Nakon Biblije, Don Kihot je doživio
najviše prijevoda. Sama ta činjenica govori nam da bi roman
svakako trebalo pročitati. Na hrvatski je knjigu preveo Iso Velikanović
1915.godine. Njegov je prijevod redigirao i napomenama popratio Josip
Tabak, te je takav objavljen 1951. Bistri vitez Don Kihot od Manche
smatra se jednim od najboljih prijevoda na hrvatski uopće. Radnja romana
je zasićena tolikim uzbuđenjem, neočekivanim obratima te uz to i ironijom
i humorom, da čitatelja doslovno "lijepi" za stolicu.
Zamišljen kao satira na preživjele, ali u to doba još popularne viteške
romane, Don Kihot je u toku stvaranja prerastao pišćeve intencije i
postao djelom općeljudske vrijednosti, u kojem u likovima Don Kihota
i Sancha Panze oživljuju dvije razne Španjolske, dvije povijesne epohe
i dvije vječne dileme čovječanstva - sukob izmedu ideala i stvarnosti.
O PISCU DON KIHOTA
Miguel de Cervantes Saavedra (1547. – 1616.) je bio
pisac koji je značio najviši uspon i sintezu španjolskog duha i španjolske
stvarnosti svojega vremena. Rođen je u gradiću Alcala de Henares,
nedaleko od Madrida, kao četvrto od sedmero djece siromašna kirurga.
Tijekom
rane mladosti često je sa svojom obitelji mijenjao mjesto boravka. Školovao
se u rodnom mijestu, Sevilli i Madridu, gdje je počeo pisati svoje prve
pjesme. Sa dvadeset godina, kao član pratnje kardinala Acqavive, papina
delegata u Španjolskoj, odlazi u Italiju. Tu je upoznao i talijansku
književnost i život, bujniji i slobodniji nego u svojoj domovini. Sudjelovao
je u mnogim borbama te je bio i zarobljen i odveden u Alžir. Nakon pet
godina otkupljen je i vraćen u Španjolsku. Ali, ni u domovini ga nije
dočekala sreća. Nitko nije mario ni za zasluge ni za patnje isluženog
vojnika. U 37. godini se ženi, a od 1582. godine se okreće literaturi,
no njegovi kazališni komadi i pjesme ne nalaze izdavača.
Godine 1585. izdao je pastoralni roman "Galatea".
Unatoč popularnosti takvih romana, ovo Cervantesovo djelo nije polučilo
slavu i novac kojima se on nadao. Tada ga stečaj novčara, kod kojega
je položio svoj novac, upropaštava i dovodi u zatvor.
U tamnici piše prva poglavlja "Don Kihota" koji će
biti objavljen 1605. pod naslovom "Oštroumni vitez Don Kihot
od Manche, prvi dio" i postiže veliki uspjeh.
Cervantes razvija vrlo živu književnu djelatnost. Izdaje zbirku od dvanaest
novela "Uzorne novele", kojom tu proznu vrstu uvodi
u španjolsku književnost ;satiričko didaktičku poemu "Put na
Parnas" i "Osam komedija i osam novih međuigri".
Potaknut objavljivanjem nastavka romana "Don Kihot"
Alonza Fernandeza de Avellaneda, Cervantes objavljuje svoj nastavak
romana. Zadnje Cervantesovo djelo bio je herojsko-viteški roman "Persiles
i Sigismunda", objavljen posmrtno. Cervantes je umro u Madridu
23. travnja 1616. godine, iste godine kada i Shakespeare.
ANALIZA DJELA
Vrsta djela:
Satirički viteški roman
Mjesto radnje:
Španjolska
Vrijeme radnje:
16. stoljeće
Tema:
Pustolovine viteza Don Kihota i njegovog perjanika Sancha Panze.
Motivi:
Viteštvo, životi vitezova srednjeg vijeka, njihove osobine i karakter,
te opće društveno stanje toga doba.
Problematika koja se obrađuje u djelu:
Fiktivni svijet viteštva u kojem Don Kihot vjeruje da živi, te posljedice
njegovog djelovanja pod tom zabludom.
Analiza glavnih likova:
Don
Kihot je na početku romana Alonso Quijano, "plemić koji
se po dobi hvatao pedesetih i bio je snažna rasta, suhovljav, mršav
u licu, veliki ranoranilac i ljubitelj lova". Odjednom spazi čari
čitanja starih viteških romana i poslije i sam, pomućenog uma od tolikog
čitanja, odluči postati vitez i odlazi u pustolovine po Španjolskoj.
Postaje hrabar, nepokolebljiv i ustrajan, postavlja si cilj od kojeg
ne odustaje. Iako bezuman u svojim postupcima, plemenit je u svojim
namjerama. Njegova djela, koliko god mahnita, zrače veličinom. On je
lud, ali to nije patološko ludilo, već sam način njegova postojanja
i djelovanja. Stoga nikada nije sveden na lakrdijašku figuru i pisac
mu tijekom cijelog romana nije oduzeo ljudsko dostojanstvo. On nije
odbačen od okoline, već uzdignut iznad nje, iako se na prvi pogled ne
čini tako. Don Kihot je utjelovljenje ljudskog sna, ljudske bezumnosti,
ljudskih stradanja i uporne borbe za pravdom, istinom i nedostižnim
idealima. On je luđak, ali mudar i vidovit, na trenutke dolazi do bistrih
spoznaja o sebi i svome snu. U bitkama je nemilosrdan, smion i hladnokrvan.
Gotovo je nezamisliva ta promjena zanosa prisutnog u govorima kojima
se obraća Dulcineji prije svakog dvoboja, a dostojan je najvećim ljubavnicima.
Cervantes mu pred smrt ipak vraća razum te i sam Don Kihot odbacuje
to svoje lažno ime i odlučno umire kao Alonso Quijano.
Sancho Panza je Don Kihotov perjanik. Fizički izgled
mu je opisan vrlo škrto, ali istovremeno i precizno kada se kaže da
je "imao golemu trbušinu, a nizak rast i tanke noge". Iako
se pri prvom spominjanju kaže da je bio bez mnogo "soli u glavi",
u budućnosti se dokazuje suprotno. On je Don Kihotva čista suprotnost.
Dok se Don Kihot uputio u traženje pustolovina idealistički nastrojen,
Sancho je to napravio isključivo iz svoje koristi. Nasuprot Don Kihotu,
on izbjegava fizičke sukobe premda je spreman sebe braniti koliko može.
Pohlepan je i sebičan, ne okljeva opljačkati ni fratra. Sklon je citiranju
malograđanskih poslovica i izreka, pa ga čak i sam Don Kihot traži da
se odrekne te navike. S vremenom je Don Kihot Sancha pomalo uvukao u
svoj svijet te će se i on mnogo puta prepustiti snovima svog gospodara.
Sancho Don Kihota na samrti uvjerava da će postati pastiri. Tu njegova
privrženost vladaru dolazi do izražaja više nego ikada, jer mu on više
ništa ne može niti želi obećati, a Sancho ga je ipak spreman podržati
u njegovoj zadnjoj ludosti.
Zaključak o likovima:
Don Kihot i Sancho Panza su dva dijametralno suprotna lika, te bi
se trebali odbijati, barem u pravom svijetu. Ali začudo njih dvojica
su našli neke zajedničke interese i privlače se možda čak i više nego
što bi se privlačila dva kompatibilna lika. Spoj sanjara i realista
daje neponovljivo djelo, koje se održalo čak 400 godina kao čvrsti primjer
svoj sili suvremenih i manje suvremenih romana i novela.
Sporedni likovi:
Gazdarica, sinovica, brijač, pop, Don Roland, vojvoda, vojvotkinja,
župnik, kanonik, fratri, krčmar, krčmarica, seljanke, Tome Cecial, Kiterija,
Basilio, Tereza, Don Pedro Recio, Don Antonio, Sanson Carrasco, mazgari,
galijaši, glumci itd.
Uz glavnu fabulu koja je poznata, pisac ovoga djela uvodi dodatnu radnju
koja se ne vidi iz glavne, već stoji u njenoj pozadini. Naime, Don Kihota
kroz cijelu radnju potajno, na trenutke, prate njegovi mještani bakalar
Sanson Carrasca, župnik, brijač i drugi zabrinuti za njegovo zdravlje
i poljuljanu pamet. Skrivajući se uvijek pod drugim lažnim imenima i
ulogama, pokušavaju Don Kihota odvesti kući da tamo ostane i nastavi
normalno živjeti. To na kraju i uspijeva bakalar Carrasco. Osim te skrivene
radnje pisac nam često daje uvid u samu ironiju djela, te u to da glavne
junake mnogi "vuku za nos"; tj. pretvaraju se da ih cijene
i poštuju. Ovi to, naravno, u svojoj zasljepljenosti ne vide.
Ideja:
Svijet se mijenja, a s njime se trebaju mijenjati i ljudi. Oni koji
se ne uspiju prilagoditi neće moći opstati. Dokaz je Don Kihot.
.
Donkihotizam:
Donkihotizam označava svaki uzaludan, besmislen pothvat koji izaziva
podsmjeh ; sklonost fantaziranju.
Borba s vjetrenjačama:
Pojam « Borba s vjetrenjačama» označava borbu koja je uzaludna i besmislena
.
( U djelu Don Kihot nasrće na vjetrenjače uvjeren da su posrijedi
krakati gorostasi, a onda, dignut u zrak zajedno s bojnim kljusetom
Rocinantom i survan na tlo, objašnjava Sanchu Panzi da je čarobnjak
Freston pretvorio divove u mlinove samo da mu otme slavu pobjede.)
Stil i jezik:
Prvi dio romana se po svojoj strukturi prilično podudara s viteškim
romanom, ali Cervantes u njega unosi stanovite izmjene. Uz pustolovine
glavnog lika, on u svoje djelo unosi nekoliko novela, od kojih su, neke
više a neke manje u svezi sa tijekom glavne radnje. On sam objašnjava
taj postupak kao način razbijanja jednoličnosti pripovijedanja o samoj
dvojici glavnih likova. U tom djelu ima nekih nedosljednosti na koje
u drugom djelu upozorava lik Sansona Carrasca. Drugi dio romana ima
jedinstvenu strukturu; u njemu nema umetnutih novela. Po obradi građe
drugi dio je složeniji i kompaktniji. U prvom dijelu on govori o pisanju
romana "Bistri vitez Don Kihot od Manche", a u drugom dijelu
o lažnom (Avellenadinom) nastavku romana. Često se pojavljuju latinski
izrazi poput "tantum pellis et ossa fuit", poslovice kao što
je "nije zlato sve što sja" i citati. Cervantes upotrebljava
poredbe (skitnik vitez bez ljubavi drvo je bez lišća i ploda i tijelo
bez duše) i metafore (zatrpati provaliju straha; osvijetliti zbrku smetenosti).
Služi se pripovijedanjem, dijalogom i opisivanjem.
Kritika društva:
Don Kihot je višeslojan roman sa bezbroj značenja i isto toliko tumačenja.
Osim oštre kritike i parodiranja viteških i pastoralnih romana, popularnih
u Cervantesovo doba, ovaj roman predstavlja također i kritiku crkve
i inkvizicije, kritiku tadašnjeg španjolskog društva koja se ogledala
u podjeli na stare i nove kršćane, običaja i ljudskih naravi. U Cervantesovo
doba, mnoge od ovih kritika su mogle koštati autora slobode ili čak
i života, a jedini način da ih izrazi bio je kroz usta mentalno poremećenih
literarnih junaka. Isto će uraditi i u jednoj od svojih Uzornih noveli,
Stakleni licencijat (šp. El licenciado Vidriera).
Kritika djela:
«Cervantes je prvi donio čovjeku najrjeđu, najslađu, najbolniju nasladu:
suzu humora, i nije čudo što Don Kihot posta biblijom svih tužnih,
ironijskih i osjetljivih duša, knjiga Heinove mladosti i evanđelje velikih
humorista... Premda je najpopularnije mišljenje da je Don Kihot djelo
satirično – satira na ondašnje viteštvo, parodija viteških romana –
ta knjiga ne može se uvrstiti ni u koju točno ograničenu književnu vrstu.
No o tome nema sumnje da je Don Kihot tip više humorističan no satiričan,
uzbuđujući uvijek našu simpatiju, nikad antipatiju: „Viteštvo je majka
jednakosti kao ljubav.“ „Duh ne uništava hrabrost i junaštvo ne gasi
duha.“ „Bog i Priroda dadoše im slobodu, nitko na svijetu nema prava
uništiti tu slobodu“ – veli u duhu modernog proletarca, oslobađajući
robijaše, naš plemeniti šljivar Alonso Quijano,
S nadimkom „Dobričina“. – Čovjek tako plemenite logike i požrtvovnog
morala ne može biti junak satire, a ako je Don Kihot satira, nije
satira na izvjesnu kastu i epohu, već na život, čovjeka i ideal uopće,
satira na idealiste, teoretike, doktrinare i pjesnike. Quijote je simbol
jedne, Sancho Panza druge polovine čovječanstva: one realistične, ograničene,
puzave mase, što unatoč prirođenoj lijenosti klikće za Quijotima, za
svojim Muhamedima, Kolumbima, Napoleonima.»
Antun Gustav Matoš
ZAKLJUČAK
Vjera u ideale čini Don Kihota uzvišenim, a pustolovine u koje hrli
prava su avantura, vrhunska zabava i do danas nisu izgubile na svojoj
zanimljivosti i potpunoj otkačenosti. Don Kihot je ovdje kako bi nam
pokazao kako nije sve u logičnosti i praktičnosti, kako nam treba nešto
više od toga. Pokušati prekrojiti svijet prema svojim snovima i iluzijama
nije moguće, ali svi to moramo pokušati. Don Kihot, luckasti borac
za pravdu, tu je da nas čitajući djelo podsjeti da vi čovjek bez snova,
ideala, zanesenjaštva i makar zrnca ludila bio osuđen na ružan, prizeman
i nezanimljiv život u realnosti koja je drugo ime za nepravdu i zlo
koje nas okružuje.
LITERATURA