Motiv ponora u
Pavličićevoj Rupi na nebu i Brešanovoj Vražjoj utrobi
Motiv i simbol ponora gotovo je nepresušan. Postoje različite perspektive
promatranja istog, kao i bezbroj sličnih motiva s kojima ga možemo povezati.
Ovdje se radi o dva velika pisca hrvatske fantastične književnosti, obojica
su suvremeni pisci i angažirani fantastičari. Postmodernisti kao sto su
Ivo Brešan i Pavao Pavličić uvode u književnost (fantastičnu) i neke druge
motive.
„Ključni simboli postmodernističke poetike upravo su muzej, biblioteka
i labirint“
Ovdje se radi o dva opsežna romana koja imaju sličnu pouku, ali se radnjom
bitno razlikuju. To nam govori da je bezbroj načina u fantastičnog pisca
da pošalje svoju poruku, ali je težina u tome kako to „kamuflirati“ da
ju razumiju samo oni koji trebaju.
Na slijedećim stranicama istražiti ćemo problematiku ponora, njegovo preneseno
i doslovno značenje, vidjeti ćemo zašto je labirint toliko zanimljiv hrvatskim
postmodernističkim piscima, te ćemo pokušati dokučiti šifrirane poruke
autora.
2. Rupa na nebu
2.1. O autoru
Pavao
Pavličić jedan je od pisaca koji su temeljito dezideologizirali
književnost i ukinuli joj svako prosvjetiteljsko nagnuće. Stvorio je nepregledan
i raznovrstan, ali kronološki vrlo stabilan prozni opus i posjeduje iznimno
nizak stupanj društvene angažiranosti.
Ovaj se pisac rodio u Vukovaru, 1946. godine, dugogodišnji je profesor
komparativne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, prevodilac
je Itala Calvina , dobar poznavalac književne teorije i versifikacije,
proučavatelj renesansne i barokne književnosti, romanopisac i pisac pripovjedaka,
feljtonist i memoarist.
Djela u kojima se posvetio svom djetinjstvu su: Nevidljivo pismo iz
1992., Škola pisanja iz 1994. i Diksilend iz 1995. koja
ujedno sadrže i autobiografske elemente. Pisao je i o svom rodnom gradu,
Vodič po Vukovaru, iz 1995 koja je i svojevrstan autoportret.
Knjigom Lađa od vode iz 1972. godine ulazi u fantastičnu književnost.
O fantastici nam Pavličić govori u svom Krasopisu:
„Nisam se bojao jednostavno zato što sam već bio prekoračio onu strašnu
granicu koja fikciju dijeli od zbilje. Stvari su se oko mene u posljednje
vrijeme zbivale onako kako se u zbilji nikada ne zbivaju, ali kako se
redovito zbivaju u knjigama. Bilo mi je teško da se odlučim, ali sasvim
sam jasno uviđao da se i ja moram početi vladati na način književnog junaka.“
Reprezentativna djela Pavličićeve fantastike su i : Dar govora, Vilinski
vatrogasci iz 1975., ; potom djela kriminalističkog karaktera poput Dobri
duh Zagreba, Plava ruža iz 1977., Stroj za maglu (1978.) i Umjetni orao
iz 1978. godine. U duhu od 1980. do danas nastao je niz najboljih Pavličićevih
djela. Radi se o djelima koji imaju atraktivan sloj društvene analitičnosti,
koji tematiziraju kulturne u književne događaje, pričaju o ljudima koji
su na neki način povezani s knjigama i slikama i međusobnom sudbinom.
Radi se o djelima: Večernji akt, 1985., Rupa na nebu, Sretan kraj, i iz
1989. Koraljna vrata. Jednim od njegovih najboljih romana smatra se Kronika
provincijskog kazališta iz 2003. godine.
Navest ćemo još što Krešimir Nemec govori o ovom autoru:
„Odveć velika briga o čitatelju i njegovim očekivanjima odredila je
i tipične osobine njegove proze: težnju za čistoćom i jasnoćom pisma,
povratak priči i pripovijedanju, posuđivanje kodova i postupaka iz popularne
literature, „čišćenje“ romana od natruha psihologije, filozofije i, općenito
tereta „velikih tema“ “
2.2 O romanu
Pavličićev roman Rupa na nebu podijeljen je u 10 poglavlja,a svako od
njih nosi simboličan naziv jednog od planeta.
Prvo poglavlje, odnosno Zemlja, prikazuje nam pronalazak zagonetne knjige
u jednom antikvarijatu, autora N. Chrobatinusa, a zanimljivo je to što
je upravo pronalazi Nikola Krobatin. Knjiga se zove O položaju Zagreba,
i radi se o drugom svesku, međutim prodavač ne može pronaći prvi, a saznajemo
da postoji i treći. U njoj Nikola nalazi kartu Zagreba, no kad je malo
bolje promotrio shvati da karta ne odgovara stvarnosti. Odlazi kod svoje
dvije tetke, Micike i Vikice koje u čudu gledaju tu knjigu.
Upoznajemo i njegova dva prijatelja, suprotna karaktera, Matu Svrzikapu
i Adalberta Plačkovića. Krobatin se s njima bavio političkom represijom
u državi pa se zato prepao da je policija kad je netko pozvonio na vrata.
Bio je to čovjek iz antikvarijata koji je tražio knjigu natrag jer je,
navodno, zabunom prodana. No, kad je otišao po knjigu shvaća da je nestala.
Posjetio je i oca u staračkom domu koji mu reče:
„Ti ne znaš što se sve zbiva ispod površine. To ti je uvije tako,
znaš… Stvari izgledaju lijepo izvana, ali dolje, duboko, ima svakakvih
čuda i čarolija“
U drugom poglavlju, nazvanom Merkur, se upoznajemo s Nikolinim ljubavnim
životom. Nikola je, naime imao dvije žene istovremeno. One su znale za
postojanje one druge, ali su se trudile to ignorirati. Ovaj je put bio
s Dragicom ugledao na njen privjesku natpis PRAEC, a privjesak je bio
križić koji ga je na nešto podsjećao. Poslije je, šećući gornjim gradom
opazio ženu s knjigom u ruci, koja je pobjegla kad ga je spazila. Nikola
je bio prevoditelj i trenutno je radio na prijevodu djela Izgubljeni raj,
Johna Miltona. Opet posjećuje tete koje pričaju priču o Krobatinima, dvojici
zavađene braće, a od njihovog susjeda Zloselića doznaje da doista postoje
tajni prolazi ispod Zagreba. Naime, Zloselić je umirovljeni kopač bunara
koji je naišao na neprilike upravo zbog tih hodnika na Gornjem gradu.
Odvede Nikolu do ulaza u katakombe. Ovaj se spusti u podzemlje i uvjerio
se da hodnici nisu samo fantastična priča. Opazio je rupu, odnosno pukotinu
koja se pružala duž hodnika. Tada se prisjetio da ga je Dragičin privjesak
podsjetio na znak na karti iz knjige koji je označavao ovaj procijep.
A pokraj znaka je pisalo Praec, odnosno Praecipitum, što znači ponor.
Potom je opazio svjetlost u hodniku.
Slijedi poglavlje Mars gdje upoznajemo susjedu Natašu koja se želi zarediti,
želi se žrtvovati. Opet odlazi u hodnike gdje mu se pridružuje osoba čije
je svjetlo vidio, odnosno ona žena s knjigom koja je pobjegla od njega.
Otkriva mu da ona ima prvi svezak, a drugi je njezin otac prodao u antikvarijatu,
želeći je zaštititi. Predstavila se kao Marija Jurić. Pretpostavlja se
da tu autor aludira na hrvatsku spisateljicu Mariju Jurić Zagorku.
„Kritičari su u više navrata spominjali njegovu povezanost s „Gričkom
vješticom“ , Marije Jurić Zagorke. „Kako ne bi imalo veze? O čemu se tamo
govori? O podrumima i o tome kako uglavnom junakinja kroz podrume dolazi
da ispravi nepravde, i da skrene tok hrvatske povijesti, nije li tako?“
„ „Rupa na nebu“ (1992), s druge strane, u više navrata ukazuje na
svoju vezu djelima Marije Jurić Zagorke i postaje hommage starom, rascijepljenom
Zagrebu. Pavličić uspješno iskorištava taj procijep između Istoka i Zapada,
starog i novog, „uzvišenog“ i „ trivijalnog“. Potiče nas time da razmišljamo
šire i da promotrimo čitavu hrvatsku fantastičnu književnost u sličnom
kontekstu“
Pavličić hvali Zagorku u knjizi Rukoljub. Pisma slavnim ženama.
U Saturnu saznajemo od Nikolinih tetki da su one ukrale knjigu, kao i
da su mnogi iz njihove obitelji tajanstveno nestali u nekim spiljama,
rudnicima itd. Nikola opet odlazi u hodnike, nalazi se s Marijom Jurić
koja mu ukazuje na promjene s druge strane ponora. Također zaključuju
da zemlja s jedne strane nije jednaka onoj s druge. Radi se o ilovači
s jedne, i o glini s druge strane. Marija Nikoli donosi knjigu (1.dio)
gdje otkriva da se Europa i Azija spajaju na mjestu gdje se nalazi Zagreb,
točnije duž one pukotine.
Potom Nikola, u šestoj glavi, Uranu, prekopava po starom ormaru u sobi
svojih roditelja gdje nalazi zanimljiv nacrt koji je, zapravo, očeva preslika
podzemlja. Zaključi da mu se i otac vjerojatno morao kretati tim hodnicima.
Zamolio je Zloselića da ode s njim pogledati zemlju u podzemlju. Ovaj
ustanovi da je takvo što jako čudno jer onda ta dva dijela ponora nikada
nisu ni bila spojena. Opet je ugledao svjetlo u hodniku, ovoga puta kad
je bio s Marijom.
Sedmo poglavlje nosi naziv Venera i u njemu se razvija ljubavna priča
Marije Jurić i Nikole Krobatina. Nikoline tetke, Micika i Vikica, otkrivaju
da je Nikolin otac morao raditi za policiju upravo zbog položaja zgrade
u kojoj je živio. Naime, tu je bio jedan od ulaza u podzemne hodnike Zagreba.
Dolje je morao bacati i uništavati neke spise koji državi nisu odgovarali.
Marija priča tragediju o svom stricu koji je istraživao te hodnike, te
jednog dana nestao. Otac Nikoli govori o rupi ispod Visoke ulice, jer
Nikola zna samo za onu ispod Markova trga. Nikola razmišlja o ponoru,
o razlozima i uzrocima ponora. Razmišlja o čovječanstvu.
„ Mi se sastojimo od samih suprotnosti, i sve su sami ekstremi.
To je zato što svatko od nas stoji jednom nogom na jednoj, a drugom nogom
na drugoj obali one rupe između Azije i Europe. I u svemu smo takvi.“
Nikola je za jednog posjeta hodnicima odlomio komadić zemlje s azijske
strane i nakon toga čuo na radiju da je gradić u Kini uništen zbog potresa.
Znači li to da ponor utječe na čitav svijet? Rašlje koje je Nikola posudio
od Zloselića divljale su nad ponorom. Čudesno je bilo to što su i iznad
hodnika, dakle na površini isto reagirale u onom smjeru u kojem se kretala
provalija. Posjetio je i oca koji mu je govorio o tajnovitom posjetiocu
koji se raspitivao za hodnike. Nikola je znao da je to rastanak s ocem.
To se odvijalo u poglavljima Neptun i Jupiter.
Deseto poglavlje nazvano je Sunce. Nikolina knjiga, koja je od početka
pripadala njegovoj obitelji, je drugi put nestala. Sad je opet dobiva
natrag-poštom. Saznajemo i da je Marija pronašla 3. svezak u katakombama,
pokraj ponora. Otkrivamo i priču Nikoline majke, njezinu ljubavnu vezu
u mladosti s Marijinim stricem koji joj je i poklonio tu knjigu.
Milka i Dragica, njegove ljubavnice, ga posjećuju i govore da su ga izdale.
Napravile su otisak njegovih ključeva u sapunu i dale ih dvojici ljudi
koji su ih tražili. Povod je, naravno, bila knjiga. Marija i Nikola otkrili
su i vlasnika onog trećeg svjetla, bio je to Zlosrelić koji je također
lutao hodnicima. Za istog su posjeta čuli buku i imali su što vidjeti:
Svrzikapa i Plačković svađali su se i tukli iznad provalije. Krobatin
je viknuo, želeći spriječiti nesreću, međutim oni su pustili jedan drugog
i upali u „rupu bez dna“.
U trećem svesku nalazila se karta, baš kao i u prva dva. Ali ovo nije
bila karta zagrebačkog podzemlja. Radilo se o karti neba koja je isto
bila obilježena crtom koja je odgovarala provaliji na Zemlji. Marija i
Nikola bacili su većinu spisa i držeći se za ruke istrčali iz hodnika.
2.3. Simbolika
Prije svega bitno je istražiti simbol rupe kao glavnog motiva u romanu
o čemu nam govori i sam naslov. Rupa simbolizira otvor prema nepoznatome-
ono što izlazi na drugu stranu. Ona je poput čekanja i otkrivanja nečije
nazočnosti. U svakom slučaju ona otvara unutarnje vanjskome i vanjsko
unutarnjem.
Imajući na umu da se radi o tajnim i skrivenim hodnicima i prostorijama
valja navesti simbol same skrivene prostorije. Ona označava mjesto smrti
„starog“ čovjeka i mjesto rođenja „novog“ čovjeka. Možemo to povezati
sa preobrazbom Krobatina s druge strane rupe, odnosno promjeni koja se
dogodila u njegovim očima kada je pogledao na istu stranu. Nikola Krobatin
se nije, nakon hodnika osjećao kao isti čovjek. U podzemlje se uglavnom
ulazi kroz podrume.
Podrum odgovara spoznaji sebe, te duša koja spozna sebe postaje milosrdna
spram drugih. Isto tako podrum označava prostoriju tajne, a neki ga uspoređuju
s nebom.
Rupa koju Nikola i Marija otkrivaju nema dna. Bezdan označava neodređenost
djetinjstva i smrti kojoj nema razlika, raspad osobe. Također znači vrhunsko
i mistično jedinstvo.
Rašlje su jedan od najreprezentativnijih simbola ove knjige. Nikola Krobatin
svugdje uočava podvojenosti, kontraste… Rašlje to i simboliziraju, prikazuju
težnju za razlučivanjem individualnosti proizašlih iz zajedničkog ishodišta.
Možemo obratiti pozornost i na zanimanje susjeda Zloselića- kopač bunara.
Bunar u svim predajama ima sveto značenje, otprilike kao neka sinteza
triju kozmičkih poredaka: neba, zemlje, podzemlja ili triju pratvari:
vode, zemlje i zraka. Bunar je isto tako simbol tajne, skrivenosti, a
na Dalekom istoku označava ponor i pakao.
Podzemlje u gotovo svim kulturama označava pakao.
Možemo još spomenuti Raj kao simbol jer nije slučajan odabir da Nikola
prevodi Miltonov Izgubljeni Raj. Raj simbolizira želju da se prirodnim
putem nadvlada ljudska sudbina. Znači neprocjenjivo središte, srce svijeta,
točku u kojoj se nebo spaja sa zemljom. U raju je zdenac koji je izvor
istine i spoznaje.
Motivi koji su neizravno vezani za ovaj roman su špilja i labirint, ali
o tome više u obradi Brešanove Vražje utrobe.
3. Vražja utroba
3.1. O autoru
Ivo
Brešan rođen je 1936. godine u Vodicama. Diplomirao je na
filozofskom fakultetu u Zagrebu, a od 1983. godine radi kao umjetnički
selektor šibenskog međunarodnog dječjeg festivala.
Najpoznatije Brešanovo djelo jest groteskna tragedija Predstava Hamleta
u selu Mrduša Donja iz 1971. koje je doživjelo mnoga uprizorenja, kao
i filmsku ekranizaciju u režiji Krste Papića.
Njegovi se dramski tekstovi nisu izvodili u Jugoslaviji, ali su se od
1979. godine zaredale izvedbe njegovih komada kao što su: Smrt predsjednika
kućnog savjeta, Svečana večera u pogrebnom poduzeću, Nečastivi na Filozofskom
fakultetu, Hidrocentrala u suhom dolu, Nihilist iz Velike Mlake i drugi.
Od proznih djela, Brešan je objavio: proznu zbirku Pukotine i druge
priče, romane Ptice nebeske (1990.), Ispovijedi nekarakternog
čovjeka (1996.), Astaroth (2001.), Kockanje sa sudbinom
(2002.) i Država Božja 2053. (2003.).
Autor je i koautor mnogih filmskih scenarija (Kako je počeo rat na mom
otoku).
Dobio je brojna priznanja za svoj rad, između ostalog nagradu Fonda „Miroslav
Krleža“ za roman Astaroth i nagradu za životno djelo „Vladimir Nazor“.
3.2. O romanu
Roman Vražja utroba podijeljen je u dvadeset poglavlja, uz prolog i epilog.
Odmah na početku pisac nas uvodi u radnju koja podsjeća na kriminalističku
priču. Naime, u podnožju Velebita pronađen je leš muškarca , a uz njega
samo poruka:
„Ako me netko nađe mrtva, neka ne pokušava utvrditi to sam. Jer ja
sam Nitko. Onaj tko odbaci sve što čovjeka čini čovjekom ne pripada više
ljudskoj zajednici niti nosi ljudsko ime. Molim vas jedino, ako imam uopće
pravo išta tražiti, da moje ostatke spalite i raznesete na vjetru. No
moja vam duša neće moći zahvaliti, jer sam je još za života izgubio.“
Slučaj je poslan u Zagreb gdje su iz arhiva izvučeni podaci da je 25.
listopada nestalo petoro ljudi, četiri muškarca i žena, ali nitko nije
opisom odgovarao ovom pronađenom, niti su tih petoro mogli povezati s
njim. Nestali ljudi su bili:
Ante Čagalj, 58, iseljenik u Kanadu, kasnije političar, prvo član HDZ-a,
a potom HSS-a. Agneza Valdek, njegova ljubavnica i poslovna partnerica
(vodili su skupa draguljarnicu). Viktor Laginja, 55, speleolog i profesor
biokemije na Medicinskom fakultetu u Rijeci. Također je bio terećen za
ubojstvo svoje žene i njezina ljubavnika.
Josip Kaliterna, 27, alpinist iz Splita koji je tada otišao s kolegama
iz planinarskog društva na Paklenicu.
Tihomir Žmuda, 35, bivši policajac, sada vlasnik svoje sigurnosne službe
u Osijeku.
Budući da istražitelj nije imao više tragova odluči kremirati onog utopljenika.
Tada je došla vijest za potragom Urbana Tomaša, Hrvata koji je otišao
živjeti u Njemačku, a zahtjev za potragom je podnijela njegova žena nakon
što joj se nije javlajo četiri mjeseca otkad je otišao u Zagreb.
Radnja započinje pričom od hrvatsko iseljeniku u Argentinu, Joseu Miguelu
Cardumu. Jose je bio poznati doktor sve dok mu jednog dana ruka nije zadrhtala
pa je popio čašicu konjaka. Otada je bio ovisan o toj čašici koja se s
vremenom pretvorila u bocu, a potom u tešku ovisnost. Izbavio ga je njegov
otac, koji mu je obećao novac i zlato, ako ode na liječenje. Zlato je
bilo skriveno na Velebitu, u špilji koja se zvala „Vražja utroba“. Sakrili
su ga Ante Pavelić za doba raspadanja NDH, i njegov otac, tadašnji ustaški
zapovjednik. Bilo je pretočeno u sige, a pripadalo je židovima. Jose je
otišao na liječenje u Mendosu i tamo mu je dodijeljen terapeut Jorge Santos
koji je, činilo se Joseu znao sve o njemu. Za vrijem liječenja upoznao
je alpinista Josipa Kaliternu kojeg je pitao za špilju, ali ovaj nikada
nije čuo za to. Pri kraj šestomjesečne rehabilitacije Jose je doživio
priviđenje – ugledao je ženu odjevenu u crno kako sjedi na njegovoj stolici
u sobi. Kad je krenuo prema njoj nestala je. Krenuo je u hrvatsku u listopadu
2002. godine.
Iduća priča je ona o Anti čaglju koji je emigrirao u Kanadu, tamo se zaposlio
u piceriji i oženio Ankom, kćeri vlasnika picerije. Kada je Franjo Tuđman
postao predsjednik, Čagalj se mudro priključio HDZ –u i preselio u Hrvatsku.
U Zagrebu je upoznao Agnezu Valdek koja je bila vlasnica draguljarnice
pa je s njom uskoro započeo ljubavnu vezu. Agneza je Čaglja koristila
kao vrelo novca. Krenulo mu je nizbrdo, pa je prešao u HSS, opet je stao
na noge i opet mu se javila Agneza. Jednog su ga dana posjetila dva gospodina,
poslovni posrednik Urban Tomaš i Jose Miguel Cardum.
Viktor Laginja je speleolog koji je postavio tezu da je spilja živo biće,
bio je ismijan i propao je otada. Na tom zadnjem istraživanju radili su
on i njegova studentica Sabrina koja mu je kasnije postala žena. Laginju
je mučilo je li ga Sabrina vara pa je unajmio privatnog detektiva Malca
koji mu je potvrdio sumnje. Laginaj je potom ubio i nju i njezina ljubavnika
objesivši ih u ljubavnikovu stanu. Jose je stupio u kontakt s njim, Laginja
je znao za Vražju utrobu te mu je pročitao članak iz knjige Nepoznati
Velebit.
„Spilja, koja se spušta duboko u podzemlje Velebita, čak po nekima
ispod morske razine. Nitko je dosad nije u potpunosti istražio. Pastiri,
koji su silazili u nju u potrazi za izgubljenim ovcama, izjavljivali su
da su vidjeli neke sablasti i strašne prikaze, iz čega se u narodu proširilo
vjerovanje da spilja vodi do samog ulaza u pakao.“
Jose je čak pozvao Laginju da mu se pridruži, a ovaj je pristao nakon
što je ubio ženu, misleći da će preko Joseove putovnice moći emigrirati.
Na Velebitu je Jose upoznao Urbana Tomaša koji je tobože tu došao planinariti,
a podsjećao je Josea na terapeuta Santosa. Tomaš uskoro prizna da je čuo
za spilju pa se odluče vratiti u Zagreb skupiti još ljudi. Tada su pozvali
Agnezu i Čaglja jer bi oni pomogli pretočiti zlato u novac, Kaliterna
je odbio jer mu se sve to činilo mutno, a Tomaš je kontaktirao i Tihomira
Žmudu koji je imao sigurnosnu službu, odnosno paravan za mafiju.
Žmuda je bivši policajac, patriot i poštenjak koji je svog nadređenog
uhvatio u bordelu i otada mu je krenulo nizbrdo. Upoznao je Tomaša koji
ga je povezao s osječkim kriminalcima i tako se Žmuda nastavio baviti
pranjem novca i sličnim stvarima.
Jose je prije odlaska na Velebit imao još jedno priviđenje, vidio je leš
zaklana čovjeka rasporene utrobe. Pomislio je da ta prikazanja imaju veze
sa spiljom.
Agneza je imala plan otrovati sve koji budu na Velebitu i uzeti zlato
jer ona je u biti židovka, pravim imenom Sara Waldeberg i smatrala je
da to zlato nikome drugome ne pripada.
Na Velebitu su Agneza, Čagalj, Žmuda, Jose i Tomaš zatekli Laginju kojeg
je Tomaš neodoljivo podsjećao na detektiva Malca. Razradili su plan ulaska
u spilju, kad se pojavio i Kaliterna koji je došao vidjeti je li s Joseom
sve u redu.
Kaliterna im je pomogao oko spuštanja u pećinu. Došli su do prostorije
pod zemljom gdje su bile zlatne sige. Tu je Jose opet vidio onu ženu ,
ali sada je doista bila tu, s ostalih šest kostura, vjerojatno neka austrijska
ekspedicija. Tomaš mu je tada rekao nešto o ekstra osjetljivim senzorima,
odnosno psihološkom fenomenu kada čovjek vidi nešto prostorno ili vremenski
udaljeno. Agnezino trovanje nije uspjelo jer joj je Tomaš zamijenio otrov
začinom. Također se rodila ljubav između Agneze i Kaliterne. Dogodio se
potres pa su ostali zatrpani i trebalo je naći drugi put. Laginji su se
pričinili sabrina i njezin ljubavnik, a pogodio ga je veliki kamen u noge
i lagano je krvario. Do jutra je i umro, a ostali se spustiše u prostoriju
nalik na labirint. Raspodijelili su se i svatko je išao na svoju stranu
tražiti izlaz. Tu su Žmuda, Čagalj i Kaliterna imali halucinacije. Žmuda
je vidio sebe kakav je nekad bio, pa je pucao u taj prikaz, međutim njemu
je krvarila ruka. Čagalj je vidio svoje selo u Hercegovini gdje je odrastao,
ali majka koju je vidio pretvorila se potom u njegovu ženu pa u vješticu.
Kaliterna je ugledao svog sina koji je bio mrtav u priviđenju, ali je
ipak govorio. Od šoka je Kaliterna upao u jamu bez dna koja je bila nasred
hodnika. Samo je Tomaš mirno sjedio u sredini labirinta, a Jose je pronašao
nekakav izlaz kroz jezero.
Naravno, u svima se odavno probudila apatija spram Tomaša, povezivali
su ga s ljudima koje su susreli u najgorim trenutcima života, a neki su
pomišljali i na njegove demonske sposobnosti.
Agneza je nastradala zbog priviđenja u snu, misleći da je Kaliterna vodi
uvukla se kipu neke vještice usta, o onda ih je zadesio potres i pokopao
ostatak Agnezina tijela.
Budući da nisu imali što jesti Tomaš predloži da igraju „ruski rulet“
te da onoga tko izgubi pojedu. Nekako su pod prisilom pristali. Kad je
Žmuda opalio pištoljem koji je kružio od jednog do drugog pištolj opali
i on ostane mrtav. Tomaš je odlučio secirati Žmudu i Jose ugleda prizor
leša koji je vidio u hotelu. Odbio je jesti i skupio je nekakve gliste
za hranu.
Došli su do prostorije gdje su prepoznali more. Opet je pala odluka na
to da pojedu jednoga. Ovaj je put život izgubio Čagalj. Ostadoše sami
Jose i Tomaš. Jose je pucao u Tomaša, ali nije ga mogao pogoditi. Tada
ga Jose optuži da je potomak neke zle sile. Tada mu Tomaš reče da je zlo
u čovjeku, u njegovoj podsvijesti su sve čovjekove vizije:
„ Zlo je bilo u njima Jose, ne u tim ljudima koje su sreli. Nije
bilo ni u meni, ja sam bio samo odraz njihove mračne nutrine, koje nisu
bili svjesni. (…) I u meni je vidio sličnost s nekim zbog koga je posrnuo.
Jer u naravi je čovjeka da nikada u sebi ne nalazi razlog za svoj pad.“
Nakon rasprave Tomaš je otišao, a Jose je vidio nadu u spas, no trebao
je preplivati, a za to gladan nije imao snage. Zato zareže u Čaglja i
počne jesti. Smatrajući da je time izgubio dušu i ljudskost napiše poruku
i zaroni. U trenutku kad je ugledao nebo, izgubio je svijest i utopio
se.
Istražitelju Klakiću javili su da je Tomaš pronađen u nekoj šumi, samo
taj je Tomaš bio crnokos, dok je Urban Tomaš koji je planinario bio plavokos.
Međutim, žena crnokosog Tomaša prepoznala je i plavog te rekla kako je
on kriv za sve što se dogodilo njezinom mužu.
Radi se dakle o podvojenosti likova, bilo psihičkoj ili kakvoj drugoj
gdje su oni sami razapeti između onoga kakvi jesu i onoga za kakve se
izdaju. To je ono što je Urban Tomaš pokušavao objasniti Joseu, da nitko
nije potpuno dobar ili potpuno loš, jer dobro i zlo ubiti ne postoje.
S time možemo povezati i jednu Brešanovu izjavu iz 1996. godine:
„ U životu sam napravio bezbroj stvari koje bi se, prema određenom
moralnom kodeksu, mogle okvalificirati i kao dobre i kao zle, a one zapravo
nisu ni jedno ni drugo. Jer, dobro i zlo ne postoje; oni su samo oznake
ili etikete, koje ljudi lijepe tuđem ponašanju, ovisno o tome koliko je
njima u interesu ili od koristi. Čovjek je zapravo uistinu samo životinja,
nešto inteligentnija od ostalih, koja se, kao i svaka životinaj, ponaša
isključivo po crti svojih elementarnih nagona, pa koliko ima razbora u
tome da se jedne životinjske vrste proglašavaju za dobre, a druge za zle,
toliko isto ima u tome da se po takvom kriteriju razvrstava ljude.“
3.3. Simbolika
Naslov Vražja utroba nas upućuje da treba istražiti simbol utrobe. Utroba
je simbol majke koji je analogan pećini, ali koji poglavito odražava potrebu
za nježnošću i zaštitom. Alkemičari doživljavaju utrobu kao simbol preobrazbe,
a ona je upravo zbog svoje topline pogodna za to. Utroba je utočište,
ali ona i proždire. Simbol majke je dvojak, u svim mitologijama „Božica
majka“ ima takav aspekt: s jedne strane hraniteljica, s druge ljubomorna
majka koja zarobljuje djecu.
Budući da je gore već spomenuta, trebalo bi navesti simboličko značenje
pećine.
Pod značenjem pećine podrazumijevamo i špilje, prirodne jame itd. u mitovima
o postanku u mnogih naroda pećina se pojavljuje kao arhetip maternice.
Za Platona je to mjesto neznanja, patnje i kazne te on smatra da tako
ljudi žive na ovom svijetu. Smatra da neizravna svjetlost koja dolazi
u pećinu je put koji duša mora slijediti da bi došla do spoznaje istine
i dobrote. Tu se radi o etičkom značenju, dok postoji s druge strane i
onaj tragični aspekt: pećina je tu prikazana kao mračna duplja s nevidljivim
granicama, pogibeljni bezdan u kojem obitavaju i iz kojeg izlaze čudovišta.
Također je slika svemira, prema predajama s dalekog istoka, gdje njezino
ravno tlo odgovara zemlji, a svod nebu.
Ova tumačenja možemo povezati sa radnjom u djelu Vražja utroba, bilo doslovno
ili metaforički. Istina je da je ekspedicija koja je išla na zlato doživjela
znatne promjene kad su jednom ušli u Vražju utrobu, samo te su promjene
uglavnom bile negativne. S druge strane, pokazali su se kao čudovišta,
pa se zapravo možda ne radi o čudovišnim zvijerima, već ljudima koji se
u takve pretvaraju.
Jako bitan simbol, osobito u suvremenoj fantastičnoj književnosti, je
labirint. Prvotno značenje labirinta jest da je on Minosova palača na
Kreti u kojoj je bio zatočen Minotaur. Radi se o simboličnom prikazivanju
inicijacijskih kušnji koje diskriminiraju putnike što se probijaju prema
skrivenom središtu. Kao simbol obrambenog sustava, labirint navješćuje
postojanje nečeg dragocjenog ili svetog te omogućuje pristup samo onima
koji su upućeni. Prema asketsko – mističnom tumačenju ulazak u labirint
i izlazak iz njega simboli su duhovne smrti i uskrsnuća. Labirint vodi
u i unutarnjost osobnog „ja“, u neku vrstu unutarnjeg svetišta gdje se
nalazi najskrovitiji dio čovjekove osobnosti. Preobražaj koji doživi čovjek
u središtu labirinta označava pobjedu duhovnog nad tjelesnim.
Branimir Donat govori o labirintu.
„ Labirint uključuje putovanje i sazrijevanje – dvije komponente
s kojima se također susrećemo i u simbolu mandale. Oba simbola postavljaju
posebne prepreke i traže posebne zasluge od pojedinca koji želi doći u
središte koje je njegovu oku i duhu skriveno i bez uloga egzistencijalnog
napora nedostupno.
Upozorimo već na početku, labirint – a posebice njegovo središte – svojom
simbolikom vezuje se na sliku spilje, pećine, a put do njega asocira također
na simbole pletenice i spirale, pa tako ukazuje na složenost koja može
pogodovati kao plodna počva književnosti i književno djela.“
O poetici labirinta govori i Kornelija Kuvač – Levačić:
„ Poetika labirinta vezana je uz junakovu nemoć, ali ne u fizičkom,
nego spoznajnom smislu i ona ide puno dalje od nemoći intelekta približavajući
se, zapravo, mitskoj nemoći čovjeka pred nespoznanim, što smo ranije susretali
u tekstovima srednjovjekovne i usmene književnosti. (…) On je također
slika moći i nemoći pri čemu moć ima ona sila koja je labirint konstruirala
(a iz suvremenih fantastičnih djela nikad ne saznajemo tko je to). Nemoćan
je pred njom lik, čitatelj, ponekad čak i sam autor.“
Motivi koje možemo povezati uz pojam „ponora“, a spominjani su u djelu
su šupljina i tunel. Simbolika šupljine je bliska simbolici pećine čiju
dubinu, prazninu i virtuoznost još ističe. Označuje nedjelovanje i nijekanje,
naličje bića i života: virtualan je, ali prazan spremnik života. Postaje
slikom boravišta, smrti, prošlosti i mogućeg, a općenito je noćni i negativan
aspekt svakog simbola, pa i bića.
Tunel kao simbol možemo povezati i sa Rupom na nebu i s Vražjom utrobom.
Tunel je put, natkriven i mračan, na površini zemlje ili podzeman koji
vodi kroz mrak od jedne svijetle zone do druge. Taj prijelazni put nalazimo
u svim inicijacijskim obredima. Simbol je svih mračnih i bolnih prijelaza
koji uznemiruju i mogu odvesti u neki drugi život.
4. Razrada
Romani Rupa na nebu i Vražja utroba obrađuju motiv ponora, ali tematski
na potpuno različit način. U oba djela ipak nailazimo na svojevrstan ponor,
bilo između likova, svjetova, dobra i zla i slično.
„ Prostorni, ontološki dualizam svijeta „iznad“ i „ispod“ ovdje najizravnije
ilustrira McHadelovu definiciju fantastike kao „svijeta pored nas“. Radi
se zapravo o zrcalnosti likova tj. razapetosti likova između jedne i druge
strane.
U Rupi na nebu prilično je jasno postojanje podzemnih hodnika, iako
mnogi za to ne znaju i radi se o skrovitom mjestu o kojem su ispričane
legende. Isto je u Vražjoj utrobi
kada veoma malen broj ljudi zna za njezino postojanje, ali je također
smatraju legendom. Također imamo dva lika Nikolu Krobatina i Josea Miguela
Carduma koji slučajno dolaze do informacija o tajnovitim, u oba slučaja
podzemnim mjestima.
Ipak, Vražja utroba obrađuje i faustovski motiv, odnosno motiv đavla,
koji izostaje u Rupi na nebu. Radi se o tipu proze kada ne možemo razlučiti
jeli nešto istina ili laž, halucinacija, san, u pitanju je dvojba:
„ U prozi fantastičara ovaj se tip proza često kombinira s motivima
pojave vraga, demona ili smrti, s halucinantnim i oniričkim iskustvima
ili neobjašnjivim prirodnim li društvenim manifestacijama za koje junak
traži racionalni interpretativni okvir.“
Tu govorimo o sveprisutnom neznancu, točnije Urbanu Tomašu koji je svojevrstan
pokretač fantastične svijesti u čitatelja, dok u Pavličića tu intrigu
izazivaju Krobatinove tetke Vikica i Micika, njegov otac i nepoznati posjetitelj
podruma (za kojeg kasnije saznajemo da je Zlosrelić).
„Delkorno razlikuje dva tipa egzempluma upravo prema načinu prerušavanja.
U prvom tipu nepredvidljivi protivnik dolazi u liku obične, drage osobe,
a u drugom je demonsko objekt prerušavanja i maskiranja.“
Kada već govorimo o pojavi vraga kod fantastičara valja navesti da razlikujemo
dva tipa vraga:
„Primjećujemo da srednjovjekovni tekstovi razlikuju dva tipa đavla:
jednog koji „ulazi u srce“ i nagovara na zlo, ali ostaje slika prenesenog
značenja, i drugog koji je konkretan lik što se može vizualno predočiti.
Upravo taj drugi tip bliži je fantastičnom poimanju.“
Trebalo je objasniti pojavu vraga (iako nema neke direktne veze s ponorom)
jer je to bitna razlika između ova sva djela. Vražja utroba time izaziva
stravu, a i sam naziv djela upućuje na utrobu/ udubinu/ ponor kao đavolje
obitavalište.
Ipak što se ponora tiče on je sveprisutan u oba djela, bilo da se radi
o konkretnom ponoru (u zemlji ili na nebu), među dva različita lika ili
pak unutar jednog lika.
Ponor sam je prirodno objašnjiva pojava, ali što dalje čitamo oba djela
vidimo da se radi o fantastici, čak o ponoru kao apokalipsi. Todorov navodi:
„ Postoji čudna pojava koju možemo objasniti na dva načina, tipovima
prirodnih i tipovima natprirodnih uzroka“
Ponor povezujemo sa većinom gore navedenih simbola: rupa, bunar, utroba,
pećina, šupljina itd., iako nema konkretnog tumačenja ponora. Uglavnom
svi simboli upućuju da se radi o tajanstvenom, nepoznatom, skrivenom.
Simboli kao što su pećina, utroba i šupljina su analogni, a označavaju
neznanje, ili pak preobrazbu. Također svi imaju i pozitivno i negativno
tumačenje, govore o licu i naličju i obavijeni su tajnom koja je povezivana
s đavlom ili čudovištima.
U Rupi na nebu radi se o ponoru u podzemlju koji je navodno granica između
dva kontinenta - Europe i Azije. To je ponor između dva različita svijeta,
baš kao što likovi u istom romanu, koji su jedni drugima u neposrednoj
blizini, predstavljaju različite svjetove. Navest ćemo Nikoline tetke
Miciku i Vikicu: prva predstavljena kao domaćica koja se „šlampavo“ odijeva,
dok je druga primjer ušminkane gospođe koja drži do sebe.
Nikoline dvije ljubavnice također: Dragica kao simbol ženstvenosti i Milka
kao oličenje odlučnosti. Adalbert Plačković i Mate Svrzikapa također predstavljaju
suprotnost, stalne svađe, neslaganja oko politike kao i bilo čega drugog,
a ipak se druže i skupa rade na projektima.
U Vražjoj utrobi, kao i u Rupi na nebu postoji onaj konkretan ponor. Radi
se o samoj „utrobi“ koja je duboko pod morskom površinom, kao i rupi bez
dna u koju je upao Kaliterna pri jednoj od halucinacija koje je doživio
u spilji.
Ipak, s druge strane postoji i metaforični ponor, samo za razliku od Rupe
na nebu gdje se ponor očituje između dva lika, ovdje ga pronalazimo unutar
jednoga lika.
Tako imamo Josea Carduma, poznatog doktora, koji kasnije propada odajući
se alkoholu i na koncu, koliko god se borio sa samim sobom, pronalazi
u sebi nagon za preživljavanja (koji je više nalik životinjskom) i upada
u kanibalizam. Ponor se dakle očituje u ljudima kakvi su bili, odnosno
kakvi jesu, a kakvima se predstavljaju. Ipak, Jose je dovoljno, nazovimo
moralan jer je svjestan što je učinio. Lik Žmude predstavljen je patriotski
i poštenjački u mladosti, a kasnije kad mu je krenulo nizbrdo pretvara
se u kriminalca. Čagalj je otpočetka bio lik koji je prefrigan, ali ponor
u njemu je između onoga kakav on jest, a kakvim se prikazuje. Agneza ima
dva života, jedan kao ispaćena židovka, drugi kao fatalna vlasnica draguljarnice.
Urban Tomaš pak ima i više lica, ali tu se radi o fizičkim preobrazbama.
Mada predstavlja zlo (iako tu ni pisac nije siguran jer se Tomaš ne naziva
ni zlim, ni dobrim) on je jedini potpun i svjestan sebe onakvog kakav
doista jest.
Oba djela završavaju nedorečeno. Nitko kasnije ne saznaje za podrume i
njihovu tajnu jer je tako možda najbolje (iako je moguće da prijeti uništenje
svijeta) kao što se ne zna tko je tragično stradala osoba u podnožju Velebita.
U vezi s potonjim možemo navesti citat Maje Bošković Stulli:
„ Fantastične se priče odvijaju u klimi strave i gotovo neizbježno
završavaju kobnim događajem, koji izaziva smrt, nestanak ili prokletstvo
junaka.“
Svakako treba spomenuti i preneseno značenje ponora, konkretno u ova
dva djela. Prilično je očita Brešanova opaska vezana za hrvatsku povijest
i ustaški pokret pod vodstvom Ante Pavelića. U nekim rečenicama Nezavisnu
državu Hrvatsku naziva Trećim reichom. Izruguje i lažni patriotizam kao
i neke političke stranke i njihovu korupciju (likom Čaglja).
Pavličić ponor među svjetovima smješta na Markov trg gdje se nalazi Hrvatski
sabor. Tu se također radi o izravnoj aluziji na hrvatsku politiku, kao
i na stanje u državi. Pisac upozorava na greške kolektiva, bježanje od
odgovornosti, ponor umjesto zajedništva među političkim strankama… „prinošenje
žrtava“, a ne poduzimanje ničega drugog.
Osim ovoga navedenog ponor ima i apokaliptično značenje.
4.1. Apokalipsa
Roman Rupa na nebu sadrži i apokaliptične slike.
„ Sama slika ponora bez dna pod Zagrebom, koji u obliku pukotine
dijeli Istok od Zapada i djeluje na povijest i sve ljude svojom pogubnom
silom što istodobno mami i ubija podsjeća na apokaliptične ponora u kojemu
je sotona:
″On te podrume shvaća kao nekakvo prokletstvo, kao nekog zlog zmaja kojem
treba neprestano prinositi ljudske žrtve.″“
U trećem svesku knjige O položaju Zagreba nalazi se karta koja također
prikazuje crtu po kojoj se pruža provalija. Samo se ovaj put radi o rupi
na nebu, koja zapravo označava propast svijeta.
„ Apokaliptičan je i motiv potpune prožetosti kozmosa rupom koja
se širi čak i nebom, što otkriva karta u dugo traženom svesku tajanstvene
knjige.“
U romanu Vražja utroba apokaliptično je to što navodno ta špilja vodi
do samog ulaska u pakao.
„ I upravo kao što su apokaliptičke slike povezane tijesno povezane
s religijskim nebom, njihova je dijalektička opreka tijesno povezana s
bivstvenim paklom, npr. Danteov „Pakao“, ili pakao što ga čovjek stvara
na zemlji, npr. „1984.“, „Iza zatvorenih vrata“ i „Pomračenje u podne“
(…).“
Zaključak
U prethodnim poglavljima iznesena je problematika i simbolika ponora kao
i drugih motiva vezanih za ova dva djela.
Rupa na nebu i Vražja utroba prikazuju ponor i raslojenost koja je sveprisutna
i koju na koncu treba nadvladati.
Očito je da djela govore o propasti, kako države, tako pojedinca, ako
se takvi rascijepi ne svladaju. Upravo zato ovi pisci upotrebljavaju i
apokaliptične slike koje vode u propast svijeta sa stanjem u kakvom sad
živimo.
Potrebno je nadvladati ponor, prije svega onaj unutarnji. Vidimo u Vražjoj
utrobi kako je ponor moguć i postojan u svakoj osobi, kako neki licemjerno
skrivaju svoju „tamnu stranu“ i kako svi možemo pokleknuti onim najnižim
nagonima u čovjeku.
Bitno je znanje i spoznaja, da čovjek spozna sebe i kao takav nadvlada
tu prepreku, jer iako je samo pola, svjestan može biti potpun.
LITERATURA
- Pavao Pavličić: Rupa na nebu, Znanje, Zagreb, 1992.
- Ivo Brešan: Vražja utroba, Sysprint, Zagreb, 2004.
- Jean Chevalier – Alain Gheerbrant: Rječnik simbola, Jesenski i Turk,
Zagreb, 2007.
- Slobodan Prosperov Novak: Povijest hrvatske književnosti, svezak IV,
Marjan tisak, Split, 2004.
- Kornelija Kuvač – Levačić: Mitski jezik u hrvatskoj fantastičnoj prozi,
disertacija, Zadar, 2006.
- Jurica Pavičić: Hrvatski fantastičari, Zavod za znanost o književnosti
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, zagreb, 2000.
- Northrop Frye: Anatomija kritike, Golden marketing, Zagreb, 2000.
- Krešimir Nemec: Povijest hrvatskog romana od 1945. do 2000., Školska
knjiga, Zagreb, 2003.
- Branimir Donat: Izabrana djela, (priredio Velimir Visković), Nakladni
zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991.
- Pavao Pavličić: Krasopis, Zagreb, 1987.
- Cvetan Todorov: Uvod u fantastičnu književnost, IRO Rad, Beograd,
1987.
- Ivo Brešan: Ispovijedi nekarakternog čovjeka, Zagreb, 1996.
- Maja Bošković – Stulli: Pjesme, priče, fantastika, Nakladni zavod
Matice hrvatske, Zavod za istraživanje folklora, Zagreb, 1991.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|