Bijeli anđeo - Ćamil Sijarić
Ruski formalisti koji su svoje teorije književnosti iznosili, razrađivali
i objašnjavali u dvadesetom vijeku, mogu se primijeniti i na djela naših
pisaca i to jako dobro. Npr. djelo koje smo uzeli za temu ovoga rada,
Bijeli anđeo Ćamila Sijarića, pokušat ćemo objasniti i analizirati po
metodu ruskih formalista. Ovdje ćemo pokušati pronaći sve one tačke
u formi koje su oni istraživali, potražit ćemo opise, dijaloge, monologe,
slike, ritam, sklop rečenice te kao nezaobilazan dio njihove potražnje
u djelu, a to je začudnost i očuđenje. Možda u ovome djelu nećemo pronaći
sve elemente koje su formalisti tražili, ali ne moraju svi ni biti tu,
pokušat ćemo pronaći one osnovne i objasniti ih.
Motivi u Sijarićevim pripovijetkama
Sijarićevo djelo sadrži nezaobilazne motive folklora, te ti motivi
povlače za sobom motive kao što su: nesavladivi okovi moralnih i društvenih
obaveza, te običaja kao nezaobilazne stanice u njegovim pripovijetkama,
jer radnja svake od njih se odvija tamo gdje su običaji svetinja koja
se mora poštovati.
Zbog toga Sijarićevi likovi, u vrtlogu vlastitih sukoba, izloženi potresima
ličnoga života, ostaju kao bespomoćne žrtve nekog višeg reda stvari
i nekih neobjašnjivih sila (…)
Likovi u njegovim prozama su „stvarni ljudi“ koji imaju svoju životnu
dramu, stavljeni su pred teške izbore, te njihovim neispunjenim željama,
stalnim očekivanjima i neizbježnim ispaštanjima. Ovi likovi, ne samo
da imaju svoje unutarnje drame koje ih lome i drobe, nego su u te njihove
drame uključena i prirodna događanja, priroda je s njihovim osjećanjima
lijepa, tužna, vene, lišće spada s drveća.
Folklor u Sijarićevu pripovijedanju uvijek donosi onu negativnu stranu,
on ljudima donosi nepravdu, patnju i tugu, te je on nesalomiv okov koji
čovjeka drži u svojim lancima nesreće i samo nesreće. Ograničenost folklora
na samo negativne događaje i osjećaje čovjeka donosi nesretna historija
koja prati područje o kome autor govori i u kome likovi žive.
Analiza djela Bijeli anđeo
Posla djevojka momku torbu lješnika. Bila je čobanica i čuvala ovce
u bregovima, a momak je bio monarh Georgije koji je živopisaoMileševu
(…)
Ovim rečenicama autor započinje svoju pripovijetku. I odmah kod na izaziva
neku vrstu čuđenja. Nema uvoda u priču niti imamo opisa. Imamo djevojku
– čobanicu i momka – monaha koji se zavjetovao na samoću, tj. celibat.
Ova začudnost se proteže i kroz dalji dio teksta, monah šeta po livadama,
zagleda i plaši čobanice te prima batine od čobana.
Navijao bi korake tamo gdje bi vidio žute marame na glavama i, izbijajući
iznenada iz granja prepadao bi čobanice i ovce (…)
Crkva se nalazila u mjestu Sjenicahšto nam pokazuje da je to neko daljnje
mjesto koje nije doživjelo velike promjene tokom vremena jer sadrži
u nazivu h na kraju riječi kao u vrijeme starobosanskoga jezika, ili
krajem srednjega vijeka, ili je to možda jedini pokazatelj vremena,
jer se u pripovijetci nigdje ne spominje vrijeme događaja, pa je moguće
da je događaj iz starih vremena.
Tek onda dobivamo opis monaha: Bio je visok Grk, blijed u licu, suh
u tijelu, čiju duboko usađenih, kojim je gledao kao da traži nešto svoje
što mu se u ljudima i stvarima davno zaturilo…
Ovo je već nekako opis monaha, zavjetovanoga čovjeka, mada pogled nije
i tada dobivam onu suprotnost koja će se provlačiti kroz veći dio pripovijetke.
(…) govorilo se, potajno, da taj Grk brže stiže gore u bregove do čobanica
nego u crkvi do svetaca i žalili svece a na čobanice ljutili se. ( još
jedno začuđenje)
(…) kćerka udovice Đurđe iz Zahuma Ursula, djevojka visoka grla, očiju
kojima gleda niza se, usta koja malo govore; kad hodi, Grku se činilo
da gazi po vrhovima travki, čuvajući da ih ne polomi.
Imamo i opis te djevojke koja najviše zaokuplja monahove misli, njeno
porijeklo, imovinsko i porodično stanje itd. Monah ovu djevojku vidi
kao pticu rajsku i dušu nebeskute joj to bez ustezanja i govori dok
mu djevojka na sve to prkosno i ponosno odgovara uvijek suprotno, što
izaziva novu čudo jer su u vrijeme u koje mislimo da se događa pripovijetka.
O djevojčinom ponašanju i monahovim osjećajima, ali i njegovu ponašanju
saznajemo kroz dijalog koji je jedini dijalog u cijeloj pripovijetci,
ali dovoljno dug i zanimljiv da bismo ga upamtili i u njemu primijetili
ono što smo već naveli.
- Meni je drago što si došla u crkvu; crkva zove.
- Nek ti nije drago – prkosno mu odgovara, a njemu mio taj prkos jer
je od djevojke.
Nakon ovoga susreta monaha ne puštaju misli o djevojci te on umjesto
da slika Anđela na Hristovom grobu, monah je slikao lik djevojke – Ursule,
te ga stalno prekrečivao, ali on je uvijek iznova izranjao iz kista
i njegovih ruku.
Ruka mu je htjela anđela, a srce išlo na čobanicu; Te dvije glave izranjale
su iz njega i svaka je htjela na zid… Držao je u ruci, kao što se drži
ogledalce, malu sliku – uzor anđela, ali mu je sada pred očima stajala
druga slika (…)
Sijarićeve teme sukoba krutih moralnih načela i krhkosti čovjekove volje
pred zahtjevima tijela, čovjekove upornosti da se veže za zemlju i dokuči
smisao postojanja, kao i tema neispunjenih očekivanja i ispaštanja,
oblikovane su kao niz realnih ili snovidnih prizora o karavanima i putnicima,
o podzemnim vodama i njihovim tajanstvenim svojstvima, o neizvjesnosti
puta kroz planinu i mećavu, o fascinirajućoj snazi vode koja se na mjesečini
bjelasa kao kobno predskazanje ili se zatvara u "zelen prsten"
kao vječni dom nesrećnika i grešnika, o zvjezdanom nebu i njegovoj skrivenoj
harmoniji koju narušava iznenadni pad zvijezde s kojom iščezava i neka
pravedna duša.
Nagledao bi se čas bjeline toga zida, čas boje na njemu, i iz toga gledanja
kao da u ambis tone, zaranjao u mračnu dubinu sebe samoga, u kojoj nema
ni crkve ni anđela, ni one čobanice (…)
Monah doživljava moralni i duševni sukob. Baš kao što vidi dvije glave
dok slika, jednu glavu na slici, drugu u svojim mislima (uvijek) tako
vidi i sebe kao monaha, Božijeg poklonika, a vidi i običnog čovjeka
koji običnu (?) djevojku vidi kao svetinju i samo o njoj razmišlja.
Gušilo ga je i kajanje, smatrao se grešnikom, mislio o tome kako sveci
od njega okreću leđa.
(…) polazio je da poljubi zamišljenu ruku anđela, ali je ruka bježala
od njega grešnika.
Zatim je vjerovao kako mu anđeli pomažu dok slika djevojku, anđela,
te vjerovao kako je sa svojim „umjetničkim djelom“ otišao daleko, daleko
– od svih.
(…) kao da mu je sam anđeo vodio ruku, smilovavši se na njega, prestupnika.
U jednome dijelu pronalazimo i opise prirode koji su, u ovome slučaju,
u službi samim osjećanjima monaha, te mirisi, zvuci i izgled prirode
podsjeća ga na samo njegovo stanje.
(…) pričali su da je Grk potamnio u licu, da mu je haljinka postala
prevelika jer se stanjio i smanji, da najradije lomi lješnike koje mu
čobanice donose i da od lješnika i živi.
Napada, za to vrijeme dok se odmarao, oko crkve mokro orahovo lišće,
i dolje niz rijeku, a gore uz bregove, po granju, zamirisa već dobro
jesen (…)
Predao se, nije se više moga boriti protiv sopstvenoga usuda i odlučio
da sam sebe stavi na križ. Izišao je pred društvo s onim što je imao.
Nije više mogao da se bori protiv svoje nesreće i nevolje, nije mogao
da se bori protiv više sile koja je vodila njegovu ruku.
Već je počeo da pušta ljude u crkvu, i vidio kako sliježu ramenima:
da to i jeste i nije anđeo, da to i jeste i nije slika djevojke koju
znaju (…)
To njihovo slijeganje ramenima za Georgija je značilo odbijanje da je
to anđeo, a odbijao je i on sam, ne osjećajući se krivim što ga ruka
boja ne slušaju.
Više nije bilo kajanja, nije bilo ništa. Nije bilo ni osjećaja, ili
ih je bilo ali nisu mogli biti iskazani. Negdje ćemo naći kako ĆamilSijarić
nije davao dublju psihološku analizu svojih likova. Monah nije psihološki
okarakteriziran iz drugoga razloga. Svaki čovjek je psihološko biće,
pa makar to bio i lik u pripovijetci. Posebno u pripovijetci novijeg,
modernog doba, ali mi ne možemo odrediti lahko njegovu ličnost niti
njegova osjećanja. Pokušat ćemo to odrediti njegovom okolinom, a ne
njegovim izgovorom osjećanja jer društvo zabranjiva pokazivanje osjećanja,
društvena norma je takva da se osjećanja ne izgovaraju, ali ni ne pokazuju,
ukoliko smo u mogućnosti da tako nešto izvedemo.
Između dva krila gledala je čobanica – ona iz njegovih snova noću, i
snova danju; zadržao joj je na obrazima rumenilo od vjetrova – i tanak,
kao ispod lista, hlad na sljepoočnicama (…) pogled pun mira ali i strog
(…)
Zaticali su ga zatim kako sjedi pod orahom na lišću, zagledan kako odozgo,
s grane, opadaju listovi.
Opadali su listovi i s nekakve grane u njemu, jedan po jedan…; bili
su to oni listovi koji se ne čuju, ali opadaju - -u jesen.
Zaključak
U pripovijetki Bijeli anđeo pronalazimo različite elemente koji nas
navode na različite zaključke. Pronalazimo običnu temu i obične ljude,
kao i normalna osjećanja ljudi, ali i u neobičnim okolnostima, odnosno
u okolnostima u kojima određena ponašanja i osjećanja nisu dozvoljena
za pokazati, ili čak, i osjećati. Dok čitamo priču pronaći ćemo mnoge
interpunkcijske znake koji nam daju neki osjećaj usporenosti, a i sami
su tu da bi retardirali radnju. Nisu ti znaci baš uobičajeni i lako
pronalazivi u svakome djelu u malim razmacima pa tako kod nas djeluju
spontano i ako su namjerno stavljeni. Radnja često mijenja svoj tok,
ali jako neprimjetno i nježno i iznenadno je promijenjena jedino prije
dijaloga djevojke i monaha koji očigledno mijenja stanje i usmjerava
radnju u sasvim drugome toku od dotadašnjega. Imamo i osjećanja koja
najčešće iskazuju opisi prirode ili stanja samoga lika, ali nikada lično
izrečena. Također, sami moramo i da shvatimo i karakter likova jer on
nigdje nije tačni naveden. Opisi likova su kratki, ali dovoljni, taman
toliki da na ne zamore, a da nam donesu sliku onoga o čemu čitamo. Imamo
i dosta suprotnosti koje na neki način unose blagu dinamiku u djelo
i ukazuju nam na likove kao ljude koje je moguće pronaći i u stvarnome
životu. Likovi su ljudi sa svojim nedoumicama, kolebanjima, tugama i
nesrećama, te prosom koji je više prkos životu nego drugim ljudima.
Boje, mirisi i zvukovi su također prisutni, ti mali ekspresionistički
elementi koji nam donose tu atmosferu obavijena u osjećanja lika. Folklor
je ono što je najbolje predstavljeno u ovoj pripovijeci, ali samo jedna
strana folklora, ali nije isključen da postoji i ona druga jer ima nekih
njenih malih i tajnih nagovještaja.
Literatura