VLAK U SNIJEGU – Mato Lovrak
MATO LOVRAK
Mato
Lovrak je rođen 8. ožujka 1899. godine u
Velikom Grđevcu. Pohađao je nižu bjelovarsku gimnaziju, u kojoj je
jednu godinu ponavljao zbog negativne ocjene iz hrvatskog. Potom je završio
učiteljsku školu u Zagrebu i 35 godina radio kao učitelj u selima i gradićima
sjeverozapadne Hrvatske.
Ne čudi stoga što su glavni likovi njegovih romana djeca, a sredine seoske.
Počeo je pisati u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, kada u hrvatskoj
književnosti prevladavaju realističke stilske tendencije, i to novele
za odrasle. Mato Lovrak pripadao je onoj skupini književnika koji su socijalna
načela držali važnijim mjerilima vrijednosti književnoga djela nego estetska.
U Zagrebu je završio učiteljsku školu. Kao učitelj službovao je u raznim
mjestima u Hrvatskoj (Kutini, Velikom Grđevcu, Velikim Zdencima i Zagrebu).
Umro je 13. ožujka 1974. godine u Zagrebu.
Mato Lovrak je pisac hrvatske dječje realistične pripovijetke i dječjeg
realističnog romana: "Slatki potok i druge priče za djecu"
(Božićni dar) 1930. g, "Djeca Velikog sela" (kasnije
"Vlak u snijegu") 1933. g, "Družba Pere Kvržice"
1933. g, "Prijatelji" 1946. g, "Divlji dječak"
1952. g, "Anka Brazilijanka" 1956. g. i drugi. Najpoznatija
Lovrakova djela su "Vlak u snijegu" i "Družba
Pere Kvržice". Ova dva romana snimljena su i kao dječji filmovi.
"Vlak u snijegu" preveden je na njemački, mađarski, makedonski,
poljski, češki i slovenski jezik. "Družba Pere Kvržice" prevedena
je na esperanto - Đurđevac 1998.g.
U djelima Mate Lovraka nalazimo ljubav za djecu, osjećaj za ljepotu prirode
i težnju za socijalnom pravdom. Mato Lovrak, od nekih zanemaren ili nedovoljno
vrednovan pisac, desetljećima je nezaobilazno ime školske lektire. Njegova
su najvažnija djela tiskana u velikim nakladama. Mato Lovrak pripadao
je onoj skupini književnika koji su socijalna načela držali važnijim mjerilima
vrijednosti književnoga djela nego estetska.
Godine 1933. objavio je dva svoja najbolja romana, od 20-tak koliko ih
je napisao. Riječ je o Djeci Velikog Sela romanu kojemu je kasnije dao
naslov Vlak u snijegu i Družbi Peri Kvržice. U njima se djeca, pod prevladavajućom
idejom kolektivizacije, udružuju da bi učinila neko dobro. Svladavajući
teškoće, unutrašnje i vanjske otpore, družba se zajedničkim djelovanjem
potvrđuje i moralno. Lovrak je svoju poetiku utemeljio na konvencionalnim
sredstvima. Fabule su utemeljene na životnoj zbilji i ukorijenjene u realnost
dječjeg svijeta, s naglašenim socijalnim, humanističkim i optimističnim
odrednicama. Rečenica mu je kratka, jezik jednostavan i usklađen s dječjom
vizijom svijeta. Nije stoga čudno što su ta dva romana postala i vrlo
dobra filmska ostvarenja, a u hrvatsku su književnost za djecu unijela
nov model romana kakav najmlađi i danas rado čitaju.
UVOD
Da bi napisao neko djelo za djecu, pisac prethodno studira život, poznaje
ljude, odabira lica, poznaje njihove karakteristike. Potrebno je više
ličnosti da bi dakvo djelo bilo zanimljivije.
Obično u tim djelima pisac opisuje djetinjstvo. Da bi neko napisao roman
ili priču ili pjesmu mora poznavati život djeteta. Djelo mora imati stilsku
ljepotu, istinske mudrosti, mora biti čarobno i prihvatljivo kao bajka.
Djeci nije bitno da li je književnost dječija ili nije već da li govori
njima prihvatljivim jezikom i na umjetničkom nivou.
Važno da pisac polazi s pozicije djeteta. Pisac za djecu traži lakši,
djetetu prihvatljiviji put. Pisac pripovjeda o onome što se dogodilo,
o onome što se događa ili što se može dogoditi.
ROMAN: VLAK U SNIJEGU – MATO LOVRAK
Mesto radnje: vlak, selo, Zagreb.
Vrijeme radnje: zima, 08. veljača(februar).
Analiza glavnih likova:
Ljuban – pravedan, odgovoran, savjestan i vrijedan;
Draga – dobra;
Pero – ljubomoran i sebičan.
Sporedni likovi: Ružica, Marica, kondukter, Ivan, Stanko, Rade, Milica,
Jožo, Jela i zadrugari.
Ideja: kad se više ljudi slože tad se snaga sto puta množi.
Roman ima više odeljaka(priča). Pisac počinje pričom „Moja škola“ i daje
veoma slikovit opis. Po izgledu je velika, najveća u selu i samo je djeca
odaju da je škola. Djeci bi bilo ugodno u njoj samo kad bi znali sve zadatke
ne bi se plašili. Školski vrt je jedna osobenost, ima sjajnu staklenu
kuglu nataknutu na bijeli prut. Ljeti je preplavljen šarenim cvijećem.
Ova kugla sija usred ruža i leptirova.
Kad podnevsko Sunce padne, ne možeš gledati u nju zbog sjaja. Ako se koji
đačić ogleda na kugli, nos mu je dug i debeo kao krastavac, oči izbuljene
kao u krokodila, lobanja se raširila a uši rastegle kao krila aviona.
Bradica se usitnil a vratić tanji od pilećeg vrata. Telo kratko i izvijeno
a nožice je jedva vide.
Pored djece škola ima i druge đake. Oni stanuju pod krovom i krilati su.
Ima trideset vrabaca, koji su povremeno slijetali na prozore i činili
nešto nezgodno. Kad bi djeca tu radila dobila bi grdne batine. Zaselak
je jabukovac. Iz njega dolaze tri đaka prvaka. Zovu se Ljuban, Pero i
Draga. Oni zajedno imaju osamnaest godina.
Njima počinje druga priča u kojoj se vidi da oni ne idu zajedno u školu.
Bila je nedelja i u dvorištu Dragine kuće skupilo se dosta djece kako
bi se igrali ciganske svadbe. Jedva su se nekako dogovorili ko će biti
mlada i ispala je Draga a mladoženja Pero što mu kosa strši kao u ježa.
To je bilo vjenčanje slično kao kod cigana. Imali su kuma, djeveruše,
bajraktara i svadba je bila u malom gaju. Na vrh štapova vezali su ruže,
muzikaši su od kuće doneli poklopce od lonaca, pištaljke i stare trublje.
Mlada se stidjela i ništa nije brbljala. Djeveruše su imale vjenac od
cvijeća oko glave i u rukama. Svatovi su bili okićeni ruzmarinom. Kuharice
su se namazale crvenim papirom da bi izgledale zagrijane kao prave domaćice
oko vruće peći a šerpe su im bile izdubene bundeve a jelo od jabuka, krušaka
i šljiva.
Onda je počelo grmlje da se niše i svi su pobegli. Samo je mlada bila
najhrabrija. Iz grma je ispala konjska lobanja i Ljuban sa dvojicom dječaka.
Kad su vidjeli da je on Pero je skočio i počeo da ga udara po nosu i preko
usta. Onda je Pero počeo da doziva majku vičući da ga Ljuban ubi. Draga
se naljutila i postala Ljubanov neprijatelj. Za Ljubana je to bila osveta
jer ga Draga nije pozvala da se igraju.
ZADRUGA LJUBANOVAC
Draga, Ljuban i Pera prelazili su iz razreda u razred. Nekad je zapinjalo
ali ipak je išlo dosta glatko. Tako do četvrtog razreda. U četvrtom razredu
ih je bilo trideset. Dva su ostala u trećem razredu.
Tako ih je učitelj jednom obavestio da trebaju izabrati domaćina. Domaćin
mora jedanput nedeljno razgovarati o svim stvarima i nesmije nikoga tući.
Tako su dali na glasanje Ljubana i Peru. Pero je podmićivao svoje drugove
čokoladicama jer je od kuće uzeo svoj dolar koji je dobio od svog rođaka
i tako ih podmićivao kako bi glasali za njega. Ljuban je hteo da Dragu
izaberu za domaćicu a Stanka za domaćina. Tako je Ljuban postao domaćin
i nazvao svoju zadrugu „Ljubanovac“. Jednom kada je Ljuban prolazio pored
Perine kuće, Pera nagovori svog psa da pojuri za Ljubanom. Nekako se Ljuban
izvukao i pogledao Peru koji se podmuklo cerekao.
Ljuban se ponašao toliko odgovorno kao pravi domaćin. Pomagao je drugovima,
rešavao probleme, mirio zavađene. Svi su nekako primetili da je Pero podmukao
i da laže.
IZLET U GRAD
Stigao je i određeni dan 08. Veljača. Bilo je toplo jutro i neobično.Svi
su se sprijemili za izlet u grad. Neki su došli u velikim sestrinim cipelama,
drugi pozajmili velike kapute od rođaka koji su od njih dvostruko stariji.
Neki su imali kravate i njima su se klanjali, oslovljavali ih gospodinom.
Nekako su se uvukli u vagonei bili su tihi. Šaputali su. Kondukteri su
pitali da li mogu na njihovom vagonu da napišu kredom „Zadruga Ljubanovac“.
To je napisala mala Nada jer ima najljepši rukopis. Ljuban se ponašao
ko neko mnogo stariji čak se i kondukter začudio kad je Ljuban rekao da
nosi sve uza se i da imaju zajedničke karte koje je pokazao.
Postavio je redare kao u razredu da bi održavali higijenu u vagonu. Na
sljedećoj stanici je ušao pijan čovek a Ljuban mu je prišao i rekao da
ne može ostati i da će ga kondukter izvesti. Kasnie su ušli seljak i njegova
žena koja je bila bolesna pa su joj oni oslobodili čitavu klupu kako bi
legla. Kada je vlak stigao u grad, mnoštvo građana začudi se natpisu.
Ulicom je išla čudna povorka đačića a ljudi su u čudu zapitkivali. Djeca
nisu odgovarala na pitanja, posmatrala su velike kuće i dućane i komentarisali
međusobno. Išli su na izložbu higijene. Neki su se razočarali a neki su
posmatrali zanimljivo. Onda su otišli u tiskaru gdje se štampaju novine
i gledali kako radnici užurbano kucaju. Onda su posetili tvornicu suhomesnate
robe i pojeli po par tankih kobasica. Posle su posetili tvornicu čokolade
gdje su dobili po komad.
Kad su izašli napolje vjetar ih je htio odnijeti. Oni su cvokotali jer
su bili slabo obučeni. Učitelj je skočio i odveo ih je u stan da tamo
čekaju početak kino pretstave. Napolju je bila strašna mećava. Ulicom
se ne vide prolaznici. Kuće na drugoj strani jedva se raspoznaju. Vjetar
je bio toliko jak da je lomio telefonske žice. Nakon pola sata je prestao
padati led al zato je snijeg padao sitan i gust, suh i oštar. Snijeg je
i dalje padao a đaci su se pomirili sa sudbinom. U tri sata su krenuli
u kino. Dugo im je trebalo da stresu gusti snijeg sa svojih tankih odjela.
U sobi ih je dočekao vlasnik a na zidu je bilo veliko platno. Gazda nezna
dobro hrvatski jezik, okreće stroj i govori: “Poštovani publiko! Sada
vidjela na platno jedna nesretna grofica! Sada budi vidjela jedan vitez!“
Tako se pretstava završila, popalila su se svijetla a gazda ih je zvao
da dođu i sutra i da gledaju pretstavu „Grofica u panđama razbojnika“.
Oni učenici koji su sedjeli pored učitelja primjetili su da je prebledeo.
Sa čela mu kaplje rijeka znoja. Najbližima je šapnuo da mu je zlo i da
mu treba vode. Đačići su vrištali u očajanju dok su učitelja nosili u
bolnicu onesvešćenog kao mrtvog. Djeca su sva blijeda i jecaju a Ljuban
teško zamišlja. Da bi im skrenuli pažnju podjelili su im sanduk narandži
i smjestili ih u toplu čekaonu.
Djeci se obratio šef stanice i hrabrio ih da će biti sve u redu, da će
stići kući već danas. Ali uzalud. Djecu nije mogao niko razveseliti. Oni
su samo tužno gledali i ništa nisu razumjeli, kao pravi siročići.
Onda je šef pitao ko je Ljuban Ognjanović. Predao mu je pismo koje je
učitelj ostavio za njega u kome piše da ima slabo srce i da mora ostati
nekoliko dana u bolnici, da svrate do njegove gospođe i da joj kažu da
mu je već sasvim dobro. „Budite pametni i pokažite da ste zadruga i da
ćete moći bez mene stići kući. Ljubane, ne daj nikome da izlazi iz vagona
do našeg sela! Držite se junački“. Jedne gospođe su se ponudile da brinu
o njima ali je Ljuban odbio. Šef ih je obilazio nekoliko puta i ohrabrio.
Vlak je konačno krenuo i sporo napuštao grad.
Danas se u vlaku voze samo đaci i železničko osoblje. Njihova je zadruga
prvi put bila sama.
VLAK U SNIJEGU
Veći dio đaka bio je okupljen oko Ljubana i slušao je njegove upute.
Do prozora su se skupili neki drugi koji su nešto šuškali i šaputali.
Ljuban je to primjetio i rekao im da nije to ništa i da ne bude veće nesreće.
Pero, koji je jedva čekao da se osveti Ljubanu, dobacio mu je: „brini
ti za sebe, ne za nas“.
Onda su Ljubanu iz te skupine počeli prebacivati da nije nikakv zadrugar,
počeli su ga vređati i ismejavati. Ljuban je imao svoje pristalice koji
su ga branili. Pero je jeo svoj debeli gušći batak i tako prkosio. Nastala
je galama i urnebes. Kondukter koji je tražio karte bio je zabrinut i
pozvao je Ljubana na razgovor. Pero je prisluškivao ali ga je Ljuban uhvatio
za nos. Kondukter je objašnjavao Ljubanu kako sporo voze i da mogu ostati
cijele noći nasred polja zbog sniježnih nanosa. Ljuban nije htio u to
da vjerujei hrabrio je konduktera da će večeras stići i biti u svojim
posteljama.
Ljuban je čuo o opasnosti kako su oni zapeli u snijegu ali od galame nije
mogo sve da čuje. Bila je tolika galama da je kondukter htio da ih smiri
ali ga je Ljuban zaustavio i rekao da će oni dokazati svom učitelju da
mogu i bez njega u redu stići kući.
Kondukteri su uvijek pozdravljali Ljubana vojnički jer se on tako ponašao.
U vagonu je opšta tuča, grebu se, viču i odjednom je Ljuban reko da neće
više biti njihov domaćin. U tom trenutku napolje se začuo fijuk oštrog
severca i tako uplašeni većina se okupila oko Ljubana a manje oko Pere.
Draga je bila uvijek sjetna.
Nestalo je struje i kondukter je donio svjetiljke. Ljuban je tražio da
mu predaju svu hranu kako bi je ravnomjerno trošili.Morali su promjeniti
vagon iako su bili vezani zbog imena vagona. Draga je poslednja izašla
iz vagona i bila je bolesna. Hranu su djevojčice lijepo razvrstale i imalo
je za sve.
Svako je dobio svoj zadatak. Neki da održavaju higijenu, drugi prozore.
Dušanu je pozlilo i on je povratio. Vlak je prolazio kroz snežne nanose
i na kraju i zastao naglim trzajem kao da je velika neman. Bilo je pola
šest i čula se vika osoblja.
DJEČIJE RUKE
Ljuban se ponudio kondukterima da pomognu kako bi očistili snijeg i nastavili
putovanje. Reko im je da trebaju dovući stroj natrag do vagona i prikačiti
da ga grije jer će se ovako smrznuti. Oni su ga gledali kao balavca. Ljuban
je celo vrijeme razmišljao kako da pomogne tako da je došo do ideje da
će djeca u smenama pomagati i rukama sklanjati snijeg tako da su dvije
djevojčice dobile drhtavicu a jedan dječak nesvjesticu. Ljuban ih je opremio
u bolnički vagon.
Draga, koja je bila u izbeglištvu, napisala je pismo u kome moli zadrugovce
da je prime natrag i da se kaje. Tako je Ljuban primio Dragu nazad koja
je još uvijek bila bolesna i imale je veliku temperaturu. Ljuban je tražio
od svojih drugova da skinu svije košulje koje bi kvasili i stavljali Dragi
kao obloge.
LJUBAN I PERO
Ljuban je toliko bio umoran da je legao. U tom trenutku opazio je Peru
koji se kradom prišunjao do narandži i ukrao nekoliko. Izgledao je kao
pravi lopov kome su oči sijale mrakom. Ukrao je šest narandži. Šesta mu
je pala na glavu jednog dječaka. Ljuban se pravio da spava i odjednom
skočio i počeo vikati: „lopove jedan, nesrećo jedna“.
Pero, koji je jedva čekao priloku da se osveti Ljubanu, počeo ga je udarati.
Pero je počeo da beži po vagonima a Ljuban za njim, trudeći se da ne probudi
ostale. Naterao ga je da vrati svaku ukradenu narandžu.
Vlak je jurio kroz maglu kao pobesneo. U tom trenutku čuo se kondukter
koji je djeci rekao: „Evo nas za koju minutu u velikom selu“. Kada se
pozdravljao sa Ljubanom kondukter je bio tužan. Suze su počele. Polovina
djevojčica je plakalo. Roditelji su ih čekali i jako su bili zabrinuti.
Perin otac ga je dozivao. Onda mu je kondukter rekao da je njegov sin
nevaljalo dijete. Otac se naljutio na Peru i kritikovao ga je.
Dragin otac je došao na saonicama ali Draga nide dala da krenu dok nije
došao Ljuban koji je za sve bio zaslužan. Tako su sačekali i Peru i po
prvi put svi zajedno došli kući.
ZAKLJUČAK
Djeca su pokazala da mogu biti kao odrasli. Ona su mnog radila ali – najljepše
je u toplom zagrljaju roditelja. Naravno, svaka knjiga ima svoj početak
i kraj i ovaj kraj je sretan.
LITERATURA
• Mato Lovrak – Vlak u snijegu, 1933. god.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi seminarski
rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|