|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
ŽIDOVSKO PITANJE U „MLETAČKOM TRGOVCU"
Tema ovoga rada je problem ili pitanje židovstva u Shakespearovoj drami „Mletački trgovac". Tradicionalne interpretacije toga djela, a pogotovo one koje su se usredotočile na ovu tematiku, uglavnom zauzimaju stav prema kojem je Shakespearova drama izrazito antisemitistički orijentirana, ili pak suprotni stav koji „veliča" Shakespearov senzibilitet za patnje židovskoga naroda i njegovu modernost s obzirom na kritiku kršćanskoga društva. U ovom radu neću se opredijeliti niti za jednu od tih dviju pozicija, već ću nastojati pokazati kako se tome problemu može pristupiti i s drugačijega stajališta, koje ne samo da ne uzima za polazišnu točku interpretacije rasistički ili antirasistički stav, već negira svako pristupanje ovom djelu iz te perspektive.
Radi boljeg razumijevanja interpretacije identiteta i viđenja židovstva u drami, u početnim poglavljima dajem kratak pregled tadašnjih povijesnih i socijalnih okolnosti, s naglaskom na tretman i poziciju Židova u društvu. Također, objasnit ću zašto ovom djelu ne pristupam iz pozicije antisemitizma ili kritike istog, već se orijentiram na neke od suvremenih književnih teorija, a ponajviše na kulturalne studije, odnosno teoriju konstrukcije i subverzije identiteta i kulture i Lacanovu psihoanalitičku teoriju.
Ovim teorijama poslužit ću se kako bih pokazao načine na koje međusobni odnosi dviju suprotstavljenih strana u drami (židovske i kršćanske) i njihovo poimanje vlastitog i identiteta drugog uzrokuje niz sukoba u kojima obje strane snose dio krivnje jer prihvaćanje nametnutoga identiteta nam čini jednaku štetu kao i njegovo nametanje. Također, pokazat ću kako negativno obilježavanje pojedine zajednice i/ili kulture u „Mletačkom trgovcu" zapravo nije toliko, ako uopće, povezano s rasnim ili čak religijskim pitanjima koliko se temelji na projekciji vlastitih potisnutih negativnih osobina na drugog, odnosno simboličkog Drugog.
Konačno, osvrnut ću se na Shylockov tragičan kraj, koji je zapravo posljedica njegove namjerne subverzije vlastita identiteta, odnosno identiteta koji je za njega predstavljao odmak od kršćanskog i od kršćana nametnutog identiteta. Shylock se odricanjem jedine, pa makar i prividne, zaštite od neprijateljskog i ponižavajućeg ponašanja kršćanske zajednice dovodi u poziciju koja za njega znači kraj, kako u materijalnom tako i u moralnom smislu.
2. POVIJESNI I DRUŠTVENI KONTEKST „MLETAČKOG TRGOVCA"
„Ja sam Židov. Zar Židov nema očiju? Zar Židov nema ruku, organa, kostura, osjetila osjećaja, strasti? Zar ga ne hrani ista hrana, ne ranjava isto oružje, ne napadaju iste bolesti, ne liječe isti lijekovi, ne grije i ne hladi ista zima i isto ljeto kao kršćanina?... " (Shakespeare, 1981: 67)
Ovaj, možda i najpoznatiji monolog u „Mletačkom trgovcu" izvanredno ilustrira jednu od glavnih tema ove drame, tj. tzv. židovsko pitanje. Već stoljećima kritičari neumorno raspravljaju o Shakespearovu odnosu prema Židovima u toj drami te njegovoj intenciji u vezi s istim. Je li Shakespeare želio kroz lik Shylocka prikazati Židove u negativnom, mnogi bi rekli antisemitističkom svjetlu, ili je pak bio svjestan patnji židovskog naroda u to vrijeme, te je želio osvijestiti i svoju publiku na isti način, potićući ih na suosjećanje sa Shylockom, koji na kraju gubi sve? Odgovor na ovo pitanje nije tako jednostavan. Štoviše, jedan konačan odgovor niti ne možemo dati, budući da je već i sam pojam antisemitizma u ovoj drami u najmanju ruku upitan. Također, u skladu sa suvremenim književnim teorijama, ne možemo se ograničiti isključivo na autorov odnos prema svojem vremenu ili sam dramski tekst, već moramo uzeti u obzir činjenicu da bilo koje književno djelo može proizvoditi različita značenja u različitim vremenima. U 21. stoljeću, ili kako Wole Soyinka (Serageldin, 1998: 7) kaže, „danima bezumnog divljanja o političkoj korektnosti, rodu i klasi", zasigurno drugačije poimamo pitanje židovstva u drami nego što je to činila Shakespearova publika. Prema tome, kako bi bolje razumjeli kompleksna pitanja rase, identiteta i odnosa dviju suprotstavljenih strana (židovske i kršćanske) u drami, prije svega se moramo osvrnuti na povijesni i kulturni kontekst vremena u kojem je Shakespeare živio i pisao. Nadalje, potrebno je razumjeti i na koji način se konstruira identitet i što to znači biti Židovom. Zbog toga, u narednim poglavljima ukratko ću opisati položaj Židova u Shakespearovom vremenu i prije te ću objasniti pojam antisemitizma i u kojoj mjeri uopće možemo govoriti o antisemitizmu u „Mletačkom trgovcu".
2.1. POIMANJE I POLOŽAJ ŽIDOVA U SREDNJEM VIJEKU I RENESANSI
Od uspona kršćanstva, Židovi, kao navodni ubojice Isusa Krista, svakako su zauzimali jedan marginalan i često opasan status u europskom srednjovjekovnom i renesansnom društvu. Optužbe Židova za ritualna ubojstva, popraćene mučenjima, suđenjima, spaljivanjima, protjerivanjima i oduzimanjem vlasništva bile su česte u srednjem vijeku (Perry i Schweitzer, 2002). Židove su u ono vrijeme pratili mnogi mitovi. Možda najpoznatiji, a za Židove svakako najštetniji, bio je mit o židovskom otimanju kršćanske djece u ritualne svrhe, s ciljem dobivanja njihove krvi. Kršćani su zbog toga uistinu strahovali od Židova, pa brojni masakri cijelih židovskih zajednica nisu bili rijetkost. Ovaj mit je usko povezan s još jednim, tada ustaljenim, vjerovanjem o Židovima. Naime, u srednjovjekovnoj Europi smatralo se da muškarci Židovi imaju menstruaciju, te da su htjeli kršćansku krv kako bi nadoknadili gubitak vlastite krvi (Katz, 1999). Upravo je mit o Židovskoj menstruciji i ritualnim otmicama naveo mnoge kritičare da Shylockov zahtjev za librom mesa interpretiraju kao Shakespearov osvrt na ova vjerovanja. Tako prerušena Portia, Antoniova zaručnica, tijekom suđenja kaže:
„...stog uzmi zalog svoj, tu libru mesa uzmi, al' sko sijekući je proliješ i kapi kršćanske krvi, tvoja zemlja i imetak po mletačkim se zakonima tad u korist mletačke države zapljenjuju."
(Shakespeare, 1981: 103)
Portia, koja glumi odvjetnika, Shylocku odriče pravo na Antoniovu, kršćansku krv, što mnogi interpretiraju kao kontinuantu gore navedenog mita o Židovima. Osim toga, Židovi u Shakespearovo vrijeme, ali i mnogo ranije, često su bili dijabolizirani. Tako je u 4. stoljeću n.e. Sv. John Chrysostom opisao Židove kao „okorjele ubojice, razarače, ljude obuzete vragom, koji ubijaju svoje mlade i žrtvuju ih demonima" (Flannery, 1965; prema Perry i Schweitzer, 2002: 75). Židovi su uistinu bili smatrani demonima i u umjetnosti su često bili oslikavani s rogovima, repovima, kozjim bradama i sl. U „Mletačkom trgovcu" Shylocka nazivaju dušmaninom, đavlom i neljudskim stvorom, što svakako odgovara ovakvoj slici o Židovima. Možda je to ponajbolje vidljivo iz riječi Lancillotta Gobba, Shylockova sluge:
„...Svakako, Židov je pravi
utjelovljeni đavao, i na moju dušu, moja savjest je neka bezdušna savjest kad mi daje savjet da ostanem sa Židovom. Vrag mi daje dobrohotniji savjet: pobjeći ću, vraže, moje ti pete stoje na raspoloženje; pobjeći ću."
(Shakespeare, 1981: 38)
Pored ovih mitova, važno je spomenuti poseban položaj Židova u europskoj zajednici. Zanimljivo je kako su Židovi u Shakespearovo doba bili gotovo protjerani iz Engleske, dok su u Veneciji, gdje se odvija radnja „Mletačkog trgovca", imali svoje mjesto u društvu, premda su bili izrazito marginalizirani. Naime, Židovi u ono vrijeme nisu smjeli posjedovati zemlju niti su se smjeli baviti trgovinom ili bilo kojim drugim „kršćanskim" zanimanjem. Jedina profesija koja im je bila dostupna bilo je lihvarstvo, zbog čega su još više bili marginalizirani, demonizirani i prezirani. Poznati njemački pjesnik Heinrich Heine je vrlo jasno sažeo ovakvu, paradoksalnu poziciju Židova: „Na ovaj način Židovi su bili legalno osuđeni na bogatstvo, mržnju i ubojstvo" (Carlebach, 1978; prema Perry i Schweitzer, 2002: 120). Cecil Roth (1933) pomnim proučavanjem mletačke i židovske povijesti uspijeva smjestiti Shylocka u jednu od tri židovske „nacije" koje su u ono vrijeme nastavale Mletačku Republiku. On ga smješta u geto njemačkih židova, koji su se, naravno, smjeli baviti isključivo lihvarstvom te su se rijetko „miješali" s građanima Mletačke Republike. Iako su imali svoje mjesto u Republici, Židovi ipak nisu imali status građana (Roth, 1933), što se očituje i u Portijinim riječima u sceni suđenja:
„U mletačkim je zakonima utvrđeno,
ako se kad nekom dokaže tuđincu da izravnim ili neizravnim pokušajem
o glavi radi bilo kojem građaninu, toj stranci, protiv koje se on roti, pola
imetka njegova će pripasit, a druga polovina u tajnu državnu blagajnu... " (Shakespeare, 1981: 104-5)
Ona naziva Shylocka tuđincem, i upravo činjenicu da on nije građanin Mletačke Republike koristi protiv njega. Ovakva viđenja Židova su svakako postojala i u Shakespearovo vrijeme, te su utjecala na njega, međutim, to ne znači da su bila i od presudnog značaja.
2.2. (ANTI)RASISTIČKA POTKA U „MLETAČKOM TRGOVCU"
Uzimajući u obzir povijesno viđenje i položaj Židova, možemo se zapitati, što su mnogi književno kritičari i učinili, u kojoj mjeri Shakespeare zastupa ovakva stajališta u „Mletačkom trgovcu"? Dok neki smatraju da je Shakespeare tipični predstavnik mizoginog i rasističkog društva onog vremena, drugi smatraju da je izazvao društvene konvencije onog vremena, zauzimajući se za temeljna ljudska prava svakog čovjeka. Tako Ismael Serageldin (1998) tumači „Mletačkog trgovca" kao suprotstavljanje ideala humanizma rasističkom i seksističkom društvu, što se posebice očituje u Shylockovom monologu u 3. činu drame. Kako Smith (1961:1) kaže, kritičari koji se bave tzv. židovskim pitanjem u „Mletačkom trgovcu" mogu se svrstati u tri grupe:
- one koji vide Shylocka kao grotesknog i komičnog zločinca, čija je svrha nasmijati publiku;
- one koji ga isključivo smatraju zločincem kojeg se treba bojati;
- one koji vide Shylocka kao tragičnu figuru, zlostavljanog čovjeka s kojim isprva suosjećamo, a potom ga se bojimo zbog okrutne prirode njegove osvete.
Smatram da su ove interpretacije previše usredotočene na instanciju autora i onoga što je on htio poručiti gledateljima u ono vrijeme, koje se ipak po mnogočemu razlikuje od našeg vremena. Za Shakespearova djela često se kaže da su univerzalna, ali to nikako ne podrazumijeva da su moguća značenja i tumačenja njegovih djela nepromjenjiva kroz povijest. Štoviše, njihova univerzalnost je sadržana upravo u činjenici da ih možemo drugačije interpretirati, ovisno o vremenu i iskustvu kojem pripadamo, s time da nikako ne možemo potpuno odbaciti povijest koja nam uvijek služi kao podloga na kojoj gradimo nova značenja i interpretacije. Morris Carnovsky (1958: 36) upozorava da „smo zapeli u vremenu u kojem živimo i ne postoji ništa što ne promatramo iz perspektive privremenog otoka vlastite modernosti." Zbog ovog razloga, u ovom radu neću zauzeti niti jednu od gore navedenih pozicija, već ću pokazati kako je poimanje „Mletačkog trgovca" kao antisemitističke ili pak prema Židovima pozitivno orijentirane drame ništa doli anakronizam, te ću pristupiti tzv.
židovskom pitanju u ovoj drami na jedan drugačiji način, koji u centar svog promišljanja ne stavlja rasu, već (manjinski) identitet, psihoanalitičku teoriju Drugog i subverziju kulture. Međutim, prije toga potrebno je ukratko objasniti zašto ne možemo pristupati „Mletačkom trgovcu" iz perspektive rasizma ili antisemitizma.
2.3. ANTISEMITIZAM KAO ANAKRONIZAM
Već sam napomenuo kako je viđenje antisemitizma u „Mletačkom trgovcu" bespredmetno, tj. anakronističko. Jeremy Lopez (2003; prema Melo, 2010) u svojoj studiji zastupa stajalište prema kojem su mnogi koncepti, koji su predstavljeni kao mreža suprotstavljenih sistema, u „Mletačkom trgovcu" (lihvarstvo nasuprot milosti, zaklinjanje nasuprot nevjerodostojnosti i, naravno, judaizam nasuprot kršćanstvu) zapravo tek površni označitelji sustava kojima nedostaje integritet. Npr. Antonio se koristi lihvarstvom, koje je u ono vrijeme smatrano izrazito nekršćanskom i isključivo židovskom djelatnošću kako bi pokazao svoju kršćansku milost; kako bi ponizio Antonia, Shylock pak odustaje od lihvarstva, što je opet u suprotnosti s „tipičnim" židovskim postupkom (Lopez, 2003: 225-6; prema Melo, 2010). Na isti način možemo dovesti u pitanje prisutstvo antisemitizma u drami. Budući da je pojam antisemitizma skovan u 19. stoljeću, njegova primjena na Shakespearovu dramu predstavlja konstrukt zato što su netolerancija između Židova i kršćana u ono vrijeme i antisemitizam neusporedivi fenomeni (Arendt, 1953; prema Melo, 2010). Antisemitizam se obično smatra oblikom rasizma, međutim, taj pojam je još mlađi. Termin rasizam skovan je početkom 20. stoljeća kako bi se etiketirao nacistički stav prema drugim rasama, a ponajviše Židovima (Fredrickson, 2003). U osnovi rasističke misli je nemogućnost koegzistencije rasista i progonjene rase, dok je u Shakespearovo vrijeme, dakle i u „Mletačkom trgovcu", suživot Židova i kršćana u istom gradu uobičajena pojava. Naravno, ne možemo negirati činjenicu da su Židovi u ono vrijeme uistinu bili marginalizirani i, kako sam već napomenuo, demonizirani te tretirani kao uljezi, ali ta netrpeljivost nije bila utemeljena na rasnoj, već vjerskoj i kulturološkoj bazi. Važno je smjestiti određeni tip diskriminacije u vlastiti kontekst.
Prema tome, viđenje Shylocka isključivo kao škrca, lihvara i Židova (Stoll, 1911: 244), dakle osobe koja u sebi utjelovljuje tri osobine koje su bile predmetom kršćanske poruge u Shakespearovo vrijeme, u kontekstu antisemitističkog i rasističkog društva predstavlja površno viđenje Shylocka kao, kako to Misterova (2011: 19) kaže, „arhetipske figure Židova zločinca u engleskoj renesansnoj književnosti". Shylock je, dakako, mnogo kompleksnija ličnost od toga. Oslobađajući se zamke interpretiranja njegova lika, kao i „Mletačkog trgovca" u cjelini, kroz prizmu antisemitizma ili rasizma općenito otvaramo mogućnosti novih interpretacija, pritom uzimajući u obzir i neke nove teorije poput manjinskog diskursa, kulturalnih studija, psihoanalize i sl.
U drugom dijelu ovog rada osvrnut ću se na neka od temeljnih pitanja u „Mletačkom trgovcu", s naglaskom na tzv. židovsko pitanje u kontekstu spomenutih teorija.
3. IDENTITET, DRUGO I SUBVERZIJA KULTURE
U narednim poglavljima opisat ću načine na koje se (židovski) identitet u „Mletačkom trgovcu" konstruira i konverzira u kontekstu dinamičnih procesa izgradnje identiteta u pojedinoj zajednici. Usko vezan uz pojam identiteta u „Mletačkom trgovcu" je i Lacanovski koncept subjekta, koji se temelji na usvajanju položaja prema tzv. Drugom, tj. položaja prema žudnji Drugog, koji je proizvod konstrukcije simboličkog poretka (identiteta) putem jezika (Fink, 2009). U konačnici, osvrnut ću se na subverziju kulture u „Mletačkom trgovcu" putem procesa prihvaćanja nametnutog, od Drugog projiciranog identiteta..
3.1. KONSTRUKCIJA (ŽIDOVSKOG) IDENTITETA U „MLETAČKOM TRGOVCU"
Duško Petrović (2006: 210) upozorava kako je „identitet dinamična pojava koja se gradi kroz procese". Važno je napomenuti kako je ovdje naglasak na izgradnji identiteta nasuprot nekoj inherentnoj datosti. Različitim procesima gradi se i individualni i kolektivni identitet. Za „Mletačkog trgovca" i potrebe ove rasprave važnije je objasniti ovaj potonji, premda, kako to Anthony Smith (1995: 129-30; prema Steling, 2006: 110) kaže, „kad se individualac zapita „tko sam ja", on uvijek uzima u obzir i faktore vezane uz svoju kulturu i zajednicu".
Kolektivni identitet mora imati određeni materijal na kojem se može izgraditi. To može biti religija, vjerovanje u zajedničko porijeklo, jezik, tradicija i sl. (Petrović, 2006). U „Mletačkom trgovcu" glavne odrednice na kojima Shylock, kao predstavnik Židova, i kršćani grade svoj identitet su religija i tradicija. Naravno, važno je naglasiti da kolektivni identitet često poprima i obilježja koje mu drugi kolektivi pripisuju, umjesto vlastito konstruiranih obilježja. Budući da je oznaka židovstva kao pripadnosti određenom kolektivu istih ili sličnih karakteristika kroz stoljeća različitim procesima poprimila mnoga, danas bismo rekli stereotipna značenja, tako i Shylock poprima mnoga od tih „tipično židovskih" obilježja. Već sam napomenuo kako, u skladu s tadašnjim vjerovanjima, Shylocka kršćani vide isključivo kroz prizmu lihvarstva, škrtosti, zvjerstva, okrutnosti i krivovjerstva. Ovo izvanredno sažeto ilustriraju riječi Lancillotta Gobba, kada on, nakon opisa đavoljih karakteristika svoga gospodara, kaže: „Moj je gospodar pravi Židov" (Shakespeare, 1981: 41). Zanimljiva je njegova uporaba riječi „pravi", koja upućuje na činjenicu da postoje određena obilježja koja se smatraju isključivo i tipično židovskima. Također, gotovo u svakoj sceni u kojoj se Shylock pojavljuje u interakciji s kršćanima ili gdje kršćani govore o njemu, Shylocka se ne naziva imenom, već uvijek Židovom. Na isti način Shylock svoje „dušmane" naziva kršćanima, umjesto njihovim imenima. Ovakvo postupanje, prema kojem se obraćamo pripadniku druge zajednice oznakom te zajednice, s ciljem pripisivanja niza konotacija i obilježja koje je ta zajednica poprimila kroz različite procese izgradnje kolektivnog identiteta poznato nam je i danas. Međutim, u opisu konstrukcije Shylockova, židovskog identiteta ne možemo se ograničiti na ono kako ga drugi vide kako ne bismo zapali u zamku tumačenja Shylockove tragedije isključivo kao posljedice marginalizacije od drugih, tj. kršćana, što bi nas opet navelo na interpretaciju djela kao rasističkog ili antisemitističkog.
Činjenica je da i sam Shylock opravdava mnoge od stereotipa koji ga okružuju. Kao pripadnik židovske manjine u Mletačkoj Republici, Shylock se, naravno, poistovjećuje s tom manjinom i nastoji postupati onako „kako bi trebao postupati Židov". Za razliku od Shylocka koji postupa u skladu s obilježjem židovstva, njegova kći Jessica odabire drugi identitet i preko svog kršćanskog zaručnika Lorenza se preobraćuje. Kao žena, ona, naravno, oduvijek je i bila identificirana preko drugog - prvo oca, a zatim zaručnika. Tako Lancillotto Gobbo kaže Jessici:
„Da, uistinu; jer pogledajte grijesi otaca padaju na djecu Zato se razveselite,
jer uistinu mislim da ste prokleti. Ima u tome samo tračak nade koja vam može donekle koristiti, ali i to je opet nekakvo kopile od nade." (Shakespeare, 1981: 86)
Odmah potom, sama Jessica kaže: „Spasit će me moj muž; po njemu sam postala kršćanka" (Shakespeare, 1981: 86). Iz ovih riječi možemo iščitati kako je Jessicin identitet uvijek određen u odnosu s drugim, muškim identitetom. Ovo odgovara Lacanovoj tvrdnji da žena ne postoji, budući da se njezin položaj u pojedinoj kulturi automatski određuje muškarcem, bilo ocem ili partnerom (Fink, 2009). Ipak, bez obzira na upitnost njezina identiteta u skladu s njezinim spolom, ona prihvaća da je identitet nešto što se može mijenjati i/ili prilagođavati. Drugim riječima, ona shvaća da je identitet uvelike konstruiran onim značenjima koja mu mi ili drugi pridajemo, dok Shylock ustraje na nepromjenjivosti i inherentnosti identiteta, što je izvidno kada u 3. činu kaže: „Ja velim moja kći je moje meso i moja krv" (Shakespeare, 1981:
66).
Prema tome, Shylock također snosi dio odgovornosti za način na koji ga tretiraju kršćani. On se poistovjećuje s ulogom koju su mu drugi nametnuli i na neki način se uživljava u ulogu Židova patnika jer, kako on sam kaže: „Patnja je obilježje sveg našeg roda" (Shakespeare, 1981: 31). Shylock, poput mnogih Židova svog vremena, prihvaća identitet izopćenika i na taj način se otuđuje od stvarnosti, „utapajući se" u vlastitom židovstvu. Hannah Arendt (1944: 107) smatra da je „Židov mogao postati čovjekom tek kada je prestao biti Židov". To, dakako, ne znači da se Shylock, ili bilo koji drugi Židov, trebao obratiti i odreći svoje povijesti i kulture, već da sve dok se otuđeni poistovjećuje s otuđenim i održava privid slobode, izolirajući se od dominantne zajednice, on će uvijek djelomično biti odgovoran za položaj u društvu koji ima. Prihvaćanje identiteta nametnutog od drugih i postupanje u skladu s tim identitetom dovodi do svojevrsnog circuluma vitiosusa u kojem otuđeni uvijek daje onome koji otuđuje razloga za otuđivanje i obrnuto.
3.2. ZVJERSTVO KAO PROJEKCIJA DRUGOG
„Shylockova krvožedna okrutnost nije samo rezultat načina na koji ga Venecijanci tretiraju, već namjerna zrcalna slika njihove prave skrivene prirode. Osveta nije ništa drugo doli gorka ironična parodija kršćanskih vrijednosti, proračunato probadanje njihove nesvjesne licemjerne fasade" (Ryan, 1989: 18; prema Serageldin, 1998: 27). Ovim riječima Kiernan Ryan u svojoj studiji o Shakepeareu tumači kršćansko etiketiranje i osuđivanje Židova u „Mletačkom trgovcu" kao projekciju vlastitih podsvjesnih poriva. U skladu s Lacanovom psihoanalitičkom teorijom, možemo reći kako subjekt (kršćani), koji se otuđuje od Drugog (vlastite žudnje), projicira svoje žudnje na drugog (Židovi) kako bi mogao objektivizirati vlastito Drugo. Na taj način objekt na koji smo projicirali vlastitu žudnju postaje predstavnik Drugog ili simbolički Drugi. Tako kršćansko društvo Mletačke Republike, koje je ustvari zasnovano na barbarstvu, okrutnosti i prioritetu novca naspram osnovnih ljudskih prava (Serageldin, 1998: 29), uspijeva održati odmak od svoje zvjerske prirode na način da tu istu prirodu pripisuje drugima, u ovom slučaju Židovima, tj. Shylocku kao njihovom predstavniku, čineći ju time objektom kojeg mogu mrziti, dok istovremeno osjećaju užitak u toj mržnji. Morrius Carnovsky (1958: 40) ustanovljuje kako venecijansko društvo „čini Shylocka svojim žrtvenim janjetom, projicirajući na njega one dijelove svoje svijesti koje smatraju previše uznemirujućima; mrze ga zato jer ih podsjeća na vlastite nepriznate loše osobine. Naša podsvijest je naša strana zemlja. Dakle, u strancu vidimo ono što je zapravo strani dio nas samih." Ovo projiciranje određenih „nepoželjnih" osobina na drugog, kao i samo stvaranje nepoželjnog, odnosno podsvjenog Drugog možemo povezati s odnosom simboličkog i institucionalnog poretka i razlike na kojoj se ti sustavi grade. Teoretičarka kulturalne sociologije Nancy Weiss Hanrahan (2005) objašnjava kako se razlika koju naglašavamo između različitih društvenih dimenzija (npr. između Židova i kršćana) može odrediti kao svojevrsna devijacija od norme, koja je uspostavljena kao nekakav standard. Za venecijansko društvo onoga vremena od presudne su važnosti norme koje su uspostavili Katolička crkva i „slobodno" građansko društvo Mletačke Republike. Prema tim normama, u životu svakog građanina Venecije i kršćanina ne bi smjelo biti mjesta za zvjerstvo, pohlepnost, okrutnost i povređivanje ljudskih prava. Međutim, u ljudskoj prirodi je imati takve porive, pa ih tako imaju i Venecijanci. U tom sukobu dolazi do konstrukcije Drugog. Venecijanci ne mogu pokazivati niti zastupati ono što se suprotstavlja normama institucija koje su odgovorne za postanak njihova društva, pa tako moraju potisnuti ono za čim žude. Međutim, kako Lacan napominje, Drugo izbija na površinu i na neki način dovodi do rascijepljenosti subjekta. Stoga je potrebno projicirati Drugo kako bi mogli „uživati" u onome što predstavlja, dok istovremeno radimo odmak od njega te ga, štoviše, negiramo kao nešto strašno i užasavajuće. Subjekt (kršćani) žudnji Drugog „često dodjeljuje ulogu koja ga najviše uzbuđuje, međutim, taj se užitak može preobratiti u gađenje, pa čak i užas, jer nema jamstva da je ono što je subjektu najuzbudljivije ujedno i ono što mu donosi najviše užitka" (Fink, 2009: 69). U ovoj drami Shylock (Židovi) zbog svoje različitosti postaje jedini dostupni objekt na koji kršćani mogu projicirati svoje Drugo i tako stječe obilježje žrtve koja stradava u ime drugih. U takvoj situaciji Shylock objašnjava svoju osvetu u poznatom monologu:
„...Ako nas ne otrujete zar ne umremo? Pa ako nam nanesete nepravdu zar da se ne osvetimo? Ako smo slični vama u svemu drugom, hoćemo da vam sličimo i u tomu. Ako Židov nanese
nepravdu kršćaninu, kakva je njegova blagost?
Osveta! Ako kršćanin nanese nepravdu Židovu,
kakva treba da bude njegova trpeljivost prema
kršćanskom primjeru? Pa osveta! Ja ću pribjeći opačini kojoj me vi učite, i teško meni ako u tome ne nadmašim učitelje."
(Shakespeare, 1981: 67)
Prema tome, Shylockova osveta nam se čini kao logičan odgovor na mržnju onih koji su mu nametnuli potlačeni položaj u svojem društvu kako bi utišali vlastitu savjest na štetu drugog.
Međutim, možemo li uistinu Shylockovu poziciju opravdati isključivo kao jednostrani proces projekcije negativnih osobina tlačitelja na potlačene i naknadnog zlostavljanja koje je posljedica te projekcije? Činjenica je da Mleci uistinu zlostavljaju Shylocka, ali možemo se i zapitati je li njegov subjektivitet i nastojanje izoliranja od zlostavljača, zatvarajući se u poziciju žrtve i izopćenika ono što dodatno pojačava, a na neki način i opravdava to zlostavljanje? Kako to Sartre (Judaken, 2008: 25-6) kaže: „Pogled određuje osnovnu strukturu postojanja za druge. Pogled Drugog me pretvara u objekt njegova/njezina svijeta i pritom oduzima moju slobodu. Moja subjektivnost je određena mojim postojanjem za druge, ali to se može izbjeći uzvraćanjem pogleda i objektifikacijom Drugog." Shylock uistinu gubi slobodu tako što postaje objektom drugih (Mletaka), te donekle i živi za druge kao predmet njihove poruge. On ne može negirati činjenicu da ga drugi doživljavaju kao Židova, tj. pojam Židova koji su sami stvorili. Pitanje je jedino na koji način on, Židov može reagirati jer „sloboda je uvijek uvjetovana načinom na koji pojedinac percipira svoju situaciju unutar konteksta koji je određen prošlošću, okolinom i položajem u odnosu na druge" (Judaken, 2008: 26). Shylock trpi porugu i nastoji ostati ravnodušan prema svojim tlačiteljima, zavaravajući se da tako može sačuvati vlastiti identitet (koji je već ionako puka projekcija Drugog), što za njega znači življenje u skladu s temeljnim načelima judaizma. On, naime, time implicitno opravdava i ničim ne negira svoj tretman od drugih. Kad konačno reagira, konstantno zlostavljanje je već ostavilo toliko traga na njemu da postaje ono čime su ga smatrali, tj. prihvaća nametnuti identitet osvetničke zvijeri. Sam Shylock kaže:
„Bez razloga si prije mene zvao psom; pa sad kad sam pas, derača ti se mojih čuvaj"
(Shakespeare, 1981: 81)
On reagira na način da čini upravo ono što zamjera onima koji to čine njemu, nažalost, dajući im time povod za njegovim uništenjem. Ironično, Shylock postaje tragična figura upravo zato jer zanemaruje principe koje on smatra „židovskima", odnosno subverzira vlastitu kulturu.
3.3. TRAGIČNA SUDBINA KAO POSLJEDICA SUBVERZIJE (ŽIDOVSKE) KULTURE
Steven Marx (2000: 124; prema Melo, 2010: 25-6) zapaža „kako Shylock svojim postupcima istovremeno ukaljava i ulašćuje kršćansku kulturu. On subverzira svoju kulturu, ne na način da viktimizira Drugo, već izlažući nedostojnost vlastitog sebstva." On je mogao izbjeći tragični kraj samo da se držao moralnih učenja svoje religije. Dakle, dok se s jedne strane drži judaizma kao institucije koja ga defiinira drugačijim u odnosu na kršćane s druge strane Shylock pridonosi vlastitom uništenju, ponašajući se upravo kao kršćanin (Melo, 2008: 26). Martin Yaffe (1997: 164; prema Melo, 2008: 26) tretira Shylockov judaizam kao prazni označitelj, koji sa sobom nosi posljedicu tragičnog svršetka posredstvom voljne kulturalne subverzije Drugog.
Shakespeare u „Mletačkom trgovcu" izlaže neizmjerno kompleksnu mrežu označitelja kulture, Drugog i identiteta, čije međusobno ispreplitanje, preklapanje i djelovanje dovodi do spleta odnosa u kojima više ne razaznajemo identitete kao takve, već samo kao projekciju drugih identiteta, koji su također konstrukti određenih procesa. Shylockova tragedija je sadržana u njegovoj ljudskosti jer, neovisno o identitetu koji zauzima, on postupa u skladu sa svojom prirodom, koja je, uostalom, priroda svakog čovjeka - kako Židova tako i kršćana.
ZAKLJUČAK
William Shakespeare u „Mletačkom trgovcu" otvara niz pitanja koja nam se iz perspektive građanina 21. stoljeća čine puno kontroverznijima nego što su to možda bila u vrijeme kad je nastala njegova drama. Svakako, pitanje koje je izazvalo najviše polemika je ono koje se tiče pozicije Židova, tj. njihova predstavnika Shylocka. Rasprave o antisemitističkoj ili protiv antisemitizma usmjerenoj potki ove drame ne jenjavaju ni danas. Činjenica je pak da se ne možemo oduprijeti subjektivitetu vlastite realnosti, pa tako i ovu dramu često promatramo kroz prizmu društvenih konstrukata kojih u ono vrijeme nije bilo. Zbog toga ne možemo zapravo niti govoriti o antisemitizmu ili negiranju istog u ovoj drami jer bi to značilo zanemarivanje mnogo kompleksnijih značenja i odnosa koje nam ova drama nudi. Od ključne važnosti za razumijevanje odnosa židovske i kršćanske kulture u ovoj drami je razumijevanje procesa konstrukcije kolektivnog identiteta i razloga upravo takvog, a ne drugačije konstruiranog poimanja određenih kultura. Oslanjajući se na prethodnu, višestoljetnu tradiciju, kršćani vide Shylocka (Židove) kao krvožednu, gramzivu zvijer, dok on njih vidi kako nemilosrdne tlačitelje i tirane. Kršćani projiciraju svoje negativne osobine na jedinu dostupnu žrtvu (Shylocka) i na taj način održavaju privid identiteta, koji su konstruirali unutar vlastita kolektiva. Shylock na taj način ima izbor prihvaćanja uloge žrtve i izopćenika, ili pak može uzvratiti pogled i objektivizirati one koji objektiviziraju njega. On umjesto toga postaje onim čime ga drugi smatraju i uzrokuje vlastitu propast odbacivanjem vlastite kulture, koja, iako različitim procesima konstruirana, ipak nije nametnuta kao podsvjesna projekcija drugih, tj. kršćana. Međutim, kako se često kaže, Shakespeare je bio izrazito vješt u naglašavanju onih osobina i poriva za koje možemo reći da pripadaju svim ljudima, odnosno da su u podlozi ponašanja svih ljudi, bez obzira na zajednicu kojoj pripadaju i identitet koji su izgradili u toj zajednici. Tako i Shylockova želja za osvetom, premda za njega fatalna, nije ništa doli prirodna reakcija svakog čovjeka koji godinama trpi poniženja i zlostavljanja. Činjenica je da je svojim „igranjem uloge" neshvaćenog Židova on sam dosta pridonio tom zlostavljanju, ali i to je bio samo jedan od načina na koji ljudi reagiraju u sličnim situacijama. Umjesto da tragamo za pitanjima rasizma i mržnje u ovoj drami, mogli bi se zapitati koliko ona govori o nemogućnosti nadilaženja vlastitog, subjektivnim procesima konstruiranog identiteta, koji nam ponekad više otežava nego olakšava život. Možda je prava tragedija Shylockove sudbine sadržana upravo u toj nemogućnosti jer kako Antonio kaže: „Svijet je pozornica gdje svatko mora neku ulogu da glumi" (Shakespeare, 1981: 20).
LITERATURA
Arendt, H.. (1944). The Jew as Pariah: a Hidden Tradition. Jewish SocialStudies, 6, 99-122. Arendt, H.. (1953). The Origins of Totalitarianism. New York: Harcourt Brace Jovanovich. Carlebach, J. (1978). Karl Marx and the Radical Critique of Judaism. London: Routledge & Kegan Paul.
Carnovsky, M. (1958). The Mirror of Shylock. The Tulane DramaReview, 3, 35-45. Fink, B. (2009). Lakanovski subjekt: Između jezika i jouissance. Zagreb: Kruzak. Flannery, Edward H. (1965). The Anguish of the Jews. London: Macmillan. Fredrickson, George M. (2003). Racism: a short history. Princeton: Princeton University Press.
Hanrahan, Nancy W. (2005). Difference and Cultural Systems: Dissonance in Three parts. U
Mark D. Jacobs i Nancy W. Hanrahan (ur.). The Blackwell Companion to the
Sociology of Culture. Oxford: Blackwell Publishing Ltd. Judaken, J. (2003). Sartre on Racism: From Existential Phenomenology to Globalization and
"the New Racism". U J. Judaken (ur.). Race after Sartre: Antiracism, Africana
Existentialism, Postcolonialism. New York: University of New York Press. Katz, David S. (1999). Shylock's Gender: Jewish Male Menstruation in Early Modern
England. The Review of English Studies, 50, 440-462. Lopez, J. (2003). Theatrical Convention and Audience Response in Early Modern Drama.
Cambridge: Cambridge UP. Marx, S. (2000). Shakespeare and the Bible. Cambridge: Cambridge UP. Melo, S. (2010). Deconstructing the Transhistorical in Contemporary Productions of The
„Merchantof Venice". Toronto: University of Toronto. Misterova, I. (2011). An Archetypal Figure of the „ Villainous Jew " in English Renaissance
Literature. U B. Genc i C. Lenhardt (ur.). Villains: GlobalPerspective on Villains and
Villainy today. Oxford: Inter-Disciplinary Press. Perry, M., Schweitzer, Frederick M. (2002). Antisemitism: Myth and Hate from Antiquity to
the Present. New York: Palgrave Macmillan. Petrović, D. (2006). Anatomija identiteta: Teorijsko problematiziranje identiteta. Etnološka
istraživanja, 209-259.
Roth, C. (1933). The Background of Shylock. The Review of English Studies, 9, 148-156. Ryan, K. (1989). Shakespeare. New York: Prentice Hall.
Serageldin, I. (1998). The Modernity of Shakespeare. Cairo: Cairo University.
Shakespeare, W. (1981). Mletački trgovac. Zagreb: Nakladni zavod MH.
Smith, Anthony D. (1995). The Formation of National Identity. U Henry Harris (ur.). Identity.
Oxford: Clarendon Press. Smith, John H. (1961). Shylock: Devil Incarnation or Poor Man Wronged? The Journal of
English and Germanic Philology, 60, 1-21. Stelling, L. (2006). Cultures of Conversion in „ The Merchant of Venice ".Utrecht: Utrecht
University.
Stoll, Elmer E. (1911). Shylock. The Journal of English and Germanic Philology, 10, 236279.
Yaffe, Martin D. (1997). Shylock and the Jewish Question. Baltimore and London: The Johns Hopkins UP.
preuzmi seminarski
rad u wordu » » » 