DJEČJA KNJIŽEVNOST

Dugo vremena se smatralo da literatura za mladi uzrast obuhvata bajke, fantastične priče, stihove i pjesme, knjige o pravilima ponašanja i savjetima za život i o moralu, te priče iz škole i igrališta i pustolovine. U ovu književnost, dakako, spada sve to, ali i mnogo šire i više. Tu je literatura koja je pisana za djecu, ali su je ona prisvojila. Mnoge knjige koje smatramo klasičnim napisali su pisci i ne pomišljajući i da ih namjenjuju djeci. Dječja literatura je širi pojam i obuhvata djela izvan područja umjetničke književnosti, a na samom književnom području obuhvata poeziju, romane, pripovjetke, pripovjetke o životinjama, avanturističku književnost, naučnu fantastiku, putopise i slično.
U općem pojmu nema razlike između "velike" i "male" književnosti, kako ih neki kritičari i istoričari nazivaju. Obje su književnosti, mada književnost za djecu ima neke specifičnosti i zaseban svijet kojem se obraća. Pisci jedne i druge književnosti grade svoj svijet, razlika je u tome što u dijelima za djecu nema slike u totalu i kompleksu života. I pisci za odrasle i za djecu pišu o svom životu, razlika je u tome što drugi imaju u vidu i djetinjstvo. I jednom i drugom cilj je isti. Umjetnikova vizija je imitacija. Ponekad se za umjetnikovu istinu kaže da je "lažna", ali je ona piscu stvarna, čak i istinitija ako je prikazana tako ubjedljivo da je u potpunosti prihvatimo. Pisac ne opisuje život, već kazuje šta se događa u svijetu. Pisati "ne znači opisivati stvarnost života, jer kad bi pisanje u književnom smislu bilo obično, jednostavno opisivanje fakata, onda bi svaki pisar bio pjesnik".
Da bi napisao umjetničko djelo, pisac prethodno studira život, poznaje ljude, odabira lica, poznaje njihove karakteristike. Jedne ili dvije ličnosti, ma kako bile zanimljive, ne mogu biti dovoljne da se napiše umjetničko djelo. Potrebno e više ličnosti, do njih pisac neće doprijeti, već dubljim stvaralačkim oponašanjem.

ŠTA JE DJEČJA KNJIŽEVNOST I KOJA SU NJENA TEORIJSKA ISHODIŠTA?

Iako polazimo od konstatacije da je književnost za djecu umjetnost, ne mislimo da je u svemu identična s književnom umjetnošću u običnom smislu riječi, mada je neosporno da njoj pripada. Pisci za djecu su odavno napustili djetinjstvo i u svojim tvorevinama nastoje da se u nju vrate. Pjesma za djecu je pustolovina duha kao i svaka druga. Uza sve bliskosti i identificiranje ipak je nešto osobeno, nešto za sebe. Lakoća kojom je napisana, njena boja tona, muzika riječi, sve to kad je riječ o pjesmi za djecu, nije bitno kao estetsko mjerilo, ono što je bitno, to je intenzitet vizije, izvornost u oblikovanju.
Ako je poredimo s modernom pjesmom, vraćamo se Aristotelovoj poetici (Ars poetica), i ustanovljujemo da dječja pjesma uopće ne opjevava svijet, već ga stvara. U modernoj pjesmi ćemo se susreti s naglašenom sentimentalnošću, patosom, melanholijom, velikim strastima, obiljem imaginacije, humora i fabule. Dječja pjesma od pjesnika traži samo da se ne udalji od djeteta i njegovog svijeta. Treba da bude slobodna, jer ne postavlja sebi svrhu i cilj, njeno izvorno nadahnuće je igra, dočim je moderna pjesma hermetična, izbjegava naraciju i fabulu, a pjesma za djecu uza sve hoće biti i pričljiva na način kako dijete shvata slobodu. Malobrojni moderni pjesnici za djecu u Bosni i Hercegovini inspiriraju se nekim nadahnjujućim jezgrom, njihovo je polazište iracionalno, za divno čudo djeca ipak pronalaze i alogičnosti na način kako je samo njima svojstveno. U pripovijesti Ivane Brlić – Mažuranić na pitanje da li bi uvijek ostao dijete, jedan dječak je odgovorio da bi to značilo biti u istom razredu a oni to neće. To je samo isti oblik težnja za nadvladavanjem sebe kakav jest. Po svojoj prirodi dijete je optimistično, ali i u tome ima neke mjere, zavisi od života i situacije u kojoj živi. Poslije trauma i svih zala što su u ovom agresivnom ratu na Bosnu i Hercegovinu djeca proživjela, čudno odgovaraju na pitanje o životu. To potvrđuje koliko je dječja duša osjetljiva i ranjiva, a pisac za djecu treba da ima i to u vidu. Pojavili su se i neki pjesnici, a i prozaisti i opisali tragiku djece, pisali priče o njihovom stradanju i patnji, o njihovim mukama. Mislili su da će djeca prihvatiti tu svoju realnost, priču o njima samima. Djecu to nije privuklo jer su rat doživjela.

SPECIFIČNOST DJEČJE KNJIŽEVNOSTI

Dječja književnost po svojoj prirodi ne daje odgovore na pitanja o smislu našeg postojanja i to je razlog njenog zanemarivanja. Mi ovdje govorimo o darovitim, istinskim piscima, čija su djela umjetnost. Takvi su ostali, dok su drugi u većini njegovali nacionalne teme i glorificirali prošlost i vremenom bili zaboravljeni. Slično je pisao i Oton Župančič mnogo godina kasnije. Zastupao je gledište da najbolje djela za odrasle ne moraju, a često i nisu najbolja za djecu, a svako dobro djelo za djecu je dobro i za odrasle. U knjizi Les enfants Andre Maurois je isto pisao, mada drugim riječima, da su djela za djecu jedino prava umjetnička djela, priznajući na taj način da je i književnost za djecu umjetnost.
Djeci nije bitno da li je književnost dječja ili za djecu, nije bitno da li je književnost ili nije, već da li govori njima prihvatljivim jezikom i na umjetničkom nivou. Važno je da pisac polazi s pozicije djeteta, ako to ne čini, ide ka cjelini svijeta i koristi se složenom tehnikom stvaranja. Umjesto da otkriva svijet djetetu prihvatljivim mislima, pisac za odrasle drugačijim postupkom opterećuje dijete do mjere da mu slika svijeta postaje tamna. Takvo djelo postaje razumljivo samo čovjeku s iskustvom i širim poznavanjem života. Svijet djetinjstva je toliko jednostavan, koliko i složen. Ako pisac izgubi to iz vida, može mu se dogoditi da dijete udalji od njegovog djela.
Postoje i takva književna djela pisana za djecu koja ih nisu prihvatila, što ne znači da nisu umjetnički vrijedna ne zato što u njima nije svijet djece, već zato što dijete još nije odraslo do potrebnog nivoa piščeve misli. Pisac se mora kloniti pouka i tendencije, takva djela djeca ne vole čitati, poruka i tendencija mora prirodno izvirati iz djela, ne smije biti nametnuta.
Da bi bilo prihvatljivo, djela mora imati stilsku ljepotu, mora u njemu biti i prava poezija, istinske mudrosti i istine, mora biti čarobno, prihvatljivo kao bajka. Dijete voli saznati što je u svijetu koji ga okružuje i pokazuje veliko interesovanje za svaku književnu riječ bilo proznu ili pjesničku. Od djeteta ne možemo tražiti da se opredjeljuje prema vrijednostima, mada ne možemo zaobilaziti njegovo mišljenje.

DJEČJI PISAC I NJEGOVO DJELO

U pripovijedanju pisac uzima građu iz života, on se odlučuje za oblast koju dobro poznaje, za uočavanje karakterističnih detalja, dok pisac za djecu polazi od djetinjstva, on može početi priču ili roman i o zbivanjima iz života uopće, ali je vremenom sužava na uže područje vodeći računa o moći djece i sposobnosti da razlikuje život o sebi i životu drugih o kojima govori. Da bi neko napisao roman, priču ili pjesmu za djecu, bitno je poznavati život djeteta.
Pripovjedač za djecu usmjeriće pažnju na fabuliranje. Na osnovu koncepta ličnostima će dati uloge, zapravo ličnosti će objasniti kao zasebne individue.
Književno djelo za djecu se ograničava na nivo znanja i poznavanja života. Umjesto da ulazi u složena psihološka stanja, pisac će drugim putem pomoću jezika i lokalnih boja objasniti ličnosti i prikazati njihovo porijeklo i socijalnu pripadnost.Poslužiće se takođe i žargonom, dijalekatskim riječima, te riječima karakterističnim za zanimanje. Roman Družina Pere Kvržice Mate Lovraka, na primjer, protiče u dijalogu glavne ličnosti i grupe dječaka. Svaki se iskazuje riječima, te tako Lovrak profilira likove. Pisac se samo povremeno upliće u radnju da pojasni zbivanje ili da ga usmjerava ka toku glavne zamisli.
Različiti su oblici, vrste i forme književnosti za djecu: istorijski, kritički i pedagoški. Pisac se odlučuje za forme koje im najviše odgovaraju, bio to roman, pripovjetka, pjesma ili drama. Najrašireniji su ovi tipovi romana: pustolovni, avanturistički, viteški, istorijski, a manje socijalni i psihološki. Nisu zastupljeni ljubavni, satirički i prosvjetiteljski,realistički, naturalistički i simbolički.
U romanima je u osnovi zbivanje, i to na fabularnoj osnovi. Sadržaj je sveden na najbitniju okosnicu zbivanja i glavne motive. Na temelju fabule izgrađuje se književni siže, koji je zbijen i motiviran sadržajem djela. Motiv je tematski zaokružena građa. Proučavanje motiva je važno za razumijevanje djela. Fabula je izgrađena iz događaja koje povezuje život junaka.
Među najpoznatijim piscima prvih decenija dvadesetog stoljeća bili su Mark Twain, Molanar Ferenc, a na južnoslavenskom području hrvatski pisac Mato Lovrak, i Slovenac Tone Seliškar. Fantazija, poetičnost, čudesnost, neobičnost, slobodna igra maštanja, humor, neprilagođavanje moralističkim uticajima u osnovi je poezije za djecu, znači sve ono u čemu se izražavajosš nedefinirana izvorna nejasna želja djeteta.
Djetetu treba pružiti svježe istine koje sa strogom logikom ne moraju biti u skladu, jer se djeca probijaju kroz stege i rešetke psihičke cenzure, a to se sve uobličava u snu. Prava poezija poučava dijete ne poučavajući ga, ona se ne smije spuštati na dječji nivo, nego se izdići do djetinjstva. Važno je znati koja je leksika djetetu bliska, kojim će riječima izazvati njegovu pažnju, kojim umjetničkim postupkom, melodijom i muzikom riječi. Dijete ima moć opažanja, može pronicati u neke suštine svijeta, ako mu ne bude data prihvatljiva vizija, i dalje će ostati na površini saznanja. Zaokupljeno igrom i suženom moći poznavanja života neće ući u bit stvari. U svijetu odraslih osjeća se kao malo dijete bez iskustva, ali ima i malih ljudi koji znaju više od drugih i žele još više saznati.
Sve što je rečeno o velikoj i maloj književnosti ne treba shvatiti kao da su oštrom linijom odvojene. U svjetskoj književnosti (na primjer, Jonathan Swift Guliverova putovanja i Daniel Defoe Robinson Crusoe), postoje djela koja su pisana za odrasle, a ostala su kao djela za djecu. Ivo Andrić i Skender Kulenović nisu pisali za djecu, ali su njihove pripovjetke djeca prihvatila, jer govore o njima. Iz Andrićevih saznaju o svojoj prirodi, a iz Kulenovićevih o djetinjstvu. Djela raznih naroda za djecu imaju mnogo toga osobenog i odgovaraju svim uzrastima što ih ova književnost postavlja, ali književnost za djecu ima i neku svoju oznaku koju velika literatura nema ili je nema u toj mjeri i na takav način kao literatura za djecu. Djeci je potrebna i književnost drugih naroda, koja im postaje dragocjena da upoznaju narode i ljude, njihovu istoriju i prošlost.
Samo manji broj djela ostane i književna istorija ih vrednuje, mnoga se zaboravljaju. Mnogo šta se u međuvremenu promijenilo i takva djela ne govore savremenom mladom čovjeku i zato nemaju važnost kao u vrijeme nastajanja.

DJEČJA KNJIŽEVNOST ILI KNJIŽEVNOST O DJECI ?

Naziv "dječja književnost" više ističe pripadanje djeci u formalnom smislu, ali ga mnogi odbacuju upravo zato što se može dvosmisleno tumačiti, to jest kao književnost koja je pogodna ili namijenjena djeci i kao književnost koju stvaraju sama djeca. Ta se dvosmislenost i ne osjeća tako upadljivo, jer je rijedak slučaj da djeca stvaraju umjetničko djelo, mada je bilo pojava da su se javljala i djeca sa literarnim sastavima u časopisima.
Termin "književnosti za djecu" nastao je upravo zato da se izbjegne dvosmislenost i nesporazum u određivanju ove književnosti, mada nije sasvim podesan zato što sadrži komponentu. Naziv dječja naginje ka autentičnosti jedne književne oblasti književno – umjetničkog stvaralaštva. U upotrbi je i naziv književnost o djeci za djela koja nisu namijenjena mladim čitaocima, mada se bave njihovim životom i sudbinom. Mnoga takva djela suštinskije izdražavaju njihovu prirodu od takozvanih pravnih ili čistih pisaca za djecu.

DJEČJA POEZIJA

Za dječju poeziju ponekad se kaže da je infantilna jer se obraća nedoraslom čovjeku. Kao takva, mora se koristiti mitemskim jezikom. To je prikraćeni govor, koji se izražava u slikama i u kojem je racionalna smisaona sastojina podvrgnuta igri privida, iluziji neosnovanosti. Pjesma za djecu se poigrava smislom i stoga je najbliža dječjem načinu ponašanja. Pisanje za djecu je čist estetski, stvaralački čin, koji je pribiližava nadrealnom. Pisanje pjesama za djecu je putovanje u svijet nemogućeg, to je stvaranje utopijskog, a nije ono što imenujemo avantura.
Pisati jednostavno, da to bude umjetnost, nije baš lahko. Naravno, svi tako ne misle. Oton Župančić je pisao da nijedno djelo za odrasle nije dovoljno dobro za djecu, dok je svako djelo za djecu dovoljno dobro za odrasle. To je pisao pjesnik za djecu koji je to mogao shvatiti i osjetiti. Poezija za djecu ne ide daleko od djetinjstva, od njihove unutarnje težnje da spoznaju sebe i svijet oko sebe. Ne ide daleko od zavičaja, jer je to mladom čovjeku blisko, a bliska mu je i ljubav prema zemlji.
Kad je riječ o poeziji o ratu kod nas, valja imati u vidu da djeca ne žele da se bave tragikom, dosta im je rata koji su proživjeli. Neke zmelje u kojima je književnost za djecu vrlo razvijena poslije drugog svjetskog rata uopće nisu objavljivali takve knjige. Pisati o ratu znači govoriti o suštini, što je van saznanja djece, a i nije neophodno, bolje je ostaviti ih da sazru i da sami dođu do saznanja. Prihvatamo kao istinu vezu djece i životinjskog svijeta, to nije ništa drugo do neko vraćanje naivnosti, kao primitivnoj sferi koju su djeca davno nadvladala, mada je svijest uvijekvuče ka izvorištu. U knjigama Branka Ćopića nema pjesme, bajke ni šaljive priče bez životinja, bez staraca, bez biljki, to je kao nešto spojeno, kao nešto što izvire jedno iz drugog.
Od svih lirskih pjesama najkasnije se pojavila ljubavna pjesma. Trebalo je dugo vremena da se prihvati da i dijete osjeća ljubav koju ono izražava na svoj način, da dijete proživljava i doživaljava osjećanje prema drugom spolu. Djeca se brzo prihvatila zbirku Plavi čuperak Miroslava Antića. Njegova zbirka je dugo čekala na objavljivanje, a kad se pojavila, bila je rado čitana.

MODERNA DJEČJA PJESMA

Savremenu dječju pjesmu često nazivamo moderno, mada je i taj pojam nejasan. Modernisti pišu u prvom licu, ispovijedaju svoje svjetove u dugim monolozima, često bez socijalne i rodoljubive teme, lica dječaka nisu nacionalnim bojama označena. Više ih od svega toga zanimaju egzotični krajevi, neki fantastikom dokučeni svijet. Radoznali mladi čovjek se ne može zadovoljiti samo igrom ili duhovitim pričama o nečemu što je plod izmišljanja i udaljeno od realnosti. On hoće da živi u realnosti s književnošću, želi da sazna sve što ga okružuje. Ne može se prihvatiti ni shvatanje da će dijete samo spoznati svijet kad mu za to dođe vrijeme, a do toga vremena je dovoljna samo igra. Njihova pjesma nije samo igra, već mu ona osim igre nudi i cjelovitu sliku, predstavu, viziju svijeta.
Oni koji su pisali poeziju za djecu navodili su modernu dječju pjesmu kao čudesni spreg muzike, finog besmisla, blistave kombinatorike, praskave i stalno održavane humorne temperature. Ona ima u sebi nešto iz dječjeg viđenja svijeta, dječjeg doživljavanja, njihovog nivoa saznanja poznavanja ljudi i života.
Sve se riječi ne mogu dovesti u logičan sklad sa stvarnošću, jer je u modernoj pjesmi sve iracionalno. Umjesto zbilje i logike, moderna pjesma nudi smijeh. Upravo zato što je sloboda unutar dječjeg bića, što ga priroda daruje obiljem mašte, dijete nema jasnu predstavu o tome da je ograničen prostor njegovog kretanja, njegovog djelovanja, on je kao stanovnik svačije i ničije zemlje.
Za doživljavanje poezije nisu bitne godine ni granice, pa ni određivanja vremena, svako polazi od moći prihvatanja i od stepena saznanja.

TEORIJA IGRE, NONSENSNA PJESMA

Riječ nonsens je iz francuskog jezika, a znači bez smisla. Umjesto od logike polazi od igre u kojoj ostvaruje neki smisao. U takvoj pjesmi je neobičan spreg muzike i kombinacije riječi, puna je neobičnog, praskavog, i zbunjujućeg humora.Da bi bio uspostavljen sistem "značenja", treba posegnuti za iracionalnim i potražiti neki smisao, ako se ikako može naći.
Nonsensna pjesma je na razmeđi sna i jave, istine i neistine. Pjesma nameće potrebu traganja za nečim čega nema u uobičajenom smislu riječi, traganja za nečim što je izvan zbilje.Nekim pjesnicima takva pjesma nije prihvatljiva i tuđa. Udio mašte je u biti nonsensne pjesme, te fantazije i igre riječi, igre jezika i u jeziku.
Lahko je objašnjiv pojam teorije igre i nonsensne pjesme, ali se u njenoj primjeni javljaju problemi. Prije svega, kako shvatiti i ocijeniti poeziju u kojoj teorija igra nije primjenljiva. Jezičke igre, istina, postižu jezičke učinke, one mogu čak i da prozivedu jezik i da se poistovjećuju s prouzročenim ljudskim odnosima da bi se na kraju sve svelo na to da se riječi igraju s nama, a ne mi sa njima.
Činjenica je da djela postaju zanimljiva čim se oslobode gotovih ideja. Pjesma je isključivo vezana za dijete i njegov položaj u svijetu. Objektivno profilira svoj iskaz i postiže onu specifičnu aromu vlastite sintakse. Valjalo bi obrazložiti po čemu je nonsensna pjesma Grigora Viteza, Zvonimira Baloga ili Dušana Radovića samo zato što je u njoj fini besmisao bolja i prihvatljivija od pjesme u kojoj ga nema. Da li njena novina i modernost u tolikoj mjeri fetišiziraju da se zaboravlja na istorijske zakonitosti razvitka literature? Kako prihvatiti da sopstveni fetiš postaje jedino objektivan i opšćevažeći kriterij? Da li to znači da literatura za djecu najvećeg broja pisaca konzervativna ili je teorija igra jedna od prolaznih pojava koja nije sasvim prihvaćena.
Za nas je važno da pjesmi prilazimo kao umjetnici. Prihvatljiva nam je i pjesma nastala u nonsensnu kao i van nje, bitno je da dokazuje istinu, da otkriva život djeteta, da ga vodi do pune zrelosti.
Nonsensna pjesma je posve oslobođena naslijeđa i tradicije. U središtu je dijete koje teži kao uvažavanju i poštovanju njegove ličnosti, njegova iskustva. Krećući se na relacijama sna i nesna pjesma se održava isključivo na tim osnovama.
Dušan Radović je začetnik moderne poezije za djecu, on je nametnuo prvu poetičnost i novi stih. Uzeo je ono što je najvrednije u poeziji Jovana Jovanovića-Zmaja ( razigranost, oplemenjenu didaktiku,fantastiku). Dušan Radović i Grigor Vitez u većini pjesama su napisali ustaljeno shvatanje da poezija za djecu mora imati epsko-lirki karakter, da mora biti pričica u stihu. U pjesmi je normalno da vrabac računa, da žaba čita novine, da životinje daju oglase u štampi, da ajkule puše na lulu itd. Pjesnik dodaje svemu ljudske osobine, a dijete voli da se stavlja u položaju raznih stvari, pojava i životinja, da ih oponaša, da se identificira sa njima.

HISTORIJSKI PREGLED DJEČJE KNJIŽEVNOSTI

Među prve dječje pisce historičari pominju zbirku o životinjama pod naslovom Pančatantra, koju je napisao indijski mudrac Višnušarman. U staroj Grčkoj su, takođe, bile popularne priče o životinjama i basne naročito Ezopove (VI.st.prije naše ere) Homerova Ilijada i Odiseja su takođe bile pogodne i cijenjene kao štivo za mlade. U starom Rimu je bila cijenjena Vergilijeva Eneida. Pod uticaje i osloncem na antičku kulturu renesansa je razvijala kult prirode, koju su pisci opisivali.
Veličala je radosti, njegovala tjelesne i duhovne ljepote. Pisci su doprinijeli da se čovjek oslobodi stega koje su ga sputavale.
Romantičari su imali drugačiji odnos prema životu od prosvjetitelja i znatno su doprinijeli razvitku dječije književnosti. Priroda, koja je bila gotovo izuzta iz djela sada je jedna od čestih tema. Romantičari su se okretali prošlom vremenu i egzotici. U doba romantizma osobito su bili cijenjeni historijski romani. Čitaocima su bili zanimljivi, osobito djeci zbog sadržine, ai načina prikazivanja historijskih događaja i vremena.
Nastali su prtežno na fantastičnoj podlozi.
Realizam je nastao kao reakcija na romantizam. Od kraja IX.st. javljala se težnja da se stvarnost prikazuje istinito i bez uljepšavanja. Pisce otada sve više privlači povijesna građa. U doba realizma procvjetala je pripovjetka kao zaseban književni rod. Realisti su opisivali živote junaka, a često su likovi bila djeca. Duboko su prodirali u suštinski život junaka, osvjetljavajući ih i s psihološke strane. Kada je riječ o književnosti za djecu, nastojali su da izraze njihova shvatanja i poglede na svijet.
Poslije realizma razvila se granična vrsta literature u kojoj su djeca bila u centru događaja. Među najpoznatijim piscima bio je Mark Twain, koji je napisao djela Doživljaji Toma Sojera, Doživljaji Haklberi Fina.

NAJZNAČAJNIJI PISCI U DJEČJOJ KNJIŽEVNOSTI

Kako smo rekli ima pisaca koji nisu svoja djela namijenili djeci, niti su pisali za djecu, ali su njihova djela bila prihvaćena i rado čitana među dječjom publikom. Oni koji se posebno ističu i koji zavrijeđuju svaku pažnju, kako kod djece, tako i kod odrasle čitalačke publike su:

1) Umjetnička bajka
• Charles Perrault
• Braća Grimm
• Aleksandar Sergejevič Puškin
• Wilhelm Hauff
• Hans Ch
• Cristian Andersen
• Lewis Carol

2) Istočnjačka bajka
• Tisuću i jedna noć

3) Novi pisci bajki
• Ivana Brlić Mažuranić
• Vladimir Nazor
• Ahmet Hromadžić
• Svetlana Marković
• Sunčana Škrinjarić

4) Fantastična bajka
• Carlo Colodi
• Antonio de Saint Egzupety
• Ela Peroci

5) Basne
• Ezop
• La Fontaine Jean de
• Ivan Andrijevič Ephraim

6) Pjesnici
• Oton Župančič
• Grigor Vitez
• Ismet Bekrić
• Velimir Milošević
• Nasiha Kapidžić Hadžić
• Vidoje Podgorec
• Miroslav Antić

7) Moderni pjesnici
• Slavko Janevski
• Dušan radović
• Dane Zvajc
• Zvonimir Balog
• Džemaludin Latić

8) Pripovjedači
• Ivan Cankar
• Hamdija Mulić
• Branko Ćopić
• Ivo Andrić
• Edhem Mulabdić
• Skender Kulenović
• Advan Hozić

9) Realističke priče
• Slavko Kolar
• Šukrija Pandžo
• Alija H.Dubočanin

10) Priče o životinjama
• Jack London

11) Romani o djetinjstvu
• Mark Twain
• Ferenc Molnar
• Mato Lovrak
• Tone Seliškar
• Nusret Idrizović
• Ivan Kušan

12) Avanturistički roman
• Daniel Defoe
• Jonathan Swift

13) Naučno fantastični roman
• Jules Verne

ZAKLJUČAK

Književnost za djecu je bitna jer djeluje vaspitno, odgojno, i obogaćuje unutarnji život djeteta. Polazi od tačke na kojoj se nalazi u psihološkom i emocionalnom stanju. Na drugi način dijete ne bi moglo bogatiti svoja saznanja. Forma i struktura ovakvih djela nagovještavaju slike kojima može da struktuira svoje sanjarenje, da shvati kako mora savladati mnoge prepreke, jer borba je suštinski dio ljudskog postojanja. Treba mu otkriti čitav ljudski život. Djeca su naklonjena prema licima koja su na strani dobra, koja uvijek čine dobro, bore se za istinu, i često se poistovjećuju sa junacima priče. Upravo je to i bitno, jer u takvim godinama trebaju naučiti šta su prave stvari u životu, kako čuvati dostojanstvo i pravdu, kako da budu i ostanu pošteni i marljivi, a da zlo i nesreća uvijek dođu onome ko je i činio loše stvari.

LITERATURA

Muris Idrizović, Književnost za djecu, Sarajevo, 1998.

Dalibor Cvitan, Antologija pjesništva za djecu, Zmajeve igre, Novi Sad,1975.

Milan Crnković, Čarobni govor djetinjstva, Zagreb,1978.

Muris Idrizović, Književnost za djecu i omladinu, Svjetlost,1991.

Milovan Danojlić, Naivna pesma, Nolit,1976.

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi