preuzmi kompletan seminarski rad u wordu » » »
klikni na sliku ispod i plati putem SMS-a željeni rad
Engleski znanstvenik Robert Hooke prvi je uočio da je naizgled jednostavno
biljno tijelo, pogledamo li ga pod mikroskopom, izgrađeno od velikoga
broja malenih stanica. On je 1665. godine u svojem izvješću
Znanstvenoj akademiji kraljevskogadruštva u Londonu
iznio svoja zapažanja o stanicama (eng. cells) koje je vidio
promatrajući tanke presjeke komadića pluta (kore hrasta plutnjaka) sa
složenim mikroskopom koji je sam izradio. Naziv „cell“
dolazi od latinske riječi cellula, što označava malenu prostoriju,
ćeliju. Robert Hooke je dao ovaj naziv jer su ga stanice pluta podsjećale
na redovničke sobe. Taj naziv pretpostavlja da su stanice šuplji prostori
ispunjeni vodom ili zrakom. To je razumljivo ako imamo u vidu da je Hooke
promatrao mrtve stanice pluta te da je zapravo vidio samo stanične stijenke.
U grčkom jeziku stanica se zove cyton, pa odatle i naziv za znanost
o stanici, citologija.
Da se svaka biljka sastoji od stanica utvrdio je 1838. godine njemački
botaničar Matthias J. Schleiden, dok je njemački zoolog Theodor Schwann
godinu dana kasnije utvrdio da isto vrijedi i za životinje. Oni su na
osnovi vlastitih istraživanja i tadašnjega znanja postavili staničnu
teoriju prema kojoj je stanica osnovna građevnaifunkcionalna jedinica svakoga živog bića.
Podrijetlo stanica prvi je pravilnoprotumačio 1858.
godine njemački liječnik Rudolf L. K. Virchow utvrdivši da stanice nastaju
samo iz već postojećih živućih stanica. Poznata je njegova latinska izreka:
„Omnis cellula e cellula“ što u prijevodu znači:
„Sve stanice nastaju iz stanica“.
1. Raznolikost stanica
S obzirom na složenost građe razlikujemo dva osnovna tipa stanica – prokariotska
i eukariotska stanica.
Naziv „prokariot“ (grč. pro – prvi, prije; karyon
– jezgra) u prijevodu znači „prije jezgre“ ili „primitivna
jezgra“. Tim nazivom označavaju se stanice koje nemaju oblikovanu
jezgru, odnosno nemaju ovojnice koja odjeljuje nasljednu tvar od ostatka
stanice. Umjesto toga molekula
DNK je kod prokariotskih stanica smještena u područje stanice koje
nazivamo nukleoid. Za razliku od eukariotske stanice
DNK je kod prokariotske stanice kružnoga oblika. Prokariotske stanice
nikada ne izgrađuju višestanične organizme.
Prokariotsku građu imaju evolucijski najstariji jednostanični organizmi
na zemlji čija starost se procjenjuje na približno 3,5 milijarde godina.
Kroz tako dugo razdoblje prilagodili su se na različite životne uvjete
te razvili veliku raznolikost i brojnost.
Razvrstavamo ih u dvije osnovne sistematske skupine: prabakterije (Archaea)
i prave bakterije (Eubacteria). Danas oni naseljavaju cijelu
biosferu – vodu, tlo i zrak. Nalazimo ih u ledu, vrelim termalnim izvorima,
na stijenama, u ocenaskim dubinama i dr. Život na zemlji nezamisliv je
bez prokariota. Drevni prokariotski organizmi pridonijeli su stvaranju
atmosfere bogate kisikom i omogućili pojavu aerobnoga disanja. Danas imaju
nezamijenjivu ulogu u svim ekosustavima kao razlagači uginulih organizama
i kao sudionici u ciklusima kruženja kemijskih elemenata između živih
organizama i nežive prirode.
Naziv „eukariot“ (grč. eu – pravi, dobar; karyon
– jezgra) u prijevodu znači „prava jezgra“ što znači da
te stanice imaju jezgru omeđenu ovojnicom. Osim toga eukariotska stanica
je brojnim membranama raščlanjena u brojne stanične organele.
Stanični organeli su dijelovi stanice specijalizirani za određene procese.
Zbog toga je eukariotska stanica znatno složenija i 10 do 25 puta veća
od prokariotske stanice. Kod eukariotskih stanica genetičke informacije
su pohranjene u molekulama DNK koje nisu kružnoga oblika nego su oblikovane
u kromosome. Eukariotske stanice mogu izgrađivati jednostanične (protoktisti)
i višestanične organizme (gljive, biljke i životinje).
Biljne i životinjske stanice imaju mnoge sličnosti, a razlikuju se
po tome što biljne stanice imaju vakuolu, staničnu stijenku i plastide,
dok životinjske stanice imaju centriole, odnosno centrosome. Biljne
stanice su u pravilu veće od životinjskih.
Stanice gljiva su slične biljnim stanicama s dvije bitne razlike: stanice
gljiva ne sadrže plastide i njihove stanične stijenke su izgrađene od
hitina, a ne celuloze (osim kod sistematske skupine gljiva Oomycetes).
Hitin je po fizikalnim svojstvima sličan celulozi
(netopiv u vodi, otporan na savijanje i dr.) ali sadrži dušik i sintetizira
se drugačijim kemijskim mehanizmima nego celuloza. Ista kemijska tvar
prisutna je i u životinjskom svijetu (vidi: Lipidi).
1.1. Evolucija eukariotske stanice
Kako je eukariotska stanica složenije građena pretpostavlja se da je
nastala evolucijskim slijedom od prokariotske stanice. Najprihvatljivije
tumačenje postanka eukariotske stanice daje endosimbiotska teorija
koju je još 1905. godine predložio K. C. Mereschkowsky. Prema toj teoriji
mitohondriji i kloroplasti kao stanični organeli nastali su iz bakterija
koje su ušle u veću stanicu s oblikovanom jezgrom. Pri tome su mitohondriji
nastali iz aerobnih bakterija a kloroplasti iz cijanobakterija koje
imaju sposobnost fotosinteze. Takav organizam imao je mnoge prednosti
te se stvorila čvrsta simbiotska povezanost bakterija i stanice. Dosad
su znanstvenici pronašli mnoge dokaze koji idu u prilog ovoj teoriji
od kojih su najznačajniji:
mitohondriji i plastidi imaju dvostruku membranu; pretpostavlja
se da je vanjska nastala pri ulasku u stanicu od stanične membrane,
a unutarnja je podrijetlom od membrane prokariota
mitohondriji i plastidi imaju vlastitu DNK molekulu koja je kružnoga
oblika kao kod prokariota
mitohondriji i plastidi se dijele cijepanjem neovisno o diobi stanice
mitohondriji i plastidi većinu proteina primaju iz citoplazme stanice
ali manju količinu proteina stvaraju sami
mitohondriji i plastidi imaju ribosome koji veličinom odgovaraju
prokariotskim ribosomima.
1.2. Oblik i veličina biljnih stanica
Stanice po svom obliku mogu biti vrlo različite. Oblik stanice ovisi
o njenoj funkciji, pa kako pojedine stanice u biljnom tijelu vrše ili
mogu vršiti različite funkcije i njihov je oblik međusobno različit.
Tako oblik stanica može biti kuglast, prizmatičan, zvjezdast, nitast,
vretenast. Sve takve oblike možemo ipak svrstati u dvije skupine:
Parenhimatske stanice za koje je karakteristično da
su im sve dimenzije jednakeili približno jednake,
pa za njih kažemo da su izodijametrične.
Prozenhimatske stanice su sve one stanice kod kojih
dužina više puta nadmašujeostale dimenzije, pa za
njih kažemo da su produžene.
Često puta mogu i parenhimatske stanice biti više manje produžene,
ali tada njihova dužina obično ne prelazi četiri širine.
Biljne stanice mogu biti vrlo različitih veličina. Ima ih tako velikih
da se mogu dobro vidjeti prostim okom, a ima i tako malenih da ih jedva
zapažamo svjetlosnim mikroskopom. Ipak, najveći dio biljnih stanica
može se promatrati samo pomoću mikroskopa.
Veličina stanica viših biljaka kreće se između 500 mm do 40 µm, veličina
stanica alga od 80 mm do 20 µm i bakterija od 8 do 0,8 µm. Možemo dalje
kazati da se veličina stanica kreće najčešće između 20 do100 µm. Izuzetno
mogu biti znatno veće prozenhimatske stanice, jer njihova dužina može
iznositi vrlo često 50 do 500 mm, pa su dobro vidljive prostim okom.
2. Građa biljne stanice
U udžbenicima se obično prikazuje građa tipične biljne stanice iako
se stanice svojom građom mogu znatno razlikovati u ovisnosti o funkciji
koju obavljaju u biljnom organizmu. Mlade stanice su međusobno vrlo
slične dok se sazrijevanjem (diferencijacijom) njihova građa mijenja
u ovisnosti o funkciji koju preuzimaju.
Tipična biljna stanica sastoji se od stanične stijenke i protoplasta.
Prostor unutar stanične stijenke naziva se još i lumen
stanice. Protoplast se sastoji od citoplazme u kojoj se nalazi veliki
broj membranama odijeljenih staničnih organela. Najznačajniji od njih
je jezgra.
Već na početku treba imati na umu da ova podjela u prvom redu služi
za lakše razumijevanje građe i funkcije stanica. Stanica je dinamičan
sustav gdje su pojedini njeni dijelovi povezani te se međusobno isprepliću.
Osim toga pojedini dijelovi se pojavljuju ili razgrađuju u ovisnosti
o trenutnim životnim procesima u samoj stanici.
2.1. Stanične membrane
Sve stanice građene su od membrana koje imaju različite i vrlo važne
uloge u metabolizmu stanice. One reguliraju prolazak različitih molekula
u i iz stanica, kao i između staničnih organela. Posebnu ulogu pri tome
ima plazmatska membrana ili plazmalema koja
okružuje protoplast i povezuje ga sa staničnom stijenkom. Osim togamembrane dijele stanicu u veliki broj odijeljaka (organela)
gdje se odvijaju specifične metaboličke reakcije. Osim toga na njihovoj
površini nalaze se brojni enzimi i drugi proteini važni za metabolizam
stanice.
Sva ova svojstva rezultat su specifične građe membrana. Sve stanične
membrane imaju vrlo sličnu građu koja se u osnovi sastoji od dva sloja
polarnih molekula fosfolipida. Kako je stanični i izvan stanični prostor
ispunjen vodenom otopinom molekule fosfolipida specifično se orijentiraju
i organiziraju u dvosloj tako da su svojim hidrofobnim lancima masnih
kiselina okrenuti jedni prema drugima dok su hidrofilnim dijelom okrenuti
prema vodenoj fazi. Lipidni dvosloj sadrži različite tipove fosfolipida
ovisno o tome koja je komponenta vezana na fosfatnu skupinu.
Znanstvenici Jonathan Singer i Garth Nicolson su 1972. godine predložili
model građe bioloških membrana koji se naziva „model tekućega
mozaika“. Prema tome modelu u fosfolipidni dvosloj uronjeni su
različiti proteini koji u najvećoj mjeri određuju svojstva membrane.
Proteini koji su samo jednim dijelom uronjeni u fosfolipidni dvosloj
i vezani su površinski nekovalentnim vezama nazivaju se periferni
proteini. Proteini koji prolaze kroz dvosloj fosfolipida i
izviruju na obje strane membrane nazivaju se integralni
ili transmembranski proteini.
Membranski proteini, kao i fosfolipidi, mogu se slobodno pomicati i
međusobno izmijenjivati u horizontalnom smjeru ako ih ne ograničavaju
posebne kemijske interakcije. Nasuprot tome ne mogu difundirati vertikalno
iz membrane u okolnu otopinu ili s jedne strane membrane na drugu. Na
taj način membrana je do određene mjere tekuća (fluidna) zbog slabih
kemijskih veza među molekulama fosfolipida.
Neke membrane sadrže malu količinu ugljikohidrata (oligosaharidi) koji
su vezani na integralne proteine (glikoproteini) ili rjeđe na membranske
lipide (glikolipidi). Oni su odgovorni za prepoznavanje među stanicama
i pretpostavlja se da su kod biljaka puno manje značajni nego kod životinja.
Prijenos tvari kroz membranu
Stanične membrane su probirno propusne (selektivno permeabilne) što
znači da neke tvari propuštaju lakše, neke teže, a neke uopće ne propuštaju.
Brzina, smjer, vrijeme i mehanizam prijenosa tvari kroz membranu određeni
su veličinom, polarnosti, nabojem i koncentracijom čestica. Prolaženje
tvari kroz membranu može biti pasivno (bez utroška
energije) i aktivno (uz utrošak energije).
Pasivan prijenos tvari kroz membranu odvija se difuzijom. Difuzija
je spontano gibanje molekula s područja veće koncentracije na područje
manje koncentracije, odnosno niz koncentracijski gradijent. Difuzija
je brža što je veća razlika u koncentraciji tvari i što je viša temperatura.
Pasivan prijenos može se odvijati jednostavnom difuzijom i olakšanom
difuzijom. Jednostavnom difuzijom kroz membranu prolaze tvari male molekulske
mase koje su topive u lipidima kao što su kisik, ugljični dioksid, dušik,
ugljikovodici i alkohol. Prijenos olakšanom difuzijom odvija se uz pomoć
prijenosnih proteina. Oni obavljaju selektivni prijenos tvari i specifični
su samo za jednu vrstu molekula koju prenose. Ti se proteini mogu na
jednoj strani membrane kratkotrajno spojiti s nekom tvari koju ubrzo
zatim na drugoj strani membrane otpuštaju. Olakšanom difuzijom kroz
membranu prolaze hidrofilne i polarne molekule bez naboja.
Aktivnim prijenosom tvari mogu prelaziti iz područja niže koncentracije
u područje više koncentracije, dakle nasuprot koncentracijskom gradijentu.
Na taj način mogu kroz membrane prolaziti tvari koje inače ne bi mogle
proći ili bi prolazile presporo. Tako stanica može održavati koncentraciju
molekula i iona unutar stanice različitom od koncentracije izvan stanice.
To se može odvijati samo uz pomoć proteinskih prenositelja uz utrošak
energije pohranjene u kemijskim vezama molekule adenozin-trifosfata
(ATP).
2.2. Citoplazma
Citoplazmom nazivamo čitavu unutrašnjost stanice (protoplast) osim
jezgre i vakuole. Tekući dio citoplazme koji kod mladih stanica čini
većinu njezine mase nazivamo citosol ili hijaloplazma.
Tako možemo reći da je citoplazma građena od staničnih organela i citosola.
Citosol je kompleksno građena, tekuća tvar koloidalnoga karaktera koja
u živoj stanici vrši prvenstveno sve funkcije u vezi s izmjenom tvari
(metabolizmom).
U mladoj stanici citoplazma ispunjava čitav njen unutarnji prostor.
Kasnije, kad se pojavljuje jedna ili više vakuola citoplazma biva sve
više i više potiskivana u periferni dio stanice, uz rub stanične stijenke.
Citosol predstavlja kompleks različitih kemijskih tvari, otopljenih
ili dispergiranih u vodi. On sadrži 60-90 % vode, a ostatak čine bjelančevine
(40-50 % ostatka), ugljikohidrati (15-20 % ostatka) i lipidi (12-20
% ostatka). Ostale tvari u citosolu, kao što su različiti enzimi i vitamini
zastupljeni su u malenim količinama, ali su za normalni rad stanice
od velikoga značenja, jer reguliraju važne biokemijske procese.
Kao što je već rečeno, citosol ima tekući karakter pa prema agregatnom
stanju spada među tekućine. To svojstvo ima prvenstveno zbog velikoga
sadržaja vode. Voda u citoplazmi ima ulogu otapala i sve su ostale tvari
u toj vodi otopljene bilo u obliku pravih, bilo u obliku koloidalnih
otopina. Budući da je znatni dio tvari citoplazme koloidalno otopljen,
pokazuje citoplazma ujedno i karakteristike koloida.
Koloidi su određeno stanje kad je neka tvar (disperzna
faza) raspršena(dispergirana) u drugoj tvari (disperzno
sredstvo) tako da veličina čestica disperzne faze iznosi 1-200 nm. Kao
disperzno sredstvo u citoplazmi služi voda, a disperzna faza može biti
kruta ili tekuća. Koloidalne otopine propuštaju snop svjetlosti, ali u
njima svjetlost kod prolaza ostavlja “trag” (tindalov fenomen).
Isto tako, koloidi se mogu pojavljivati u tekućem ili sol-stanju i krutom
ili gel-stanju. Prijelaz iz sol-stanja u gel-stanje zove se koagulacija,
a prijelaz iz gel-stanja u sol-stanje zove se peptizacija. Jedni koloidi
vrlo jednostavno prelaze iz sol-stanja u gel-stanje i obratno (npr. tutkalo),
dok drugi, kad jednom promijene stanje ne mogu se više vratiti u prethodno
stanje (npr. mlijeko, krv, bjelance jajeta. Prve koloide zovemo povratni
ili reverzibilni koloidi, a druge nepovratni ili ireverzibilni koloidi.
S obzirom na to da li koloidi primaju vodu ili ne primaju, razlikujemo
hidrofilne i hidrofobne koloide. Hidrofilni koloidi vrlo lagano primaju
vodu, dok hidrofobni koloidi ne primaju vodu.
Koloidi citoplazme su hidrofilni i ireverzibilni koloidi, koji jedino
u nekim slučajevima mogu biti gušći (plazma-gel), npr. zimi i u vrijeme
mirovanja stanica, ili rjeđi (plazma-sol), u vrijeme životne aktivnosti
stanice.
Za razliku od koloidnih otopina, prave otopine imaju čestice otopljene
tvari u veličini molekula (molekularne otopine) ili iona (ionske otopine).
Kad svjetlost prolazi kroz takve otopine, ne ostavlja nikakav trag,
pa kažemo da su takve otopine “optički prazne”.
Citoskelet
Unutrašnost citoplazme je isprepletena trodimenzionalnom mrežom proteinskih
molekula koji nazivamo citoskelet. Citoskelet drži
organele u određenom rasporedu unutar stanice te ima važnu ulogu u mitozi,
mejozi, citokinezi, gibanju citoplazme i diferencijaciji. To je vrlo
dinamičan sustav koji se brzo prilagođava trenutnim potrebama stanice.
Citoskelet je izgrađen od mikrotubula, mikrofilamenata
i intermedijarnihfilamenata.
Mikrotubuli su šuplje cijevčice promjera 25 nm koje su izgrađene od
velikoga broja proteinskih podjedinica. Svaka podjedinica (dimer) izgrađena
je od jedne molekule α-tubulina i jedne molekule β-tubulina. Mikrotubuli
se kontinuirano sastavljaju i rastavljaju ovisno o potrebama stanice.
Oni imaju vrlo važnu ulogu u diobi stanice kada izgrađuju diobeno vreteno.
Mikrofilamenti su niti promjera 7 nm građene od proteina aktina. Sastoje
se od dva aktinska lance uvijena poput zavojnice. Intermedijarni filamenti
se sastoje od više nitastih proteinskih vlakana, a promjer im je 8-12
nm.
Živa citoplazma ima naročitu sposobnost gibanja koje kontrolira citoskelet.
Način gibanja citoplazme ovisi o rasporedu i veličini vakuola. Postoji
li u stanici jedna središnja vakuola, a citoplazma je potisnuta uz rub
stanice, prema stijenci, citoplazma struji, kruži uokolo, pa takvo strujanje
zovemo ratacijsko gibanje citoplazme. To je gibanje naročito dobro uočljivo
kod nekih vodenih biljaka.
Postoji li u stanici više vakuola, raspoređena je citoplazma i uz stijenku
i između vakuola. Dio citoplazme uz stijenku nazivamo citoplazmatski
ovoj, dok dijelove citoplazme između vakuola označavamo kao citoplazmatske
niti. U takvom slučaju dolazi do strujanja citoplazme na periferiji,
od periferije prema centru i od centra prema periferiji, a takvo strujanje
zovemo tada cirkulacijsko gibanje citoplazme. Ono je naročito dobro
uočljivo kod nježnih stanica, kakve su npr. različite dlake.
2.3. Jezgra
Stanična jezgra (lat.nucleus;grč.karyon) je organel koji sadrži
molekule DNKu kojima je pohranjena genetska uputa.
Od ostalih dijelova stanice, u prvom redu od citoplazme, jezgra je jasno
odijeljena jezgrinom ovojnicom koju čine dvije membrane.
Vanjska je membrana povezana s citoplazmatskim membranskim sustavom.
Jezgrina ovojnica na sebi ima brojne otvore koje se nazivaju jezgrine
pore. Unutrašnjost jezgre ispunjena je nukleoplazmom
ili karioplazmom koja je preko jezgrinih pora u kontaktu
s citoplazmom. Jezgrine pore okružene su proteinima koji kontroliraju
prolazak tvari. Ako jezgru izoliramo iz stanice i stavimo u vodu ona
će nabubriti, odnosno voda će ulaziti u jezgru, a jezgrine pore neće
dopuštati slobodan izlazak tvari iz jezgre.
Prostor između dviju membrana jezgrine ovojnice naziva se perinuklearniprostor.Često se u jezgri mogu vidjeti
jedno (ili više) maleno tjelešce jezgrica (lat.nucleolus).To je područje gdje se sintetizirajurRNK
molekule.
Po svom obliku stanična jezgra je kuglasta ili lećasta i kod mladih
stanica nalazi se u sredini stanice. Kasnije, kad stanica naraste i
većim je dijelom ispunjena vakuolom, te je citoplazma potisnuta uz stijenku,
jezgra se također pomiče uz stijenku i zbog pritiska vakuole dobiva
više manje lećasti ili pločasti oblik.
Veličina jezgre varira uglavnom u granicama od 5-25 µm, iako postoje
izuzeci, kad je jezgra naročito velika, pa kod nekih biljaka može doseći
i do 600 µm. Isto se tako mogu naći slučajevi da jezgre stanica jednog
te istog organizma nisu međusobno jednake, već su u pojedinim njegovim
dijelovima po veličini različite. Kod vrlo mladih stanica jezgra izgleda
razmjerno velika, jer ona svoju konačnu veličinu postigne vrlo brzo,
pa zauzima znatni dio lumena takve mlade stanice. Kasnije, međutim,
jezgra više ne raste, pa se njen udio u ukupnom volumenu stanice postepeno
smanjuje.
Molekule DNK u jezgri povezane su s proteinima i čine kromatin.
Najvažniji proteini koji izgrađuju kromatin su histoni
iako sudjeluju i mnogi drugi. Kromatin je raspršen po jezgri u dugim
isprepletenim nitima. Razlikujemo eukromatin i heterokromatin. Eukromatin
je aktivni dio kromatina u kojem se odvija transkripcija DNK, a heterokromatin
je neaktivni dio DNK.
Geni su dijelovi molekule DNK koji su osnovne jedinice
nasljedne informacije.Geni se međusobno razlikuju
po rasporedu nukleotida. Skup svih gena u organizmu naziva se genom.
Na početku diobe stanica kromatin se kondenzira i stvaraju se kromosomi
koji su nitastog ili štapićastog oblika. Kako su geni dijelovi DNK molekule
može se reći da kromosmi na sebi nose gene koji su linearno poredani.
Kromosomi na sebi, u sredini ili pomaknuto prema jednom kraju nose izraženo
utanjenje koje nazivamo centromera. Kada se kromosom
podijeli uzdužno u dvije polovice ili kromatide još
izvjesno vrijeme kromatide se drže međusobno povezane i to baš u centromeri.
Kromosomi se u procesu diobe dijele uzdužno zato da bi svaka tako nastala
polovica sadržavala na sebi polovine svih gena koji su vezani uz jedan
kromosom.
Broj kromosoma za svaku biljnu, odnosno životinjsku vrstu je stalan,
iako se, pod određenim uvjetima može i mijenjati (npr. u prirodi pod
utjecajem naglog sniženja temperature, pod utjecajem suše i sl., a u
laboratoriju pomoću radijacije, nekih kemijskih tvari, npr. kolhicina)
Broj kromosoma nekih najpoznatijih drvenastih vrsta:
Golosjemenjače (Pinophyta)
Abies alba
24
Juniperus communis
22
Picea abies
22, 24
Pinus sylvestris
24
Taxus baccata
24
Kritosjemenjače (Magnoliophyta)
Acer campestre
26
Acer pseudoplatanus
52
Alnus glutinosa
28, 56
Betula pendula
28
Betula pubescens
56
Carpinus betulus
64
Castanea sativa
22, 24
Fagus sylvatica
22, 24
Fraxinus angustifolia
46
Fraxinus excelsior
46
Populus alba
38
Quercus petraea
24
Quercus robur
22, 24
Salix fragilis
76
Tilia cordata
82
Tilia platyphyllos
82
Ulmus glabra
28
2.4. Mitohondriji
Mitohondriji su okruglasta ili duguljasta tjelešca promjera oko 0,5
µm i dužine do nekoliko µm. U njima se odvija proces staničnoga disanja,
tj. proces u kojem se razgradnjom ugljikohidrata i drugih spojeva oslobađa
energija koja se koristi za sintezu molekula ATP-a. U tom procesu sudjeluju
brojne reaktivne komponente. Zbog toga je puno sigurnije i učinkovitije
da se ti procesi odvijaju unutar posebnih membranom zatvorenih organela
nego u citosolu gdje međuprodukti mogu stupiti u rekacije s drugim tvarima.
Mitohondriji imaju mnoge sličnosti s plastidima prvenstveno u tome
što oba organela imaju određen stupanj samostalnosti unutar stanice.
Osim toga imaju i neke sličnosti u građi (vidi: Evolucija eukariotske
stanice).
Mitohondriji su obavijeni dvijema membranama. Između njih nalazi se
međumembranski prostor a prostor unutar unutrašnje
membrane naziva se matriks.
Vanjska membrana građena je relativno jednostavno te je propusna za
sve molekule male molekularne mase uključujući i male molekule proteina.
Unutarnja membrana je puno veće površine i naborana je prema unutra
stvarajući kriste. Ona je nepropusna čak i za male
ione (npr. H+) te se komunikacija odvija putem proteinskih prenositelja.
Na unutarnjoj membrani i u matriksu nalazi se veliki broj različitih
enzima koji kataliziraju procese staničnoga disanja.
Za razliku od plastida mitohondriji se nalaze kod svih sistematskih
skupina koje imaju eukariotske stanice. Broj mitohondrija u stanici
može biti vrlo različit i ovisi o metaboličkoj aktivnosti stanice i
njenoj starosti. Obično se kreće od nekoliko stotina do nekoliko tisuća.
2.5. Plastidi
Plastidi su skupina vrlo dinamičnih organela koji imaju različite funkcije
u stanici. Tip i značajke plastida ovise o metaboličkim procesima koji
se u njima odvijaju. Njihova najznačajnija funkcija je fotosinteza koja
se odvija u zelenim plastidima – kloroplastima. Crveni,
odnosno žuti plastidi, kromoplasti daju boju zrelim
plodovima i nekim cvjetovima i tako vrše ekološku ulogu u procesu rasijavanja
plodova pomoću životinja. Bezbojni plastidi, leukoplasti
sudjeluju u procesu odlaganja rezervnih tvari.
Kao i mitohondriji i plastidi imaju unutarnju i vanjsku membranu između
kojih se nalazi međumembranski prostor. Isto tako imaju svoje ribosome
i kružnu DNA molekulu koja nije povezana s histonima pa u određenom
opsegu mogu sintetizirati svoje vlastite proteine. Kao i mitohondriji
mogu nastati samo diobom već postojećih organela. Unutrašnjost plastida
ispunjena je tekućom stromom.
Svi plastidi nastaju od proplastida, nediferenciranih
tvorevina, koje ovisno o svojoj budućoj funkciji poprimaju ili ne poprimaju
boju i dobivaju odgovarajuće karakteristike. Ako se promijeni funkcija
i/ili uvjeti u kojima stanica funkcionira mogu se mijenjati i plastidi
mjenjajući svoju unutarnju membransku građu i prelazeći iz jednog tipa
u drugi.
Proplastidi se nalaze u mladim, meristemskim stanicama. Oni su sitni
i jednostavne građe. U stromi proplastida nalazi se samo malen broj
nepravilno naboranih membrana.
Svaka biljna vrsta u svojim stanicama sadrži neki oblik plastida. Čak
i parazitske više biljke koje nemaju kloroplasta imaju leukoplaste.
Kloroplasti
Proplastidi koji su izloženi svjetlu obično se razvijaju u kloroplaste.
To su zelena okruglasta ili ovalna tjelešca promjera 4 do 8 µm. Stroma
kloroplasta ispunjena je membranskim tilakoidnim sustavom. Tilakoide
su membranske vrećice oblika diska. Pojedinačni tilakoidi nazivaju se
stroma-tilakoidama a višeslojne naslage grana-tilakoidama.
Kloroplasti su najprijeproučavani na malim povećanjima
na kojima se nevide tilakoidne membrane nego se vide
zelena zrnca (mjesta gdje je preklopljen veći broj tilakoida) koja su
nazvana grana i bezbojna tekućina koja je nazvana stroma.
U kloroplastima se odvija fotosinteza. To je proces u kojemu se sunčeva
energija pretvara u kemijsku pohranjujući je u kemijskim vezama ugljikohidrata.
Sve se to odvija uz pomoć klorofila i drugih biljnih pigmenata. No,
iako je najznačajnija funkcija kloroplasta fotosinteza, u njima se odvija
i sinteza lipida, masnih kiselina i škroba.
Kao rezultat fotosintenskoga procesa dolazi do pojave jednostavnog
šećera glukoze. Stanica često proizvodi više glukoze nego što može potrošiti,
pa privremeno polimerizira molekule glukoze u škrob. Taj škrob ima oblik
sitnih zrnaca, a budući da ga nalazimo na mjestu nastanka, nazivamo
ga autohtoni škrob. Tijekom dana kloroplasti stanica
ispune se zrncima škroba koji se tijekom noći djelomično razgrađuje
i odlazi do provodnog sustava (sitaste cijevi). Taj škrob nazivamo tranzitorni
škrob. On putuje u one dijelove biljke gdje su potrebne hranive
tvari (zone intenzivnog rasta, odnosno meristemska tkiva) ili na mjesta
gdje se pohranjuju rezervne tvari (plodovi, odebljala podzemna stabljika
i sl.).
Na tilakoidnim membranama vezan je biljni pigment – klorofil.
Tilakoidna građa kloroplasta omogućuje veliku unutarnju membransku površinu
koja može sadržavati veliki broj molekula klorofila. Osim toga velika
površina omogućuje prisustvo velikoga broja enzima koji sudjeluju u
procesu fotosinteze, a vezani su na tilakoidne membrane.
Klorofil je zelene boje i on daje boju listovima i drugim zelenim dijelovima
biljke.
Postoje dvije vrste klorofila koji se malo razlikuju po svojoj kemijskoj
građi – klorofil a
(plavozelene boje) i klorofil b (žutozelene boje).
Obično u biljkama na 3 mola klorofila a dolazi 1 mol klorofila b. Osim
klorofila na tilakoidama u manjim količinama dolaze i drugi biljni pigmenti
koji također sudjeluju u fotosintetskim procesima. To su spojevi koje
zajedničkim imenom nazivamo karotenoidi. Razlikujemo
crvene i narančaste karotene i žute ksantofile.
Najpoznatiji od tih pigmenata je β-karoten, a nalazi se npr. umrkvi (Daucus carota), po kojoj su karoteni i dobili
ime. Različiti biljni pigmenti apsorbiraju svjetlost različitih valnih
duljina pa kombinacija više pigmenata proširuje područje elektromagnetskoga
spektra kojega biljka može apsorbirati.
U kemijskom pogledu klorofil je vrlo komplicirano građen. Osnovicu
čine 4 pirolna prstena međusobno povezana metinskim mostom u porfirni
prsten. U središtu takve strukture nalazi se jedan atom magnezija (Mg).
Za jedan je pirolni prsten vezan primarni, nezasićeni alkohol fitol
u obliku postranog lanca. Taj alkoholni „rep“ je topiv u
lipidima što omogućuje molekulama klorofila da postanu dio membrane,
tj. pomoću „repa“ postanu sastavni dio membrane.
Klorofilu je kemijski vrlo srodan hemoglobin, crvena boja krvi životinja.
Osnovna je razlika među njima, što se u centru klorofila nalazi magnezij,
dok se u središtu hemoglobina nalazi željezo (Fe). Zbog toga je i njihovo
fiziološko djelovanje upravo suprotno. Klorofil je aktivan u procesu
fotosinteze, a to je reduktivni proces u kome se energija veže, dok
je hemoglobin aktivan u procesu disanja, što je oksidacijski proces
i u njemu se energija oslobađa.
Klorofil se iz zelenih dijelova biljke može izlučiti (ekstrahirati)
različitim otapalima, npr. topiv je u alkoholu, eteru i acetonu. To
se radi tako da isjeckane listove obradimo vrućom vodom i zatim stavimo
u 70 % alkohol. Nakon nekog vremena lišće izgubi boju, jer je zelenilo
prešlo u alkohol, klorofil se otopio u alkoholu. Za takvu klorofilnu
otopinu je karakteristično da ona kod normalnog, izravnog svijetla pokazuje
intenzivnu zelenu boju, dok je u reflektiranom svjetlu crvene boje poput
krvi. Crvena boja potječe od toga što klorofil upija crveni dio spektra
sunčeve svjetlosti i to najjače onaj koji se nalazi u crveno-žutom dijelu
spektra, što znači da tu leži optimum fotosinteze kod zelenih biljaka.
Etioplasti
Etioplasti su plastidi prisutni u stanicama biljaka koje rastu u tami.
U stromi se nalazi prolamelarno tjelešce. Izlaganjem biljke svjetlosti
ono se razgrađuje i formiraju se funkcionalni tilakoidi.
Kromoplasti
U jesen zeleno lišće mnogih biljaka izgubi prijašnju zelenu boju i
postaje žuto, narančasto ili crveno. Do te pojave dolazi zbog razgradnje
klorofila a i b, pa tada u listu ostaju samo rezistentniji (otporniji)
karotenoidi. Tako nastaju kromoplasti. Kad ima više ksantofila ili je
samo on prisutan u lišću, ono je limunski žuto, a što je veći udio karotena,
lišće je intenzivnije narančasto ili crveno. U isto vrijeme razgrađuju
se grana tilakoide a karotenoidi su uklopljeni u preostale membrane
ili su otopljeni u masnim kapljicama koje se nazivaju plastoglobule.
Isto se događa i kod plodova. Dok su plod i sjemenke u njemu nezrele
imaju zelenu boju od kloroplasta i u takvom stanju nisu uočljivi. Kad
sjemenke dozriju, plod mijenja boju, postaje žut (npr. limun, dunja,
divlja jabuka, divlja kruška), narančast (naranča) ili crven (glog,
šipak, mukinja, jarebika). Tu kromoplasti imaju ulogu u primamljivanju
životinja, radi rasijavanja plodova i sjemenki. Naime, životinje privlači
intenzivna boja zrelih plodova, one te plodove jedu i sjemenke neoštećene
prolaze kroz probavni trakt, da bi napokon bile izbačene iz tijela životinje,
često puta na znatnoj udaljenosti od matične biljke.
Kod nekih podzemnih organa, npr. korijena mrkve, susrećemo kromoplaste
različita, nepravilna oblika, zbog kristaliziranoga karotena. Slične
oblike kromoplasta možemo naći i u nekim obojenim cvjetnim dijelovima
(npr. kod dragoljuba, Tropeolummajus).
Leukoplasti
U mnogim dijelovima biljaka, pogotovo tamo gdje ne dopire svjetlo, nalaze
se bezbojni plastidi koje zovemo leukoplasti. Funkcija leukoplasta je
najčešće proces stvaranja rezervnih tvari u dijelovima biljaka koji služe
kao spremišta rezervnih tvari
(gomolji, sjemenke, pupovi, koljenca, primarna kora, zrake srčike). Kad
leukoplasti sudjeluju u stvaranju rezervnoga škroba nazivaju se amiloplasti,
kad potpomažu gomilanje rezervnih masti, zovu se elaioplasti
i napokon kod taloženja rezervnih bjelančevina, zovu se proteinoplasti
ili aleuroplasti.
Najčešća rezervna tvar u biljkama je škrob. Za razliku od autohtonog
i tranzitornog, rezervni škrob ima razmjerno velika zrnca
(do 100 µm), a oblik i broj zrnaca je karakterističan za svaku pojedinu
vrstu. Škrobna zrnca se formiraju u stromi amiloplasta. Kako se stroma
puni sa škrobom volumen amiloplasta se može povećati nekoliko puta. Škrobna
zrnca se formiraju u slojevima oko točke koju nazivamo hilum.
Ako se izlože svjetlu amiloplasti mogu prijeći u kloroplaste.
Neke biljke umjesto ili pored stvaranja rezervnog škroba, imaju sposobnost
stvaranja rezervnih tvari u obliku masnih kapljica (plastoglobula). One
se stvaraju u stromi elaioplasta. Masnim tvarima bogate su naročito sjemenke
viših stablašica, jer je rezervna tvar u obliku masti najkoncentriraniji
oblik energije, a osim toga masti su razmjerno otporne na vanjske nepovoljne
utjecaje, kao i na napad različitih heterotrofnih organizama (potrošača
organskih tvari).
2.6. Ribosomi
Ribosomi su stanični organeli bez membrane. To su zapravo nakupine molekula
ribonukleinske kiseline (rRNA) i različitih proteina. Sastoje se od veće
i manje podjedinice. One se spajaju u funkcionalni ribosom kad na sebe
primaju mRNA u procesu sinteze proteina.
Ribosomi mogu biti vezani na endoplazmatski retikulum ili mogu biti slobodni
u citoplazmi. Dolaze pojedinačno ili u nakupinama kao poliribosomi.
Ribosomi eukariotskih stanica znatno su veći od ribosoma prokariotskih
stanica.
2.7. Endoplazmatski retikulum
Endoplazmatski retikulum (ER) je trodimenzionalni sustav prostora unutar
stanica. Ti prostori omeđeni su membranama od ostatka stanice. Taj prostor
sastoji se od mnogobrojnih nepravilnih i međusobno povezanih diskova i
kanalića. ER se nadovezuje na jezgrinu ovojnicu a može se prostirati skroz
do plazmaleme. Tubularna produženja endoplazmatskog retikuluma mogu prolaziti
iz stanice u stanicu kroz plazmodezmije. Osim toga ER povezan je i s drugim
organelima endomembranskog citoplazmatskog sustava (Golgijevo tijelo,
lizosomi i dr.) bilo izravno bilo putem transportnih mjehurića.
Istraživanja funkcioniranja endoplazmatskog retikuluma, diktiosoma i
drugih staničnih organela uvelike su unaprijedila naše spoznaje o realnom
izgledu i dinamici staničnih struktura. Naime prijašnjim mikroskopskim
promatranjima izgledalo je da su stanični organeli samostalne stanične
tvorevine. Danas se zna da su sve stanične membrane osim unutarnjih membrana
plastida i mitohondrija međusobno povezane bilo izravno bilo putem transportnih
membranskih mjehurića. Na taj način sve te membrane tvore zajednički endomembranski
sustav stanice.
Endoplazmatski retikulum se sastoji od dva strukturno i funkcionalno
različita dijela. Hrapavi ER na površini sadrži ribosome
i u njemu se sintetiziraju membranski proteini te proteini koji se izlučuju
u vakuolu ili izvan stanice. Proteini se izlučuju iz stanice putem transportnih
mjehurića izravno ili odlaze do diktiosoma gdje se modificiraju te onda
napuštaju stanicu.
Glatki ER koji se nastavlja na hrapavi ER nema ribosoma
i sintetizira lipide.Fosfolipidi koji se tu sintetiziraju
umeću se u postojeću membranu te se na taj način formira transportni
mjehurić. On odlazi do dijela stanice gdje je to potrebno te se ugrađuje
u membranu proširujući je. Glatki ER osobito je razvijen kod stanica
koje proizvode velike količine masnih kiselina (kutin i vosak kod epidermalnih
stanica), ulja (palmino ulje, kokosovo ulje, suncokretovo ulje, bundevino
ulje) i mirisnih spojeva kod mnogih cvijetova.
2.8. Diktiosomi
Diktiosomi su nakupine 5 do 10 plosnatih membranskih vrećica – Golgijevihcisterni čiji je promjer oko 1µm.
Te su cisterne na rubovima proširene i od njih seodvajaju
transportni mjehurići.
Stotine diktiosoma se mogu udružiti u složane nakupine koje nazivamoGolgijeva tijela. Golgijevo tijelo je nazvano po talijanskom
liječniku Camillu Golgijukoji je 1898. godine prvi
opisao nakupinu blago zakrivljenih membranskih vrećica u stanici. Golgijeva
tijela se često pojavljuju kod životinjskih stanica koje izlučuju velike
količine proteina. Kod biljaka diktiosomi se vrlo rijetko udružuju u
takve nakupine.
Najpoznatiji je primjer korijenovih dlačica u kojima su svi diktiosomi
dio velikog Golgijevog tijela. Ono se nalazi na vrhu korijenove dlačice
gdje se odvija ubrzan rast i formiranje staničnih stijenki.
Većina spojeva koje stanica izlučuje izvan plazmaleme mora se najprije
modificirati u diktiosomima. To funkcionira tako da se transportni mjehurići
s endoplazmatskog retikuluma akumuliraju na jednoj strani diktiosoma,
zatim se spajaju i formiraju tanke vrećice – cisterne i postaju sastavni
dio diktiosoma. Ta cisterna se pomiče sve dublje u diktiosom jer se
iza nje formiraju nove cisterne. Ispred nje sa zadnje (najstarije) cisterne
odvajaju se transportni mjehurići sa sadržajem koji se u međuvremenu
modificirao te se ona postepeno smanjuje.
U diktiosomima se glikoliziraju proteini pristigli transportnim mjehurićima
iz endoplazmatskog retikuluma. Ti glikoproteini postaju sastavni dio
plazmaleme i stanične stijenke ili u stanicama sjemenki postaju rezervne
tvari. Osim toga u njemu se sintetiziraju polisaharidi stanične stijenke.
Svi ti spojevi se pakiraju u mjehuriće i transportiraju do plazmaleme.
Vrlo važna uloga diktiosoma je sudjelovanje u stvaranju nove stanične
stijenke tijekom diobe meristemskih stanica. Stanična ploča koja je
prvi vidljivi znak diobe između budućih novih stanica nastaje spajanjem
Golgijevih mjehurića ispunjenih sastojcima nove stanične stijenke. Istovremeno
se pomoću mjehurića novim stanicama isporučuju sastojci potrebni za
nove plazmaleme.
2.9. Mikrotjelešca
Elektronskim mikroskopom se u stanici mogu uočiti brojna okruglasta
tjelešca promjera od 0,5 do 1,5 µm koje nazivamo mikrotjelešca. Po izgledu
ih je nemoguće razlikovati od transportnih mjehurića s endoplazmatskoga
retikuluma ili diktiosoma. Ipak u njima se odvijaju važne metaboličke
reakcije te ih smatramo zasebnim staničnim organelima.
U biljnim stanicama pojavljuju se dvije vrste mikrotjelešaca – peroksisomi
i glikoksisomi. Oba ova organela služe za izolaciju
kemijskih procesa u kojima sudjelujevodikov peroksid
(H2O2) koji je vrlo štetan za ostatak stanice. U njima se nalazi enzim
katalaza koji vodikov peroksid razgrađuje do vodika i vode.
Peroksisomi sudjeluju u procesu fotorespiracije. Glikoksisomi se pojavljuju
samo kod biljaka gdje sudjeluju u procesu pretvorbi masnih kiselina
u šećere. Zbog toga imaju ključnu ulogu u klijanju sjemenki bogatih
rezervnim tvarima u obliku ulja kao što je to kod suncokreta, kikirikija
i sl.
2.10. Vakuola
Biljna stanica je u trenutku nastajanja i neposredno iza toga potpuno
ispunjena protoplastom. Nedugo iza toga počinju se u njoj javljati tvorevine
poput malenih mjehurića koji se tijekom rasta stanice međusobno spajaju
i povećavaju, da bi napokon, kada stanica naraste do svoje normalne
veličine, zauzele najveći dio lumena. To su vakuole. Dakle kad je stanica
mlada ima više malih vakuola, a kad odraste, ima nekoliko manjih ili
jednu veliku centralnu vakuolu. U tom je stadiju citoplazma potisnuta
uz rub stanične stijenke i tvori citoplazmatski ovoj.
U prvo se vrijeme smatralo da su vakuole prazni prostori. Danas je
poznato da vakuole nisu prazne, već ispunjene staničnim sokom.
Stanični sok je vodena otopina različitih kemijskih tvari koje mogu
biti korisne (npr. šećeri), štetne (npr. različite kiseline) ili indiferentne
za samu stanicu. Osim tekuće faze vakuole ponekad mogu sadržavati škrobna
zrnca, kristale, proteinska tjelešca i dr. Sastav staničnoga soka nije
isti kod svih stanica. On ovisi o biljnoj vrsti, tipu (funkciji) stanice,
te dobi i fiziološkom stanju. Vakuole su od ostatka stanice odijeljene
membranom koja se naziva tonoplast.
Vakuole mogu rasti vrlo brzo jer mogu povećavati svoj volumen akumuliranjem
vode s otopljenim solima. Zbog toga i biljna stanica može brzo rasti
i znatno povećati svoj volumen. Nakon toga može ona kroz dulje vremensko
razdoblje sintetizirati dodatne proteine, membrane i organele ili može
ostati ispunjena vodom ovisno o potrebama biljke. Za razliku od toga
životinjske stanice za vrijeme rasta moraju sintetizirati čitav protoplast.
Vakuole imaju važnu ulogu u reguliranju pH i koncentracije različitih
iona u stanici koji se stalno izmjenjuju preko tonoplasta. One služe
kao rezervoar za kraću ili dužu pohranu različitih tvari. Na kraće vrijeme
pohranjuju se tvari koje stalno sudjeluju u staničnom metabolizmu kao
što su aminokiseline, nitrati, fosfati i dr. Oni se vraćaju u citoplazmu
u ovisnosti o potrebama stanice. U vakuolama spremišnih tkiva mnoge
tvari odlažu se na duže vrijeme. Kod sjemenki mnogih vrsta u vakuolama
se nalaze škrobna zrnca ili proteinska tjelešca koja imaju važnu ulogu
pri klijanju sjemena. Osim toga mnogi topivi saharidi (glukoza, fruktoza,
sukroza) nalaze se u velikim koncentracijama u tim tkivima (npr. šećerna
repa, šećerna trska i sl.).
U vakuolama se također pohranjuju mnoge tvari koje nastaju kao sporedni
produkt u procesu izmjene tvari (sekundarni metaboliti) kao što su alkaloidi,
flavonoidi, tanini i dr. Neke od tih tvari su otpadni proizvodi koji su
potencijalno štetni za ostatak stanice, osobito u visokim koncentracijama
pa njihovo skladištenje u vakuolama predstavlja detoksifikaciju stanica.
Druge su vrlo važne za biljku jer su uključene u njenu interakciju s drugim
organizmima (životinjama, bakterijama ili drugim biljnim vrstama). Tako
mogu služiti kao repelent za biljojede koji zbog lošega okusa ili otrovnosti
neće jesti takvo lišće (npr. tisa) ili mogu imati antibakterijsko dijelovanje
(npr. tanini).
Neki od tih sekundarnih metabolita različito su obojani i pomažu biljkama
privući životinje radi rasprostiranja polena i sjemenki. Svi ti pigmenti
u vakuolama topivi su u vodi i uglavnom pripadaju flavonoidima. Najrasprostranjenija
skupina obojanih flavonoida su antocijani koji uzrokuju
sve moguće nijanse obojenosti cvijetova od plave do crvene (npr. kod
ruža /Rosa sp./, božura /Paeonia sp./, potočnica /Myosotis
sp./ i dr.). Slično je i kod nekih plodova (npr. bazge /Sambucus
sp./, kaline /Ligustrum sp./ i dr.). Crvenosmeđa do crna boja
listova crvene bukve, crvene lijeske i sl. nastaje zajedničkim dijelovanjem
klorofila u mezofilu lista i antocijana u vakuolama epiderme. Postoji
mnogo različitih vrsta antocijana koji se razlikuju po obojenosti. Različiti
antocijani obično dolaze zajedno i konačna boja ovisi o vrsti antocijana,
njihovom omjeru smjese i ukupnoj količini. Obojenost također ovisi i
o pH staničnoga soka i prisutnosti nekih iona (npr. željezo, aluminij
i sl.). Osim antocijana dolaze i blijedožuti antoksantini. Kod biljaka
kod koji se unutar istoga roda pojavljuju blijedožuti, plavi i crveni
cvijetovi obično se radi o kombinaciji različitih antocijana i antoksantina
(npr. kod jaglaca /Primula sp./, jedića /Aconitum
sp./ i naprstaka /Digitalis sp./). Promjena boje nekih cvijetova
uzrokovana je promijenom pH staničnoga soka (npr. kod potočnica /Myosotis
sp./ i dr.).
U vakuolama su prisutni i neki neobojani flavonoidi. Neki od njih imaju
istu ulogu kao i obojani jer su vidljivi nekim kukcima. Međutim najvažnija
uloga tih flavonoida je zaštita od štetnoga UV zračenja koje absorbiraju.
Osim u obojenim cvijetnim dijelovima oni su prisutni i kod zelenih dijelova
biljke gdje isto tako štite stanične strukture uključene u fotosintezu.
Vakuole sadrže i hidrolitičke enzime pa se u njima odvija razgradnja
oštećenih i/ili nepotrebnih makromolekula. U njima se odvija i razgradnja
staničnih organela kada je to potrebno (npr. pri odbacivanju listova).
Biljka nema sposobnost izlučivanja štetnih tvari izvan svoga tijela,
već ih sakuplja i taloži u vakuolama, a zatim, ukoliko se radi o listovima
od vremena do vremena odbacuju, kad joj lišće otpada. Kad su takve tvari
skupljene u drvu, gube ti dijelovi svoju fiziološku funkciju, pa služe
samo kao mehanički potporanj (npr. srčika drva). Ista je situacija i
u korijenu. Na temelju toga proizlazi da biljka štetne tvari paktički
može izbaciti iz svoga tijela jedino posredstvom listova.
Ta pojava izaziva, s druge strane, znatni utjecaj na tlo, na koje takvi
listovi padaju. Ukoliko jedna biljka u svojim listovima istaloži određene
količine kalcijeva karbonata, važne komponente u regulaciji plodnosti
tla, tada će se odbacivanjem listova gornji slojevi tla obogatiti kalcijem,
koji se najčešće putem oborinskih voda ispire iz površinskih slojeva
i odlazi u dublje slojeve tla, gdje je mnogim biljkama nepristupačan.
Tako mnoge drvenaste biljke (npr. obični grab, Carpinus betulus)
imaju važnu ulogu u kruženju mineralnih tvari u tlu, u prvom redu kalcija.
2.11. Stanična stijenka
Osnovna je karakteristika biljnih stanica, za razliku od životinjskih,
da su u pravilu obavijene jednom čvrstom opnom, staničnom stijenkom.
Čvrsta stijenka daje biljnim stanicama, osim stalnoga oblika, još i
znatnu čvrstoću, dok su nasuprot,
životinjske stanice obavijene mekanom plazmatskom membranom, pa nemaju
stalni oblik, a isto tako nemaju ni veću čvrstoću. Kod životinja čvrstoću
organizmu daju posebna tkiva, npr. ljušture kod beskralježnjaka ili
kostur kod kralježnjaka. Dakle stanična stijenka je produkt protoplasta
koji štiti unutrašnjost stanice od vanjskih utjecaja, daje stanici stalan
oblik i znatnu čvrstoću.
U prošlosti se smatralo da je stanična stijenka neživi produkt protoplasta
koji ima samo zaštitnu i mehaničku funkciju ali u novije vrijeme je
postalo jasno da je to dinamična struktura u kojoj se odvijaju brojni
kemijski i fizikalni procesi. Ti procesi su vrlo važni za rast, morfogenezu
ali i interakciju stanice s okolinom.
Oblik, sastav i svojstva stanične stijenke mijenjaju se tijekom razvoja
stanice. Sve promjene i specijalizacija stanice obično su povezane s
promjenama u njenoj staničnoj stijenci. Stoga je funkcija svake stanice
ovisna o građi njene stanične stijenke, a s druge strane značajke stanične
stijenke ovise o razvojnom stadiju te iste stanice.
Stanična stijenka nije homogena tvorevina, već je sastavljena od nekoliko
slojeva. Najjednostavnije je građena stijenka mladih stanica. Takva
se stijenka sastoji od središnjega dijela koji se naziva središnja
lamela (ona dijeli dvije susjedne stanice) i jednoga sloja
primarne stijenke. Kod starijih stanica stijenka može
dobiti nove slojeve koji tada tvore sekundarnu stijenku.
Središnja lamela je tanka želatinozna opna bogata pektinima.
Pektini su heterogena skupina polisaharida koja se sastoji od velikoga
broja molekula kiselih šećera (npr. galakturonske kiseline) i neutralnih
šećera (npr. ramnoze, galaktoze i arabinoze). Pektini čine hidratizirani
gel u kojem su nabijene karboksilne (COO-) skupine susjednih molekula
pektina međusobno povezane ionima kalcija (Ca2+). Želatinozna struktura
pektina iskorištava se pri proizvodnji pekmeza i voćnih želea. Budući
da pektini središnje lamele povezuju međusobno dvije susjedne stanice,
u krajnjoj liniji sve su stanice nekoga tkiva povezane u jednu cjelinu.
Razgradnjom središnje lamele nestaje veza među stanicama i one se međusobno
odvajaju. Ta se pojava zove maceracija. U prirodi se
maceracija javlja kod zriobe mnogih plodova (npr. Oskoruša, Sorbus
domestica), a u tehnici se maceracija provodi pomoću visokih temperatura
(kuhanje) ili kemikalija. Takvi se postupci maceracije naročito primjenjuju
u proizvodnji papira.
Tipična primarna stijenka dvosupnica ima debljinu 0,1 do 1 µm, a sastoji
se od približno 25-30 % celuloze, 15-25 % hemiceluloze, 35 % pektina
i 5-10 % proteina (postotci se odnose na težinu suhe tvari). Samo primarnu
stijenku imaju sve mlade stanice koje još rastu ali i neke zrele stanice
(npr. parenhimske stanice). Nazivamo ih tankostjene stanice
i one su u pravilu žive.
Osnovna građevna jedinica primarne stanične stijenke je molekula celuloze
koja je najzastupljenija organska tvar na zemlji. Nitaste makromolekule
celuloze poredane su pravilno jedna uz drugu tvoreći maleni snopić ili
micel. Pojedine celulozne molekule prelaze u susjedne
micele i na taj ih način povezuju. Tako se više micela grupira i povezuje
u veći snop – mikrofibril koji čini osnovu građe primarne
stanične stijenke. Mikrofibrili u celuloznoj stijenci nisu međusobno
postavljeni paralelno, već se međusobno prekrižuju, tvoreći na taj način
strukturu poput mreže.
Mreža mikrofibrila uronjena je u matriks koji čine hemiceluloza, pektini
i male količine strukturnih proteina. Većina molekula hemiceluloze položena
je paralelno s mikrofibrilama i prekrivaju njihovu površinu. One mogu
međusobno povezivati mikrofibrile ili djelovati tako da prekrivajući
njihovu površinu spriječavaju dodir susjednih mikrofibrila. Pektini
tvore gel u koji je uronjena mreža mikrofibrila i hemiceluloze, a djeluju
kao hidrofilan filter koji spriječava agregaciju i remećenje mreže mikrofibrila.
Također su odgovorni za propusnost stanične stijenke za makromolekule.
Točna uloga strukturnih proteina u staničnoj stijenci nije poznata ali
se pretpostavlja da povećavaju mehaničku čvrstoću i sudjeluju u povezivanju
drugih komponenti. Stanična stijenka dvosupnica i jednosupnica razlikuje
se po sastavu komponenata matriksa.
Primarna celulozna stijenka je vrlo rastezljiva, a ta sposobnost dolazi
naročito do izražaja tijekom rasta stanice. Naime, kad se povećava volumen
stanice, stijenka prati to povećanje. Rast tanke celulozne stijenke
odigrava se na taj način, da povećani volumen stanice vrši pritisak
na mrežu mikrofibrila i želi je raskinuti. “Oka” mrežotine
se povećavaju, a u tako nastale otvore umeću se nove molekule celuloze.
Tako se površina celulozne stijenke povećava a njena debljina se ne
mijenja. Takav način povećanja površine stijenke umetanjem novih celuloznih
dijelova zove se intususcepcija.
Iz prethodnoga opisa strukture stanične stijenke je vidljivo da je
to rahla struktura koja je ispunjena porama. Veličina pora je oko 4
nm i kroz njih slobodno prolazi voda i mnoge u njoj otopljene tvari.
Te pore su međusobno povezane ne samo unutar stanične stijenke jedne
stanice nego i između susjednih staničnih stijenki. Na taj način stanične
stijenke čitavoga organizma čine sustav pora koji se naziva apoplast.
Stijenke mnogih stanica ne ostaju tanke tijekom čitavoga života, već
nakon izvjesnog vremena počinje njihovo odebljavanje. U zavisnosti od
tvari koje sudjeluju u građi takve stijenke razlikujemo odebljavanje
pomoću celuloze, lignina, suberina i mineralnih tvari. Stanice s takvom
debelom stijenkom obično više nisu žive, pa vrše u ogranizmu mehaničku
ili zaštitnu funkciju.
Sekundarna stijenka razvija se s unutrašnje strane primarne stijenke
i razvija se centripetalno smanjujući lumen stanice. Ona je također
građena od celuloznih mikrofibrila koje su gušće raspoređene. Mikrofibrili
u tim slojevima nisu nepravilno, mrežasto raspoređeni nego su paralelni.
Količina celuloze u sekundarnim stijenkama je značajno veća nego u primarnim.
Osim toga one su manje elastične i slabije propusne. Sve sekundarne
stijenke su u pravilu slojevito građene a smijer mikrofibrila u svakom
od tih slojeva je različit što znatno povećava čvrstoću takvih stijenki.
Najčešće kod sekundarnih stijenki možemo razlikovati tri sloja – vanjski
(S1), srednji (S2) i unutrašnji (S3). Srednji sloj je obično najdeblji.
Stanična stijenka može debljinski rasti na dva načina i to da se na
postojeće slojeve nadovezuju novi slojevi ili da se nove tvari umeću
u “oka” celulozne mrežotine. Debljinski rast stijenke dodavanjem
novih slojeva nazivamo apozicija, a umetanje novih
tvari u “oka” celulozne mrežotine, nazivamo inkrustacija.
Apozicijom raste u debljinu celulozna i plutasta stijenka, a inkrustacijom
drvenasta (ligninska) stijenka. Kao inkrusti javljaju se još i CaCO3
i SiO2.
U prirodi postoje celulozne stijenke koje se ne sastoje samo od jednoga
sloja celuloze, već mogu biti vrlo debele, sastavljene od više slojeva.
U takvim slučajevima na prvotnu (primarnu) tanku celuloznu stijenku
nadograđuju se novi slojevi identične strukture, pa se već i u optičkom
mikroskopu može vidjeti da je takva stijenka slojevita (npr. kod stanica
likovnica, sklerenhimskih vlakanaca). Čvrstoću takvim stijenkama daje
različit smijer mikrofibrila u različitim slojevima.
Sekundarna ligninska stijenka je u stvari celulozna stijenka u koju
su uklopljene molekule lignina, a može biti vrlo debela. Stanice s takvom
stijenkom su uvijek mrtve i vrše isključivo mehaničku funkciju. Prilikom
lignizacije dolazi do umetanja molekula lignina u “oka”
celulozne mrežotine. Tu pojavu susrećemo kod onih stanica koje izgrađuju
drvo, rjeđe nekih drugih stanica (npr. stanica likovnica ili stanica
srčike), a funkcija je takvih odrvenjelih stijenki u prvom redu mehanička
i to s obzirom na pritisak i na savijanje. Naime, iako su celulozne
molekule vrlo čvrste, zbog toga što su nitaste i međusobno karakteristično
povezane, nisu one otporne na pritisak, već samo na vlak i savijanje,
pa stijenke izgrađene od celuloze ne mogu dati organizmu čvrstoću na
pritisak. Lignin je tvar koja ima više manje kuglaste ili poligonalne
molekule i vrlo je črvst na pritisak. Osnovni nedostatak mu je da nije
otporan na savijanje, jer je krhak. Kad takve poligonalne molekule ispune
šupljine između celuloznih molekula, dobivamo kombinaciju koja je vrlo
čvrsta i s obzirom na pritisak i s obzirom na savijanje i vlak, a djeluje
po principu armiranoga betona.
Lignin začepljuje pore u staničnoj stijenci pa čini apoplast puno manje
propusnim. Lignifikacija se često puta pojavljuje i kao obrambeni mehanizam
jer je inducirana ozlijeđivanjem biljke i/ili napadom bolesti i štetnika.
Lignin je vrlo otporan na napade heterotrofnih organizama pa postoji
relativno mali broj njih koji ga mogu razgraditi. To je vrlo kompleksna
molekula koja je zapravo polimer tri vrste alkohola – monolignola.
Omjer i međusobna povezanost tih alkohola može jako varirati između
vrsta, između jedinki jedne vrste pa čak i između stanica jedne jedinke.
Sve one stijenke koje će tijekom života biljke preuzeti zaštitnu funkciju
bilo protiv naglih promjena temperature, bilo protiv prekomjernoga navlaživanja
ili isušivanja, odebljati će na taj način da će na već postojeću celuloznu
stijenku nadograditi nove slojeve pluta ili suberina. Suberin je tvar
lipoidnoga karaktera (visoki polimeri masnih i oksimasnih kiselina,
kao npr. plutene felonske i flijonske masne kiseline) i jedno je od
osnovnih njegovih svojstava da je hidrofoban, što znači da ne prima
vodu. Molekule suberina su poligonalne i stvaraju tanje ili deblje slojeve
na celuloznoj stijenci. Zbog toga su plutaste stijenke potpuno izgubile
svoj prvotni celulozni karakter i značajne su za sekundarno kožno staničje
pluto ili felem, odnosno za jedan dio temeljnoga staničja korijena (endoderm)
kada se on nalazi u suberinskoj fazi. Pluto se često pojavljuje i na
mjestima, gdje je potrebno prekriti oštećenja staničja ili organa, npr.
na listu, poslije tuče ili ugriza kukaca, iako se u normalnim uvjetima
na tim organima ne bi nikada pojavilo.
Mnoge stijenke, tijekom svoga života bivaju inkrustirane kalcijevim
karbonatom ili silicijevim dioksidom. To su anorganske tvari koje određenim
stijenkama daju vrlo veliku čvrstoću. Kalcijev karbonat inkrustiraju
prvenstveno biljke koje žive na karbonatnim tlima, a silicijev dioksid
biljke koje rastu na silikatnim tlima.
Jažice
Jažice su utanjenja u staničnoj stijencikroz
koja je uspostavljena veza izmeđuprotoplasta susjednih
stanica. Kad je stijenka vrlo debela ta utanjenja su vrlo duboka pa
ih nazivamo jažični kanali. Kod takvih stanica je unutarnja
površina stanične stijenke puno manja od vanjske pa se na unutrašnjoj
strani neki kanali jako približavaju ili čak spajaju.
Jažice nastaju na taj način da u dvije susjedne stanice na istom mjestu
ne dođe do pajave i razvoja primarne stijenke, već se između dvaju protoplasta
nalazi samo središnja lamela. U središnjoj lameli na mjestu jažica postoje
perforacije (otvori) preko kojih se uspostavlja kontakt između protoplasta
dvaju susjednih stanica, pomoću tankih plazmatskih niti plazmodezmija.
Kroz plazmodezmije su osim citosola povezane i plazmaleme susjednih
stanica kao i često specijalizirani tubularni produžetak endoplazmatskog
retikuluma. Na taj način čitav protoplast jedne biljke povezan je međusobno
i tvori jednu cjelinu, bez obzira na to što su njegovi pojedini dijelovi
prividno izolirani staničnim stijenkama. Sustav protoplasta više stanica
koji su međusobno povezani plazmodezmijima nazivamo simplast.
Jažice se mogu pojavljivati pojedinačno ili u brojnim gustim skupinama
kod stanica gdje se vrši značajan transport.
U provodnim stanicama drva (traheidama) nalaze se ograđene
jažice kod kojih utanjenje u središnjem dijelu nosi lećasto
odebljanje (torus), a preko čitavoga ruba utanjenja uzdiže se sa svake
strane dio stijenke koji samo u sredini ima otvor (porus). Taj otvor
je često okrugloga oblika ali može biti i eliptičan i/ili jako izdužen.
Broj i raspored ograđenih jažica razlikuje se od vrste do vrste.
Ograđena jažica funkcionira poput membranske pumpe, pa se torus pod
utjecajem razlike tlakova u dvije susjedne traheide pomiče čas na jednu,
čas na drugu stranu, time više ili manje zatvara odgovarajući porus
i spriječava naglo izlaženje vode. U nekim slučajevima mogu se pojaviti
jažice koje su s jedne strane jednostavne a s druge ograđene.
3. Stanični ciklus kod biljaka
Već je navedeno da je još njemački liječnik Rudolf L. K. Virchow 1858.
godine utvrdio da stanice nastaju diobom iz već postojećih živućih stanica
(„Omnis cellula ecellula“).Duljina života
biljnih stanica može biti vrlo različita, od nekoliko dana dovišegodina.
Mnoge stanice vrše svoju funkciju mnogo godina nakon što su umrle (npr.
stanice kore drveća).
Stanični ciklus je razdoblje od početka diobe do smrti
stanice ili dopočetkaslijedeće diobe.
Tako npr. kada neki dio biljke dostigne svoj konačni oblik većina stanica
prestane s diobama i ulazi u fazu rasta tijekom koje se stanice diferenciraju
i sazrijevaju. Npr. stanice lista prestanu s diobama kada je list dug
nekoliko milimetara. Nakon toga rastu i diferenciraju se te vrše svoju
funkciju do kraja života toga lista. S druge strane postoje stanice
koje se neprestano dijele. To su npr. meristemske stanice vegetacijskoga
vrha stabljike.
Stanični ciklus se dijeli u dvije faze: interfaza
i dioba stanica. Dioba stanice je jedan od najviše
istraživanih procesa u biologiji. Svaki višestanični organizam je nastao
iz jedne stanice – zigote. Zigota nastaje oplodnjom,
odnosno spajanjem dviju spolnih stanica – gameta.
Dioba podrazumijeva diobu stanične jezgre(kariokineza),
nakon koje slijedi podjela citoplazme (citokineza).
Postoje razlike u trajanju i drugim pojedinostima sobzirom
na tip stanice i vrstu organizma, no tijek procesa se u osnovi podudara
kod svih eukariota. Dioba je najdramatičnije razdoblje staničnog ciklusa
koje uključuje veliko preustrojstvo praktično svih dijelova stanice.
Serijom složenih procesa stanica raspodjeli kromatide kromosoma u dvije
stanice – kćeri. Jezgre nastalih stanica sadrže kompletnu nasljednu
tvar, identičnog sastava kao jezgra stanice iz koje su nastale.
Već je navedeno da je broj kromosoma stalan za svaku vrstu. Međutim
broj kromosoma istoga organizma razlikuje se kod tjelesnih (somatskih)
i kod spolnih stanica (gameta). Spolne stanice imaju haploidni
broj kromosoma (n). To je zapravo osnovni broj kromosoma i
osnovna masa gena. Tjelesne stanice imaju diploidni broj
kromosoma (2n). One zapravo nemaju veći broj osnovnih kromosoma, već
isti kao i u spolnim stanicama, samo udvostručen. Drugim riječima, u
tim stanicama postoje parovi kromosoma s istim svojstvima. Ti se parovi
zovu bivalenti, a kromosomi, koji stvaraju jedan takav
par zovu se homologni kromosomi. U jednoj tjelesnoj
stanici u jednom bivalentu nalazimo jedan homologni kromosom, potekao
s majčinske strane, maternalni kromosom, dok je drugi kromosom potekao
s očinske strane,paternalni kromosom.
Značajka je homolognih kromosoma da na istim mjestima (lokusima) nose
gen za isto svojstvo. Različiti oblici gena koji reguliraju isto svojstvo
nazivaju se aleli.
Tjelesne ili vegetativne stanice dijele se tako da jezgra nakon diobe
sadrži isti broj kromosoma kao i prije diobe i taj tip diobe jezgre
naziva se mitoza. Da bi se osigurala stalnost broja
kromosoma, moraju se svi kromosomi podijeliti uzdužno na dvije polovice
(kromatide).
U procesu stvaranja spolnih stanica, njihovoj pojavi prethodi dioba
jezgre tijekom koje dolazi do pojave stanica s polovičnim ili haploidnim
brojem kromosoma. U toj diobi dolazi do redukcije broja kromosoma, pa
se ta dioba zove redukcijska dioba ili mejoza. Naime,
prilikom oplodnje bi se, teoretski, broj kromosoma povećao dva puta.
U slijedećoj generaciji bi se to povećanje ponovilo, a kroz niz generacija
bi broj kromosoma narastao do neizmjernosti. To se u prirodi ne događa
jer se broj kromosoma u spolnim stanicama smanji, odnosno reducira na
polovicu tijekom mejoze.
3.1. Interfaza
U 19. stoljeću kada su počela intenzivnija istraživanja stanice smatralo
se da se stanice između dvije diobe odmaraju pa je to razdoblje nazvano
interfaza (lat. Inter, između). Danas znamo da su stanice u
interfazi vrlo aktivne i da je to razdoblje intenzivnoga rasta. Interfaza
se sastoji od faza koje se označavaju G1,
S i G2. G1 faza (eng.
Gap, praznina, rupa) slijedi nakon diobe. U tom razdoblju stanicaobavlja redovne životne aktivnosti kao što su: kontrola staničnog
metabolizma, aktivna sinteza bjelančevina i RNK, stvaranje novih staničnih
tvorbi (ribosoma, mitohondrija, centrosoma) te povećanje volumena i
aktivni rast stanice. Tu se odvija i sinteza nukleotida koji će se u
slijedećoj fazi koristiti za sintezu DNK. Trajanje ove faze je vrlo
promijenjivo. Kod većine stanica to je najduža faza i ona određuje trajanje
cijeloga staničnoga ciklusa. Samo trajanje interfaze može biti od nekoliko
sati npr. kod aktivno rastućih embrija do nekoliko mjeseci npr. kod
vegetacijskoga vrha stabljike za vrijeme zimskoga mirovanja.
S faza (engl. Synthesissastavljanje,
spajanje) je obilježena sintezom (udvostručenjem) DNA i histona. Na
kraju ove faze stanica sadrži dvije potpuno jednake kopije nasljednoga
materijala, dva cjelovita kompleta kromosoma (4n) čime je stvoren osnovni
preduvjet za diobu stanice.
Tijekom G2 faze stanica se priprema
za diobu. Provjerava sintetizirane DNK i popravlja moguća oštećenja,
te sintetizira bjelančevine potrebne u procesu diobe. Ova faza obično
traje nekoliko sati.
Nazivi G faza potječu iz razdoblja kada su uočena dva razdoblja mirovanja,
praznine između sinteze i diobe, no danas se zna da to nisu praznine
nego važne faze rasta i intenzivnoga metabolizma stanice. Aktivnosti
jezgre u ovim razdobljima nisu prepoznatljive svjetlosnim mikroskopom,
mogu se dokazati samo biokemijskim metodama.
Stanice koje se ne dijele izlaze iz G1 i ulaze u fazu G0.
Jezgre ovih stanica obavljaju djelatnosti tipične za stanicu ovisno
o njenoj funkciji, nemaju S fazu što znači da ne udvostručuju DNA, stoga
izostaje dioba.
3.2. Mitoza
Stanice koje se dijele mitozom nalazimo, u normalnim uvjetima, kod
viših biljaka, u tvornim tkivima ili meristemima.
Premda se mitoza odvija kontinuirano, dogovorno radi lakšeg razumijevanja,
podijeljena je u pet faza: profaza, prometafaza, metafaza, anafaza
i telofaza.
Profaza počinje zgušnjavanjem i spiralizacijom kromatina u svrhu oblikovanja
zbijenih kromosoma koji će se moći kretati u stanici bez međusobnoga
zaplitanja i lomova. Kromatin, odnosno molekula DNK vezana s proteinima
skraćuje se oko 1000 × i oblikuje kromosom. Skraćeni i zgusnuti kromosomi
postaju vidljivi svjetlosnim mikroskopom. Sastoje se od dvije sestrinske
kromatide spojene u području centromera.
Nestaje jezgrica i počinje oblikovanje diobenoga vretena. U životinjskoj
stanici centrosomi, udvostručeni u interfazi, putuju na suprotne polove
stanice, mikrotubuli se šire i oblikuju diobeno vreteno. U biljnoj stanici
zbog nedostatka centrosoma, mikrotubuli staničnoga skeleta preuređenjem
oblikuju diobeno vreteno. Profaza završava razgradnjom jezgrine ovojnice
čiji ostaci ostaju priljubljeni na oslobođene kromosome.
Iza profaze slijedi prometafaza, kada kromosomi putuju prema središtu
stanice. Kad se kromosomi rasporede u središtu stanice, nastupa metafaza.
Istovremeno s rasporedom kromosoma u metafaznoj ravnini, mikrotubuli
diobenog vretena koje idu sa svakog pola stanice, prihvaćaju, svaka
sa svoje strane, kromatide na mjestu centromera. Na području centromera
nalaze se specifične bjelančevine koje oblikuju pričvrsnicu
(kinetohoru), mjesto vezivanja niti diobenog vretena. Gledano iz određenog
položaja, u metafazi su kromosomi međusobno jasno razdvojeni, pa se
s uspjehom mogu brojiti, a kako se svi nalaze u jednoj ravnini, naziva
se ona metafazna ravnina. U metafazi se niti diobenog vretena počinju
skupljati.
Raspad veza među sestrinskim kromatidama obilježava prijelaz iz metafaze
u anafazu. Na početku anafaze kromatide se odvoje u
području centromere, a kasnijepotpuno, cijelom dužinom
i od tog trenutka nazivamo ih kromosomima. Nastali kromosomi kreću se
prema suprotnim polovima stanice skraćivanjem mikrotubula diobenog vretena.
Anafaza traje dok se na suprotnim polovima stanice ne skupe sve kromatide.
Tada nastupa posljednja faza mitoze – telofaza. Kromosomi se na suprotnim
polovima stanice „odmataju“, despiraliziraju i oblikuju
kromatin. Od dijelova stare jezgrine ovojnice, koje su kromosomi „donijeli“
na polove, oblikuje se nova ovojnica.
Događaji u telofazi su vrlo slični onima u profazi, samo se odvijaju
obrnutim slijedom. Po završetku telofaze stanica na polovima ima oblikovane
dvije jednake jezgre čime je završena mitoza.
Nakon mitoze dijeli se citoplazma procesom nazvanim citokineza.
Stanične tvorbe udvostručene u G1 fazi, približno jednako se rasporede
na obje strane citoplazme.
U životinjskim stanicama se s vanjske strane na površini stanične membrane
pojavljuje diobena brazda u području nekadašnje metafazne ravnine. Diobena
brazda se postupno steže prema unutrašnjosti dok se suprotne strane
membrane ne spoje, dijeleći tako jednu stanicu na dvije.
U biljnoj stanici stanična stijenka okružuje membranu, pa dioba citoplazme
uključuje i stvaranje nove stijenke između stanica – kćeri. U središnjem
dijelu unutar stanice oblikuju se postupno nove stijenke i membrane
koje podijele stanicu na dvije.
Citokineza obično počinje pri kraju anafaze i stoga završava vrlo brzo
nakon mitoze. Najčešće se citoplazma ravnomjerno dijeli na stanice kćeri.
Ponekad međutim mogu nastati stanice – kćeri različite veličine. Kod
nekih staničnih tipova nakon mitoze ne dolazi do citokineze i tako nastaju
mnogojezgrene stanice. Primjer je endosperm u biljaka.
Na kraju kao rezultat mitoze nastale su od jedne stanice-majke, dvije
stanice-kćeri s istim brojem kromosoma, ali svaka od njih ima samo polovicu
kromatinske mase (onoliki broj kromatida, koliki je u početku bio broj
kromosoma).
3.3. Mejoza
Kao što je već rečeno mejoza je proces tijekom kojega nastaju spolne
stanice i tijekom kojega dolazi do redukcije broja kromosoma.
Redukcija broja kromosoma kod mejoze postiže se slijedom dvije uzastopne
diobe jezgre i citoplazme nakon samo jednog udvostručenja DNA. Način
razdvajanja kromosoma razlikuje se u odnosu na mitozu. Kod mejoze razlikujemo
prvu mejotičku diobu (mejoza I) i drugu mejotičku diobu (mejoza II).
Mejoza I – razdvajanje homolognih kromosoma
Prva mejotička dioba ima, također, sve one faze koje su značajne i
za mitozu (profaza I, prometafaza I, metafaza I, anafaza I i telofaza
I), ali je kod nje naročito izražena i komplicirana profaza I te je
ona proširena i produljena u odnosu na profazu mitoze. Nakon spiralizacije
i zgušnjavanja kromosoma koji imaju dvije sestrinske kromatide, homologni
se kromosomi združe u parove, bivalente (ili tetrade ako brojimo kromatide).
U takvom je paru jedan kromosom maternalni, a jedan paternalni.
Sparivanje homolognih kromosoma ključno je za redukciju u broju kromosoma
i omogućuje rekombiniranje DNK naslijeđene od oca i majke. Rekombinacija
se događa izmjenom dijelova nesestrinskih kromatida u procesu ukriženoga
povezivanja (eng.crossing over).
Kromatide se prelome i dijelovi se međusobno prespoje. Budući daprekriženje
ima oblik slova “X” (grčki “hi”) ta pojava se
zove hijazma.
Ukriženjem se stvaraju nove kombinacije alela koje se pojavljuju u
gametama. Prije ukriženja u bivalentu su prisutna dva tipa kromatida,
dvije identične sestrinske kromatide, a nakon ukriženja pojavljuju se
četiri različite kromatide s potpuno novim kombinacijama alela. Upravo
opisano jedan je od razloga zbog kojeg potomak nastao stapanjem gameta
ima genetički sastav i izgled različit od oba roditelja.
Prometafaza I identična je onoj kod mitoze. I metafaza I joj je slična.
Kromosomi su u metafaznoj ravnini, ali za razliku od mitoze, ovdje su
skupljeni u parove (bivalente), a plazmatske niti s jednog pola pričvršćuju
se za jedan kromosom, a plazmatske niti s drugog pola za drugi kromosom
bivalenta.
Za prvu mejotičku diobu, a i za samu redukciju broja kromosoma vrlo
je značajna anafaza I. Kad se niti diobenog vretena počinju skupljati,
razdvajaju se bivalenti i čitavi kromosomi s obje sestrinske kromatide
putuju prema polovima. Tako se na svakom polu stanice-majke nađe dvostruko
manji polovični broj kromosoma, nego li ih je bilo tijekom metafaze
I, u metafaznoj ravnini.
Još jedan razlog različitosti, ali i sličnosti potomaka međusobno i
u odnosu na roditelje je neovisno orijentiranje homolognog para kromosoma
u metafazi I i razilaženje u anafazi I. Odnosno, bivalenti se slažu
i orijentiraju u metafaznu ravninu neovisno o tome na kojoj je strani
kromosom podrijetlom od oca ili od majke. Iz navedenih razloga gamete
koje stvara organizam nose različite kombinacije nasljednoga materijala
roditelja.
Na polovima stanice se u telofazi I, oblikuju jezgre
koje imaju samo po jedan kromosom iz homolognoga para građen od dvije
sestrinske kromatide. Citokineza koja slijedi stvara dvije stanice kćeri
koje imaju polovičan (haploidan) broj kromosoma. Nakon razdoblja nazvanog
interkineza, koje može biti različite duljine, stanice kćeri ulaze u
drugu diobu.
Mejoza II – razdvajanje sestrinskih kromatida
Neposredno poslije prve mejotičke diobe nastupa u svakoj, novonastaloj
stanici nova druga mejotička dioba. Ta je dioba, po tijeku i načinu odvijanja
pojedinih faza, identična mitozi, s tom razlikom, da je broj kromosoma
u čitavom tom procesu dvostruko manji. U anafazi II razdvajaju se sestrinske
kromatide koje su zbog ukriženja u profazi I različitoga genetičkog sastava,
odnosno sadrže različite DNK molekule.
Po završetku druge mejotičke diobe imamo kao rezultat čitavog mejotičkog
procesa četiri stanice (tetradu) s polovičnim brojem kromosoma, pa kažemo
da je mejoza ili redukcijska dioba takva dioba stanica, tijekom koje od
jedne stanice-majke s dvostrukim brojem (2n) kromosoma, nastaju četiri
stanice kćeri s polovičnim (n) brojem kromosoma.
Kod viših kormofita (Pinophyta; Magnoliophyta) mejozom
nastaju megaspore i mikrospore. Mikrospore se kod tih biljaka nazivaju
polenova zrnca ili pelud.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI: