FRANZ
KAFKA (1883.–1924.) njemački/austrijski je pripovjedač. Piše
na njemačkom jeziku, a rođen je i odrastao u Pragu u ortodoksnoj židovskoj
obitelji. Provodi nesretno djetinjstvo pod strogim očevim autoritetom
koji će zauvijek obilježiti njegovu osjetljivu i osamljeničku psihu.
Za života je objavio tek nekoliko pripovijedaka (Preobražaj, 1915.),
a u književnoj ostavštini koju je oporučno namijenio spaljivanju (ipak
ju je sredio i objavio njegov prijatelj Max Brod) nalazila su se njegova
ponajbolja djela: Proces, 1914.-1915.,
objavljen 1926., Dvorac i Amerika. Kafkin opus sadrži elemente ekspresionizma:
osjećaj straha i samoće, protest protiv društvenog mehanizma koji ugrožava
slobodu pojedinca i zahtijeva slijepo pokoravanje, uporaba groteske.
Prepoznajemo i socijalnu kritiku besmisla birokratizacije. Preteča je
i nadrealizma: halucinantne, košmarne vizije, san, podsvijest. Kafkijanstvo
je opći pojam za stanje duha i atmosferu u Kafkinu svijetu.
Preobražaj je Kafkina rana, duža pripovijetka u kojoj prepoznajemo sve
bitne elemente njegova opusa: teme (osjećaj osamljenosti, bespomoćnosti
i straha) i izraz (groteska i halucinacije prikazane neobično vjernim,
realističkim i jezično jasnim izrazom). Glavni junak Gregor Samsa u
snu se pretvorio u golema kukca i tom preobrazbom odvojio od društva
i obitelji koja ga nemilosrdno odbacuje, kao balast, do njegove usamljeničke
i tragične smrti. Proces je roman u kojem bankovnoga činovnika Josefa
K. na trideseti rođendan dvojica neznanaca obavještavaju da je optužen
i uhićen. Počinje beskonačan i apsurdan proces protiv njega: optužen
je i pogubljen nikad ne doznavši u čemu je njegova krivnja.
„PREOBRAŽAJ“ (1915.) - Sadržaj romana
Pripovijetka „Preobražaj“ (njemački Die Verwandlung) prvi
je put objavljena 1915. i svakako je najslavnije Kafkino djelo uz romane
„Proces“ i „Dvorac“. Postoji
mnogo tumačenja te simbolične priče.
Priča započinje postupkom „in medias res“ („u središte stvari“,
bez uvoda), slavnom rečenicom: „Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio
iz nemirnih snova, otkrio je da se u krevetu pretvorio u golemog kukca.“
Dalje u djelu pratimo njegov neobičan život u obitelji do tragičnoga
završetka kad ugiba i kao smeće završava u otpadu. Gregor je najprije
pomislio da mu nedostaje sna i da su to „ludorije“. Odmah je pomislio
na svoje probleme, teško zanimanje trgovačkoga putnika i na to da sve
teže podnosi stalna putovanja, površna poznanstva i stresove koje mu
posao nameće. Ipak ne može napustiti posao ni promijeniti način života
dok ne otplati dugove svojih roditelja. Užasnuo ga je već pogled na
budilicu, propustio je jedan vlak, a drugi polazi tek za petnaest minuta.
Tada na vrata pokuca njegova majka. Ponovno se užasnuo kad je u svome
glasu, dok joj je odgovarao, osjetio nekakvo bolno cijukanje. Ubrzo
uviđa da nije tako lako izvući iz kreveta svoje preobraženo, nezgrapno
tijelo velikoga kukca. Nemoćno je ležao na svojim oklopljenim leđima,
a mnogobrojne tanke nožice nemoćno su se batrgale. Sve više rastu čuđenje
i sumnja ukućana iza zatvorenih vrata njegove sobe, a uskoro stiže i
prokurist iz njegove tvrtke da se raspita zašto Gregor nije otputovao
jutarnjim vlakom. Njegov dolazak natjera Gregora da se očajničkim trzajem
baci iz kreveta. Uzbuđenje pred njegovim vratima sve više raste. Gregor
ih pokušava umiriti, ali uviđa da mu se glas toliko promijenio da se
njegove riječi nisu mogle više razumjeti. Iako je iz obzira prema roditeljima
sve više želio odgoditi trenutak kad će se pojaviti pred njima, prokuristovi
oštri prijekori bude u njemu profesionalnu savjest i on se očajnički,
čeljustima, prihvaća otključavanja vrata. Kad su se vrata napokon otvorila,
užasnuta majka pada u naručje ocu, a prokurist navrat-nanos bježi. Gregor
je krenuo za prokuristom želeći mu objasniti kako i dalje namjerava
savjesno obavljati svoj posao, ali otac, koji je pogrešno protumačio
njegove reakcije, grubo ga štapom natjera natrag u sobu. Provlačeći
se, pod prijetnjom udarca, natraške kroz tijesna vrata, Gregor se povrijedio.
Tek predvečer probudio se iz teškoga sna nalik nesvjestici. Probudio
ga je miris hrane koju su mu ostavili u kutu sobe, ali njegova omiljena
hrana više mu opće ne prija. Pada noć i njegova (u ljudskim dimenzijama
nevelika, a za kukca prostrana) soba počinje ga ispunjavati strahom.
Gotovo nesvjesno zavlači se pod kanape, omanji dvosjed, i u svom novom
skloništu donosi odluku da mirom i strpljivošću ublaži neprilike koje
je svojim novim stanjem nanio obitelji. Sutradan ujutro sestra, koja
jedina može podnijeti njegov novi izgled, primijetivši da ništa nije
okusio, donosi mu razne vrste jela da ispita njegov novi ukus. Na svoje
čuđenje Gregor otkriva da ne podnosi svježa jela nego samo ona zahvaćena
truljenjem. Skrb o njemu u potpunosti preuzima sestra, jutrom donosi
hranu, čisti i prozračuje njegovu sobu dok Gregor leži ispod kanapea
zaklonjen plahtom, kako bi je poštedio pogleda na svoje tijelo. Iako
mu je onemogućena svaka komunikacija s obitelji, savršeno dobro razumije
o čemu se razgovara u susjednoj sobi. Tako, na svoju radost, saznaje
da je otac nakon sloma svog poduzeća ipak uspio spasiti malu ušteđevinu
(što je njemu zatajio), koja će pomoći obitelji da se uspravi na noge
sada kada je izgubila svoga hranitelja. Sestra, koja je ostala jedini
obiteljski autoritet u pitanjima koja se tiču Gregora, odlučuje da se
isprazni njegova soba kako bi mu omogućili puzanje po zidovima. Osjećajući
da mu oduzimaju posljednju uspomenu na njegovu ljudsku prošlost, Gregor
prvi put reagira agresivno. Očajnički se ustrčao sobom pokušavajući
spasiti neki od svojih dragih predmeta. Užasnuta njegovom reakcijom,
majka pada u nesvijest, a otac, koji je u međuvremenu stigao kući misleći
da je Gregor postao nasilan, ranjava ga bacivši na njega jabuku koja
ostaje duboko zarivena u Gregorovo tijelo. Patnja i rana zbog koje Gregor
teško pati urodila je ipak time da mu uvečer otvaraju vrata, kako bi
iz mraka svoje sobe mogao promatrati obitelj okupljenu u dnevnoj sobi.
Gregor bi s nostalgijom promatrao taj obiteljski prizor – oca, koji
se ponovno zaposlio, u njegovoj služinskoj uniformi sa zlatnom dugmadi,
koju ni kod kuće nije skidao, majku i sestru zabavljene šivanjem. Postupno
obitelj sve više potiskuje Gregora iz svoje svijesti. Unajmili su dvorkinju,
koščatu grdosiju (koja uživa vrijeđati Gregora) da obavlja najteže poslove,
dok bi sestra ostatke hrane iz Gregorove sobe uvečer uklonila jednim
zamahom metle. Gregor gotovo više ništa ne jede, a njegova se soba pretvara
u ropotarnicu (odlagalište) u koju se bacaju svi suvišni predmeti. Roditelji
uzimaju podstanare pa vrata njegove sobe i navečer ostaju zatvorena.
Jedne večeri začuje se iz dnevne sobe zvuk violine. (On je prije još
i štedio kako bi sestru iznenadio i omogućio joj studij na glazbenoj
akademiji.) Sestra je svirala dok su četvorica stanara, okupljena oko
nje, nervozno otpuhivala dimove cigareta i samo je iz pristojnosti nisu
prekidali. Pa ipak, Gregoru se učini da sestra lijepo svira. Vrata njegove
sobe slučajno su ostala otvorena i on je, ganut svirkom, zaboravivši
na svaki obzir, polako puzao naprijed ne bi li susreo sestrin pogled.
Prema njoj je osjećao beskrajnu nježnost i prisjećao se svega što je
za nju planirao učiniti. Na nesreću, ugledali su ga stanari i zaprepašteno
stali tražiti objašnjenje prijeteći otkazom i tužbom. Ovaj događaj pogoršao
je Gregorov položaj u obitelji. Njegova voljena sestra otvoreno izjavljuje
ocu kako moraju nastojati da ga se oslobode. Poražen, Gregor otpuzi
natrag u svoju sobu čuvši kako se za njim okreće ključ u bravi. Te iste
noći, prisjećajući se s ganućem svoje obitelji, iscrpljeni Gregor umire,
ugiba. Sutradan ga nalazi dvorkinja. Na njezinu vijest da je Gregor
umro, svima je laknulo. Proljeće je – otac, majka i sestra, oslobođeni
velikoga tereta, odlaze na izlet izvan grada. Roditelji zadovoljno promatraju
bujnu i privlačnu djevojku koja će se uskoro moći dobro udati i razmišljaju
o povoljnim perspektivama za budućnost koje su im se otvorile Gregorovom
smrću.
ANALIZA I INTERPRETACIJA
Kafkina su djela pisana specifičnim simboličkim jezikom, ali to nisu
jednostavne alegorije koje je lako dešifrirati. Kafka nije nikada tumačio
svoje tekstove. Prevođenje značenja njegove slike svijeta samo uništava
njezinu sugestivnost. Kako pripovijetka tematizira odnose unutar obitelji,
može se reći da je TEMA sukob pojedinca i obitelji, a posredno i društva.
Iz Kafkinih dnevnika možemo mnogo saznati o njegovoj usamljenosti i
izoliranosti te o vrlo teškim i složenim odnosima s ocem čija se moćna
sjenka nadvila nad čitav njegov život. Sukladno svojoj samozatajnoj
naravi, krivnju za nedostatak topline i razumijevanja u tim odnosima
rado je svaljivao na sebe. U kontekstu Kafkinih životnih iskustava,
pripovijetka zrači razumljivom snagom osude. Osudio je svijet obitelji
i čitavoga društva kao represivni mehanizam koji nemilosrdno iskorištava
i uništava pojedinca, osobito one koji su stjecajem okolnosti u njezinu
krugu ostali stranci.
Sam je motiv preobražaja čovjeka u kukca apsurdan, a prikaz je realističan,
običan i moguć, pa govorimo o strukturi paradoksa. Kafka intervenira
u logiku svijeta, ono što je nemoguće, prikazuje kao moguće i čovjeku
dokida ljudski oblik svodeći ga na odbojnu životinju (Gregor nije običan
kukac, pravi prijevod glasio bi: gamad; on je odvratan onima koje voli
i koji bi trebali voljeti njega). Gregor Samsa (samsa, češki: samac,
usamljenik) gubi tjelesno i duhovno uporište, sveden je samo na duhovnu
dimenziju. Njegova je usamljenost, običnost maloga čovjeka pritisnutog
obvezama i nedostatkom ljubavi, povezana sa strahom, užasom i tjeskobom.
On se suši i vene u nijemim očajničkim pokušajima da uspostavi normalnu
komunikaciju i zadobije barem malo normalne obiteljske i ljudske ljubavi.
U djelu prepoznajemo obilježja:
- nadrealizma (halucinantna vizija pretvorbe čovjeka u kukca)
- ekspresionizma (osjećaj straha i osamljenosti, unutarnjeg
vapaja i krika)
- dadaizma (izvrnuta logika, nenormalno kao normalno, paradoks)
- egzistencijalizma (apsurd i otuđenje; pojedinac u obitelji
kao i pojedinac u društvu)
- realizma (jasnim, jednostavnim realističnim rečenicama prikazuje
događaje, opisuje likove i prostor, a pripovijeda o fantastičnim događajima).
Ništa nije motivirano, ništa nije objašnjivo i logično, čitatelja fascinira
ravnodušno prihvaćanje paradoksalnih i apsurdnih činjenica. Kafka donosi
zastrašujuće vjernu sliku nadolazećeg 20. stoljeća (1915. je i ratna
godina): sliku otuđenog čovjeka u svijetu otuđenih ljudskih odnosa,
alijenacija (otuđenost) od obitelji, prijatelja, kolega, društva, alijenacija
i od sebe sama (poznata je rečenica iz njegova Dnevnika: „Živim stranije
od stranca.“). Apsurdan život neosmišljene i nesigurne egzistencije,
egzistencijalna osamljenost i nemoć da se nađe mjesto u društvu – to
je svevremenski strah koji čovjeka čini neznatnim poput kukca. Prokurist
s posla dolazi optužujući ga da i „najmanji propust izaziva najgore
sumnje“ – to je kritika društva koja počiva na iskorištavanju slabijih,
radnih životinja. Pripovijetka obiluje i autobiografskim motivima –
Kafka je praški Židov, već i kao odrastao čovjek živio je u strahu od
iznimno stroge figure autoritativnoga oca. Bio je razapet između očevih
naredbi i vlastitih želja (pravnik/pisac), čak mu se miješao i u intimni
život ako mu odabranica ne bi bila ortodoksna Židovka. Je li Gregorov
bijeg u animalno, neprirodno, bijeg od psihičke torture u svakodnevnom
životu (čovjek kao radna životinja kojoj ni stotinu ruku ne bi bilo
dovoljno da završi sve poslove), je li to izraz nezadovoljstva vlastitom
neslobodom, nemogućnošću djelovanja, je li to nagovještaj nekog totalitarizma
(Kafkino židovstvo)? Puno više od same preobrazbe, Gregora užasava kašnjenje
na posao, muči ga što će mu reći šef, otac, obitelj… Ne želi ih „osramotiti“,
boji se njihove ljutnje i prijezira. Obitelj dotad živi na njegov račun,
on ih sve izdržava naporno radeći, tek kad radna životinja više ne može
tegliti, svi naglo „ozdrave“, počinju zarađivati i, budući da im više
nije potreban, njegovu smrt doživljavaju kao olakšanje. Usprkos svemu,
Gregor se bori za ostatke ljudskosti u sebi (slika, radni stol, sestrino
sviranje…). Postavlja se pitanje nije li Gregor Samsa (usamljenik) i
prije preobrazbe živio kao kukac, i to kao prezrena gamad. Na čitatelja
djeluje začudno činjenica da Gregor svoju preobrazbu doživljava kao
nešto gotovo normalno, nešto što se može svakome dogoditi. On i prije
nije bio ponosan i samosvjestan pojedinac – njega zabrinjava, čak i
plaši, to što više ne može funkcionirati kao kotačić velikoga mehanizma,
sve se mijenja i ruši kad je isključen iz svijeta u kojem je rob svakodnevnog
iscrpljujućeg rada i svoje okoline koja ga nemilosrdno iskorištava.
On opće više nije čovjek, sveden je na animalno, Kafka to izravno prikazuje.
Nitko ga ne voli, ne razumije, ne osjeća. Drugačiji je, stranac, strano
tijelo u društvu – njegova dobrota, život za druge i izniman senzibilitet
samo su smetnja u okrutnom sustavu društvenih odnosa. Nema alegorije,
on je za društvo postao teret, gamad koju treba ukloniti. Tako Kafka
u svakodnevnicu jedne građanske obitelji unosi fantastični pomak nastojeći
istovremeno svojim načinom pripovijedanja i sviješću glavnoga junaka
prikazati to zbivanje u stvarnome svijetu. Upravo ta činjenica, da se
groteskno i fantastično prihvaćaju kao nešto samo po sebi razumljivo,
djeluje začudno i uznemirujuće ukazujući na duboke poremećaje u strukturi
svijeta koji prikazuje. Gregorov život odvija se u znaku dvojnosti između
fizičkog oblika i ljudske svijesti koju zadržava. Prije je svojim radom
izdržavao cijelu obitelj, a sada u svojoj bespomoćnosti računa na njihovu
solidarnost. Oni prema njemu osjećaju samo gađenje i strah. Gregor gubi
moć govora, mogućnost komuniciranja i priliku da im objasni da u toj
velikoj zatvorenoj ljušturi i dalje živi njihov sin i brat. On nijemo
prati promjenu njihova odnosa prema sebi i pogoršavanje svoga položaja,
osjećajući inferiornost i krivnju, gotovo odobravajući nehumane postupke
kojima je izložen.
Važan je trenutak u kojem se pita je li on uistinu životinja kad ga
glazba (umjetnost, nešto „neproduktivno“) toliko uzbuđuje i privlači.
U zvucima glazbe prepoznaje hranu za kojom je toliko čeznuo. Umjetnost
kao hrana za kojom Gregor tako čezne – govori li „Preobražaj“ o odnosu
umjetnika i njegove okoline, o samome Kafki kojemu je otac odredio da
bude pravnik i pokušao zabraniti da bude umjetnik, je li to metafora
osobne i društvene bolesti, kazna zbog nesposobnosti da odraste, posljedica
potiskivanja svoje vlastite prirode ili pak tjeskobna slika obiteljske
pa tako i društvene represije, pitanja su na koja je teško dati jednoznačan
odgovor.
Za Gregora, koji je bio rob vremena, nakon preobrazbe vrijeme je stalo,
nastupa mrtvo, paralizirano vrijeme. Prostori su skučeni i tjeskobni
– sobe građanskoga stana. Pripovijedanje je hladno i objektivno, opisi
su čisti i jednostavni, precizni. Uočljiv je Kafkin smisao za detalje
(buđenje, nožice…). Prisutne su metode retrospekcije (pogleda unatrag)
i introspekcije (pogleda u nutrinu bića). Monolozi su izravni i neizravni,
nižu se asocijacije i sjećanja. Groteska je dominantan stilski postupak
– i na kraju Gregorova života, na komentar svoje sestre Grete da je
to doista njihov Gregor, on je spreman „dobrovoljno otići“. Umire/ugiba
nakon što ga je otac bijesno gađao jabukom – simbol ljubavi postaje
ubojito oružje. Od svih likova, najviše ljudskosti i razumijevanja prema
svima zadržao je upravo Gregor. Svi ostali važni likovi (otac, majka,
pa i sestra) nemaju osnovne ljudske osobine. Kafkin svijet jest mišolovka,
zamka, labirint kojim lutamo naivno uvjereni da znamo svoj put. To je
opasan i hladan svijet bez sigurnosti, bez pravednosti, bez ljubavi.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|