Metaforična i mitski gradjena poezija
Branka Radičevića
O Branku Radičeviću
Branko
Radičević je rođen u Slavonskom Brodu 28. marta 1824. u porodici
Todora i Ruže Radičević, kćerke bogatog vukovarskog trgovca Janka Mihajlovića.
Pošto je rođen dan uoči svetog Aleksija, po njemu je i dobio ime kada
je kršten sutradan. Pred objavljivanje svoje prve knjige, svoje ime će
promijeniti u Branko. Brankov otac Todor je bio činovnik, ali se također
bavio i književnošću i preveo je sa njemačkog jezika Šilerovog „Viljema
Tela“. Branko je imao brata Stevana i sestru Amaliju, koja je umrla u
drugoj godini života.
Njegova porodica se 1830. preselila u Zemun, gde je Branko završio pet
razreda srpske (1830-1832) i njemačke (1832-1835) osnovne škole. U gimnaziju
u Sremskim Karlovcima se upisao 1836. Sremski Karlovci i obližnje Stražilovo
su imali velik utjecaj na Brankova kasnija djela, od kojih su najpoznatija
„Đački rastanak“, u kojoj izražava svoju želju da tu bude i sahranjen.
Nakon završenih šest razreda u Sremskim Karlovcima, sedmi i osmi razred
je završio u Temišvaru, gde mu je otac bio premješten 1841. godine. Godine
1843. je upisao studije prava u Beču, ali nakon tri godine studija odustaje
od fakulteta. Staro prijateljstvo porodice Radičević sa Vukom
Karadžićem bila je Branku najbolja preporuka za stupanje u krug Vukovih
saradnika i prijatelja. Kada mu je preminuo brat Stevan, Branko se zbratimio
sa drugim mladim Vukovim sljedbenikom Đurom Daničićem. Prve stihove Branko
je napisao još dok je pohađao Karlovačku gimnaziju, a oduševljen Vukovim
reformama intezivnije se počeo baviti književnim radom. Prvu knjigu pjesama
je objavio u Beču 1847. godine, na čistom narodnom jeziku u duhu modernog
evropskog romantičarskog pjesništva. Radičević je preminuo 1. jula 1853.
u bečkoj bolnici na rukama Vukove žene Ane. Posthumno zbirku pjesama je
objavio njegov otac 1862. Srpska omladina je ispunila pesnikovu želju
i godine 1883. prenijela je njegove ostatke iz Beča u Stražilovo.
Metaforični elementi u Brankovoj poeziji
Metaforom kao stilskim izražajnim sredstvom se vrše različite vrste poređenja
do krajnjih granica mašte. Za ovu stilsku figuru se opredijelio i pjesnik
Branko Radičević koji će putem metafore pokazati svoj pogled na svijet.
Branko Radičević unosi sebe, svoje doživljaje i osjećanja u poeziju te
na taj način njegove pjesme sadrže novu misao i neobični duh koji označavaju
početak nove umjetničke poezije. Odustao je od pjevanja o očajanju i tako
usred vijeka bježanja od stvarnosti, Branko piše pjesme ispunjene veselim,
humornim i zdravim poimanjem života. Opisivao je prirodu i često njene
ukrase koristio za poređenje. Počet ćemo sa analizom stihova pjesama i
na primjerima dokazati tvrdnju ove teme:
Još od njega leže crepi,
Ali, de je onaj lepi?
Na ovim stihovima uočavamo da je pridjev lepi poimenčen,te djevojka momka
imenuje sa lepi. Na ovakvu igru riječi nailazimo i u drugim stihovima
Brankove poezije, a jedan od tih je i ovaj:
Eto tako jučer
Dođe jedno luče-
Ao, kad ga zglenu,
srce mi se krenu:
Ova, ova bela,
srce mi odnela.
U ovim stihovima metafora nastaje od epiteta koji označava bjelinu, svjetlost,
odnosno upravo ono svojstvo koje se najčešće javlja kao odlika Brankove
poezije. Ta epitetska metafora je u bliskom srodstvu sa metaforom sunce,
koja najčešće označava Brankovu dragu, odnosno momu:
Mila moja, zoro moja,
Sunce danu mome,
O, slađana misli moja
A o zlato moje!
Brankove pjesme prati neka vrsta mladalačke vragolaste igre koja u kombinaciji
sa stilskim sredstvima predstavlja univerzalno izražavanje ljubavi. Zato
je ritam njegovih pjesama upravo taj mladalački duh poimanja ljubavi i
svijeta oko njega. Međutim, u stihovima Brankove poezije nailazimo i na
motiv mrtve drage koju poistovijećuje također sa kosmičkom svjetlošću,
odnosno suncem:
Zađe njemu sunce jasno
Kada pjeva o svojo živoj dragoj, ona za njega predstavlja izlazak sunca,
a kada je motiv mrtve drage u pitanje predstavlja umiranje sunca, odnosno
zalazak sunca koje predstavlja gašenje života u Brankovom snu:
Čudan sanak ja sam onda snio,
Čudan sanak, ovaki je bio(…)
Ujedanput jarkos sunce diže
Pa za časak nasred neba stiže (…)
Zađe sjajno, al samo do dole,
Dola osta kao kakva vrata,
Draga braćo, od suvoga zlata! (…)
Tako dalje sjajnom stazom pođoh
I do zlatnih vrata veće dođoh,
Al na vrati ko je ono? Ko je?
Ona – ona – zlato – sunce moje!
Ujedanput rekoh: - Pomozi Bože –
Ču bog ovo, ali ne pomože.
Kako beše, ni znam, niti znadoh,
Samo znadoh da dole propadoh,
Ode sunce, odoše vetrići,
I odoše sjajni oblačići,
Ode nebo, odoše čudesa,
Ode zlato, čudo od čudesa!
Treba spomenuti da je i sam san metafora preobražena u pjesmu gdje je
sadržaj sna poslužio pjesniku kao materijal za tkanje stihova pjesme.
Gdje si dušo, gdje si rano
Gdje si danče mio?
Gdje si sunce ogrejano?
Gdje si dosad bio?
Pjesnik u ovim stihovima iako kori dragu, imenuje je najveličanstvenijim
nazivima koji su u značenju radosti iako draga nije došla onda kada ju
je pjesnik iščekivao.
U Đačkom rastanku, nailazimo na poređenje djeteta sa tičetom , koje se
nakon svoga rođenja osjećalo nemoćno te se pobijalo sa grane na granu
dok se nije odvažilo i poletjelo u visine gdje je i našlo utočište:
Slatko zvah ja med i smokvu
Samo.
Dete malo-goluždravo tiče
Dođe tiče, pa se tu naviče
Ovde, ovde, gdje krioce malo
Prvi put se sretno ogledalo;
Iz početka od grane do grane
Od drveta jednog do drugoga,
Dok je smelo setiti se strane,
Setiti se neba visokoga,
Dok je moglo krila svoja laka
Nebu dići tamo pod oblake!
Pod nebo se digo ptić i
Sada;
Al veseo nije ko nekada!
Gleda dole, reku vrelo, luga,
Drva, žbune, gore i vrleti
Pa mu se čine do toliko druga
Do toliko uspomena sveti
S kime dane prelepe
Probavi,
Pa ih sada mora da ostavi…
Ovim poređenjem je prikazan jedan dio čovjekovog života. To je period
kada je dijete zavisno i nemoćno da se samo brine u sebi i krene u svijet.
Prva institucija u kojoj stiče prijatelje je škola. Pjesnik pjeva o rastanku
sa đacima i tuguje za krajolikom i uspomenama koje ga za njega vežu. Za
čovjeka nebo visoko predstavlja prostranstvo zemlje gdje će tražiti opskrbu
za sebe.
Kada govorimo o rastancima, trebamo spomenuti i stihove tužnog raspoloženja
kada se pjesniku činilo da je došao rani kraj njegovom životu:
O pesme moje, jadna
Siročadi,
Deco mila mojih leta mladi!
Pjesme su u ovom primjeru pjesnikova djeca od kojih se teško rastavlja.pjesnik
je govorio da ce ga njegove pjesme nadživjeti, jer je predosjećao svoj
kraj, a bio je svjestan kvaliteta pjesama. To znaci da pjesnik na neki
način ne umire već vječno živi kroz svoje pjesme. Zato im je dao titulu
svoje djece koja će kao njegovi potomci živjeti kada on tu ne bude više.
Ovim stihovima završit ćemo analiziranje stihova kojima je metafora glavno
izražajno sredstvo te reći nešto i o mitskoj podlozi Brankove poezije.
Mitski elementi u Brankovoj poeziji
Ljubavni parovi iz mitova su ujedno i jedni od najpopularnijih parova
koje književnost pamti. Njima se također pridružuju parovi iz narodnih
pjesama koji postoje u svim tradicijama i kulturama i koji često označavaju
nesretne ljubavi na čijem se putu ka ispunjenju našle brojne prepreke.
Branko nije prestao pisati o svojoj dragoj ni kada je umrla te ju je odlučio
barem u snovima potražiti i nastaviti je obasipati epitetima.
Tiho veče ko da te odnelo
Sred anđela sa božija krila,
U mah se divno meni pojavila,
U mah divnu veče te odnelo.
Pjesnik je dragu dozvao u snove, ali ona ubrzo nestaje. Ovaj motiv nestajanja
drage možemo poistovijetiti sa Orfejom i Euridikom. Pjevač nije mogao
odoljeti da dragu ne vidi, i kršeći obećanje draga mu odlazi.
Sve ono što se zbiva nakon tog susreta je ispunjeno ljubavnom čežnjom
i snom o idealnoj.
Moje srce bilo je blaženo
Da ne mogoh reči govoriti,
Njeno oko gledaše mileno;
Ne mogoh se više protiviti
Ja pohitah ka njojzi hitreno
Da obuhvatim telo milo njeno:
Rukom nebu ona pokaza tade,-
Ja se probudih, a san nestade.
Kao što ni Orfej nije mogao da se do kraja protivi svojim željama da vidi
i dotakne Euridiku, tako ni Branko ne može da odoli, a da ne pokuša da
obgrli vitko tijelo svoje idealne. Kada je htio da zagrli njeno tijelo,
ona nestaje i sve što je vidio tada je nestalo. Ta težnja za dodirom je
prekinula duhovni kontakt koji je pjesnik imao sa dragom.
Branko svoju idealnu nalazi i gubi u snu. Sve se to zbiva kao i u priči
o Orfeju, gdje Orfej na samim vratima jave gubi svoju Euridiku.
U Tugi i opomeni nailazimo na zabavljanje dvoje mladih na romantizovani,
sentimentalistički način gdje mladima balada Omer i Merima mami suze iz
očiju. Taj izazivač plača iznenada preko svoje sentimentalističke prirode
reflektira čarobne zvuke orfejske prirode koji zaustavljaju svaki drugi
zvuk i pokret u prirodi:
I kad bih ja god vrulu donesao,
Od Omera i Mere, krasan poj
Uvek bi glas njen peti podigao,
A nju bi prat'jo vrulin zvuče moj;
Malenih ptica lik je tada stao
I vir je ustavio žubor svoj,
Nemirni vetrić smirio je krilo
Miline glasa svašto je tu pilo.
Ukrotiteljsku moć pjevanja, pjesme i sviranja, Branko je nesumnjivo preuzeo
od Vergilija ili Ovidija sa kojima se obavezno morao susresti u školi.
Uporedit ćemo Vergilijeve stihove iz Protejevog pričanja o Orfejevoj sudbini
sa Brankovim stihovima pa ćemo između njih uočiti podudarnost:
Orfejeva pjesma zapanji kuće i tamne predjele
Kraljevine Smrti, i furije, pokrite zelenim
Zmiljskim kosama a Kerber sva tri ždrijela
Širom razjapi; Iksononov kotač, u vjetru,
Prestade da se vrti.
U stihovima Vergilija nailazimo da su Orfejevom muzikom zapaljeni simboli
smrti, odnosno simboli kraljevine smrti, a kod Branka zamuknuše simboli
života, simboli romantičnosti prirode. Tom osnovnom razlikom između Vergilijeve
priče o Orfeju i Brankovog oslanjanja na taj mit treba tražiti i osnovne
uzroke preobražavanja tog mita. U mitu o Orfeju poznato nam je kako je
Orfejevo sviranje moglo ukrotiti zvijeri, ali i pokrenuti planine, kamen,
oživjeti mrtvo. U Tugi i opomeni javlja se sličan momenat. Kao što je
Orfejeva muzika mogla učiniti da se kamenje samo slaže, takvu muziku je
i Branko odsvirao u svojoj poemi te zvukom te muzike izveo lik svoje umrle
Euridike:
Sve lepše i lepše zvečela je gudba,
I okolina micaše se sva,
U jedno sve je vukla neka žudba,
Snežano polje lizati se sta,
Umilna svuda viđeše se ludba,
Ruža se diza iz svoga sna,
i istoku se diza rujno more:
To činilo je kras od mlade zore.
Zaključak
Brankova poezija predstavlja neiscrpni izvor inspiracije za kojom se još
uvijek traga. Ovo istraživanje nam je otvorilo nove vidike u pristupu
pjesnicima i njihovom načinu doživljavanja stvarnosti.
Brankov pristup prema prirodi je neuobičajen zbog njegovog nastojanja
da svoj izraz stopi sa slikom prirode te na taj način nastoji ostvariti
bliskost. Takav odnos je rezultirao upotrebom brojnih stilskih figura
kojima se pjesnik približava prirodi. Ovaj rad je mali doprinos moru literature
koja je inspirisana Brankovim pjesničkim izrazom.
Literatura
1) Džordžić, Petar, Kritike i ogledi
2) Leovac, Slavko, Portreti srpskih pisaca XIX stoljeća
3) Radičević, Branko, Lirske pesme, Novo pokoljenje
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi seminarski
rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|