Esteticizam u romanu Oskara Vajlda
SLIKA DORIANA GREJA
Cilj ovoga rada jeste da pronađe i objasni ideje o umjetnosti koje su
izražene u romanu Slika Doriana Greya i da analizira način na koji je
Oskar Vajld umetnuo ideje esteticizma u tekst. Ono što je ideja vodilja
ovoga rada i samoga romana jeste da na umjetnost treba gledati uvijek
kao na nešto što je lijepo. Od umjetnosti ne treba očekivat da podučava
svoju „publiku“ moralnim vrijednostima nit da dijeli lekcije. Same ideje
se manifestuju u odabiru tematike romana i u izjavama i životu likova.
Sam rad podijelit ću na tri segmenta, odnosno tri vrste umjetnosti:
slikanje, glumu i književnost. Osim ova tri segmenta, bitno je i objasniti
funkciju prologa u djelu.
Funkcija prologa
Prolog u romanu sadrži epigrame koji se tiču esteticizma. Budući da
je viktorijansko doba nosilo duh umjetnosti koja je imala moralno-didaktičku
svrhu, Vajld je ponudio nešto potpuno suprotno. Pisci iz viktorijanske
ere, npr. Charles Dickens, željeli su poručiti i djelovati na one koji
čitaju njihova djela. Odmah u samome prologu Vajld o tome kaže slijedeće:
Moralni život čovjekov pruža umjetniku glavnu građu, ali moral umjetnosti
u biti je savršena primjena nesavršenih sredstava./ Umjetnosti je svrha
da otkriva sebe, a pritaji umjetnika./ Umjetnik je stvaralac lijepoga.
U ovim rečenicama očigledno je da je po Vajldovom mišljenju svrha
umjetnosti ljepota. Umjetničko djelo je samo lijepa stvar i ništa više
od toga. Ono što nam Vajld poručuje na samome početku jeste da cijenimo
njegovo djelo kao nešto lijepo i da ne pokušavamo izvući iz djela moralne
lekcije.
Sva je umjetnost površina i simbol u isti mah. Umjetnik, koji ruje
ispod površine, čini to na vlastitu pogibao.
I zaista sama priča o Dorijanu, dovodi nas do očajnog položaja zmije
koja sama sebe jede, vrtimo se u krug razglabajući o jednakosti dobrog
i ljepote, lošeg i ružnog, kada, se pokazalo koliko su ljudi povodljivi
i skloni uživanju u površnoj ljepoti, ne želeći se, čak, nekada i svjesno
upustiti u otkrivanje suštine. Takav krug čini i sam roman, ono što
nam Vajld govori u prologu, tematikom svoga romana pobija, pa ponovo
dolazi do zabune, jer je nemoguće ne izvući neku moralnu poruku iz djela.
Poruku koja nas upozorava na površnost i na opasnost nesklada između
tijela i duše. Ono što sigurno tjera čitatelje da uživaju u djelu je
želja da vidimo Doriana, da ga predstavimo u svojoj imaginaciji.
Umjetnost slikanja
Postavlja
se pitanje: zašto baš slika Doriana Greya, zašto ne opis, život Doriana
Grey i sl. Poznato je da je i u nazivu Joyceovog Portreta umjetnika
u mladosti stoji aluzija na Vajldovu Sliku. Slika/portret je način da
se u vremenu uhvati jedan trenutak i da taj trenutak u sebi sadrži i
prošlost i sadašnjost i budućnost, da se prema njoj ravna čovjekov lik
i duh. U ovom slučaju, ono što je trebalo ostati u vječnosti, nije ostalo,
već je Dorian, ostao vječito mlad.
Tri glavna lika Dorian, lord Henry Wotton i Basil Hallward imaju različita
osjećanja prema slici. Dorian se, isprva, divi samome sebi i uviđa svoju
ljepotu, a zatim pada u očaj nakon što mu lord Wotton ukaže kako mladost
neće zauvijek trajati.
Da, gospodine Gray, bogovi vam bijahu naklonjeni. Ali što nam bogovi
daju, brzo opet oduzimaju. Pred vama je samo nekoliko godina, kad možete
uživati život, zbiljski, usrdno i dokraja. Ode li mladost, napustit
će vas i ljepota, i onda ćete mahom osjetiti da je kraj vašim pobjedonosnim
slavljima, ili da se morate zadovoljiti s onim beznačajnim pobjedama,
što će u vašem sjećanju na prošlost biti gorče od porazâ. Svaki mjesec
što se tâče u nepovrat, dovodi vas bliže nečemu strašnom. Vrijeme je
ljubomorno na vas i zameće borbu za borbom s krinovima i ružama vaše
ljepote. Ljudi se izmeću u nakazne lutke, muče ih sjećanja na strasti
pred kojima su nekoć ustrašeno ustuknjivali, sjećanje na divna iskušenja
davno prošlih dana, kada nisu imali odvažnosti da im se prepuste...
Da, doći će dan kada će njegovo lice biti smežurano i izbrazdano borama,
oči mutne i bezbojne, a dražesni njegov lik pogružen i grdoban. Grimiza
će nestati s njegovim usana, zlato iščeznuti s njegove glave. Život
koji bi imao da uobličuje njegovu dušu, iznakazit će mu tijelo. Postat
će gadan, odvratan i nezgrapan.
Ove riječi gotovo da opisuju izgled slike kada je Dorian otkrije nakon
godina iskvarenosti i duševnog propadanja:
Na podu ležaše mrtvo tijelo čovjeka u fraku, s nožem zabodenim u srce.
Lice bijaše uvelo, puno bora i odvratno. I tek kad pogledaše u njegovo
prstenje, oni ga prepoznaše.
Nakon što Dorian zaželi vječnu ljepotu, slika postaje ogledalo njegove
duše. Ona mu pokazuje ko je zapravo on. Ovaj detalj funkcioniše alegorijski,
jer sada umjetničko djelo upućuje na pravu stvarnost, dok je laž vani
u prelijepom ruhu. Znači li to da se lijepog treba bojati? I ako se
bojimo, da li to znači da smo ljepoti zašli ispod površine ili se sve
svodi na plošnost življenja i ponašanja, gdje svi u strahu žive jednu
veliku laž. Najbolji primjer zato su filmske zvijezde, odnosno kult
stvaranja imidža, a šta je imidž (image ) drugo nego predstava, a predstava
se javlja u slikama. I lord Wotton stvara od sebe sliku, međutim, iako
samo na momente, slika pravog Wottona, porodičnog čovjeka, licemjera,
kukavice izlazi na vidjelo. Dorian se ne razlikuje od drugih u željama,
on se samo razlikuje po tome što je uspio u svojoj namjeri.
Za Basila, potret pokazuje njegovu dušu i stoga on isprva i ne želi
da ga predstavi javnosti. Basilovo insistiranje na činjenici da je sebe
unio u sliku za esteticizam predstavlja prvu grešku, jer time kreator
ne dopušta autonomiju svome djelu.
Sama slika nije opisana u detalje, već o njoj saznajemo putem reakcija
tri lika. Basilovu saznajemo na samome početku.
Slikar promatraše dražesni i umilni lik, što se tako divno odražavao
u njegovoj umjetnosti, pa mu radostan smiješak zatitra na licu i kao
da se tamo ugnijezdi. No onda se ovaj mahom trže i, stišćući oči, uze
pritiskati očne kapke, kao da se boji da se ne prene iz toga čudnog
sna; bijaše da ga želi zadržati u svojoj svijesti.
Bez sumnje slika je lijepa, Dorian je lijep i svima je pružila zadovoljstvo
dok su je gledali.
Tri lika u romanu predstavljaju tri činioca u razvoju djela: autor (Basil),
model (Dorian) i publika (Wotton). Zapitamo se: kome djelo, zaista,
pripada? Henrijeve riječi su te koje su prouzrokovale određeni izraz
na licu kod Doriana koji je pomogao da Basil završi sliku. Doarian je
posudio svoj lik, Basil svoj talenat. Basil smatra da slika pripada
Dorianu.
— Ako je date bilo kome, a ne meni, nikad vam to neću oprostiti,
Basile — povika Dorian Gray. — I nikome neću dopustiti da me
naziva ludim dječakom.
— Pa znate i sami, Doriane, da je slika vaša. Dao sam je vama još
prije nego sam je naslikao.
Problem nastaje kada Dorian postane sve troje i stvaralac/rušilac i
model i publika. Prvi stupanj ka njegovoj propasti se desio kada je
pogledao sebe i predvidio budućnost. Drugi stupanj- kada je poželio
da bude u djelu i da djelo bude u njemu, a treći kada je djelovanjem
svoje duše postao onaj koji oblikuje.
Umijetnost glume
Jedini lik koji nas uvodi u svijet glume je lik Sybil Vayne. Teatar
u djelu nije zastupljen samo kao kratko spominjanje, već je integriran
u strukturu djela. Opis prostorije na početku romana podsjeća kao na
opis pozornice gdje se odvija radnja.
Atelijer bijaše sav prožet teškim mirisom ruža, a kad bi ljetni povjetarac
pokrenuo drveće u vrtu, kroz vrata bi se širio mîr jorgovana ili još
nježnijo miomir ružičasto rascvala trnova gloga. Ležeći na divanu od
perzijskih bisaga i pušeći kao obično bezbroj cigareta, lord Henry Wotton
mogao je iz svoga kuta upravo još nazreti treperavi sjaj medenožutih
i medenoslatkih cvjetova zanovijeti, kojoj uzdrhtale grane kao da su
jedva nosile teret svoje rasplamsane ljepote; a na mahove prhnule bi
po dugim zastorima od sirove svile, kojima su veliki prozori bili zastrti,
fantastične sjenke pticâ u letu, i to bi lepetanje za trenutak ostvarilo
neki japanski ugođaj, pa bi ga podsjetilo na one blijede poput jantara
žute slikare u Tokiju, koji posredstvom neke izvještačeno ukočene umjetnosti
nastoje da u čovjeku pobude osjećaj brzine i pokretljivosti. Uslijed
prigušena zuja pčela, promičući kroz visoku nepokošenu travu ili kružeći
jednolično uporno oko oprašenih zlatnih čaščica nasumce izrasla kozinca,
tišina kao da je bivala još tjeskobnijom. Potmulo brujanje Londona biješe
nalik na daleko orguljanje u dubokom basu.
Nasred sobe, na uspravno namještenu slikarskom stalku, stajaše slika
neobično lijepa mladića, u naravnoj veličini, a malo podalje, sučelice
slici, sjedio slikar Basil Hallward, koji je prije nekoliko godina naprečac
bio nestao, te je njegovo iščeznuće silno odjeknulo i izazvalo kojekakva
nagađanja.
Tekst nam govori o poziciji likova, Basila i Henrya i št aoni rade.
Nakon ovog iscrpnog opisa slijedi dijalog. Ne dobivamo mogo inforrmacija
o tome šta likovi misle ili osjećaju osim jednog kratke rečenice koja
se također odnosi na seting. Likove upoznajemo uglavnom kropz dijalog.
Oni dijelovi u kojima se dijeli mišljenje likova lahko bi se mogli pretočiti
u monolog.
Jedan od likova, lord Wotton, već izvodi duže monologe. Često je vispren
i satiričan u svojim komentarima. Njegovi komentari su poslovičnog karaktera,
izdvojivi su iz cjelini i predstavljaju zaokružene misli.
Što se tiče Sibyl, jedinog profesionalnog glumca, postavlja se pitanje
zašto je njezina gluma odjednom tako loša. Odgovor je jednostavan: jer
je dosada glumila emocije, ali nakon što je postala „zagađena“ pravim,
njezina gluma više nije imala isti sjaj. Međutim, čini se da je, možda,
za Doriana pojam glume predstavljalo neprirodno i izvještačeno ponašanje,
jer suditi prema onome čemu nas on izvještava ne smijemo. Dorian nije
bio zaljubljen u pravu Sybil, već u njezinu sliku, kada je ona postala
realnost, on je izgubio interes u za nju. Njegova želja za vještačkim
mjeri se sa onom koju ima pripovjedač u Potrazi za izgubljenim vremenom,
Marcela Prousta, kada ugleda Gilbert i umisli da su joj oči plave umjesto
crne. Sybilin posljednji potez je bio ponovni povratak estetici, kada
se, bacajući se u rijeku pretvorila u mučenički simbol, podsjećajući
na Ofeliju.
Književna umjetnost
Književnost je treća forma kroz koju se provlači rasprava o umjetnosti
i esteticizmu. Slučaj žute knjige najbolje opisuje utjecaj književnosti
i umjetnosti općenito na ljude. Dorian poveden fikcijom kao i Madam
Bovari ili Don Kihot, zalazi u opasna polja koja u pravom životu ne
postoje bez velike cijene. Same knjige nisu one koje podvode prema Vajldu
jer i one potječu od ljudi tako da one samo reflektuju stanje društva
u kojem se živi.
Nema moralnih ili nemoralnih knjiga. Ima samo dobro ili loše pisanih
knjiga, i to je sve.
Naročito značajna, žuta knjiga je i detaljno opisana:
Pogled mu pade na žutu knjigu koju mu lord Henry bješe poslao. Kakva
li je to knjiga? Priđe osmerokutnom orijentalnom taburetu, što bijaše
sedefom ukrašen i što ga je odvajkada podsjećao na rad nekih čudesnih
egipatskih pčela koje ćelije svoga sâta izrañuju od srebra, dohvati
svezak, zavali se u naslonjač te uzme prelistavati knjigu. Do malo vremena
sav se zadube u čitanje. Bješe to najčudnovatija knjiga koju je ikad
imao u rukama. I njemu bî kao da svi grijesi svijeta prolaze pokraj
njega, nijemo kao povorka u pantomimi, a svi krasni, u skupocjenu ruhu,
praćeni svirkom milozvučnih frula. Stvari koje je tek nejasno naslućivao,
mahom otkriše svoju stvarnost. Stvari o kojima nikad ni sanjao nije,
malo po malo iskrsavahu pred njegovim očima. Bijaše to roman bez stvarnoga
sadržaja, s jednim jedinim licem, zapravo psihološka studija o nekom
mladom Parižaninu, koji je za cijelog svog života kušao da u devetnaestom
stoljeću ostvari sve strasti i životne nazore svih minulih stoljeća,
izuzevši njegovo, i da, tako reći, u sebi sažme sva ona duševna raspoloženja
kroz koja je ljudski duh bilo kad prolazio; a mladić je uz to volio
i sva ona izvještačena odricanja, što su ih ljudi, u svojoj gluposti,
okrstili vrlinama, kao što je volio i sva ona buntovna buknuća prirode,
što ih mudri ljudi još dan-danji nazivaju grijesima. Knjiga bijaše pisana
onim čudnovatim, kitnjastim stilom, koji je svojstven radovima nekolicine
sjajnih umjetnika iz francuske škole simbolista, stilom jasnim i maglovitim
u isti mah, punim argotâ i arhaizama, tehničkih izraza i biranih parafraza.Bilo
je tu metafora,neobičnih poput orhideja, a isto toliko suptilnih po
šarolikosti svoga izričaja. Život čulâ bijaše opisan izrazima filozofa-mističara.
Ponekad nije pravo znao da li čita o vjerskim ekstazama nekog srednjovjekovnog
sveca ili o bolešljivo-preosjetljivim ispovijedima kakva moderna grešnika.
Knjiga doista otrovna. Teški miris tamjana kao da je provijavao iz te
knjige da bi ga omamio i smutio. Već sama modulacija rečenica, umjetnički
usklađena jednolikost njihove zvučnosti, premda su bile prepune kompliciranih
refrena i majstorski izvedenih da capo, izazivahu u mladićevu duhu,
kod svakog daljeg poglavlja, neku sanjalačku zanesenost, neko bolešljivo
snatrenje, te nije ni primijetio kako se gasi dan i sjene sve jače osvajaju
sve oko njega.
Vajld, opisuje čovjeka toga doba, opisuje građanina, aristokrata.
Iskrvarenost, donekle romantičarska, ali nipošto čisto romantičarska
jer nema u sebi prave pobune niti boli. Način života koji je odabrao
lik u knjizi na kraju rezltira gotovo glupošću, nikakvim uzvišenim osjećanjem
i beznađem. Sam Dorian pokazao se kao žrtva koji se nije mogao samo
diviti djelu. već je htio biti u njemu, i još jednom prodrijeti u laž,
živjeti ono što samo papir trpi. I to jeste ustvari suština romana,
papir i riječ sve mogu podnijeti, ali čovjekova duša i tijelo su potrošna
i podložna roba, koja služi samo za kratkotrajnu upotrebu pri stvaranju
vječnosti.
Literatura