“PROKLETA AVLIJA” - IVO ANDRIĆ
O Ivi Andriću
Ivo
Andrić, nobelovac, istaknuti romanopisac, pripovjedač, pjesnik i esejist.
Rođen je 9. 10. 1892. godine u siromašnoj obrtničkoj porodici u
Travniku. Rano je ostao bez roditelja. Djetinstvo je proveo u Višegradu
gdje je završio i osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Sarajevu gdje
je i maturirao. Mladost mu nije bila ni laka ni bezbrižna; sa mnogo
napora i uz dosta teškoća i prepreka Andrić je stekao sveučilišno obrazovanje.
Studirao je filozofiju, odsjek slavenske književnosti i povijesti u
Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1923. godine i doktorirao sa
disertacijom „O duhovnom životu Bosne pod turcima“. Kao srednjoškolac
i student Andrić sudjeluje u naprednoj djelatnosti revolucionara omladine
– Mlada Bosna - koja se bori za nacionalno oslobođenje. Za vrijeme drugog
svjetskog rata živi povučeno u okupiranom Beogradu, ne dozvoljavajući
nikakvo preštampavanje i objavljivanje svojih djela. Prve književne
radove, stihove, objavljuje kao maturant 1911. godine u časopisu Bosanska
vila, a nešto kasnije i svoje prijevode O. Župančića, M. Aleksandra,
V. Levstika… Godine 1918. objavljuje knjigu lirske proze Ex Ponto, a
1920. godine svoju prvu pripovjedačku knjigu Put Alije Derzeleza. Iste
godine objavljuje i knjigu pjesama u prozi Nemiri. Između dva svjetska
rata objavljuje tri knjige, a poslije rata objavljuje romane Na
Drini ćuprija, Travnička kronika, Gospođica, Prokleta avlija, a
od pripovijedaka Nove pripovijetke, Priča o vezirovom slonu, Lica… Od
rane mladosti bavi se publicistikom i esejistikom. Među njegove najpoznatije
tekstove ove vrste ubrajaju se: esej o Goji, Razgovor s Gojom, esej
o Njegošu, Vuku, Kočiću… Godine 1956. dobio je povelju za životno djelo,
najvišu književnu nagradu u zemlji, a 26. 10. 1961. godine dodijeljena
mu je Nobelova nagrada za književnost.
KRATAK SADRŽAJ ROMANA “PROKLETA AVLIJA”
Mjesto radnje:
Carigradski zatvor Prokleta avlija
Likovi:
fra Petar iz Bosne, upravitelj Latifaga zvan Karađoz, zatvorenik Haim,
zatvorenik Ćamil-efendija
Zima je. Prevladava samo jedna boja – bijela. U toj bjelini postoji
samo jedna staza. Staza kojom je išla pogrebna povorka na pogrebu fra
Petra. U sobi fra Petra nalaze se fra Mijo Josić, mladi fra Rastislav…
Popisuje se imovina fra Petra. To je većinom raznovrstan alat. Još prije
tri dana on je ležao na tom krevetu, a sada ga više nema. Najviše nedostaje
mladom fra Rastislavu kojemu je često pričao događaje iz svog života.
Najviše je pričao o carigradskom zatvoru gdje je bio zatvoren ni kriv
ni dužan. Zbog nekih poslova crkva je fra Tadiju Ostojića i fra Petra
poslala u Carigrad. Tamo je policija uhvatila neko pismo o progonu vjernika
i svećenika iz Albanije koje je bilo upućeno austrijskom internunciju
u Carigrad. Pismonoša je pobjegao, a pošto u Carigradu nije bilo drugih
svećenika iz tih krajeva uhitili su fra Petra. Dva mjeseca bio je pod
istragom, a da ga nitko nije ni saslušao. Bio je zatvoren u zatvor znan
kao Deposito ili Prokleta avlija kako ga zove narod. Ta avlija uvijek
je bila puna, uvijek se punila i praznila. Tu je bilo sitnih i krupnih
prijestupnika. Od dječaka koji su sa “štanda” ukrali smokvu do višestrukih
ubojica. Tu dolaze i tzv. “prolaznici” koji su upućeni po kazni kao
prognanici iz zapadnih pokrajina te iz avlije odlaze kući ili u zatvor
u Africi ili Maloj Aziji. Avlija se sastoji iz petnaest jedokatnica
koje povezane s visokim zidom zatvaraju nepravilno, golo dvorište bez
trave i s dva tri kržljava stabla. Po danu se zatvorenici šetaju po
dvorištu, a po noći odlaze u ćelije – petnaest do trideset u jednu.
Ali ni po noći nije mirno. Zatvorenici pjevaju, svašta dovikuju i svađaju
se te često dolaze i novi. Po danu svi izlaze iz ćelija i stvaraju male
skupove gdje pričaju o raznim stvarima. Najviše se ljudi okuplja oko
malog čovječuljka Zaima koji je uvijek pričao o ženama i svojim mnogobrojnim
vjenčanjima. Neki su ga slušali, a drugi su odmahivali rukom i odlazili
čim bi on počeo pričati.
Sam položaj Proklete avlije bio je čudan jer se moglo vidjeti samo nebo,
a grad koji je bio blizu nije se mogao vidjeti. Obično je bilo lijepo
vrijeme. Ali kad bi se nekad nebo naoblačilo, počeo bi puhati južni
vjetar donoseći zadah truleži i smrad iz pristaništa. Tada je ludilo
bilo zarazno i svi, pa i najmirniji, postajali su razdraženi i ljuti.
Čuvari su pokušavali izbjegavati sukobe jer su i oni bili razdraženi,
ali bilo je nemoguće uspostaviti red. Upravitelj zatvora bio je Latifaga
zvan Karađoz (groteskna ličnost turskog kazališta sjenki). Otac mu je
bio nastavnik u vojnoj školi. Kao dijete Latifaga je volio knjigu i
muziku, ali odjednom se promijenio, čak i fizički. Napustio je školu
i počeo se družiti sa raznim varalicama i kockarima. Nekoliko su ga
puta i uhvatili, a uvijek ga je izbavljao otac. Tada je upravitelj policije
predložio Latifaginom ocu da Latifaga postane policajac. Latifagin otac
je na to pristao. Tako je Latifaga postao policajac, zamijenik upravitelja
Proklete avlije te konačno i upravitelj. U hvatanju prijestupnika pomogla
mu je njegova prošlost jer je poznavao njihova okupljališta. Latifaga
je imao kuću iznad avlije i mnogim je putovima mogao doći od kuće do
avlije i obrnuto, tako da nitko nije znao gdje će se pojaviti. Nitko
nikad nije znao kako će se ponašati i uvijek je iz ljudi mogao doznati
one podatke koje želi. Česte su bile i pritužbe na Karađoza, ali svi
su znali da samo on može upravljati Avlijom. Najgori su bili prvi dani
u Prokletoj avliji. Da bi se zaštitio od tučnjava fra Petar je izabrao
jedan zabačen kut i tu se sklonio. Tu su bila i dva građanina iz Bugarske
koji su ga primili bez riječi. Fra Petar je zaključio da su to bogati
ljudi koji su vjerojatno bili žrtve pobune u njihovoj zemlji. Poslije
nekoliko dana dobili su gosta. Kada se sljedeći dan probudio prvo što
je vidio bila je knjiga i nije mogao vjerovati. Lice novopridošlog mladića
bilo je bijelo, blijedo. Oko očiju je imao tamne kolute. Razgovor je
počeo sam od sebe. Mladić se zvao Ćamil. Često su razgovarali, a onda
su po njega došli neki stražari. Bez riječi su se oprostili, a prazno
je mjesto brzo bilo popunjeno. To je bio mršav, tanak čovjek. Bio je
židov iz Smirne, Haim. Fra Petar je saznao da Haim zna neke stvari o
Ćamilu. Fra Petar ga je pitao o njemu, a Haim je počeo pričati. Ćalim
je bio čovjek miješane krvi. Otac mu je bio turčin a majka grkinja.
Majka mu se u sedamnaestoj udala za bogatog grka. Imali su jedno dijete,
djevojčicu. Kada je djevojčica imala osam godina, grk je umro. Njegovi
su rođaci htjeli prevariti mladu udovicu i sve joj oteti, ali ona se
branila. Otišla je u Atenu da bar tamo spasi naslijeđe. Kada se vraćala
nazad, umrla joj je kćerka. Mornari su lijes htjeli baciti u more jer
donosi nesreću, ali majka to nije dala. Tada je prvi oficir dao napraviti
još jedan lijes u koji je stavljen neki teret. Lijes s djevojčicom bačen
je u more, a drugi je dan majci koja ga je pokopala. Svakog je dana
žena odlazila na grob, a bol se postepeno smanjivala i tad se dogodilo
nešto neočekivano. Žena prvog oficira saznala je tajnu o djevojčici
i ispričala je najboljoj prijateljici. One su se tada posvađale i da
bi se osvetila prijateljica je tajnu ispričala drugima. Tako je priča
došla i do udovice koja je tada htjela da se baci u more i trebalo joj
je nekoliko godina da preboli i ovo. Mnogi grci su prosili lijepu udovicu,
ali ona se na opće iznenađenje udala za nekog turčina, Tahir-pašu, i
sa njim imala sina i kćerku. Sin je bio snažan, a kćerka je umrla u
petoj godini od neke nepoznate bolesti. Majka je umrla sljedeće godine.
Sin koji se zvao Ćamil sve se više predavao knjizi i nauci, a otac ga
je u tom podržavao. Jedne je zime umro i Tahir-paša, a mladić je ostao
sam s velikim imetkom i bez bliže rodbine. Jednog je dana ugledao jednu
grkinju i odmah se zaljubio. Ona je voljela i njega, ali njeni roditelji
nisu dopustili da se uda za turčina pa su je odveli i udali za nekog
grka. Poslije toga Ćamil je dvije godine proveo na studiju, a kasnije
je mnogo i putovao i čitao knjige. Tada su počele glasine da su Ćamilu
udarile knjige u glavu i da se poistovjetio s nekim mladim princom.
To se pročulo i Ćamila je uhitio valija izmirskog vilajeta, zato jer
je dobio pismo kao i svi drugi valije da paze na ljude koji blate sultanovo
ime. Kada su uhitili Ćamila mnogi su se pobunili, ali nisu mogli ništa
napraviti pa je Ćamil odveden u zatvor. Karađoz nije volio političke
zatvorenike, ali ovoga je morao prihvatiti. Već drugi dan čovjek kojeg
je poslao kadija izradio je kod više vlasti da se Ćamil izdvoji i da
mu se da posebna soba što je i učinjeno. Idućih je dana fra Petar hodao
dvorištem ali nije vidio Ćamila, a onda se jednog dana kraj njega stvorio
Ćamil. Oboje su osjetili da se njihovo prijateljstvo povećalo. Odjednom
Ćamil počne pričati povijest Džem sultana (onaj s kojim se poistovjetio).
To je bila pričao o dva brata. Jedan je bio mudriji i jači, a drugi
čovjek zle sreće i pogrešnog prvog koraka. Ta su dva brata došla u sukob
kada im je 1481. g. na bojnom polju poginuo otac. Stariji brat Bajazit
(34 godine) koji je bio guverner Amasije i mlađi Džem koji je bio guverner
Karamanije polagali su pravo na prijestolje. Džem je na svom dvoru stvorio
krug pjesnika, znanstvenika i glazbenika, bio je dobar plivač i lovac.
Bajazit je bio hladnokrvan i hrabar. Oboje su imali dokaze za svoje
pravo na prijestolje. Nisu se mogli dogovoriti i na kraju su se sukobili.
Džem je izgubio i pobjegao u Egipat i ponovo organizirao napad, ali
ponovno je izgubio. Tada je pobjegao na otok Rod gdje je bilo sjedište
nekog katoličkog reda i gdje je zatražio utočište. Primio ga je Pierre
d’Aubusson i dočekao s carskim počastima, te predložio da ode u Francusku.
Džem je na to pristao, ali kada je došao nisu ga pustili na slobodu
nego je držan zatočen u tvrdim gradovima. Oko Džema su se stvorile razne
spletke. Bajazit je d’Aubussonu dao novce da Džem ostane u zatočeništvu,
a papa mu je ponudio mjesto kardinala. Nakon osam godina Džem je dan
papi, a d’Aubusson je postao kardinal. Tada umire papa i dolazi novi.
Španjolski kralj prodire u Italiju i zauzima Rim. Papa mu je morao dati
Džema. Papa je to učinio, ali Džem se brzo razbolio i umro. Njegovo
je tijelo poslano Bajazitu koji ga je pokopao s kraljevskim počastima.
Dok je Ćamil to pričao fra Petar ga često nije mogao slušati i pratiti,
ali Ćamil to nije ni primjećivao. Jednog se dana Ćamil nije pojavio.
Haim je fra Petru rekao da su kod Ćamila došli neki činovnici, da je
došlo do svađe i obračuna. Ne zna se da li je Ćamil mrtav ili samo premješten
u drugi zatvor. Kasnije je fra Petar često razmišljao o Ćamilu. Jednom
dok je tako razmišljao netko mu je u ruku stavio poruku da će za dva
dana biti oslobođen. To se i dogodilo. Odveli su ga u Akru gdje je živio
osam mjeseci, a onda je pušten i otišao je u Bosnu.
I tu je kraj. Od njega je ostao samo grob. »Ako hoćeš da znaš kakva
je neka država i njena uprava, i kakva im je budućnost, gledaj samo
da saznaš koliko u toj zemlji ima čestitih i nevinih ljudi po zatvorima,
a koliko je zlikovaca i prestupnika na slobodi. To će ti najbolje kazati.«
Analiza likova u “Prokletoj avliji”
Ćamil
Mladić koji se nalazio u tamnici. Vrlo tih, nesretan i povučen u sebe.
Jedini s kim je dolazio u kontakt bio je fra Petar. Ćamil je dospio u
tamnicu jer je vlast sumnjala kako ima namjeru pobuniti se protiv vlade,
no nisu shvatili da je sve to želja za učenjem, želja za znanošću, želja
za knjigama, a vjerojatno oni nisu ni znali što je sve to. Možemo reći
da se Ćamil zatvorio u četiri zida svoje duše kojoj se nitko nije smio
približiti. U tom je liku Andrić želio prikazati apsurdnost života gdje
učeni i bogati mogu također brzo postati bespomoćni i krivi za zločine
koje jesu i nisu učinili.
Karađoz
Možemo reći da je glavni glumac ovog djela. Vezan je uz carsku tamnicu
čitav život. Kao upravnik on postaje “povijesna ličnost” te tamnice.
Karađoz je duša avlije, ali on je demonska sotonska duša. To potvrđuje
njegova prošlost u kojoj je on bio veliki pokvarenjak, nasilnik i prijestupnik.
No on kasnije prelazi na stranu zakona radeći u avliji, ali se i dalje
ponaša kao u prošlosti.
Analiza djela “Prokleta avlija”
Djelo Ive Andrića Prokleta avlija jedno je od njegovih najvećih
djela. Djelo nema ni početka ni kraja, to je priča koja se vrti u krug,
ostvaruju se krugovi u krugovima, priče se isprepliću, u njima Ćamil
govori o Džem sultanu i o sebi, Haim priča o Ćamilu i ostalim zatvorenicima,
fra Rastislav govori o fra Petru, itd. Tim načinom pisanja pisac pokušava
prikazati kako se život ne odigrava samo u nama već i u drugima. Andrić
sve to sluti, teži tome i sve to prikazuje u ovom djelu. 1954. objavljuje
“Prokletu avliju”, oveću pripovijest. Za razliku od njegovih romana,
radnja se ne zbiva u Bosni, nego se tek spominje u sjećanjima fra Petra,
zatvorenika carigradskog zatvora. Prokleta avlija je zapravo sinegdoha
sveukupnog življenja, iskazana putem raznorodnih likova: tu je židov
Haim iz Smirne kojeg je “njegova gordljivost i dovela ovamo”, zatim
krivotvoritelj Zaim koji u biti “mašta o mirnom životu sa savršenom
ženom”, pa Kirkor, poglavar velike armenske obitelji koja je pronevjerila
dragocjenosti iz državne kovnice novca, tu su bugarski trgovci koji
su po prilici isto tako nevini kao fra Petar. A tu je i otmjeni turčin
Ćamil-efendija iz Smirne, koji je središnji lik pripovijetke. Nad svima
njima lebdi lik upravitelja, Latifage, pa čak i onda kada nije nazočan.
Zovu ga još i Karađoz, vjerojatno po osobi iz turskog kazališta lutaka,
iako ta riječ prema Klaićevu rječniku stranih riječi znači i ciganina
i crnookog čovjeka pa i lakrdijaša. Radnja “Proklete avlije” zbiva se
u 19.stoljeću, ali nas upravo priča o Džemu koju kazuje Ćamil odvodi
u daleku prošlost. Likom Ćamil-efendije i njegovom sudbinom “Prokleta
avlija” postaje politička pripovijest. Ivo Andrić je u avliji o karakterima
njezinih zatočenika i o njihovu ponašanju nedvojbeno pisao iz svog vlastitog
iskustva. Živio je u razdoblju u kojem se uvijek pitalo ”sa kojim ciljem
i za čiji račun” tko što radi, kao što su okrutni Ćamilovi istražitelji
pitali tog tankoćutnog mladića. Oslikavajući usud Ćamil-efendije Andrić
je zapravo dao portret svoga vremena. Što se stila tiče, njegova metafora,
slika, rima, njegove rečenice i svaka riječ, uvijek je ugrađena na pravom
mjestu. Jezik mu se odlikuje ekonomičnošću, čistoćom i jednostavnošću.
Stil Ive Andrića
Ivo Andrić jedan je od najvećih srpskih pisaca i jedini dobitnik
Nobelove nagrade za književnost. Njegova je umjetnost izrazito epska
i baš je to najveća privlačnost njegove umjetnosti, no da bi se ta epičnost
postigla nezaobilazan je Andrićev klasičan i star izraz, možda čak i
“zastario” u najplemenitijem značenju riječi. Početkom 20-ih godina
opredijelio se za srpsku literaturu tj. ekavicu. No nakon atentata na
Radića 1928. godine većina se pisaca u znak protesta vraća materinjem
jeziku i svoja djela ijekavizira. Jedan od rijetkih pisaca koji je i
dalje pisao ekavicom bio je Ivo Andrić. S jezične strane Andrić je izrazito
ijekavac, a koristio se ekavicom radi ritma i harmonije.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|