NIKOLAJ VASILJEVIČ GOGOLJ “KABANICA”

Gogolj Tema rada je analiza najpoznatije novele ruskoga realističkoga pisca, štoviše prema mnogima osnivača ruskoga realizma Nikolaja Gogolja. Preko analize same strukture njegova djela, za koju mi je od iznimne pomoći bio rad N. Kusturice, objavljen u časopisu Izraz, u kojem Gogoljevu Kabanicu uspoređuje sa Čehovljevom Futrolom, te tako daje detaljnu analizu Gogoljeva stila i književnih postupaka, pokušati ću dati prikaz ne samo glavne zamisli njegova djela, već i načina na koje ostvaruje te zamisli i postupaka kojima upućuje na glavne teme i poruke same priče. Zatim ću pokušati objasniti glavne teme koje stoje iza same priče, u čemu mi je od velike pomoći također bio rad N. Kusturice, ali i esej književnika Vladimira Nabokova, te rad M. Milidragovića: Gogolj kao književna inspiracija i tema, također objavljen u časopisu Izraz. Prilikom detaljne analize dvaju glavnih likova Kabanice, Akakija Akakijeviča Bašmačkina i tzv. uvažene ličnosti sam se uvelike poslužio radom M. Stojnića: Ruski pisci XIX i XX veka, te sam zahvaljujući toj literaturi i vlastitom uvidu u karakter i poruku koja stoji iza tih likova uspio barem donekle objasniti njihove karaktere, te njihovu funkciju koja upućuje na glavne teme djela. Naposljetku ovaj rad i objašnjava sam naslov, tj. simboliku kabanice kroz promjene u karakteru glavnoga junaka i njegovu tragičnu sudbinu uzrokovanu gubitkom kabanice. U ovome radu sam pokušao, koristeći navedene izvore, kao i još neke druge, donijeti jedan sažet, ali detaljan prikaz Gogoljeva remek-djela, čije je mjesto među klasicima, evergreenima svjetske književnosti uistinu neupitno.

2. STRUKTURA I STIL GOGOLJEVE KABANICE

„Kabanica je vjerojatno najpoznatija Gogoljeva pripovijest i na svojevrstan je način oličenje Gogoljeva specifičnog spoja realističnoga i fantastičnoga, spoja koji je Gogoljevim prozama davao dojmljivost i otvarao zanimljivu mogućnost da se jedan logično i racionalno završen događaj produži u fantastičnom nastavku priče koji nosi znakovitu simboliku i predstavlja neočekivanu poentu u kojoj je tako izrečena poruka posebno dojmljiva čitatelju.“

To je novela Nikolaja Gogolja čija je priča naizgled vrlo jednostavna. Mali (fizički, intelektualno, emocionalno i prema društvenom položaju) činovnik odlučuje nabaviti novu kabanicu koja postaje vrhunac i san njegova života. Prvu noć kada Akakije Akakijevič Bašmačkin obuče novu kabanicu, otmu mu je u mračnoj ulici. On umire od tuge i njegov duh luta u potrazi za svojom kabanicom. Ovo bi bila ukratko predstavljena osnovna zamisao, tj. priča djela, međutim, prava priča nije sadržana u samoj fabuli, već u Gogoljevu stilu, književnim postupcima i unutrašnjoj strukturi djela, koja otkriva same teme i smisao djela.

Gogoljeve stil u Kabanici je jednostavan i izravan. On prezentira priču običnoga čovjeka koji trpi opresiju i ismijavanja bezosjećajnog birokratskog društva u carskoj Rusiji tijekom vladavine cara Nikolaja II. Gogolj vještim portretiranjem i svojim tipičnim, gogoljevskim humorom, začinjenim gorčinom naglašava naizgled beznačajne detalje i događaje, te ih dovodi do groteske kako bi upozorio na zlostavljanje koje trpi obični čovjek. Već u samoj ekspoziciji djela Gogolj uvodi dvije ključne misli kojima uvodi svoju novelu i svoga junaka u duh vremena i njegov književni trenutak. Obje misli su u zaštitnoj funkciji junaka.

(...)danas svaki pojedinac smatra da uvreda nanesena njemu predstavlja uvredu za cijelo društvo. Ako je to duh novog vremena, kako očito kaže pisac, onda moj junak, ma kakav bio, tipičan ili izuzetan, ima pravo na takav tretman.(...)Vječiti titularni savjetnik na čiji račun, kao što je poznato, do danas prave šale do mile i volje i vježbaju se razni pisci koji imaju običaj dostojan pohvale da nalijeću na one koji ujedaju.(...)

On se ovim riječima ograđuje od mogućih prigovora u pogledu junakove tipičnosti, odnosno izuzetnosti. On se je principom humanizma u duhu svoga vremena, koji ima revolucionarnu vrijednost, ipak potrudio da pokaže tipičnost svoga junaka.

(...)u departmanu su saznali za smrt Akakija Akakijeviča i već sutradan je na njegovom mjestu sjedio novi činovnik, mnogo viši od njega koji nije ispisivao slova uspravnim rukopisom već mnogo nagnutije i kosije.(...)

Gogolj ovdje ironizira razlike koje se odnose na uzrast i rukopis, te na taj način potvrđuje tipološku istovjetnost staroga i novoga činovnika. Gogoljeva pripovijetka se ne odnosi samo na čovjeka sličnoga materijalnog položaja i ranga. Na svim stupnjevima činovničke hijerarhijske ljestvice, utemeljene na podčinjavanju jedne kabanice drugoj, stvara se tip čovjeka bliskog psihološkom sklopu Akakija Akakijeviča. Onaj isti general, koji je svojom grubošću dokrajčio Akakija Akakijeviča se u trenutku kada mrtvi Akakije traži njegovu kabanicu u zamjenu za svoju ponaša slično njemu.

(...)Ma kako izgledao kao čovjek jake volje u kancelariji i pred potčinjenim, i mada bi svak ko bi pogledao na njegov muževni izgled i figuru povikao: Uh, kakav karakter! – ovoga puta on je slično mnogim koji imaju junačan izgled, osjetio takav strah da se nije bez razloga počeo bojati da mu ne pozli. Čak je sam veoma brzo svukao svoj šinjel.(...)

Ovakvim ironičnim postupkom Gogolj želi ustvrditi kako ustvari nema principalne razlike između potlačenog činovnika nižeg i bahatog činovnika višeg položaja. Gogolj u svoje djelo ubacuje fantastiku kako bi svoju tipizaciju doveo do svojevrsne simbolike i univerzalnog smisla. Ta groteskna fantastika u realističkoj pripovijesti se stilski i kompozicijski doima kao dodatak, ali taj dio je ustvari u funkciji epiloga, nečega što nije integralni dio teksta novele.

Taj fantastični, nerealistični dio Gogolju služi kao svojevrsni simbol božanske pravde. Kad se Akakije Akakijevič vraća iz mrtvih on simbolizira božansku odmazdu, te tako postaje tiraninom birokrata koji se okomljuju na slabije od sebe, tj. na niže činovnike. Osim naglašavanja grotesknog tonaliteta same priče taj dio ima i svrhu svojevrsnog autorova upozorenja: Ako se Rusija ne promijeni, ubrzo će se pojaviti milijuni Akakija koji će srušiti postojeći društveni poredak.

Kao i u većini Gogoljevog stvaralaštva, tako i u ovome djelu dominira realizam, ali realizam neuobičajenih aspekata. I u ovoj njegovoj pripovijesti dolazi do izražaja karakteristična fantazmagorija koja se prožima sa realističkim modusom njegovih djela. Upravo je to prožimanje fantastičnog i realističnog jedna od glavnih karakteristika i odrednica Gogoljeva stvaralaštva. Gogolj u Kabanici nikada ne moralizira ili pribjegava sentimentalnosti dok govori o nesrećama i gubitništvu svoga (anti)junaka. On umjesto toga koristi karakterističan humor prožet gorkom ironijom, koji je još jedna od glavnih odrednica njegova stila. Taj humor specifičan za Gogolja je po njemu i dobio naziv gogoljevski smijeh, a još se naziva smijeh kroz suze ili galgenhumor. Upotrebom takve oštre ironije i podsmijeha, Gogolj se odmaknuo od svoga junaka i učinio ga je tragikomičnim. Gogolj ponižava svoga junaka, a zatim ga čini pobunjenim čovjekom koji ipak tragično završava i upravo u tome je sadržana najveća ironija ove novele. Akakije Akakijevič je za života učinjen predmetom galgenhumora, njega ne ismijava samo njegova oklina, već i sam autor. Gogolj u tu svrhu često glumi i nepouzdanog pripovjedača kako bi izložio svoga junaka i vlastitoj poruzi.

(...)On već nekoliko godina uveče nije izlazio na ulicu. Pred rasvijetljenim prozorom jednoga dućana znatiželjno se zaustavi, da pogleda sliku, koja je prikazivala neku lijepu žensku, kako izuva cipele, pa joj se tako ogolila cijela noga, prilično lijepa; a iza njezinih leđa, kroz vrata druge sobe, promolio je glavu nekakav muškarac sa zaliscima i lijepom španjolskom bradicom pod usnom. Akakije Akakijevič mahne glavom i nasmiješi se, da li zato, što je naišao na sasvim nepoznatu stvar, o kojoj se kod svakog čovjeka ipak sačuva neki instinkt, ili je poput mnogih drugih činovnika pomislio sljedeće: šta su ti Francuzi! Nema šta, kad oni nešto izmisle ovaj, onda zbilje ovaj... A možda čak nije ni to pomislio – ta ne možete se čovjeku uvući u dušu, da saznate, sve što misli.(...)

U ovoj sceni jasno uočavamo kako je Akakije opčaran onime što je vidio, a što mu je sasvim novo. Naime, on nikada nije vidio golu žensku nogu, niti je primjećivao tu (svijetlu) stranu grada i to je u njemu izazvalo proturječne osjećaje. Međutim, Gogoljev pripovjedač se pravi da ne zna što je osjetio njegov junak i time ga ponovno ironizira. Gogolje se na razini samoga teksta često služi naglašavanjem njemu bitnih dijelova podebljavanjem slova ili pravljenjem razmaka među njima, kako bi nas izravno uputio na dijelove priče na koje bismo trebali obratiti pažnju (n e k i o d j e l, n e k i č i n o v n i k). Tim naglašavanjima Gogolj upućuje čitatelja na glavne teme svoje pripovijesti.

3. TEME GOGOLJEVE KABANICE

3.1. BIROKRATSKA I KLASNA OPRESIJA OBIČNOGA ČOVJEKA

Kao zaposlenik u Vladinom odjelu carske birokratske Rusije Akakije Akakijevič Bašmačkin trpi sitničave okrutnosti i porugu svojih pretpostavljenih i kolega, a kao žrtva zločina ne dobiva pomoć od nesposobnog i zlostavaljačkog birokratskog društva, što vrlo realno oslikava tadašnje stanje društva u Rusiji. Akakije Akakijevič je pripadnik najniže klase, što se reflektira ponajprije u njegovim smiješno niskim prihodima. Kao posljedica njegovih skromnih prihoda proizlazi i njegov skroman način života. Gogolj je skromnost Akakijeva života dok je skupljao novac za novu kabanicu prikazao sa dozom ironije, odnosno svoga poznatog galgenhumora i na neki način je taj aspekt njegova života doveo do groteske.

(...)Akakij Akakijevič je razmišljao i razmišljao i došao do zaključka, da će morati smanjiti obične izdatke, makar barem u toku jedne godine: dokinut će uveče uživanje čaja, neće uveče paliti svijeću, a ako bude što morao raditi, poći će gazdarici u sobu i radit će uz njezinu svijeću; pri hodanju na ulicama stupat će što lakše i opreznije po kamenju i pločniku, gotovo na prstima, da na taj način tako brzo ne istroši potplate; što rjeđe će davati rublje na pranje, a da se ne iznosi, on će ga svaki put po dolasku kući skinuti i ostati u samoj pamučnoj kućnoj kbanici, vrlo staroj, koju je čak i samo vrijeme štedjelo(...)čak se sasvim priučio da uveče gladuje; ali zato se hranio duhovno, noseći u svojim mislima vječnu ideju buduće kabanice.(...)

Ovaj citat najbolje pokazuje koliko se Gogolj potrudio da predstavi bijedu i siromaštvo nižih činovnika tadašnje Rusije. Odricanja o kojima Akakije govori se čitatelju mogu učiniti smiješnima, i Gogolj u tom dijelu uistinu pretjeruje, ali u konačnici će u nama izazvati sažaljenje i upozoriti na slična odricanja koja su činila svakodnevnicu pripadnika niže, neprivilegirane klase. Gogolj u liku jednookog, često pijanog, krojača Petroviča koji je napravio Akakijevu novu kabanicu progovara o još jednoj činjenici tadašnjega ruskoga društva, radi koje su mnogi životi bili upropašteni. Naime, mnogi radnici u carskoj Rusiji su bili kmetovi (radnici vezani uz zemlju koju su obrađivali, te sa koje nisu mogli otići ili oženiti se bez dopuštenja zemljoposjednika), te su na neki način bili robovi u pravom smislu te riječi. Tako je i Petrovič bio kmet, ali je uspio naći izlaz iz te situacije, samo kako bi se ponovno našao u bijedi i svakodnevnoj borbi za opstanak. Tu Gogolj uvodi i motiv alkoholizma kojemu su mnogi pripadnici nižih slojeva društva pribjegavali kako bi pobjegli od bijedne stvarnosti.

3.2. BIROKRATSKA NESPOSOBNOST

U prvoj polovici 19. st., ruska Vlada i birokratska organizacija su bile u mnogočemu neučinkovite i odražavale su nesposobnost s kakvom se često susrećemo i danas. Takva situacija je dijelom bila činjenica zbog velikog broja nekvalificiranih, ili slabo obrazovanih djelatnika, koji su dolazili na položaje zbog statusa, a ne zbog vlastitih sposobnosti. Njihova nesposobnost je rezultirala neodlučnošću pri donošenju odluka, te kao posljedicu toga i odgađanjem slučajeva do nedogleda. To se najbolje očituje u epizodama u kojima Akakije Aakijevič traži pomoć od vlasti nakon što mu je ukradena kabanica. Akakije tada postaje jednako žrtvom krađe kao i žrtvom birokratske inertnosti i inkompetencije.

(...)Cijeli taj dan nije bio u uredu (jedini slučaj u njegovu životu). Sutradan dođe na službu sav blijed u svom starom kaputu, koji je postao još jadniji. Pričanje o krađi kabanice mnoge je ganulo, unatoč tome, što se našlo i takvih činovnika, koji ni sad nisu propustili priliku da se narugaju Akakiju Akakijeviču. Odmah bude odlučeno da se sakupljaju prilozi za njega, ali skupljena je sasvim neznatna svotica, jer su se činovnici i bez toga već jako istrošili, nešto za portret načelniku, nešto za nekakvu knjigu na prijedlog starješine odjela, koji je bio piščev prijatelj, - dakle svota je bila upravo sitnica. Jedan koji je osjećao samilost prema njemu, odluči da Akakiju Akakijeviču barem pomogne dobrim savjetom, pa mu reče, nek ne ide pristavu jer se doduše može dogoditi, da pristav, želeći zaslužiti pohvalu svojih starješina, nekako i pronađe kabanicu, ali kabanica će ipak ostati na policiji, dok ne pridonese zakonske dokaze, da je ona doista njegova; ali najbolje je, da se obrati nekoj v i s o k o j l i č n o s t i, jer će visoka ličnost pisati i staviti se u vezu s kim treba, pa može stvar uspješnije staviti u pokret.(...)

Iz ovoga jasno vidimo kako je birokratska aparatura tadašnje Rusije krajnje neučinkovita, uglavnom zato što su razni službenici dogurali do važnih i viših funkcija na razne, moralno upitne načine, a ne talentom. Akakijevi kolege nemaju novaca da mu pomognu jer su se istrošili za portret načelniku i knjigu njegova prijatelja. Ovakva dodvoravanja, kao i podmićivanja radi napretka na hijerahijskoj ljestvici, su bila česta pojava u tadašnjem društvenom uređenju Rusije, i upravo takve prakse su često dovodile do uskrećivanja pravde kakvu je zaslužio Akakije Akakijevič. Visoka ličnost koja se u ovom odlomku po prvi puta spominje ne predstalvja ništa drugo nego (kako se danas uobičajeno kaže) vezu, preko koje se ubrzavaju birokratski postupci koji bi inače predugo trajali, ili ne bi dali očekivane rezultate. To je još jedan od pokazatelja korupcije i uobičajene prakse da se mimoilaženjem utvrđenih postupaka dođe do rješenja. Međutim, često niti takve uvažene ličnosti nisu mogle pomoći onima koji su pripadali neprivilegiranoj i podcijenjenoj klasi.

3.3. PODCIJENJENA NIŽA KLASA

Život je bio težak za običnoga čovjeka u Rusiji u 19. st. Plaća za niže radnike je bila bijedna, dijelom zbog ekonomske krize, a dijelom zbog Vladine financijske politike koja je išla na ruku članovima viših klasa, a pogotovo plemstvu. Prema tome, najbolje plaćeni poslovi su često pripadali onima koji su iza sebe imali plemenito podrijetlo, a radnici koji su pripadali najnižim klasama su se, bez obzira na sposobnosti, morali zadovoljiti teškim, slabo plaćenim fizičkim radom. Njihov doprinos društvu je često ostao neprimijećen. Tako je i Akakije umro, iako je bio veoma učinkovit i marljiv prepisivač, zanemaren, neprimijećen i nenagrađen za svoj rad od strane nepravednog društva.

(...)Akakija Akakijeviča odvezli i sahranili. I Petrograd ostao bez Akakija Akakijeviča, kao da ga nikad nije ni bilo u njemu. Iščezlo je i nestalo biće, koje ni od koga nije bilo štićeno, koje nikomu nije bilo drago, ni za koga od interesa, koje čak nije privuklo ni pažnju prirodoznananca, koji neće propustiti, da običnu muhu metnu na pribadaču pa da je promotre pod mikroskopom;(...)

Ovdje Gogolj ponovno degradira svoga junaka, dovodeći njegovu sudbinu do groteskne razine na kojoj je njegov život bio manje vrijedan od života jedne muhe. Međutim, tim postupkom vrlo snažno upozorava na okrutnu stvarnost. Dok je duhovno siromaštvo Akakija Akakijeviča rezultat njegova naslijeđa i cjelokupnog životnog stila, njegova materijalna oskudica je isključivo posljedica nepravednog društvenog uređenja u kojem se ne nagrađuje rad. On za razliku od svojih kolega radi cijeli dan i na poslu i kod kuće, ne izostaje s posla, a često radi i svoj i tuđi posao, međutim, svejedno dobiva tek nešto više od jedne rublje dnevno. Akakije je za kupovinu obične, skromne kabanice morao dati gotovo četvrtinu svoje godišnje plaće. „Popis njegovih stvari nakon smrti sadržavao je: nekoliko guščjih pera, snop pisaćeg državnog papira, tri para čarapa, dva-tri dugmeta koja su se otkinula s hlača i već poznatu staru kabanicu.“ Gogolj tim statističkim podacima upućuje na najčistiji oblik eksploatacije koji je probudio njegov gnjev, pokrenuo njegovo pero, njegov humanizam, njegovu etiku. U Gogoljevoj Kabanici socijalno – birokratske motivacije su neosporan i glavni predmet zanimanja. Njegova tema vezana za položaj ruskih činovnika je u mnogočemu prenosiva na današnje stanje u svim birokratskim društvima.

4. GLAVNI LIKOVI

4.1. AKAKIJE AKAKIJEVIČ BAŠMAČKIN

Glavni junak Gogoljeve novele je čovjek bez korijena, dijete nađeno na gradskom pločniku, čija je majka umrla na porođaju ostavivši mu u naslijeđe očevo ime i prezime izvedeno iz riječi bašmačok (duboka cipela), dakle, iz naziva za stvar, što od samoga početka sugerira inferiornost i porugu koja će ga okruživati cijeli život. Gogolj također već na samom početku upućuje na činjenicu da je Akakije Akakijevič od rođenja predodređen da bude titularni savjetnik, ustvari ljudski daktilograf.

(...)Dijete krstili; pri tom ono zaplakalo i načinilo takvu grimasu, kao da sluti, da će biti titularni savjetnik. Dakle, tako se to sve dogodilo.(...)

Gogolj kroz cijelu priču ističe duhovno siromaštvo svoga junaka i podvrgava ga gorkoj ironiji, te ga čini predmetom ismijavanja, čak mu je i ime kalendarski predodređeno. Akakije je bio biće koje nitko nije volio, štitio, niti se netko za njega interesirao. On je ponizno podnosio ismijavanja kolega na poslu, uz samo jedan naivni, stidljivi prigovor: zašto me vrijeđate? Gogolj se niti prilikom njegova fizičog opisa nije suzdržavao od tragikomedije, pa ga tako opisuje kao niska, proćelava čovjeka čije je lice dobilo sivo – žutu boju čovjeka koji pati od hemoroida i loše probave od stalnog sjedenja na kancelarijskoj stolici. Gogolj je kancelarijske moći svoga junaka sveo na prepisivanje, koje njemu osobno pruža neizmjerno zadovoljstvo i jedinu svrhu života, te ga je na taj način odredio kao poluidiota. Akakije je prolazio kroz život bez postavljanja zahtjeva, bez snova i očekivanja, on je živio zato jer se živjeti mora. Nije razmišljao o drugima, niti se trudio uspostaviti kontakt i sa kime osim u krajnjoj nuždi. On nikada nije osjetio ljubav, već je život proveo sklanjajući se drugima s puta, zatvoren u mračnoj sobici u mračnom dijelu grada, koji ga kao kakav locus horridus ograđuje od svijetle strane grada, tj. locusa amoenusa, koji primjećuje tek kada dobiva novu kabanicu, koja mu mijenja život i karakter. Akakije Akakijevič je na neki način vrsta suvišnjaka, međutim, drugačiji tip suvišnjaka od Shakespearova Hamleta, ili Čehovljeva ujaka Vanje, Turgenjevljeva Bazarova, Krležina Filipa Latinovića itd., koji su bili odmetnici od društva, ali koji su se ironijom branili od toga istoga društva, čiji pripadnici nisu u potpunosti bili. Gogoljev junak za razliku od tih suvišnjaka ne prepoznaje da je nesretan, niti vidi razloge zbog kojih bi trebao biti nesretan, te je zato u nemogućnosti da bude ironičan. On je bespomoćan i izložen je na milost i nemilost napadima, nepravdama i ismijavanjima sa svih strana. Međutim, totalitetu onih osobina koje ga čine poluidiotom, ljudskim otpadom se suprotstavlja veličina duhovne snage koju Akakije pokazuje nakon što realizira svoj naum da nabavi novu kabanicu. On je tada živnuo i pokazao skrivene duševne snage, među kojima i ljubav. To novostečeno samopouzdanje i pojavljivanje osobina koje ga čine ljudskim bićem dostojnog poštovanja samo pojačavaju tragičnost njegove sudbine, te naglašavaju Gogoljevu ironiju koja prati njegova junaka od početka do kraja. Lik Akakija Akakijeviča nije samo ljudski i potresan, on je više od toga, kao što ni pozadina priče nije sama ironija i groteska. Njegov lik otkriva pozadinu cijeloga jednoga društva, on predstavlja nešto što je smiješno i toliko ozbiljno u isto vrijeme da nas potiče na duboko promišljanje o ljudskim i društvenim nepravdama koje viđamo svuda oko nas.

4.2. UVAŽENA LIČNOST

Akakije Akakijevič se prema savjetu dobronamjernog kolege konačno ohrabruje i traži prijem od osobe na visokom položaju kako bi od nje zatražio pomoć i savjet. Gogolj ne propušta naglasiti pritom kako se radi o v a ž n o j o s o b i, u t j e c a j n o j l i č n o s t i. Kao što je već prije spomenuto ta važna ličnost predstavlja ništa drugo nego činovnika višeg ranga čija je funkcija posredovanje mimo uobičajenih birokratskih kanala, kako bi se ubrzao proces koji bi se inače otegao unedogled. Međutim, kao i većina činovnika na takvim položajima, tako je i ova ličnost došla na to mjesto ne zahvaljujući svojem talentu i sposobnostima, već dodvoravajući se pretpostavljenima.

(...)Nema druge, Akakij Akakijevič odlući poći visokoj ličnosti. Kakva je zapravo bila i u čemu se sastojala dužnost visoke ličnosti, to je do danas ostalo tajnom. Valja znati, da je jedan od tih visokih ličnosti tek nedavno postao visoka ličnost, a prije toga je bio nevisoka ličnost. (...) Kako je već sve u svetoj Rusiji zaraženo oponašanjem, svaki izigrava i oponaša svoga starješinu.(...)

Ovdje Gogolj jasno upućuje na činjenicu da su u tadašnjoj Rusiji (kao i danas) postojali mnogi službenici čija su funkcija i način dolaska na tu funkciju bili nepoznati. Također nas upućuje i na razlog grubosti toga činovnika prema Akakiju. Naime, ova ličnost predstavlja činovnike višeg ranga koji su kad su dospjeli na viši položaj taj isti položaj zloupotrebljavali. Ova ličnost prisiljava Akakija da čeka dok on razgovara s nekim prijateljem samo zato jer to može. U liku visoke ličnosti Gogolj je najbolje predstavio nepravdu i izrabljivanje birokratskog ruskoga društva. Nije samo grubost te ličnosti dokrajčila Akakija Akakijeviča, već neosjetljivost i hladnoća cijeloga društvenog sloja koji ta ličnost predstavlja. Gogolj je na primjeru toga činovnika na kraju svoje novele upozorio na potencijalnu odmazdu najnižih, potlačenih slojeva društva ako se situacija ne promijeni.

5. KABANICA KAO SIMBOL

U okolnostima mizernoga života kakav je vodio Akakije Akakijevič nova kabanica je postala ideal, ne samo zaštita od hladnih petrogradskih vjetrova, već i preduvjet da ga po prvi put u životu netko smatra čovjekom, da ga koliko – toliko poštuju, kabanica postaje zaštitom od napada onih koji ga smatraju predmetom razonode. Kabanica vraća karakter malom čovjeku. Sloboda koju kabanica pruža je ostvarena u Gogoljevom ironičnom određenju karaktera nakon što je nabavio novu kabanicu.

(...)Postao je nekako življi, čak čvršći karakterom kao čovjek koji nje sebi odredio i postavio cilj. S lica i iz postupaka nestala je od sebe sumnja i neodlučnost – jednom riječju sve crte kolebljivosti i neodlučnosti. Ponekad bi se u njegovim očima pojavio sjaj, na pamet padale drske i odvažne misli kao ova: a možda staviti baš kunu na okovratnik.(...)

„Ovo buđenje duhovnih snaga, koje je Gogolj opisao s istinskom patetikom, ali unaprijed omeđio njegove granice sentimentalnom ironijom, omogućilo je dubinu tragičnosti junakovih preživljavanja nakon otmice kabanice i učvrstilo je relevantnost teme.“ Nova kabanica također predstavlja poboljšanje komunikacijskih sposobnosti Gogoljeva junaka. Naime, prije nego je nabavio novu kabanicu Akakije Akakijeviča je obilježavala izuzetna slabost komunikacijskih moći i potreba da se sakrije čak i kada se nađe i u mnoštvu.

(...)On (Akakije) već nekoliko godina nije izlazio uveče na ulicu i On naprosto nije znao šta da radi, kuda da djene ruke, noge i svu svoju figuru.(...)

Akakijeva promjena osobnosti i zaštita koju mu je pružala nova kabanica se povratkom u staru kabanicu nakon krađe nove rasprsnula pod udarom straha i učinila od njega tragičnu ličnost. Akakijeva kabanica također predstavlja Rusiju čije je čovječanstvo postalo tanko. Rusko društvo izlaže građane rođene bez staleških privilegija siromaštvu, hladnoći i nepravdi. Nova kabanica predstavlja toplinu, prihvaćanje i napredak. Kada lopovi kradu Akakijevu kabanicu oni mu kradu sve što mu je vrijedno u životu, te on naposljetku umire.

ZAKLJUČAK

Nikolaj Gogolj je u svojoj najpoznatijoj noveli prezentirao naizgled jednostavnu priču, koju bi naivni čitatelj mogao interpretirati isključivo kao priču o (ne)zgodama i gubitništvu maloga čovjeka, dok bi malo iskusniji čitatelj uvidio poruke koje stoje iza same fabule. Socijalne i materijalne nepravde birokratskoga društva carske Rusije su zasigurno ono što je motiviralo Gogolja da napiše tako potresnu priču, te da kroz lik gotovo groteskno tragikomičnog Akakija Aakijeviča Bašmačkina progovori o tadašnjem stanju, koje je za njega bilo neprihvatljivo. Postupci kojima se koristi prilikom opisa fizičkog i duhovnog života svoga junaka, te način na koji prikazuje odnos birokratskoga društva prema svojemu junaku predstavljaju tipičan gogoljevski stil, koji karakterizira upotreba galgenhumora i fantastike koja daje groteskni tonalitet cijeloj priči. Funkcija gorke ironije koja prati svaki aspekt života njegova junaka nije isključivo u izvrgavanju njegovih fizičkih, emocionalnih i intelektualnih nedostataka poruzi, s ciljem da bi se nasmijalo čitatelja, već prikaz neosjetljivosti dehumaniziranog društva i sumorne stvarnosti svih pripadnika neprivilegiranih slojeva društva. Lik Akakije Akaijeviča jest smiješan, ali on je istovremeno i tragičan, te na neki način se možemo poistovjetiti s njim. Nepravde koje se događaju njemu se mogu dogoditi svakome od nas, ako živimo u društvu u kojem se ne cijeni rad i sposobnosti, već je bitan isključivo duruštveni napredak pa makar i nauštrb drugoga. Mnogi su Gogolju zamjerali činjenicu da je njegov lik gotovo poluidiot, te da zbog toga ne možemo suosjećati s njim jer je on potpuno iščašen iz okoline kojoj pripada zbog vlastite odluke da bude sam i otuđen. Međutim, Gogolj je pretjerao u degradaciji svoga junaka s ciljem naglašavanja osnovnih tema svoga djela. Postupak kojim od takve degradacije nakon dobitka nove kabanice Gogolj svojem junaku konačno daje ljudske kvalitete samo pojačava tragičnost njegova lika nakon gubitka iste. Neupitno je kako je cijela struktura djela i način karakterizacije likova, posebice Akakija Akakijeviča i uvažene ličnosti isključivo u funkciji naglašavanja socijalnih nepravdi, birokratske nesposobnosti i poniženih i zanemarenih nižih slojeva u društvu u kojem vlada privilegiranost onih boljega podrijetla. Fantastika koju Gogolj na kraju umeće u realističko djelo ima funkciju navještavanja pobune i prevrata u društvu koji bi se mogao dogoditi, ako se postojeća situacija ne promijeni. Gogolj nam time daje nadu u moguće promjene, do kojih može doći jedino revolucijom. Da li on uistinu vjeruje u mogućnost takvih promjena ili ne ostaje na nama da interpretiramo, ali zasigurno je da se Gogljeva tema ne odnosi isključivo na njegovo vrijeme, već je njena univerzalnost i primjenjivost na svaku sličnu situaciju ono što čini Kabanicu jednim od najuspjelijih ostvarenja cjelokupne svjetske književnosti.

LITERATURA

KNJIGE:

1. Bogdanović, Nana: Književne analize, Književna zajednica, Novi Sad, 1987., str. 5. – 17.

2. Flaker, Aleksandar: Ruski pripovjedači XIX stoljeća, Školska knjiga, Zagreb, 1961., str. 5. – 38.

3. Gogolj, Nikolaj Vasiljevič: Kabanica i druge pripovijetke, Europapress holding, Zagreb, 2008.

4. Merkler, D.: Vodič kroz srednjoškolsku lektiru, Školska knjiga, Zagreb, 2002., str. 117. – 118.

5. Nabokov, Vladimir: Eseji iz ruske književnosti, Prosveta, Beograd, 1984., str. 48. – 56.

6. Stojnić, M.: Ruski pisci XIX i XX veka, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1972. – 1974., str. 89. – 121.

ČLANCI:

1. Kusturica, N.: Iz Gogoljeva Šinjela u Čehovljevu futrolu, Izraz, 30, 12 (1986), str. 661. – 667.

2. Milidragović, M.: Gogolj kao književna inspiracija i tema, Izraz 29, 7 – 8 (1984), str. 108. – 121.

3. Veber, Ž. P.: Gogolj II, Izraz, 20, 6 (1976), str. 1050. – 1067.

INTERNETSKE STRANICE:

1. http://www.klub.posluh.hr/lektira/analize/kabanica.html (07. 05. 2010., 14:45 h)

2. http://www.cummingsstudyguides.net/Guides4/cloak.html (07. 05. 2010., 15:52 h)