelju sasvim jasan prikaz što
je pjesnik u određenom trenutku osjećao ili htio reći. Potresne ratne
slike su dio Kaštelanovog pjesništva koje svojom težinom samo doprinose
važnosti Kaštelanovog stvaranja i same njegove pojave za hratsku književnost.
Poema „Tifusari", te pjesme „Tvrđava koja se ne predaje" i
„Bolesnik u poslijepodne" obrađene u ovom radu daju samo dio cjelokupne
slike jednog izrazito posebnog pjesnika, no unatoč tome vrlo dobro prikazuju
njegov stil i način na koji oblikuje svoja djela, te ostavljaju dojam
uspješno izvedenih djela u hrvatskoj književnosti.
Literatura: