EPILEPSIJA

OSTALI SEMINARSKI RADOVI IZ BIOLOGIJE :

BIOLOGIJA

Još...

EPILEPSIJA

Epilepsija je jedna od najčešćih neuroloških bolesti. Prema definiciji, epilepsija je povremeni poremećaj živčanog sustava koji se događa zbog prekomjernog i nepravilnog izbijanja živčanih impulsa u mozgu. Riječ epilepsija potječe od grčke riječi koja označava napadaj ili obuzetost. Epilepsija se prvi puta spominje još u drevnom Babilonu. Stari su je Grci smatrali "svetom bolešću" i nadprirodnim fenomenom. U kasnijim civilizacijskim kulturama uglavnom je povezivana s demonima i mistificirana zbog svoje dramatične kliničke slike. Smatralo se da su ljudi koji boluju od epilepsije opsjednuti zlim duhovima i vrazima.

2. SIMPTOMI EPILEPSIJE

Mogu se pojaviti promjene u mentalnom statusu (kao što su budnost i svijest) i/ili neurološki simptomi (lokalizirani simptomi promjena u funkciji mozga) povezani s napadajima. Epileptički napadaj je vidljiva manifestacija opisanih poremećaja u mozgu. Tijekom napadaja može se javiti grčenje mišića, smetnje osjeta, vida, njuha, sluha, kao i djelomični ili potpuni poremećaj svijesti. Postoji par različitih vrsta napadaja.
Faze epilepsije

Generalizirani napadaji - karakterizirani su izbijanjem u širokom području mozga, bez lokaliziranog početka, s poremećajem svijesti. Toničko-klonički oblik ovih napadaja ili grand mal karakteriziran je padom bolesnika na pod i tipičnim grčenjem mišića. Bolesnik grčevito diše, ugrize se za jezik, mokri bez kontrole i izgubi svijest. Ovo je najdramatičniji oblik svih epileptičkih napadaja.
Parcijalni napadaji - započinju u jednom dijelu mozga, ali se mogu proširiti na cijeli mozak. Mogu biti jednostavni kod kojih je svijest u potpunosti očuvana ikompleksni kod kojih dolazi do poremećaja svijesti. Jednostavni parcijalni napadaji ovisit će o lokalizaciji epileptičkog žarišta u mozgu. Tako će se oštećenje motoričkog dijela mozga manifestirati grčenjem zahvaćenih mišića, a oštećenje senzornog dijela različitim osjetnim senzacijama (vidne, njušne, slušne halucinacije, osjećaj utrnulosti i mravinjanja). Moguće su i kombinacije (senzomotorni napadaji).
Atonički napadaji - karaketrizirani su naglim gubitkom mišićnog tonusa što rezultira trenutnim padom i ozljedama lica i drugih dijelova tijela.
Lennox-Gastaut sindrom predstavlja jedan od najtežih oblika epilepsije. Obično se javlja već u ranoj dječjoj dobi uz mentalnu retardaciju. Napadaji su miješanog tipa (izmijenjuju se tonički, toničko-klonički, miokloni i atonički napadaji). Javljaju se i tijekom dana i noću. Odgovor na terapiju antiepileptičkim lijekovima nije zadovoljavajuć.
Juvenilna mioklona epilepsija često je neprepoznata. Javlja se obično u pubertetu i predstavlja nasljedni poremećaj u inače neurološki zdravog djeteta. Karakterizirana je kombinacijom toničkih i kloničkih napadaja koji se javljaju nekoliko sati nakon buđenja i zahvaćaju obično samo gornje, a rijetko donje ekstremitete. Ovaj obik epilepsije ne narušava inteligenciju i mišljenje, obično traje cijeli život i dobro reagira na terapiju.
Infantilni spazmi su iznenadni kratki napadaji koje karakterizira tipični spazam struka, ekstremiteta i vrata. Javlja se već u prvoj godini života kao posljedica cerebralnih malformacija, perinatalnog oštećenja mozga, postnatalnog moždanog inzulta ili iz nepoznatog razloga (idiopatski).

3. POSLJEDICE

Teški oblici epilepsije, ako nisu odgovarajuće liječene ili su tijekom godina pokazale tvrdokornost spram liječenja, mogu uvjetovati smanjenje mentalnih sposobnosti i promjene karaktera osobe, a u relativno manjem broju slučajeva mogu prouzročiti i pravi duševni poremećaj.
Smetnje ponašanja (hiperaktivno ponašanje, smanjena mogućnost zadržavanja pažnje s posljedičnom nezainteresiranošću za ponuđene sadržaje, emocionalna nestabilnost) su često uočene u djece i adolescenata s epilepsijom (u oko 30% djece kod kojih epilepsija nije udružena s organskim oštećenjem mozga). Uzročni činioci su mnogostruki: ponavljani epileptički napadaji, neadekvatni izbor antiepileptičkih lijekova, patološka izbijanja u elektroencefalogramu uz psihosocijalne čimbenike kao što su saznanje o kroničnoj bolesti mozga, hiperprotektivni stav roditelja i nastavnika, otežana sposobnost socijalizacije u društvu vršnjaka.
Niti u spontanom tijeku, što znači niti ne liječena epilepsija se ne pogoršava starenjem, naprotiv, ona slabi zbog opadanja opće reaktibilnosti mozga, podražljivosti njegovih stanica. Međutim, u starosti je pojava novih epilepsija veća jer su i oštećenja mozga brojnija. No loše posljedice ovih oštećenja (na krvnim žilama mozga ili oštećenja zbog propadanja moždanih stanica), zbog općeg smanjenja, podražljivosti također ne rezultiraju čestim napadajima.

4. UZROCI EPILEPSIJE

Epilepsije prema uzrocima mogu biti:
Idiopatske ( primarne, genuine, funkcionalne, nasljedne) – nemoguće je utvrditi jasan primarni uzrok nastanka epilepsije, osim nasljedne predispozicije (nasljeđivanje ima važnu ulogu u nastanku epilepsije, no zbog izrazite heterogenosti bolesnika vrlo je teško utvrditi jedinstveni tip nasljeđivanja)
Simptomatske (sekundarne, organske, lezijske, stečene) – uzrok ove vrste epilepsije je neko kronično organsko oštećenje ili bolest mozga (prirođeni poremećaji razvoja, infekcije, tumori, metaboličke bolesti, npr. niska koncentracija šećera u krvi, traume, dug i intenzivan tjelesni napor, nedovoljna opskrba mozga kisikom, uživanje droga, itd.)
Kriptogene – epilepsije za koje se vjeruje da su simptomatske i da imaju organski supstrat u podlozi, ali ga je nemoguće dokazati.

5. DIJAGNOSTIKA

Jedan epileptički napadaj ne čini epilepsiju i potreban je detaljan neurološki pregled i obrada kako bi se postavila dijagnoza epilepsije. Za postavljanje dijagnoze potrebno je uzeti temeljitu anamnezu bolesnika, utvrditi uzrok epileptičkog napadaja, isključiti sve ostale moguće uzroke, odrediti opći i neurološki status bolesnika te učiniti elektroencefalogram (EEG).
EEG služi za potvrdu dijagnoze epilepsije i za određivanje oblika epileptičkog napadaja. EEG-om se snimaju normalni i abnormalni električni potencijali kore mozga. Koristi se i u dijagnostici drugih bolesti te u analizi poremećaja spavanja. Osim EEG-a nekad će biti potrebno učiniti i dodatne dijagnostičke pretrage poput kompjutorske tomografije mozga (CT) ili magnetske rezonancije (MR).

6. FAKTOR RIZIKA

U pravilu nije poznato što pospješuje epilepsiju, ali novijim istraživanjima je otkriveno da pušenje povisuje rizik za pojavu epileptičkog napada. Također je otkriveno kako dugoročni, umjereni unos kofeina ili alkohola ne povisuje vjerojatnost za razvoj epilepsije ili nastup epileptičnog napada.

8. LIJEČENJE

Epilepsiju je potrebno liječiti od samog početka, tj. od postavljanja dijagnoze. Obično se terapijom kreće nakon što su uslijedila 2 napadaja, odnosno, u nekim slučajevima, već nakon prvog napadaja, ako postoje izrazite promjene u EEG-u.
U terapiju su uključeni specijalist neurolog ili neuropedijatar, liječnik obiteljske medicine ili pedijatar primarne zdravstvene zaštite, ginekolozi, psiholozi te razni terapeuti. Specijalist neurolog ili neuropedijatar odredit će adekvatnu terapiju antiepileptičkim lijekovima.
U 2/3 bolesnika može se postići potpuna kontrola napadaja. U liječenju je potrebno individualno pristupiti svakom bolesniku ovisno o dobi, spolu i vrsti epilepsije, a sve u svrhu poboljšanja kvalitete života.

IZVORI INFORMACIJA

http://www.plivazdravlje.hr/bolest-clanak/bolest/466/Epilepsija.html
http://www.travar-mb.hr/html/cajevi.html
http://www.cybermed.hr/centri_a_z/epilepsija/povijest_epilepsije
http://www.cybermed.hr/centri_a_z/epilepsija/sto_je_epilepsija
http://www.cybermed.hr/centri_a_z/epilepsija/vrste_epileptickih_napadaja
http://www.cybermed.hr/centri_a_z/epilepsija/koji_su_uzroci_epilepsije
http://hr.wikipedia.org/wiki/Epilepsija
http://www.plivazdravlje.hr/aktualno/clanak/16147/Zivjeti-s-epilepsijom.html

preuzmi seminarski rad u wordu » » »