|
Etika dobrote kod Dostojevskog:
Idiot i Braća Karamazovi
“Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno ne padne
u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi veliki rod.”
Evanđelje po Ivanu, gl. XII., 24.
Fjodor
Mihajlovič Dostojevski jedan je od onih velikih umova koji u sebi
obuhvaćaju iskustva čitave epohe i pretječu vremena. Duhovna kriza
uzrokovana otvorenom borbom između nevjere i vjere, osobnosti i kolektiva,
kršćanstva i modernog ateizma ušla je u njegovu dušu u jasnoći viđenja
i umjetnički prerađeno rijetkom snagom prikazivanja. Svojim proročkim
gledanjem ocrtao je budućnost Rusije pa ga nazivaju i „prorokom ruske
revolucije“. U tamnim bezdanima ljudskog srca gdje se đavao bori s Bogom
Evanđelje mu je osvjetljavalo taj mrak i zbog toga je utjecaj Dostojevskog
na današnjeg, modernog čovjeka koji luta na svojim životnim putevima izrazito
velik.
Smatrao je kako jedino unutarnja moralna promjena u čovjeku i njegovu
mišljenju može stvoriti svijet boljim, a to je dokazao i u svojim djelima.
Tema mog seminarskog projekta jeste prikazati etiku dobrote u djelu Idiot,
koje je Dostojevski smatrao svojim najboljim ostvarenjem i u Braći
Karamazovima – djelu koje predstavlja krunu njegova književnoga rada.
Cilj mi je kroz razne pojmove dobra prikazati likove kneza Lava Nikolajeviča
Miškina i Parfjona Semjoniča Rogožina iz djela Idiot te
Alekseja (Aljoše), Dmitrija (Mitje), Ivana Fjodoroviča
Karamazova i njihova nezakonita brata Pavleta Fjodoroviča Smerdjakova
iz djela Braća Karamazovi. Također, zbog što boljeg razumijevanja i interpretacije
pojma dobrote (i zla) definirat ću pojmove etike, morala i samih pojmova
dobra i zla kao temeljnih predmeta etičkog naučavanja. Uz to ću ukratko
prikazati život i intelektualno formiranje autora F. M. Dostojevskog jer
se u romanima Idiot i Braća Karamazovi protežu autobiografski elementi
koji imaju, po meni, veliku važnost u samim romanima i njihovoj interpretaciji.
Prije karakterizacije samih likova ukratko ću predstaviti romane i prikazati
okolnosti njihova nastanka.
1. ETIKA – OPĆE ODREĐENJE I PREDMET
Etika potječe od grčke riječi ethos koja znači prebivalište,
obitavalište, ali i način života, stoga bismo ju u jednoj od definicija
mogli objasniti kao boravište (stvarnost) koju duhovno nastanjujemo. Prvim
i pravim osnivačem etike smatra se Aristotel koji je etiku vezao uz naviku
da činimo dobro te je krepost (vrlinu) pomoću koje se postaje dobrim,
odnosno moralnim u životu, stavio u središte svoga etičkoga istraživanja.
U ovom ću poglavlju osim općeg određenja samog pojma definirati i pojam
morala, kao i predmete etike koje je odredio Immanuel Kant – jedine objekte
praktičnoga uma – objekte dobra i zla, sve u svrhu što boljeg razumijevanja
i interpretiranja etike dobrote u djelima F. M. Dostojevskog - Idiot
i Braća Karamazovi.
1.1. ETIKA KAO FILOZOFSKA DISCIPLINA
Interes za etiku u široj je javnosti tako velik da ona danas predstavlja
najzastupljenije i najobrađenije područje filozofije. Pomaže nam, i u
tome je njezin poglaviti cilj, u spoznavanju moralnoga djelovanja i oblikovanja
moralne svijesti, stoga ju možemo definirati kao filozofsko istraživanje
i promišljanje morala. Da bi djelovanje bilo moralno, odnosno ispravno
u moralnom smislu, etički subjekt mora moći i htjeti dobro, stoga pored
moralne spoznaje mora postojati i dobra volja.
Suvremene se rasprave kreću ili oko metaetičkih tema koje se bave etičko-teorijskim
pitanjima o općenitim utemeljenjima i opravdanjima moralnih zahtjeva ili
oko tema primijenjene etike, odnosno konkretnih moralnih dilema vezanih
uz neku konkretnu životnu zajednicu. Analiza i rješenje konkretnih moralnih
dilema provodi se uz pomoć nekih općih načela koja su obrazložena u samoj
teoriji etike – metaetici ili općoj etici – koja je fundamentalna za svako
bavljenje etikom.
Etika naučava ne ono što čovjek jest, nego ono što tek treba da bude –
moralan ili dobar. Ona zahtijeva, daje savjete i usmjerava čovjeka k dobru
te je neosporno da ima veliku ulogu u životu svakoga čovjeka. Uobičajeno
moralno pitanje glasi: „Što trebam činiti?“, dok bi etičko produbljivanje
tog pitanja glasilo: „Zašto trebam nešto činiti?“ – etika nam ukazuje
na promišljanje onoga što trebamo činiti, kako bismo bili što bolji i
zadovoljniji sobom, a samim time i svijetom u kojem živimo. Ona čuva i
prenosi u buduće – onu s mukom osvojenu – konstantu ljudskoga, kako ne
bi „usahla“ ili „odumrla“ u svagda neljudskim uvjetima života čovjeka.
Konkretno ostvarenje, praksa etike jeste moral. Kao što je gore spomenuto,
volja, ali samo slobodna, apsolutni je temelj moralnoga djelovanja. Svatko
bi trebao izgraditi svoju vlastitu moralnost i dopustiti drugima da to
isto urade. Međutim, postavlja se pitanje kako se izgrađuje vlastita moralnost?
Odgovor leži u osobnom ethosu, u navici, navadi da činimo dobro (sama
riječ moral potječe od grčke riječi mos, moris koja znači navada, navika).
Svaki čovjek ima, uz moralni sustav prema kojemu se ravna, i svoju vlastitu
filozofiju morala. On je, naime, usvajanjem moralnih načela bilo kojega
morala stekao moralnu kompetenciju koja ga moralnom odgovornošću prisiljava
da razmišlja o opravdanosti svojega moralnoga djelovanja. Vrhovne su moralne
vrijednosti dostojanstvo, sreća (ili Aristotelov pojam sreće kao eudaimonia,
dobar i sretan život) i opće dobro, odnosno zajedničko dobro (bonum commune.
Pri tome su dostojanstvo i sreća bezuvjetne vrijednosti unutarnje moralne
motivacije, dok je opće dobro vrhovna vrijednost posljedične moralnosti.
Izvor moralnoga djelovanja, onaj vrhovni kriterij, jeste ljudsko dostojanstvo.
Etika nikada ne može dati izravan odgovor što čovjek u određenoj situaciji
pod danim okolnostima mora učiniti, jer bi nam se samim time dokinula
osobna sloboda. Odgovor na takva pitanja leži u nama samima. Pitanje slobode,
odnosno slobodne volje i njezina utjecaja na moralno djelovanje i postupke
pronalazimo i kod Dostojevskog.
1.2. O POJMU DOBROGA
Kod definiranja samog pojma dobroga moramo se osvrnuti na pojam volje i
slobode. Hegel je rekao kako u pojmu volje “leži krivnja”, a tek slobodom
čovjek može biti dobar ili zao, odnosno on se svojom slobodnom voljom odlučuje
činiti dobro ili zlo. Ako čovjek čini dobro, onda on proizvodi dobro i širi
dobro i time stvara dobar svijet oko sebe. On tada proizvodi ili stvara,
odnosno otvara mogućnost ljudskoga oko sebe i sebi samome, tj. on tek svojim
(dobrim) djelom omogućuje dobro i obratno što se tiče zla.
Postavlja se pitanje: zašto bi čovjek trebao biti dobar? Teza kako je zlo
čovjekovo samouništenje bila bi prihvaćena kada toliko zločinaca ne bi sjedilo
u svojim foteljama. Dostojevski se preko junaka svojih djela pita zašto
da oni ne počine zlo – ne ubiju, primjerice, oca razvratnika – i iz takvih
situacija pribjegava mističnom rješenju – Bogu.
Dobro je središnje pitanje tradicionalne i metateorijske etike. U klasičnoj
je metafizičkoj tradiciji dobro jedno od transcendentalnih odredbi bića,
tj. onih odredbi koje su izmjenjive s bićem. Spoznaja dobra je neka vrsta
samospoznaje – naša cjelovita vlastitost pogođena je uvidom u dobro i očituje
se u nagonu za djelovanjem (zahtjev dobra) i moralnom sigurnošću (priznanje
dobra). Tom pogođenošću nastaje moralni osjećaj, pa se u ćudorednom uvidu
nekako objedinjuju moralna spoznaja i osjećaj.
1.3. ETIKA DOBARA (GÜTERETHIK)
Na pretpostavci bilo kojeg od principa poput pravednosti, Boga ili najvišeg
bića, kreposnog života, mudrosti, opće ili pojedinačne dobrobiti ili koristi,
njegova se realizacija u djelovanju pojedinačno određuje i shvaća kao
najviše dobro (summum bonum) u tzv. etici dobara (Güterethik) koju Kant
– s obzirom na pitanje o ishodištu ili podrijetlu moralnosti, odnosno
motivu – određuje kao heteronomnu, za razliku od svoje autonomne etike
(etike dužnosti ili moralnoga zakona).
Etika dobara (najvišeg dobra) sastoji se u tome što se ona želi i mora
teorijski konstituirati, a već polazi od nemogućnosti da pozitivno ili
sadržajno odredi ono dobro kao svoju vlastitu odabranu i fiksiranu pretpostavku
kojom se jamči i izvodi cjelina etike. Etika dobara pretpostavlja „moralno“
kao već dano i opstojeće te pitaju samo za najviše dobro, ono drugo, objekt,
što unaprijed određuje čovjekovo htijenje i djelovanje i po čemu samo
to djelovanje dobiva karakter moralnosti.
Kvalifikacija dobra (i zla) odnosi se na karakter, kvalitetu, način, ono
''kako'' se djeluje – na smisao čovjekove djelatnosti. Tako dobro (ili
zlo) biva shvaćeno kao proizvod te praktične djelatnosti u liku samoodjelovljena
dobrog (ili zlog) čovjeka, kao i samog time izvedena, dijelom uspostavljena
svijeta, koji na taj način tek postaje i njegovim i svijetom. Nakon poglavlja
u kojem ću iznijeti bitne dijelove iz autorova života, koje smatram neizostavnim
za interpretaciju djela, vođena ovom definicijom kvalifikacije dobra (i
zla) i svime rečenim o etici i njezinim predmetima kao i o pojmu morala
te slobodnoj volji, prikazat ću junake autorovih djela Idiot i Braća Karamazovi.
2. FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI
Fjodor Mihajlovič Dostojevski
jedan je od najvećih ruskih književnika, a kao utemeljitelj modernog
psihološkog romana snažno je utjecao na književnost 20. stoljeća, ne samo
u Rusiji već i u cijelom svijetu. Kao što je sam rekao da su on i ostali
tadašnji ruski psici izišli iz Gogoljeve kabanice, moglo bi se isto tako
ustvrditi da moderne svjetske književnosti ne bi ni bilo bez njegovih
vrhunskih proznih djela. Zamišljen nad zbiljom svojega doba, Dostojevski
je osluškivao glasove epohe, slutio kretanja društvene misli, osjećao
čovjeka svojega doba i njegova unutarnja previranja.
U ovom ću poglavlju ukratko prikazati trenutke njegova života koje smatram
važnima za razumijevanje njegova stvaralaštva, pri čemu ću se posebno
osvrnuti na djela „Idiot“ i „Braća Karamazovi“ u kojima
su vidljivi autobiografski elementi.
2.1. ŽIVOT I INTELEKTUALNO FORMIRANJE
Iako je bio plemićkog porijekla, životne nevolje F. M. Dostojevskog započele
su vrlo rano, zbog čega je proživio teško djetinjstvo. Rano je djetinjstvo
proveo u jednom od najtužnijih područja stare Moskve – čitav kraj zvao
se „ubogi dom“ i tu je mladi Dostojevski rano upoznao najniže slojeve
velikog grada, scene siromaštva i bijede koje su kasnije utjecale i obogatile
njegov književni rad. Njegov je otac, Mihail Andrejevič Dostojevski, bio
bivši vojni liječnik, ravnodušan čovjek, ozlojađen životom, vrlo razdražljiv,
naprasit i osoran. Tijekom čestih provala gnjeva izazvanih alkoholizmom
svoju je djecu mučio strogošću, a ženu bijesnim ispadima ljubomore. Nakon
majčine smrti otac, omalovažavajući i ignorirajući književne sklonosti
braće, prisilio je Dostojevskog da zajedno s bratom Mihailom pohađa vojnu
inženjersku akademiju u Petrogradu. Mladi Fjodor Mihajlovič nije imao
nikakvih sklonosti za vojno građevinarstvo, patio je pod vojnom strogoćom
i dosadnim školovanjem, a spas je pronalazio u ljubavi prema književnosti.
Događaj koji je odigrao veliku ulogu u životu F. M. Dostojevskog zbio
se 1839. godine, kada mu je ubijen otac. Glasine govore da ga je ubio
jedan od kmetova, upravo zbog njegove okrutnosti, no nisu nikada potvrđene.
Tada se u Dostojevskog budi jak osjećaj krivnje jer je u mladosti često
priželjkivao očevu smrt, a mnogi ga smatraju uzrokom kasnijih piščevih
epileptičnih napadaja. Ove dvije odrednice odigrale su veliku ulogu i
u djelima F. M. Dostojevskog, osobito u „Braći Karamazovima“, djelu u
kojem pronalazimo motive oceubojstva i padavice kod nezakonitog sina Fjodora
Pavloviča Karamazova - Pavleta Fjodoroviča Smjerdakova, dok u djelu „Idiot“
glavni lik, knez Lav Nikolajevič Miškin, boluje od padavice zbog koje
se, zapravo, i smatra idiotom.
Karijeru slobodnoga književnika Dostojevski započinje 1843. godine, čime
je, iskoristivši svoje skromno nasljedstvo, odabrao život pun financijskih
poteškoća. Iste je godine anonimno objavio prijevod Balzacova romana Eugéine
Grandet, a sljedeće je godine napisao svoj prvi kratki roman u epistolarnoj
formi, Bijedne ljude. Roman je bio prihvaćen i hvaljen od pjesnika Njekrasova
i tadašnjeg najuglednijeg ruskog književnog kritičara Bjelinskog, koji
ga je smatrao prvim ruskim socijalnim romanom, te Dostojevski ulazi u
književni svijet sa, po svemu sudeći, sjajnom budućnošću pred sobom.
U vrijeme bujanja revolucionarnih ideja u Rusiji, 1847. godine, Dostojevski
počinje posjećivati susrete utopijskih socijalista, tzv. »petraševaca«,
čije je djelatnosti pratila uznemirena vlast nakon europske političke
oluje koja je 1848. godine snažno odjeknula u Rusiji. Na jednom je od
njihovih sastanaka Dostojevski pročitao tada zabranjeno Pismo Gogolju
gore spomenutog Bjelinskog, nakon čega ih car Nikolaj I. daje uhititi.
Nakon istrage i suđenja petraševci su osuđeni na smrt, no, vodeći računa
o mladosti osuđenih, njihovu kajanju i nepostojanju štetnih posljedica
njihova djelovanja, car poništava smrtnu kaznu, ali naređuje da se pomilovanje
osuđenicima pročita tek nakon što im se pročita prvobitna smrtna presuda.
Taj je dan ostavio dubok ožiljak u duši Dostojevskoga. Umjesto smrtne
presude, Dostojevski je lišen svih imovinskih prava i 1850. godine prognan
na prinudni rad u Omsk, sibirski radni kamp, gdje provodi četiri godine
u društvu ubojica i lopova. Tamo upoznaje siromašne i pogažene ljude koji
će kasnije izrasti u velike likove njegovih romana. Opis smaknuća Dostojevski
je opisao u romanu Idiot – svome je junaku, knezu Miškinu, u usta stavio
ono što je sam vidio i doživio.
Tijekom robije se Fjodor Mihalovič podvrgnuo ponovnomu promišljanju vlastite
ideje i zanosa i radikalno ih promijenio. Učinilo mu se da su ga kozmopolitske
socijalističke ideje neruske i da su ga udaljile od naroda te, iako još
uvijek teži za socijalnom pravdom, njeno ostvarenje traži u području duha,
a ne u društvenom sustavu, stoga se okreće nacionalizmu i pravoslavlju,
uvjerenjima koja je izražavao ostatak svojega književnoga stvaralaštva.
Povratak Dostojevskoga u književnost poslije desetogodišnjega progonstva
bio je istodobno i njegov povratak temama i tipovima iz slavnoga vremena
njegovih književnih početaka – socijalnoj uznemirenosti i humanističkoj
zabrinutosti. Nakon smrti žene i voljenog brata Mihaila, Dostojevski se
našao u nezavidnom materijalnom, duševnom i zdravstvenom stanju. Sve se
više zaduživao, njegova slabost prema kockanju bivala je sve većom, sve
ga je češće spopadala padavica od koje je patio dugi niz godina i zbog
koje je morao prekidati rad.
Godine 1867. Dostojevski se ženi mladom Anom Grigorjevnom Snjitkinom (kojoj
je posvetio djelo “Braća Karamazovi”). Iste godine objavljuje i roman
Zločin i Kazna, svoje najsavršenije
i kompozicijski najskladnije djelo koje je uzburkalo intelektualne
krugove diljem Rusije i Europe. Nažalost, financijski uspjeh romana nije
bio dovoljan da spasi Dostojevskoga od vjerovnika i on zajedno s obitelji
bježi u Europu u kojoj boravi četiri godine, a ovaj je boravak do kraja
srušio njegove iluzije podarivši mu stvarno iskustvo koje je poduprlo
njegov prijašnji prijezir prema ideološkoj orijentaciji Europe. Požudno
je pratio aktualna događanja i vijesti iz Rusije te ih iskoristio kako
bi opisao “bolest” zapadnjačkih ideja koje šire zarazu među ruskom mladeži
u svojemu idućemu romanu Bjesovi. U Ženevi je Dostojevski počeo pisati
Idiota, a nakon brojnih previranja, u jednom je pismu iznio što ovim djelom
želi postići: „Poodavno me muči jedna misao, ali sam zazirao praviti
od nje roman, jer je ta misao odviše teška i nisam spreman za nju, premda
je neobično primamljiva i premda mi je srcu prirasla. Ta je ideja – prikazati
apsolutno divna čovjeka. Ništa ne može biti teže od toga, po mom mišljenju,
osobito u ovo naše doba...“ Dostojevski u to djelo unosi ideju koja
će do kraja njegova života biti središnja tema njegova stvaralaštva i
publicističke djelatnosti – ideju ruskog shvaćanja Krista, ruske kršćanske
misije u Europi, ideju deformacije kršćanstva uzrokovane katoličanstvom,
te genetičke veze socijalizma i katolicizma.
U posljednjim godinama svoga života Dostojevski je napisao Braću Karamazove
koji se smatraju krunom njegovoga stvaralaštva. Djelo je pisao od 1878.
do 1880. godine, a u njemu se odrazila i strahovita tragedija koja ga
je pogodila – smrt njegova trogodišnjeg sina Aljoše, koji je umro od epileptičnog
napadaja. O Idiotu i Braći Karamazovima bit će više riječi u poglavljima
koja slijede.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski umro je 28. siječnja 1881. godine. Više
od pedeset tisuća ljudi nazočilo je njegovu sprovodu, a taj je dan postao
neslužbenim državnim praznikom. Svojim djelom spada u velikane svjetske
književnosti, a neosporan je i njegov doprinos filozofiji, iako on nikada
nije bio filozof u formalnom smislu te riječi zbog toga što je mislio
kao umjetnik, a filozofske ideje utjelovljavao u slikama i sukobima svojih
„junaka“. Cilj mi je upravo te ideje i način na koji ih je utjelovio u
junacima djela Idiot i Braća Karamazovi prikazati u sljedećim poglavljima.
3. ETIKA DOBROTE U DJELIMA F. M. DOSTOJEVSKOG
U ovom ću poglavlju prikazati kako se koncipira pojam dobra u djelima
Idiot i Braća Karamazovi F. M. Dostojevskog. Cilj mi
je kroz razne pojmove dobra prikazati likove kneza Lava Nikolajeviča Miškina
i Parfjona Semjoniča Rogožina iz djela Idiot te Alekseja (Aljoše), Dmitrija
(Mitje), Ivana Fjodoroviča Karamazova i njihova nezakonita brata Pavleta
Fjodoroviča Smerdjakova iz djela Braća Karamazovi. Prije opisa likova
ukratko ću prikazati samo djelo i okolnosti njegova nastanka, zbog što
bolje interpretacije i razumijevanja.
3.1. IDIOT
Kao što je već spomenuto u prijašnjem poglavlju, Dostojevski je Idiota
počeo pisati u Ženevi i u jednom je pismu rekao kako je temeljna ideja
toga djela prikazati – apsolutno savršena čovjeka. Piščeva prvobitna zamisao
bila je prikazati dvije peterburške obitelji za koje je držao da su karakteristične
za njegovo doba, a koje su se naglo osipale i raspadale, moralno i materijalno.
Lik »idiota« odnosio se na sina jedne od obitelji koga nitko ne voli,
bio je uvrijeđen, nadut i osvetoljubljiv mladić, neumjeren i u dobru i
u zlu. Sam Dostojevski o njemu je zapisao kako je „vrhunac očitovanja
uznositosti i sebičnosti“. Kasnije je uništio sve što je zapisao
i počeo pisati roman u kojem je glavni junak bio novi lik »idiota« - knez
Miškin. U pismu koje je napisao svojoj nećakinji o novom romanu Dostojevski
kaže: „Svi pisci, ne samo naši nego čak i svi europski pisci, tko
god da se prihvatio prikazati apsolutnu divotu – svi su do jednoga zatajili.
Ta je zadaća, naime, neizmjerno teška. Samo je jedno biće na svijetu apsolutno
divno, a to je Krist.“
Dostojevski nije zatajio – u svom je romanu uspio prikazati živu i dragu
ličnost koja u čitatelja budi samilost i simpatiju. Cijeli roman obiluje
autobiografskim crtama koje su postale sastavni dio književnoga lika –
Miškin boluje od padavice poput Dostojevskog i zorni prikazi stanja Miškina
prije napadaja opisuju i Dostojevskog u takvim trenutcima, zatim opis
smaknuća, ljubav prema djeci...Dostojevskog se jako dojmila Holbeinova
slika Mrtvi Krist za koju je rekao kako bi „od ovakve slike čovjek
mogao vjeru izgubiti“, a slika je jedan od motiva i u Idiotu kojemu
autor posvećuje mnogo pozornosti. Iako je izjavio kako je nezadovoljan
romanom jer ne izražava ni desetinu onoga što je htio izraziti, ipak ga
se ne odriče i svejedno voli svoju „izjalovljenu“ ideju. Na zamjerke kritike
zbog „fantastična“ značaja njegova romana, Dostojevski je odgovorio: „Pa
zar nije moj fantastični Idiot stvarnost, i to, štoviše, posve svakodnevna?
Ta upravo sad mora biti takvih karaktera u našim društvenim slojevima
otrgnutim od zemlje – u slojevima koji u stvarnosti postaju fantastični.“
Od četiri glavne osobe u romanu – kneza Miškina, Nastasje Filipovne, Aglaje
Ivanovne Jepančin i Parfjona Semjoniča Rogožina – jedino o ovom zadnjem
nije bilo ni spomena u prvoj verziji romana. Po nekim se znacima da zaključiti
kako je Rogožin baštinio stanovite crte prvobitnog »idiota«, onog uznositog
mladića, neumjerena i u dobru i u zlu, koji je čak imao biti i ubojica.
Reklo bi se da se prvobitni » idiot« rastavio na dvije pole – dobru i
zlu, i tako su nastali likovi kneza Miškina i Rogožina. O njima će biti
riječi u poglavlju koje slijedi.
3.1.1. Knez Lav Nikolajevič Miškin
Kao što je spomenuto, u svoga je junaka kneza Lava Nikolajeviča Miškina
Dostojevski unio dosta svoje ličnosti. Čitatelj se ne može oteti dojmu
kako ga ovaj junak podsjeća na Krista među ljudima i suosjeća s njim kada
se nalazi pred osudom i omalovažavanjem društva koje ga smatra »idiotom«.
Na samom početku upoznajemo ga u vlaku u kojem se našao s Rogožinom. „U
svojim odgovorima kazao je, između ostalog, da zaista nije dugo bio u
Rusiji, više od četiri godine, da su ga poslali u inozemstvo zbog bolest,
zbog nekakve čudnovate živčane bolesti, nešto kao padavice ili vidovice,
nekakve drhtavice i grčeva.“
Česti napadaji njegove bolesti učinili su od njega, kako kaže, pravog
idiota i zbog nje smatra kako nema nikakva dara niti osobitih sposobnosti.
Pri povratku u Rusiju obraća se obitelji generala Jepančina jer je generalica
bila iz kneževskog roda Miškinovih i govori im: „Četiri godine, pa
i više, nisam bio u Rusiji, a i kakav sam otišao – gotovo da nisam bio
pri zdravoj pameti. Potrebni su mi dobri ljudi; a imam i jedan posao i
ne znam kamo da se okrenem. Još sam u Berlinu pomislio: „To mi je tako
reći rodbina, pa ću početi od njih; možda ćemo dobro doći jedni drugima,
oni meni a ja njima – ako su dobri ljudi.“ A čuo sam da ste dobri ljudi.“
Iz razgovora s drugima očituje se Miškinova ljubav prema djeci: „Samo
jedno je istina, da zbilja ne volim biti s odraslima, s ljudima, s velikima
– to sam odavno zapazio – ne volim zato što ne umijem s njima. Što god
mi govorili, koliko god bili dobri prema meni, ipak mi je uvijek nekako
teško s njima, i strašno mi je drago kad mogu što prije otići do svojih
drugova, a moji su drugovi oduvijek bila djeca.“ Također primjećuje kako
ga svi drže za idiota i pita se: „kako mogu biti idiot sad kad i sam znam
da me drže za idiota? Ulazim i sve mislim: „Eto, drže me za idiota, a
ja sam ipak pametan, a oni o tome nemaju ni pojma...“
Knez Miškin je u početku prezren zbog svoje naivnosti i neobične skromnosti,
no upravo zbog svoje dobrote i čistoće duše, vedrine, povjerenja i radosti
kojom zrači postaje središte privlačnosti: „Ali se začas umiri – dostajao
je samo jedan pogled na kneza pa da se čovjek potpuno umiri.“ Miškinovo
mišljenje o smaknuću i giljotini nije mogao napisati čovjek koji sam nije
iskusio takve muke: „To je nasilje nad dušom, ništa drugo! Rečeno je:
„Ne ubij!“ pa ako je on ubio, zar treba onda i njega ubiti? Ne, to nije
u redu.“; „Ubiti nekog zbog ubojstva kudikamo je gore nego sam zločin.
Ubojstvo na temelju osude kudikamo je groznije nego razbojničko ubojstvo.
Možda postoji i takav čovjek kome su pročitali osudu, ostavili ga da se
muči, a onda mu rekli: „Odlazi, pomilovan si!“ Eto, takav bi nam čovjek
možda mogao reći istinu. Upravo o tim mukama i o toj strahoti govorio
je Krist! Ne, ne smije se tako postupati sa čovjekom!“ Pri tome Dostojevski,
naravno, misli na sebe jer mu je odluka o pomilovanju pročitana netom
prije smaknuća, na stratištu.
Još jedan važan trenutak u životu samog autora pretočen je i u lik kneza
Miškina, a to je susret s Holbeinovom slikom Mrtvi Krist, za koju Miškin
u romanu govori: „Tu sliku! – vikne najednom knez, pod dojmom neke nenadane
misli. – Tu sliku! Pa od te slike može čovjek i vjeru izgubiti!“ , baš
kao što je izjavio sam Dostojevski kad ju je ugledao. Dostojevski se pita
– ako je smrt toliko strašna i tako su snažni njeni zakoni, kako ih svladati?
Kako ih pobijediti kad ih nije pobijedio onaj koji je za svoga života
pobijedio zakone prirode? Ovo nije bio njegov konačan stav, iako mu je
vjera patila tijekom života na kraju je ipak pronašao izlaz iz tog pokolebanja.
Iz razgovora kneza Miškina i jedne seljanke saznajemo „misao u kojoj je
sadržana sva bit kršćanstva, to jest sav pojam o Bogu kao o našem rođenom
ocu i o tome kako se Bog raduje čovjeku kao što se čovjek raduje svom
rođenom djetetu – to je najvažnija Kristova misao!“: „upravo ko što se
mati raduje kad prvi put vidi da joj se djetešce osmjehnulo, isto se tako
i Bog svaki put obraduje kad opazi na nebu da je grešnik kleknuo pred
njim da mu se od sveg srca pomoli.“ Upravo je u tome za Dostojevskog bit
vjerskog osjećaja – u spoznaji i kajanju.
Miškin trenutke prije napadaja padavice definira kao trenutke neobičnog
pojačavanja svijesti i ujedno neposrednog osjećanja samog sebe: „Nije
li svejedno je li to abnormalna pojava ili nije, ako je sama posljedica,
ako je časak osjećanja kojeg se sjećaš i koji razmatraš već pri zdravoj
pameti, u najvećoj mjeri harmonija, ljepota, ako ti daje dotle nečuveno
i neslućeno osjećanje punoće, mjere, smirenosti i zanosnog, molitvenog
stapanja s najvišom životnom sintezom?“
I iz Miškinova govora o katoličanstvu progovara sam Dostojevski i njegova
ideja ruskog shvaćanja Krista, ruske kršćanske misije u Europi, ideja
deformacije kršćanstva uzrokovane katoličanstvom:
„Rimokatolička je vjera gora i od samog ateizma, tako bar ja mislim.
Jest, tako bar ja mislim! Ateizam propovijeda samo ništavilo, a katoličanstvo
ide još dalje: ono propovijeda krivotvorenog Krista, koga je samo ocrnilo
i obečastilo, naopakog Krista! Po mom mišljenju, katolicizam čak i nije
vjera, nego je direktni nastavak Zapadnoga Rimskog Carstva i sve je u
njemu podvrgnuto toj misli, od same vjere pa nadalje. Treba da prema Zapadu
zasja naš Krist koga smo mi sačuvali, a oni ga nikad nisu poznavali!“
I kako završava junak ovog romana? Usuđujem se reći kao vitez bijedan:
„mučaljiv i jednostavan, duhom junačan i vrijedan; vratio se u dvorac
svoj, živio je sam u njemu, uzdaha mu ne znaš broj, tako umre posve šenut...“
Nakon što je Rogožin ubio Nastasju Filipovnu, spojiše se dvije pole prvotnoga
idiota, dobra i zla, Miškin i Rogožin: „Knez je nepomično sjedio pokraj
njega na ležaju i polagano, kad god bi bolesnik uzviknuo nešto ili počeo
buncati, hitao da mu prođe drhtavom rukom po kosi i obrazima, kao da ga
miluje i smiruje. Ali ništa više nije shvaćao što su ga pitali, i nije
prepoznavao ljude koji su ušli i okružili ga. Pa da je i sam Schneider
došao iz Švicarske da pogleda svog pacijenta, odmahnuo bi samo rukom i
rekao: „Idiot!“ i ostalo je pitanje koji je smisao dobra ako od toga nema
koristi? Odgovor leži u zadnjim riječima romana: „Dosta je bilo zanosa,
valja već jednom doći pameti. I sve to, i cijela ta tuđina, i cijela ta
vaša Europa, sve je to puka tlapnja, i svi smo mi, ovdje u tuđini, puka
tlapnja...“
3.1.2. Parfjon Semjonič Rogožin
Dostojevski je uz porive dobra i pravde u duši kneza Miškina neviđenom
snagom osvijetlio i njegovu suprotnost, zlu stranu, dušu punu grijeha,
poročnosti, egoizma i amoralizma – Parfjona Semjoniča Rogožina. Moglo
bi se reći da ga ni sam Bog nije toliko mučio, koliko ga je mučio čovjek
– u njegovoj realnosti, dubini, u njegovim kobnim, prijestupnim, ali i
svijetlim, plemenitim postupcima. Uz dijalektiku dobra i svijetle moći
duše kneza Miškina, Dostojevski je otkrio „mračnu“ stranu čovjeka i sile
razaranja upravo liku Rogožina, stoga ću njega prikazati kao junaka “podzemlja”
ovoga romana.
Na stvaranje Rogožinova lika utjecao je jedan istiniti slučaj ubojstva
o kojem je pisac čitao u to vrijeme u novinama. Riječ je o trgovcu Mazurinu
koji je ubio draguljara Kalmikova jer je u razmjerno kratko vrijeme potrošio
naslijeđeni imutak. Tad je pozvao Kalmikova k sebi, napao ga s leđa i
zaklao britvom, a leš pokrio voštanim platnom i postavio oko nje četiri
plitice s nekim dezinfekcijskim sredstvom. Iz ovih podataka vidljivo je
koliko se Dostojevski poslužio pojedinostima ovoga zločina pišući svoj
roman, jer iz Rogožinovih riječi o ubojstvu svoje ljubavnice, Nastasje
Filipovne, koja se trebala udati za kneza Miškina, saznajemo: „Pokrio
sam je voštanim platnom, dobrim, američkim voštanim platnom, a preko njega
još i ponjavom, i ostavio sam četiri staklenke Ždanovljeve tekućine otčepljene,
eno ih i sad tamo.“
U onom istom vlaku u kojem smo upoznali kneza Miškina Rogožin je opisan
kao mladi čovjek izmučena izraza lica, na kojem se ujedno „zapažalo i
nešto strastveno, gotovo patničko, što se nije slagalo s onim drskim i
grubim osmijehom i oštrim pogledom koji odavaše zadovoljstvo samim sobom.“
Smješkao se „onim neuljudnim smiješkom kojim se posve bezobzirno i nehajno
kadšto izražava ljudsko zadovoljstvo zbog nedaća bližnjih.“
Rogožin je onaj čudnovati i grozoviti demon koji se prikrpio na Miškina
kao krpelj i nije ga htio ostaviti na miru. Iz razgovora s knezom Miškinom
o vjeri saznajemo kako Rogožin ne vjeruje; na Miškinovo mišljenje o slici
mrtvog Krista i gubljenju vjere ovaj odgovara: „I gubi je.“ Samog je Miškina
pokušao ubiti, od čega ga je spasio nenadani napadaj
padavice: „Valja pretpostaviti da je takav dojam nenadane strave,
uza sve ostale stračne dojmove u tom času, odjednom ukočio Rogožina na
mjestu i tako spasio kneza od neizbježnog udarca nožem što se već bio
spuštao na njega.“ O tome događaju knez Miškin u razgovoru s Rogožinom
govori: „Velim ti da sve ono što se onda zbilo smatram pukom mòrom – sad
točno znam kakav si bio tog dana, kao što znam sama sebe. Ono što si bio
uobrazio sebi nije postojalo, nije moglo postojati. Pa čemu onda da budemo
kivni jedan na drugoga?“ na što mu Rogožin odgovara: „Pa možda se još
uopće nisam pokajao zbog onoga; a ti mi već šalješ svoj bratski oproštaj.“.
Razlog tomu jeste Nastasja Filipovna, koju Rogožin voli, a koja voli kneza
Miškina, ali mu želi samo dobro i ne želi da bude s njom, na što mu knez
Miškin odgovara: „Pa sve i da si htio, možda se ne bi ni mogao pokajati
jer me, osim toga, i ne voliš. I da sam pred tobom čist kao anđeo, ne
bi me trpio dok bi god mislio da ona ne voli tebe, nego mene. Ipak je
to dakle, ljubomora.“
Upravo je Nastasja Filipovna osoba koja je, kako je sam knez Miškin rekao,
iskidala sudbinu – i njemu i Rogožinu – kao nit. U romanu ni ne naslućujemo
da bi moglo doći do njenog ubojstva, Rogožinov se lik pojavljuje na dan
vjenčanja Nastasje i kneza Miškina i ona s njim odlazi. Do spoznaje dolazimo
na samom kraju, kada Miškin dolazi kod Rogožina i kada shvaćamo što je
učinio. Miškin sebe osuđuje: „Srce mu je stegao nekakav nov, tužan
i tjeskoban osjećaj; odjednom pojmi da u ovom času, pa i poodavno, nikako
ne govori ono što bi trebalo govoriti, i da nikako ne radi ono što bi
trebalo raditi...“
„Rogožin je odležao dva mjeseca zbog upale mozga, a kad je ozdravio –
provedena je istraga i suđenje. O svemu je davao otvorene, točne i posve
valjane iskaze. Tijekom suđenja Rogožin je bio šutljiv. Nije protuslovio
svom vještom i rječitom branitelju, koji je jasno i logično dokazivao
kako je počinjeni zločin posljedica upale mozga koja je nastupila još
znatno prije zločina, zbog duševnih patnji okrivljenoga. (...) S obzirom
na olakotne okolnosti, osudiše ga na petnaest godina robije u Sibiru.“
Za njega je Dostojevski savjest odredio kao mjesto moralne kazne. Prvi
sistematičar kršćanske teologije Origen smatra kako grješnik sam u sebi,
odnosno u svojoj duši, svojim grijehom, pali paklenu vatru: „Sam ljudski
duh ili savjest grješnika imat će pred svojim očima kao neku sliku izloženu
povijest svojih nedjela; tada će i sama savjest biti potaknuta i mučena
svojim vlastitim podbadanjima te će tako sam postati tužitelj i svjedok
protiv sebe“ , što je Rogožin i postao.
3.2. BRAĆA KARAMAZOVI
Posljednje razdoblje života F. M. Dostojevskog smatra se najplodnijim
i najzrelijim, a Braća Karamazovi, njegov posljednji roman koji je pisao
užurbano i grčevito (kao uostalom i sva svoja djela) dostojna je kruna
njegova cijelog književnog opusa.
Kao osnovni motiv za ovaj roman piscu je poslužio istinit slučaj ocoubojstva,
za koje je (kako je kasnije saznao) nepravedno osuđen na dvadeset godina
robije bivši potporučnik Iljinski iz Tobolska. Upravo će tako nepravedno
za ubojstvo svoga okrutnoga oca, hedonista Fjodora Pavloviča Karamazova,
biti osuđen njegov najstariji sin Dmitrij (Mitja) Fjodorovič, iako ga
je ubio njegov nezakoniti sin, Pavle Fjodorovič Smerdjakov, jer su činjenice
(kao i u slučaju Iljinskoga) bile toliko očite da čovjek nije mogao da
im ne povjeruje. Već je 1875. godine Dostojevski nabacio u bilježnicu
nekoliko misli koje će poslije razviti u Braći Karamazovima: „I tako je
jedan brat ateist i očajnik. Drugi je puki fanatik. Treći je buduće pokoljenje,
živa snaga, novi ljudi. (I – najmlađe pokoljenje – djeca.)“ Tijekom svoga
rada Dostojevski je došao do zaključka kako pisac-umjetnik mora poznavati
stvarnost koju prikazuje točno do u najmanje pojedinosti (povijesne i
trenutne). Zato je, spremajući se da napiše vrlo ospežan roman, kako kaže:
„naumio da se napose zadubim u proučavanje – ne same stvarnosti, koju
ionako poznajem – nego u pojedinosti svakidašnjega života. Jedna je od
najvažnijih zadaća u tom svakidašnjem životu za mene, na primjer, mlađi
naraštaj...“
Najbolji uvod u Braću Karamazove prikazati će snaga koju je uložio u pisanje,
a koju je iskazao ovim riječima: „Ne mogu raditi na brzinu, moram stvoriti
umjetničko djelo. To je dužnost prema Bogu, prema poeziji, prema uspjehu
onoga što sam napisao i prema cijeloj Rusiji, koja čita i čeka svršetak
moga djela. I tako sjedim za svojim stolom i pišem doslovno dan i noć.
A zdravlja sam tako slaba da ne možete ni zamisliti kako mi je.“ U ovom
djelu on raspravlja o velikim religioznim pitanjima, a u njemu je ostvario
i svoj najviši domet Legendom o Velikom Inkvizitoru – najvećom
pohvalom Kristu ikad napisanoj.
3.2.1. Karakterizacija likova
Dostojevski je u svojim djelima postavio temu o čovjeku i njegovoj sudbini
pomoću problema slobode, jer je upravo slobodom određeno ljudsko mučeničko
stradanje. On čovjeka ne želi osloboditi bremena slobode, ne želi ga izbaviti
iz patnje pod cijenu gubitka dara slobode, već mu nameće odgovornost sukladnu
dostojanstvu slobodnih. U slobodi Dostojevski traži opravdanje čovjeka
i Boga, te istražuje sudbinu čovjeka u slobodi, i sudbinu slobode u čovjeku.
Dostojevski pruža čovjeku mogućnost slobodnog prihvaćanja Istine koja
će ga na koncu osloboditi. No, taj put slobodnog prihvaćanja istine vodi
kroz tamu, preko ponora, kroz podvojenost i tragedije. To nije ravni put,
čovjek se na njemu gubi sablažnjen neobičnim priviđenjima, vođen varljivom
svjetlošću koja ga vuče u još dublju tamu. To je dug put na kojem nema
pravca pravog izlaza. To je put iskušenja, put iskustva spoznaje dobra
i zla, i on se može skratiti samo smanjenjem ili oduzimanjem slobode čovjeku.
Milost koju Bog šalje čovjeku na tom putu nije prisilna milost, već ona
olakšava i pomaže. Dostojevski je neobično jasno shvatio tu kršćansku
istinu o slobodi čovjekova duha.
Za lik Dmitrija Fjodoroviča Karamazova Dostojevski je rekao: „srce
i savjest će mu se očistiti u buri nesreće i nepravedne optužbe. U duši
ne prima kaznu zbog onoga što je učinio, nego zbog toga što je bio onako
drzak, što je mogao i htio počiniti zločin za koji će ga sud nepravedno
okriviti. Pravi ruski značaj: ne udari li grom, mužik se neće prekrižiti.
Njegovo moralno oplemenjivanje počinje već za ono nekoliko sati predistrage
koju i opisujem u devetoj knjizi. Meni je, kao autoru, mnogo do toga stalo.“
Krivnja koja baca Mitju u Sibir počinje onim pitanjem: „Zašto živi takav
čovjek?“ misleći pritom na svoga oca. Tim pitanjem Mitja, po Dostojevskom,
zaslužuje sibirsku patnju jer mu je samim tim pitanjem oduzeo pravo na
život. On ga želi ubiti jer ne vidi smisao njegova postojanja, no imaju
za nekoga drugog – za Boga – što želi reći i Dostojevski.
Dostojevski je otkrio da se zlo nalazi u dubini ljudske prirode i baš
se zbog toga, u ime ljudskog dostojanstva i čovjekove slobode, zalagao
za neizbježnost kazne za svaki zločin. Međutim, kažnjavanjem zla izvana
nije ni približno prikazao posljedice samog zla koliko je to prikazao
kažnjavanjem iznutra, grižnjom savjesti. Moć ljudske savjesti u njegovim
je djelima nemilosrdnija od bilo kojeg izvanjskog, državnog zakona, i
ona od čovjeka zahtjeva mnogo više. On je pokazao kako su svi ljudi, koji
i na tren mrze, ili u mislima počine ubojstvo, zapravo počinili zločin.
Osim Mitje Karamazova, koji je time što je u dubini svoga duha poželio
ubiti oca zaslužio biti kažnjen: „Osuđujem sam sebe za svoj život, sav
svoj život kažnjavam!“ , primjer djelovanja savjesti je i Ivan Karamazov.
Njega savjest kažnjava i dovodi do ludila jer je u svojoj podsvjesti on
ubio oca, o čemu govori Aljoša: „Malo-pomalo počeo je shvaćati Ivanovu
bolest: „Muke zbog ohola odlučivanja, preduboke savjesti!“ Bog, u koga
nije vjerovao, i njegova istina nadvladavali su mu srce, ali se srce još
nije predavalo. „Da,“ sine Aljoši, „da, sad kad je Smerdjakov mrtav, nitko
više neće povjerovati Ivanovu svjedočenju; ali on će ipak otići na sud
i svjedočiti!“ Aljoša se mirno osmjehne. „Bog će pobijediti!“ pomisli.
„Ili će uskrsnuti pri svjetlu istine, ili će...propasti u mržnji osvećujući
se sebi i svima zato što je poslužio onome u što ne vjeruje“ Ivan zbilja
osjeća krivnju zbog toga što je podržavao Smerdakovljeve zločinačke namjere:
„Da, dakako da sam ja nešto očekivao, ima i on pravo...I prisjeti se po
stoti put kako je one posljednje noći prisluškivao oca na stubištu, ali
se sad toga prisjeti s takvom boli u duši da čak i stane kao ukopan: „Da,
ja sam tada to očekivao, to je istina!“ , on je duhovni krivac ubojstva
oca, a Smerdjakov je njegovo drugo, niže „ja“ koje je to ubojstvo izvršilo:
„Da nije možda zato što sam ja u duši isti takav ubojica?“ upitao je sam
sebe. Nešto daleko ali vrelo opeklo mu je dušu.“ Nitko nije sumnjao niti
ga optuživao, no on sam proživio je muke savjesti od kojih mu se zamutio
razum i od kojih mu je duša gorjela u paklenom ognju. Lažne i bezbožne
„ideje“ dovele su ga do pomisli da je ubojstvo dopušteno, a ako je on
čovjek koji može imati nekakvu ljudsku sudbinu, on mora proći kroz vatru
pokajanja.
Cjelokupna psihologija ubojstva oca u Braći Karamazovima ima
duboko i simboličko značenje. Smerdjakov predstavlja strašnu kaznu koja
vreba čovjeka, njegova ružna karikatura stoji na kraju težnje prema čovjekobogu.
Dostojevski je htio pokazati da je svaki čovjek i njegov život jedna bezuvjetna
vrijednost sa kojom se ne može postupati kao sa običnim oruđem za postizanje
nekog cilja ili interesa. Odricanje besmrtnosti čovjeku za njega je odricanje
od samog čovjeka, te on brani besmrtnost i slobodu ljudske duše koja ima
bezuvjetnu vrijednost. Priznavanje postojanja unutrašnjeg zla i odgovornosti
za zločin, priznavanje je bitnosti bića ljudske osobnosti.
Nasuprot svima njima stoji Aljoša Karamazov, za kojeg pisac napominje
na samom početku kako je on za njega vrijedan pažnje, ali da ozbiljno
dvoji hoće li to uspjeti dokazati čitatelju. Za njega kaže: „bio je
jednostavno mlad čovjekoljubac, a stupio je na put što vodi u manastir
samo zato što ga se u to vrijeme taj put snažno dojmio i što mu se učinilo
da je to idealan izlaz za njegovu dušu, koja se otimala iz mraka svjetovne
mržnje put svjetla ljubavi.“ Povlačeći se u pozadinu, shvaćajući
samo slušanje Drugog kao svoju molitvu, Aljoša je uvijek u središtu zbivanja.
On nije ni zbivanje ni uzročnik zbivanja nego najtiše središte zbivanja.
U romanu je velik dio posvećen razgovoru Ivana i Aljoše u kojima saznajemo
kako Ivana posebno brine patnja nedužne djece koju muče roditelji, opisuje
čovjekovu zvjersku okrutnost i ne shvaća taj besmisao i apsurd: „Kažu
da bez toga čovjek ne bi mogao opstati na zemlji jer ne bi znao lučiti
dobro od zla. A zašto da i spozna to vražje dobro i zlo kad se to tako
skupo plaća? Pa onda svekoliki svijet spoznaje ne vrijedi tih suza djeteta
koje se obraća ''dragom Bogi''.“
On priznaje: „Ja sam stjenica i sasvim ponizno priznajem da nikako ne
mogu pojmiti radi čega je sve tako uređeno kako jest. O, ja svojom jadnom,
zemaljskom, euklidovskom pameću znam samo to da patnja postoji, da krivaca
nema, da sve jednostavno i jasno proizlazi jedno iz drugoga, da sve teče
i usklađuje se“ stoga on odlučuje vratiti Bogu svoju ulaznicu i odriče
se te savršene harmonije dok još ''nije kasno''. Međutim, rješenje možemo
pronaći u njegovoj Legendi
o Velikom Inkvizitoru, u kojem su prikazana dva puta čovjekove
sudbine, a to su ili Veliki Inkvizitor ili Krist – put čovjekoboga ili
Bogočovjeka i svi mi imamo slobodu pri odabiru. Put koji vodi gubitku
slobode duha u sustavu Velikog inkvizitora je samovolja, dok se prava
sloboda može pronaći samo na putu Krista. Veliki Inkvizitor nastupa sa
uvjerenjima i argumentima, njegova je logika snažna i usmjerena je na
realizaciju sreće ljudi u mravinjaku. No Krist svojom krotkom šutnjom
djeluje uvjerljivije i obuzima nas snažnije nego svi logični argumenti
Velikog Inkvizitora, te pokazuje da se samo u njemu može pronaći
istinski mir i sreća.
ZAKLJUČAK
U zaključku ću navesti citat N. Berdjajeva iz djela Duh Dostojevskog
koji, po mom mišljenju, najbolje obrazlaže sve što je Dostojevski htio
poručiti svojim djelima Idiot i Braća Karamazovi: „Bog upravo i zato
postoji što ima zla i patnje u svijetu; postojanje zla dokaz je postojanja
Božjeg. Kada bi svijet bio savršeno dobar i blag, Bog ne bi bio potreban,
svijet bi bio bog. Boga ima zato što ima zla. To znači da Bog postoji
zato što postoji sloboda. I Dostojevski dokazuje postojanje Boga kroz
slobodu čovjekova duha. Oni, koji mu odriču slobodu duha, odriču Boga,
i suprotno. Svijet prinudno dobar i blag, koji je harmoničan zbog nužnosti,
bio bi bezbožni svijet, racionalni mehanizam. Oni koji odbacuju Boga i
slobodu ljudskog duha žele pretvoriti svijet u racionalni mehanizam, u
nasilnu harmoniju.“
Likovima kneza Miškina i Aljoše Karamazova on nam poručuje kako trebamo
posijati svoje zrno i poručuje nam: “Kad sijete svoje sjeme, kad sijete
svoje ‘milosrđe’, svoje dobro djelo u bilo kojem obliku, dajete jedan
dio svoje ličnosti i primate u sebe dio tuđe ličnosti, dodirujete jedan
drugog, a samo još malo pažnje pa ćete već biti nagrađeni poznavanjem
i posve neočekivanim otkrićima. Na kraju ćete svoje dobro djelo početi
smatrati čitavom znanošću, koja će obuhvatiti u sebi cijeli vaš život
i ispuniti vam možda cijeli život. S druge strane, sve vaše misli, sve
sjemenje koje ste posijali i koje ste možda već i zaboravili, uhvatit
će korijen i izrasti, tko je dobio od vas dat će drugom. I otkud možete
znati kolik će biti vaš udio u budućem rješavanju sudbine čovječanstva?”
Kod njega svjetlost oslobođenja postoji i u najmračnijim i najmučnijim
trenutcima – iskrenim kajanjem možemo osvjetliti tamu koja nas okružuje
i u koju smo zapali. On zadire u najveće dubine čovjekova duha i otkriva
nepobjedivu snagu etičkog načela u čovjeku, otkriva nam onaj put samospoznaje,
kako bismo spoznali zašto, a ne što bismo trebali uraditi. Put prema dobru
ne može biti olako otkriven, kako bismo došli do njega moramo, poput Mitje
i Ivana Karamazova, spoznati svoju krivnju dok ne bude prekasno i posijati
ono sjeme dobra kako bi rodilo veliki rod.
LITERATURA
1. ARMANINI, A. (2003.) Dostojevski i volja za moć (Jedno viđenje Braće
Karamazovih), Zagreb, Ceres
2. BERDJAJEV, N. A. (1981.) Duh Dostojevskog, Beograd, NIRO „Književne
novine“
3. DOSTOJEVSKI, F.M. (1999.) Idiot, Zagreb, Školska knjiga
4. DOSTOJEVSKI, F.M. (2004.) Braća Karamazovi, Zagreb, Biblioteka Jutarnjeg
lista
5. DOSTOJEVSKI, F.M. (1997.) Braća Karamazovi, Rijeka, Otokar Keršovani
6. KANGRGA, M. (2004.) Etika (Osnovni problem i pravci), Zagreb, Golden
marketing – Tehnička knjiga
7. SUPEK, I. (1995.) Filozofija, znanost i humanizam, Zagreb, Školska
knjiga
8. TALANGA, J. (1999.) Uvod u etiku, Zagreb, Biblioteka Filozofija
INTERNET IZVORI
1. KROZ FILOZOFIJU S DOSTOJEVSKIM, http://dostojevski.novena.ims.hr/Main.aspx?sel=7&mID=152,
[26.06.2012.]
2. MAJER, N. (2009.) Problem slobode i zla u djelima F. M. Dostojevskog.
(Diplomski rad). Zadar: Sveučilište u Zadru, Odjel za filozofiju
ČLANCI U ELEKTRONIČKIM ČASOPISIMA
1. BARBALIĆ, A. (1972.) Dostojevski i ateizam, Obnovljeni život, (Vol.27.
No.2.). Dostupno na: http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=88538,
[26.06.2012.]
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi seminarski
rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|