|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
JOHN MILTON “IZGUBLJENI RAJ”
Predmet istraživanja ovoga rada je Izgubljeni raj Johna Miltona. Kroz analizu vremena u kojem je Milton živio, izvore i uzore koje je oponašao i koristio, prikaz tema, motiva, načina na koji je Milton prikazao likove u svome djelu te konačno analizu samih stihova ovaj rad će pokušati dati jedan uvid u kompleksno i vijedno djelo koje mnogi smatraju vrhuncem engleske književnosti. Ovaj rad se koncentrira na nekima od osnovnih postavki koje je Milton iznio u svome djelu i nastoji pokazati spoj klasične tradicije i tradicije Miltonovog doba. Osim samoj priči velika pozornost se pridaje i ideološkom podtekstu djela bez kojega Milton vjerojatno ne bi niti napisao Izgubljeni raj. Njegovo djelo je nemoguće gledati odvojeno od vrmena u kojem je živio i njegovog vlastitog životnog iskustva, pa se tako u uvodnim poglavljima ovoga rada govori upravo o vezama između Izgubljenog raja i Miltonova života i njegovih političkih i vjerskih načela sadržanih u ovom djelu te se te veze nastoje pokazati na konkretnim primjerima iz djela. Miltonov ep u jednu ruku predstavlja spoj mnogih tradicija. U njemu nalazimo mnoštvo slika iz klasične grčke i rimske mitologije, biblijske mitologije i mitologije renesansnih epova, a nalazimo i elemente srednjovjekovne i elizabetanske drame. Svi ti elementi, pogotovo mitologija, daju miltonovom epu jedan simboličan karakter i na apstraktan način prikazuju neke od osnovnih ideja i načela koja je Milton nastojao istaknuti u Izgubljenom raju. Prikaz odnosa mitologije, alegorije i ideologije koja stoji iza djela je još jedan od osnovnih zadataka ovoga rada. Karakterističnih tema vezanih uz Miltonov religijski nauk, moraliziranja vezanog uz njega te motiva i simbola koji sve to još jednom potvrđuju u ovom epu ne nedostaje. Kroz prikaz tih tema, motiva i simbola se također nastoji pobliže objasniti cilj i svrha Izgubljenog raja, ali i osnovna motivacija i ideološka potka pjesnika. Važan je i detaljniji prikaz likova u Izgubljenom raju, koje je gotovo nemoguće odvojiti od njihove idejne pozadine. Upravo su likovi ono što Miltonovom epu daje određenu dubinu i kvalitetu kakvu možda nitko nije nadmašio. Uz sve ovo je naravno bitna i Miltonova pjesnička sposobnost, maestralna upotreba stiha i motiva s kojima stvara neke od najljepših i najdramatičnijih slika u književnosti uopće. Kroz sve to ovim radom se donekle nastoji objasniti i opisati Miltonovo djelo te se nastoje razjasniti određene teme i ideje samoga pjesnika koje stoje iza djela.
2. ODRAZ I UTJECAJ MILTONOVOG ŽIVOTA NA DJELO
Milton je za vrijeme svoga života svjedočio jednom od najburnijih razdoblja u povijesti Engleske. On nije bio samo svjedok tadašnjim događajima, već je i sudjelovao u njima. Ti događaji su ostavili svoj trag u njegovim djelima, utjecali su na njegovu misao i ideje o vjeri, slobodi, pravdi i istini prepoznatljive u njegovom stvaralačkom radu.Miltonovo doba dolazi u 17. st. nakon smrti 45 godina mira i prosperiteta pod vladavinom kraljice Elizabete. To je bilo razdoblje prijelaza, nije pripadalo niti renesansi niti baroku, to je bilo razdoblje političke podjele, filozofskog sakepicizma i artificijelne, sofisticirane književnosti umjesto snažne i jednostavne. Milton je u osnovi kršćanski humanist, nastavljač elizabetanske tradicije u baroknoj verziji. Možda najveći utjecaj na Miltona prilokom pisanja ovoga djela je imao pad Cromvellove Republike za koju je on smatrao da može uspostaviti savršeno društvo, odnosno raj na zemlji. Nakon propasti Republike Milton se povukao iz javnog života te je slijep i osiromašen napisao najveći dramski spjeva na englesko jeziku. Zbog tih događaja i svega kroz što je prošao, miltonov Izgubljeni raj je je postao mnogo bogatije i zrelije ostvarenje. Milton je u svome djelu na mnogim mjestima izravno progovorio o svojem vlastitom životu i vlastitim moralnim, vjerskim i političkim stavovima. U osnovi Miltonova religijska shvaćanja su puritanska. On inzistira na autoritetu Biblije, ali i na nadmoćnosti individualne savjesti nad Biblijom. On ima praktičan pristup religiji i svjestan je razlike između kršćanske vrline i fanatizma. Teološka pitanja koja ne mogu pomoći ljudima u svakodnevnom životu je smatrao nevažnima za proučavanje, a njegova religijska slika je ponešto drugačija od one njegovih suvremenika. On tako i u svom najvećem epu pokazuje negiranje tradicionalnog kršćanskog učenja o Trojstvu. Sin u djelu nije prikazan kao jedno s Bogom, već je stvoren od Boga, a sama priroda Duha Svetoga prema njemu nije značajna za vjeru te tako ostaje nerazjašnjena. U Izgubljeno raju Sin i Duh Sveti su izvršitelji Božje volje te su na taj način pobjeda Sina nad pobuljenim anđelima, kao i njegova žrtva za iskupljenje čovjeka daleko dramatičniji Prikaz Sina kao Božjeg stvorenja ima svrhu uvjerljivosti priče jer je u Miltonovo epu važna interakcija među likovima te je na taj način Sin morao poprimiti fizičko obličje. Milton podatke o vlastitom životu i stavovima najjasnije iznosi svojim zazivima muze te na taj način ne pravi razliku između lirskog subjekta u samog autora djela. Sam Milton je pripovjedač u epu i to nekoliko puta dokazuje. Tako već na samom početku prvog pjevanja Milton iznosi glavnu temu (neposluh Adama i Eve te njihov izgon iz Raja) i svrhu (opravdanje Božjih postuapaka prema ljudima) epa te zaziva muzu i Duha Svetoga da mu pokažu pravi put te da ga ispune svijetlom kako bi mogao ispuniti zadaću koju je namijenio svome djelu.
„O prvi Ljudski Neposluh i Voće
Zabranjenog Stabla, čiji smrtni ukus
Donese Smrt na svijet i sav naš jad,
Gubitkom Edena, dok veći Čovjek
Ne iskupi nas, vrativši snova
Mjesto blaženstva, opjevaj Muzo Neba...
...A prvo Ti, O Duše, što si štov`o
Prije no sav Hram, pravo, čisto srce,
Pouči me, Ti znaš;...
...šta je tamno u meni prosvijetli,
Šta nisko, uzdigni, podrži;
Da na visu te velike Priče
Potvrditi mogu vječnu Providnost,
Od Božjeg ka ljudskom da opravdam pute.
Kao daljnji dokaz Miltonove intervencije Miltonova života u djelo u trećem pjevanju slijedi njegova najduža i možda najintimnija invokacije muze u kojoj najizravnije govori o vlastitom sljepilu i moli za pomoć kako bi poput starih , također slijepih, pjesnika i proroka (tu se referira na Homera, Tiresiju, Tamirisa itd.) dosegao pjesničku slavu.
„O Ti, Svijetlo sveto, prvorođenče Nebesko,
Il` ko Nebeskog, opet vječni zrače,
Dostojan da l` sam te te taći? Jer Bog je svijetlost,
I nikad do u nepribližnom Svijetlu
Staniio se nije, to jest do u tebi,...
...Tegotno i mučno. Tebi se vraćam štićen,
I životvoran opet tvoj nosim sjaj; al` ti
Ne vraćaš se očima tim, što zalud kreću
Da zgrabe tvoj oštri zrak, i što su bez zore;
Takav ih debeo pokrov mrene prekri
I skroz sljepilo zastre. A ipak još više
Ja lutam onuda gdje Muze se stane,
Uz potok čist, kroz sjenovit gaj, osunčan vis
Ljubavlju vođen pjesme svete;...
...Ja noću pohodim, ne zaboraviv` nikad
Ona dva što udes im jednak je mome,
Želeć` da dosegnem slavu njinu,
Slepog Tamirisa i Meonjanina onog,
I Tiresiju i Fineja proroke drevne,...”
Osim moralno i politički kriznog vremena u kojem je živio, Miltonovo poticaj da napiše Izgubljeni raj je bio i u tome što je on želio napisati takvo djelo koje bi proslavilo engleski jezik, narod i njega kao pjesnika. Izgubljeni raj pokazuje Miltonove kršćansko-humanističke ideje zbog kojih koristi sve izvore europske književne tradicije do kojih je mogao doći – biblijske, klasične, srednjovjekovne i renesansne. Slike iz klasičnih priča, epova i srednjovjekovnih romana, aluzije na mitove, legende i priče svih vrsta, geografski slikovito opisana područja itd. izviru iz Miltonove opčaranosti knjigama i putovanjima te predstavljaju odjek elizabetanskog, renesansnog uzbuđenja potaknutog novim otkrićima, biblijskom poviješću i doktrinom, kršćanskim i židovskim učenjem itd. Svi ti izvori, ideje i utjecaji se mogu pronaći u Izgubljenom raju kao sinteza svega navedenoga. Milton sintetizira razne motive i znanja u svom epu na jedan logičan, hijerarhijski način i nikada ne miješa razne elemente preuzete iz biblije, klasične i srednjovjekovne književnosti. Miltonu su prilikom stavranja ovog epa najveću uzori bili Vergilijeva Eneida, Homerovi epovi Ilijada i Odiseja, Danteova Božanstvena komedija, Biblija te mnogi drugi. Vjeruje se kako se Milton opredijelio za temu o ljudskom prvom grijehu zbog vlastitog razočaranja u engleski narod koji se eve više okretao od „dobra” ka zlu. Sukladno tome, tema o porijeklu grijeha i borbi dobra i zla u ljudima mu je izgledala značajnom. Milton je u svoje osnovne teme u epu upleo i mnoštvo sporednih tema koristeći se antičkim i renesansnim epskim djelima, ali uvijek ih je na svoj način prerađivao. Na taj način stvorio je tematski neobično i bogato djelo.
3. STRUKTURA EPA, LINIJE RADNJE I ZNAČENJA
Izgubljeni raj je veliko epsko djelo (preko 10 500 stihova) pisano engleskim junačkim stihom bez rime. U drugom izdanju ep je dobio svoju konačnu podjelu na 12 knjiga, odnosno pjevanja. U kompoziciji epa Milton se ponajprije ugledao na klasične epove , prvenstveno Vergilijevu Eneidu, međutim, nije ih doslovno slijedio. Glavna odlika kompozicije Izgubljenog raja je čvrsta arhitektonika cjeline i slobodan raspored motiva umutar nje. U najširem smislu ep je oblikovan trodijelno (svaki dio se sastoji od 4 pjevanja). U prva 4 pjevanja se opisuju događaji poslije pada Sotone u pakao i tu Milton po uzoru na klasični ep radnju zapčinje in medias res. Druga 4 pjevanja knjige ponovno odražavaju karakteristike klasičnih epova pa se tako radnja vraća unatrag kako bi se opisali događaji koji su prethodili prvom dijelu epa. u tom dijelu Rafael i adam također vode i sporedne razgovore koji služe kao digresija. U trećem dijelu epa se nastavlja radnja započeta u prvom dijelu te dostiže kulminaciju i rasplet Unutar te trodijelne sheme postoji podjela na manje cjeline od po dva pjevanja. u prva dva pjevanja radnja je smještena u pakao te tamo dsominira atmosfera maraka i očajanja, a glavni lik je Sotona. Druga dva pjevanja opisuju nebo i Raj na zemlji te njima dominiraju svijetlost, bujna priroda i nevina ljubav. Peto i šesto pjevanje opisuju rat na nebu te njima dominira ratničko-romantička atmosfera. Sedmo i osmo pjevanje predstavljaju mješavinu raznih motiva, a glavna uloga im je zadržavanje radnje radi većeg iščekivanja i svojevrsna su priprema kulminacije koja slijedi u sljedećem pjevanju. Deveto i deseto pjevanje sadrže centralnu temu epa: zavođenje Adama i Eve na grijeh te posljedice njihovog sagrješenja. Posljednja dva pjevanja predstavljaju epilog cijele priče. U njima se daje pogled u budućnost i izvode se zaključci iz teološkog podteksta djela Miltonu je u ovoj kompoziciji epa najveći uzor staroklasični ep, ali ga on ne oponaša u potpunosti, već unosi i vlastite zamisli i obogaćuje ga sa mnogim motivima i idejama iz drugih uzora i vlastitog iskustva. U miltonovom epu usporedno teče i isprepliće se nekoliko linija značenja: epska (objektivno pričanje događaja), dramska (razvitak i psihološka karakterizacija likova kroz njihove monologe i dijaloge), lirska (opisi, razmišljanja, himnični dijelov, osobne aluzije na vlastitu sljepoću i teške dane poslije restauracije) i ideološka (prisutna gotovo posvuda kao podtekst djela).
4. OSOBINE STIHA I STILA U IZGUBLJENOM RAJU
4.1. STIH
Miltonov spjev je pisan engleskim herojskim stihom bez rime, sličnim onom kod Homera u grčkom i Vergilija u latinskom epu. Sam stih predstavlja vrhunac Miltonove metričke vještine i muzikalnosti. On je u osnovi uvijek pravilan, a ipak neobično raznovrstan i savršeno prilagođen promjenama teme, aatmosfere i tona. Ta raznovrsnost je ostvarena promjenama rasporeda naglasaka i pauza u stihu, zamjenjivanjem jamba trohejem i drugim stopama, čestim elizijam , raznovrsnim raspoređivanjem dužih i kraćih rijeli itd. Da izbjegne monotoniju Milton se često služi opkoračenjem, tj. komponira stihove u veće smisaone i ritmičke cjeline, završavajući misao na često na sredini stiha, a ne na kraju. Takve cjeline, po dužini vrlo različite, su glavna metrička karakteristika „Izgubljenog raja” Milton je u svoje djelo ubacio i jedan kratak odlomak naslovljen O stihu. U tom odlomku opravdava razloge zbog kojih je odabrao stih bez rime. Naime, on smatra kako rima nije nužna za pjesništvo, pogotovo u dužim djelima, već da je izum barbarskog doba u kojem su se spajali bezvrijedni sadržaji i nespretna metrika. Prema njemu rima samo sputava i ograničava pjesnike u njihovom izražavanju. On kao primjer dobrih ostvarenja u stihu bez rime navodi talijanske, španjolske pjesnike i neke engleske tragičare poput Shakespearea. Njegovo je djelo prvi primjer engleskog epa sa stihom bez rime i kao takav bi se prema Miltonu upravi više trebao cijeniti, jer zapostavljanje rime u Izgubljenom raju nije nužno nedostatak, već prednost.
4.2. STIL
Prema mnogim kritičarima ne postoji epski pjesnik čija djela odražavaju takvu raznolikost stihova kao kod Miltona. Upravo mu je već spomenuti herojski stih bez rime dozvoljavao takvu raznolikost. Ona je očigledna već u usporedbi prvog Sotoninog govora u prvom pjevanju, koji evocira grandioznost i herojstvo prožeto mračnom i sumornom atmosferom, sa Evinim opisom svoga sna Adamu u petom pjevanju, gdje ton poprima oblike transa i noćne more.Također možemo usporediti i nježno zadirkivanje Adama od strane Boga o njegovoj želji za družbenicom te poletan ton u Evinom govoru kad se vraća Adamu nakon što je sagriješila. Možda največa ljepota Miltonovog stila se očituje u opisu Edena u četvrtom pjevanju. Miltonove epske poredbe imaju funkciju poveznice između kozmičkog krajolika i svijeta običnih ljudi u svakodnevnim okolnostima. Miltonu nije cilje oponašati stil latinskih i grčkih epova, on već na samom početku u uvodnoj invokaciji želi uspostaviti svoj status pjesnika na jednoj višoj moralnoj razini od npr. Homera ili Vergilija, koji ipak pripadaju poganskoj, a ne kršćanskoj tradiciji. Milton u svome epu koristi sve moguće epske postupke koje nalazi u klasičnom epu, ali on na svoj način proširuje te postupke i nalazi im svrhu u širenju značenja samog sadržaja Izgubljenog raja. Ti postupci predstavljaju samo djelić stilskih postupaka koje on koristi u svome djelu kroz slike, specifičan vokabular, paragrafiranje, promjene tona itd., kako bi postigao efektnijin učinak epa. Neki kritičari su naglašavali stilske sličnosti između Izgubljenog raja i ranijih epova, ali su pritom zanemarivali Miltonovu individualnost u upotrebi tih stilova. Miltonov ep vrijednost i značenje ponajprije može zahvaliti bogatoj orkestraciji zvuka, monumentalno raspoređenom stihu, nenadmašnom bogatstvu ukrasa i metafora te kompleksnoj i snažnoj strukturi, psihološkoj percepciji i teološkoj i moralnoj viziji. Svi ti elementi se savršeno nadopunjuju i tvore cjelinu koja opravdava Miltonov stil kao izvoran i nenadmašan.
5. MITOLOGIJA, ALEGORIJA I IDEOLOGIJA U IZGUBLJENOM RAJU
5.1. MITOLOGIJA I ALEGORIJA
Biblijska priča je Miltonu poslužila kao kostur prilikom pisanja ovog epa. On je priču o Sotoninom padu i prvo grijehu nadopunio mnoštvom novih motiva i ličnostima iz antičke i kršćanske mitologije. Započinjući od samog Svetog Pisma, koje je osnova Izgubljenog raja, vidjet ćemo kako je i ono donekle zbirka mitova te Milton na taj način nije mogao nikako izbjeći mit u svome djelu. Sama glavna tema Izgubljenog raja je u osnovi mit. Milton razne mitove gotovo neprimjetno pretače u strukturu svoga djela prema primjerima velike tradicije od Homera do Tassa. U „Izgubljenom raju” postoji poklapanje upotrijebljenih mitova koji su očito opća mjesta epske tradicije Europe, a upotreba im potječe od Homera i Biblije. „Izgubljeni raj” se oslanja na mitsku tradiciju „Ilijade” i „Odiseje”, Vergilijeve „Eneide”, Platonovih dijaloga, Hesiodove „Teogonije”, „Poslova i dana”, a stoga i na mitsku tradiciju renesanse („Božanstvena komedija”, „Bijesni Orlando”, „Oslobođeni Jeruzalem”, „Vilinska kraljica” itd.). Međutim, najveći utjecaj na njegovo djelo je izvršila hebrejska mitologija jer je i Izgubljeni raj u osnovi kršćanski mitološki spjev. Milton je poganske mitove i slike upotrebljavao u kršćanske svrhe. Možda najbolji primjer takve upotrebe poganskih, klasičnih motiva u kršćansku svrhu vidimo u Miltonovom opisu Edena u četvrtom pjevanju.
„Horovi ptica pojem se jave; proljeća ode,
Dišuć` opojem polja i luga, ugađajuć`
Lisje što trepti dok sveopći Pan,
Spleten u kolo s Gracijama i Horama
Vodi k Proljeću vječnom. Ni ono polje bajno,
Ena, a kog Prozerpinu dok brala je cvijeće,
Sama cvijet najljepši, mračni Dis ote,
Što Cereru stalo je bola da je
Svijetom traži; ni slatki onaj lug
Dafnin kraj Oronta, ni čuveni
Izvor Kastalija, ne mogu se s ovim Rajem
Milton u ovim stihovima upotrebljava slike iz klasične mitologije kako bi stvorio nezamislivu sliku ljepote Raja prije sagrješenja. Milton koristi mitove u Izgubljenom raju iz više razloga: da pojača dramatičnost radnje, da dočara vlastitu sliku svijeta te da pokaže svoju misao o predmetu koji obrađuje. U ovom posljednjem se najbolje pokazuje odnos između filozofije i mitologije. Osim antičkih, helenističkih, hebrejskih i renesansnih mitoloških utjecaja Milton se također poslužio i pričama putnika iz dalekih krajeva i narodnim pričama. On se tako služi nizovima zvučnih i neobičnih imena (zbog zvuka i asocijacija na priče s kojima su povezane) spominjanjem dalekih i veličanstvenih zemalja i mjesta, naročito sa pomorskih putovanja. Time stvara odlomke u kojima se čar dalekog i tajanstvenog nerazdvojno spaja s poznatim prijatnim utiscima mirisa, boja i zvukova, pružajući čitaocu doživljaj blaženstva i ljepote kakav nije proizveo nijedan drugi pjesnik. Primjer takvog spoja slika, zvukova i mirisa nalazimo u četvrtom pjevanju kada se Sotona približava Edenu.
„...Ko onim što kad brode
Iza Rta Dobre Nade da prođu
Mozambik, pučinom Sjeveroistočnjak se javi,
Noseć` Sabanske mirise mire s obale začina
Sretne Arabije, pa nevoljom takvom
Rad su skrenut` sa kursa, a mnogu ligu
Obradovan opojem tim smiješi se starac Ocean;”
Več na samom početku knjige nalazimo mnoštvo likova iz antičke grčke mitologije. Tako u prvom pjevanju Milton kao Sotonine sljedbenike predstavlja zle poganske bogove, a u drugom pjevanju ih pretvara u žive likove sa različitim osobinama. Mnogi kritičari su u pobuni Sotone protiv Boga i sudbini čovjeka nakon Sotonina pada vidjeli mit o Prometeju, a ta priča ima dosta sličnosti i sa izvornim hebrejskim mitom o Luciferovom padu.
Prometej ljudima donosi vatru unatoč zabrani vrhovnog boga, a prema starim pričama um i znanje su nalik elementu vatre i čovječji duh je poput vjetra koji hrani vatru spoznaje i plamen žudnje za znanjem. U Raju je to znanje oličeno u drvetu spoznaje dobra i zla. U toj priči se vidi uzajamnost utjecaja grčkog na hebrejski mit i obrnuto. Sam Izgubljeni raj započinje invokacijom muze neba Uranije i time se evocira antička tradicija. Međutim, Miltonova muza Uranija ne spada među devet tradicionalnih antičkih muza koje žive na Olimpu. Uranija je nebeska muza, zaštitnica sveukupne kršćanske umjetnosti. U tome se još jednom vidi upotreba antičke tradicije u kršćanske svrhe, a Milton to potvrđuje u ovim stihovim.
„Siđi s Nebesa, o Uranijo, imenom tim
Ako si pravo zvana, ti čij` glas božanski
Slijediv`, više od gore Olimpa letjeh,
Više no krilom Pegaza što bijah.
Suštinu, ne Ime, ja prizivam; jer ti
Nisi jedna od Muza devet, nit` se vrhom
Drevnog Olimpa staniš, već Nebom rođena si,
Prije izrona brda i prije no potekoše vrela;
Ti si se s vječnom Mudrošću družila,
S Mudrošću sestrom svojom, igrajuć` se s njom
Kraj Svemogućeg Oca, što očaran bješe
Pjesnik u ovim stihovima oslovljava muzu Uraniju moleći je da mu pomogne naći slušatelje u teškim vremenima koja dolaze. Milton također tijekom cijelog epa koristi različite mitološke nemani kako bi prikazao početnu veličinu zlaili da opiše neko mjesto koje se odlikuje natprirodnom veličinom. Tako se u prvom pjevanju Sotona uspoređuje s Levijatanom, a to je prva i jedna od najsloženijih poredbi u spjevu. Golemog Sotonu koji leži na ognjenom jezeru Milton uspoređuje sa divovskim čudovištima iz antičke mitologije, gigantima Brijarejom i Tifonom pa zatim Levijatanom predočenim u liku morske zvijeri o čije tijelo, misleći da je otok, neoprezni ribar kači svoje sidro.
„Tako Sotona zbori najbližem Drugu
S glavom nad valom uvis, i očima
Što iskriše munjom, a druzi mu ini
Kraj njega pužu bujicom u šir i dalj
Bazajuć` svuda u hrpi širokoj
Ko ona ogromna stvorenja mitska,
Titanska il` roda Geje, što spram Zeusa
Zaratiše, Briar il` Tifon što špilja
Kraj Tarsa drevnog ih skrila, il` morska neman
Levijatan, koga Bog od svih bića
Što oceanom plove, najvećim stvori:
Dok snio je na norveškoj pjeni, slučaj
Htjede da kormilar nekog malog broda,
Misleć` ostrvo da je, mornari vele,
Zakači sidro za krljušt mu grubu
Ukotvljen u zavjetrini toj, dok noć
Odjevala more, i poznu zoru ček`o;”
Neki kritičari usporedbu Sotone s Levijatanom nazivaju tautologijom jer Sotona jest Levijatan pa njihova usporedba predstavlja dva aspekta jedne stvari. U kasnijim stihovima ti isti giganti se prikazuju kao đavoli koji su u davna vremena sišli na zemlju i vladali poganima do Kristova dolaska. Ovakve epske poredbe u „Izgubljenom raju” na poseban način funkcioniraju prema subverzivnoj didaktičkoj mehanici; uspostavlja se naizgled konvencionalno sredstvo koje naizgled veliča Sotonu i njegove sljedbenike, klasičnu koncepciju herojstva no samo zato da bi ga se potom srušilo. Takvo prividno veličanje Sotone u konačnici ne veliča njega, nego Boga. Ako je Sotonina vojska tako velika i moćna, čitatelj si mora postaviti pitanje koliko je tek onda moćna i velika Božja vojska. Antička mitologija je utjecala i na Miltonov opis pakla u Izgubljenom raju, pa tako u tom opisu nalazimo mnogo sličnosti sa podzemnim svijetom u antičkoj mitologiji. Prema toj koncepciji veliki značaj imaju rijeke podzemnog svijeta (Stiks, Leto, Aheront, Piriflegetont), a ne plameno jezero koje se niti ne spominje ni u jednom mitu.
Milton također prilikom opisa svemira koristi mitološku, ali i znanstvenu sliku. On upotrebljavastaru viziju svemira prema kojoj je Zemlja u centru, a ostala nebeska tijela se nalaze na nebeskim obručima ispunjenima vatrom. Prema starom učenju takvih obruča ima tri, a obruč na kojem se nalazi Sunce je najbliži Zemlji. Kod Dantea također imamo podjelu svemira na krugove – Zemlja je centar, a njena unutrašnjost je podijeljena na devet krugova, dok nebo ima deset krugova. Milton se oslanja donekle na ovu koncepciju, pa je za njega mjesto na koje je bačen Sotona sa svojim sljedbenicima triput zemlja do krajnjeg kruga. Prema tome, to mjesto je udaljeno u paklu koliko i Zemlja od najvišeg neba, pa je to onda najdublji pakao. Tu kao i kod Dantea uočavamo simboliku broja tri koja proizlazi iz utjecaja mistike toga broja u kršćanskoj tzradiciji. Osim mitoloških bića i mjesta, Milton je u svoje djelo inkorporirao i alegorične ličnosti Grijeh i Smrt. Grijeh je prikazan kao Sotonina kći i družbenica, a njeno rođenje je prikazano poput rođenja božice Atene, dakle iz Sotonine glave. Tu Milton isprepliće alegoriju i mit kako bi uspostavio opreku između artificijelnog i neprirodnog rađanja poganskog božanstva i rođenja Sina Božjega. Milton u tome iskazuje svoj stav kao i opće kršćansko stajalište prema poganskim božanstvima i vjerovanjima. Smrt je prikazana kao potomak Sotone i Grijeha, a time se još jednom potvrđuje jedna od osnovnih postavki ovoga epa, a to je da je smrt kazna i posljedica prvog sagrješenja (Sotoninog, a kasnije ljudskog). Milton upotrebljava mit i alegoriju u Izgubljenom raju kako bi na jedan maštovit način projicirao najdublje ljudske strahove i nade.
5.2. IDEOLOGIJA
Milton je iskoristio prillike koje mu je pružao obimni epski okvir da ispreplete pričanje elementima svoje ideologije koja se kroz cijeli spjev povlači kao podttkst djela. Ta se ideologija ponajprije ocrtava u refleksivnim, intenzivno lirski intoniranim dijelovima. Takvi su npr. uvodi prvog, trećeg i sedmog pjevanja knjige (koji ujedno obilježavaju značajnije prijelaze u djelu, promjene tona i atmosfere), zatim himna bračnoj ljubavi i neke druge digresije u kojima Milton izlaže vlastite poglede na svijet i društvo kao i shvaćanja i vrijednosti doba u kojem je živio. On tako u četvrtom pjevanju uspoređuje Adama i Evu prema njihovom izgledu i držanju i na taj način mjeri njihovu duhovnu vrijednost. Iza njihovog opisa stoje drugačije uloge koje su im namijenjene od strane Boga. Adam je stvoren od Boga da bi njemu služio, a Eva je stvorena kako bi služila i Bogu i Adamu, prema tome,ona je udaljenija od Božje milosti. Adam je također opisan kao inteligentniji i duhovno čišći od Eve. Tu se očituje Miltonovo poimanje drugačijih uloga spolova, o kojima se govori i u Bibliji. Ovakva Miltonova uvjerenja, da žena mora služiti muža i biti poslušna, proizlaze iz duha vremena u kojem je živio i tada je bio uobičajen takav stav prema ženama.
„Nejednaki bjehu, ko što im pol ne bješe jednak;
Za misli i junačka djela bi stvoren on,
Za blagost i ljupkost privlačnu ona;
On samo za Boga; ona za Boga u njemu.”
Već je ranije napomenuto kako je jedan od razloga zbog kojih je Milton napisao Izgubljeni raj njegova razočaranost u društvo i propast njegovih političkih ambicija. U svijetlu tih događaja Miltonu se pisanje kršćanskog epa s temom prvog grijeha i neposluha prema Bogu učinio kao savršen način da iznese svoje vjerske i političke stavove, a da pritom i upozori društvo na zlo koje je prema njemu počelo prevladavati. Tijekom opisa Sotoninih pobočnika u prvom pjevanju Milton ubacuje vlastitu aluziju na buntovne mladiće koji su harali ulicama Londona u kasnijim godinama njegova života.
„I nepravda i zločin: a kad noć smrači
Ulice, tad lutaju sinovi tuda
Beliala gonjeni drskošći i vinom.”
Miltonov svjetonazor se očituje i u činjenici da u Izgubljenom raju Adam i Eva rade i prije sagrješenja, dok je prema Bibliji rad kazna za njihov neposluh. Milton kao napredni građanin 17. stoljeća nije mogao zamisliti sretan život bez rada. Njegova ideologija je također odraz velikog prijeloma koji se tada zbivao u idejama čitave Europe. Miltonov ep ima istovremeno i konkretan i simboličan karakter. On vidi dobro prije svega u vrlini pokoravanja Bogu, tj. vrhovnom dobru i moralnim načelima. Zlo vidi u anarhičnom individualizmu, koji po njemu predstavlja slobodu od moralnih načela goru od svakog ropstva, jer kad čovjek odbaci svoju savjest on robuje životinjskim navikama (poput Sotone u djelu). Dobro je prema Miltonu vladavina reda, razuma i sklada ličnosti i društva (kakvo je vidio u propaloj Republici). Milton ne odobrava prisilu nad čovjekom i zato njegov Bog inzistira na naglašavanju slobodne volje koju je podario ljudima, ali ipak smatra da je prisila nužna dok se oni kojima je namijenjena ne uzdignu do sposobnosti vladanja nad sobom. Taj Miltonov stav se javlja kao jedan od glavnih zaključaka Izgubljenog raja. Ljudska povijest u „Izgubljenom raju” je sagledana kao tročlani niz. Prvi stupanj je prvotna nevinost, harmonično, sretno, ali i primitivno stanje prvih ljudi. Drugi stupanj je antiteza – padanje u grijeh zbog nepokoravanja moralnom načelu, robovanje zlu u sebi i tiraniji izvan sebe, ali i stjecanje znanja koja pomažu u iskupljenju. Treći stupanj je sinteza – novo i ljepše dobro rođeno iz zla, novo društvo pravednih ili carstvo Božje na zemlji, prema Miltonu idealna građanska republika. Taj posljednji stupanj nije ostvaren u djelu, već se samo proriče u daljoj budućnosti. Ponajviše u svemu ovome se očituje ideologija i trenutno stanje u kojem se Milton nalazio u doba pisanja ovoga epa. On nakon poraza Republike nije više imao nadu u novo ostvarenje carstva Božjeg na zemlji, odnosno naprednijeg društvenog poretka u Engleskoj. Miltonova ideologija u „Izgubljenom raju” je neobičan spoj poganskog i kršćanskog, religije i slobodne misli, znanosti i legende, naivnog vjerovanja i pronicljivog racionalnog uma.
6. TEME U IZGUBLJENOM RAJU
6.1. VAŽNOST POSLUŠNOSTI PREMA BOGU
Već je rečeno da Milton na samom početku spjeva i najvljuje glavnu temu – prvi čovjekov neposluh. On pripovijeda priču o Adamovom i Evinom neposluhu, objašnjava kako i zašto do njega dolazi i cijelu tu priču smješta unutar većeg konteksta Sotonine pobune i Kristova uskrsnuća. Čovjek nakon sagrješenja može odabrati između nastavljanja života u grijehu poput Sotone ili puta k iskupljenju koji su odabrali Adami Eva. Prvi put kao u Sotoninom slučaju osigurava degradaciju duha do potpune propasti i vječnog prokletstva. Adam i Eva se kaju za svoj grijeh i traže oprost, oni za razliku od Sotone shvaćaju daće njihov neposluh biti oprošten nakon dugo godina patnje, ali samo ako te godine provedu odani Bogu. Oni nesvjesno odabiru ispravan put. U njihovom odabiru se donekle očituje ironija, jer su oni poput Sotone pogriješili u vlastitom predviđanju sudbine nakon sagrješenja. Ne znajući kako će odabirom poslušnosti i molitve odabrati upravo ono što će im donijeti Božji oprost i spasenje, svejedno odabiru ispravan put umjesto prepuštanja daljnjem zlu. Njihov nesvjestan odabir se najbolje vidi iz sljedećih stihova.
„Što nam preostaje bolje, do da na mjesto
Gdje suđaše nam vratimo se, na koljena pavši
Pred njim štovanja puni, i ispovijedimo tamo
Ponizno grijehe naše, i oproštaj zaiskamo,
Suzom tlo nakvasimo i uzdisajem našim zrak
Ispunimo, što iz skrušena srca navre, ko znak
Tuge iskrene, i podastiranja blagog?
Bez sumnje on će se smilostivit`, i okanit` se
Nezadovoljstva svog; u pogledu mu vedrom
Kad najgnjevnij` sudeć` nam je izgled`o, i najstroži,
Zar drugo je do naklonost, prijaznost i milost sjao?”
Ovi stihovi odabiru izbor Adama i Eve između poslušnosti i neposlušnosti prema Bogu. Ispravan odabir pokajanja i poslušnosti Bogu im omogućava oprost od Boga i iskupljenje, ne samo njihovo već i cijelog čovječanstva. Njihova suosjećajna ispovijed naglašava njihov čin molitve i pokazuje predanost i odlučnost u poslušnosti prema Bogu bez obzira na sve. Milton je htio naglasiti kako je iskupljenje moguće jedinon kroz pokajanje i poslušnost prema Bogu. Zato naglasak radnje njegovog spjeva nije toliko na samom činu Evinog i Adamovog sagrješenja, već na cijelom procesu iskušenja i pokvarenosti svijeta kroz grijeh te na očaju Adama i Eve nakon neposluha, njihovom sazrijevanju kroz to iskustvo i odabir pokornosti i pokajanja koji ih vodi do iskupljenja. I vizije u jedanaestom i dvanaestom pjevanju pokazuju kako poslušnost prema Bogu čak i nakon mnogih „padova” može spasiti pojedinca i čovječanstvo.
6.2. HIJERARHIJSKA PRIRODA SVEMIRA
Hijerarhija svemira u Izgubljenom raju, prema kojoj je pakao na dnu hijerarhije, Zemlja u sredini, a raj na vrhu, predstavlja svemir kao hijerarhijsko ustrojstvo organizirano prema načelu blizine Bogu i njegovoj milosti. Takva prostorna hijerarhija se odražava i na socijalnu hijerahiju anđela, ljudi, životinja i demona. Sin je najbliži Bogu s anđelima i ostalim nebeskim bićima iza sebe, zatim slijede Adam i Eva, pa zemaljske životinje, dok su Sotona i njegovi sljedbenici najudalčjeniji od Boga, i u skladu s time zauzimaju dno hijerarhijske ljestvice. Poštivati Boga znači poštivati ovu hijerarhiju. Prvi grijeh uopće kao i prvi grijeh ljudi su posljedica nepoštivanja te hijerarhije. Sotona odbija poštivati Božju odluku, prema kojoj je Sin postavljen na poziciju superiornu njemu i drugim anđelima te tako dovodi Božju hijerarhiju u pitanje. On i u paklu pokušava organizirati vlastitu hijerarhiju među svojim sljedbenicima, prema kojoj on zauzima najviše mjesto, ali čak i tamo ne može pobjeći od vrhovne hijerarhije Boga kao apsolutnog vladara i jedinoga koji može zauzimati prvo mjesto u hijerarhiji. Neposluh Adama i Eve je također nepoštivanje Božje hijerarhije. Eva je popustila nagovorima zmije jer se i sama htjela uspeti na više mjesto u hijerarhiji i postati poput anđela, međutim, time je izazvala suprotan učinak i sebe, a potom i Adama udaljila od Božje milosti. Iako njihov postupak, zahvaljujući konačnom odabiru pravog puta, nije izazvao gubitak mjesta u hijerarhiji koje su imali prije pada, kao što je slučaj kod Sotone, ipak ih je donekle udaljio od Boga, a najvljuje se kako će prvotna hijerarhija biti uspostavljena tek Kristovom žrtvom.
6.3. PAD KAO DJELOMIČNO SRETAN
Konačna poglavlja knjige naglašavaju stari kršćanski paradoks „felix culpa” (sretna krivnja). U punom konrtekstu Miltonovog djela pad Adama i Eve nije samo sretan zato što će izazvati dokazivanje božanskog milosrđa u inkarnaciji Isusa Krista, već i tato što Adamu i Evi njihov grijeh daje znanje i slobodu, a sa time i potpunu ljudskost. Neminovan pad nakon neposluha samo prividno izaziva katastrofalne posljedice, a zapravo sa sobom nosi nešto dobro. Sam Adam izražava kako se naučio mudrosti zahvaljujući lošem iskustvu.
„Dobro podučen ja otići ću sada,
Pun mirnih misli, jer dobih moj dio
Znanja, kol`ko u posudu ovu može stati;
Višem od toga, lud bijah, te posegnuh.
Iz sveg` tog naučih da najbolji je posluh,
I ljubav i strah pred Bogom jedinim, šetati
U prisustvu njega, primjećivati svuda
Providnost mu, zavisiti samo od njega,...
...Svemu tom poduči me onaj za kog sad shvaćam
Da Iskupitelj je moj uvijek blagoslovljen.”
Neposluh Adama i Eve Bogu daje povod da pokaže vlastitu milost kroz umjerenost u kažnjavanju. Čovječanstvo mora iskusiti patnju i smrt kako bi iskusili milosrđe i spasenje kakvo ne bi mogli iskusiti da nije bilo neposluha. Ovaj sretni rezultat neposluha opravdava Božje rasuđivanje i objašnjava njegov finalni plan za čovječanstvo. Možda i najvažnija posljedica sretnog pada je sazrijevanje Adama i Eve. Oni su kroz ono što su proživjeli stekli znanje koje im je omogućilo da spoznaju Raj i izvan Edena, unutarnji raj. Na kraju se pokazuje kako je čovječanstvo sposobno postići unutarnji raj, bolji od onoga kojega su se Adam i Eva odrekli. Raj i pakao nisu samo mjesta, već i unutrašnja stanja. Sotona se i u Edenu osjećao kao da je u paklu, njega su bez obzira na mjesto u kojem se nalazio izjedale unutarnje sumnje i očaj. Adam i Eva su s druge strane na kraju spoznali kako napuštanje Edena ne znači napuštanje raja i blagostanja, jer oni mogz postići pravi raj bilo gdje ako ga nose u srcu. To se najbolje vidi iz riječi koje je Mihael uputio Adamu pred kraj dvanaestog pjevanja.
„Ovo naučiv`, ti postiže najveću mudrost
Moguću; višoj se ne nadaj, ma i sve zvijezde
Po imenu znao, i sve eterske sile,
Sve tajne dubina, sva Prirode djela, il` djela
Boga na Nebu, u zraku, na Zemlju, u moru,
I ma sva bogatstva ovog uživ`o Svijeta,
I svu vlast, jedno carstvo; dodaj samo
Djela slična tvome znanju, dodaj vjeru,
Vrlinu, strpljenje, umjerenost, dodaj LJubav,
Što imenom će biti Milosrđe, dušu
Sveg` ostalog: tad biti prisiljen nećeš
Da napustiš ovaj Raj, već ćeš imati njega
Raj u sebi samom, sretniji daleko.”
U ovim stihovima Mihael govori adamu i Evi kako im za sreću nije potrebno ništa drugo osim da žive život prema sedam principa: poslušnosti, vjeri, vrlini, strpljivosti, umjerenosti, ljubavi i milosrđu, koji će im dozvoliti da steknu unutarnji raj. Na isti način život prema sedam smrtnih grijeha stvara unutarnji pakao u Sotoni, pa se tako uspostavlja snažna opreka između kršćanskog i nekršćanskog načina života.
7. MOTIVI U IZGUBLJENOM RAJU
7.1. ODNOS SVIJETLA I TAME
Suprotnosti u Izgubljenom raju ima u izobilju. Tako oponiraju raj i pakao, Bog i Sotona, dobro i zlo itd. Kako bi na najbolji način izrazio sve te suprotnosti Milton na razne načine upotrebljava slike svijetla i tame. Anđeli su fizički opisani kao bića svijetla, dok su demoni opisani kao bića sjene i tame. Svijetlo također simbolizira Boga i njegovu milost. Sam Milton u svojoj drugoj invokaciji traži da bude ispunjen svijetlom kako bi svoju priču iznio što uvjerljivije i točnije. Značajno je i odsutstvo svijetla u paklu, koje simbolizira odsutstvo Boga i njegove milosti.
7.2. SPECIFIČNA GEOGRAFIJA SVEMIRA
Radnja u Izgubljenom raju se odvija u četiri velike regije koje, prema Miltonu, tvore svemir. Te regije su veličanstveni Raj, stravični pakao, zbunjujući Kaos i mlada i ranjiva Zemlja između. Prvotne scene se odvijaju u paklu i u njima se daje kontekst Sotonine zavjere protiv Boga i čovječanstva, posredničke scene su u Raju i u njima se očitava filozofski i teološki aspekt priče, dok je većina radnje smještena na Zemlji, koja postaje bojno polje između sila dobra i zla. Milton kroz razgovor o strukturi svemira između Adama i Rafaela jasno iznosi svoj stav kako sve druge informacije osim onih poznatih u priči nisu bitne. On priznaje mogućnost heliocentričnog i geocentričnog učenja, ali ne zauzima niti jednu stranu. To pokazuje kako je kozmologija Izgubljenog raja bazirana na religioznom učenju, a ne na otkrićima suvremene znanosti, pogotovo astronomije. To najbolje pokazuju Rafaelove riječi: Nije važno koje se okreće oko kojega.
7.3. RAZGOVOR I KONTEMPLACIJA
Mnogi čitatelji su Miltonu zamjerali nedostatak akcije u Izgubljenom raju u odnosu na ranije epove. Međutim, stavljanjem težišta na razgovor i kontemplaciju svojih likova umjesto na herojske bitke, Milton je želio skrenuti pažnju na stvari koje čine moralnu osobu. Time naglašava kako dijeljenje ideja između dvoje ljudi dopišta dijeljenje i širenje Božje poruke. Razmišljanje, kontempliranje o Bogu i njegovoj milosti omogućava pojedincu da postane poslušniji i samim time bliži Bogu. Adam kontemplira Bog, a Sotona kontemplira samoga sebe. Nakon pada Adam i Eva nalaze će naći sreću izvan Edena samo ako nauče održati razgovor između se be i kontemplaciju koja ih približava Bogu.
8. SIMBOLI U IZGUBLJENOM RAJU
8.1. ZLATNE STUBE
Milton se poslužio raznim alegoričnim prikazima koji simboliziraju neke osnovne postavke Izgubljenog raja. U trenutku kada se Sotona sprema na borbu s Gabrijelom nakon što je otkriven u Raju Bog uzrokuje sliku zlatnih stuba koje se pojavljuju na nebu. Stube funkcioniraju poput vage, pa su tako na jednoj strani posljedice Sotonina bijega, a na drugoj posljedice borbe s Gabrijelom. Druga strana leti uvis time označavajući lakoću i bezvrijednost u pokušaju borbe s arkanđelom. Zlatne stube simboliziraju činjenicu da Bog i Sotona nisu zapravo na suprotnim stranama bitke, već da je Bog svemoćan, a Sotona i Gabrijel svoju moć dobivaju od njega. Božje stube prisiljavaju Sotonu da shvati uzaludnost borbe protiv jednog od njegovih anđela.
8.2. ADAMOV VIJENAC
Dok su Adam i Eva u devetom pjevanju odvojeno radili u vrtu, Adam je zato vrijeme napravio vijenac svojoj družbenici. Taj vijenac u početku simbolizira njegovu ljubav prema Evi, međutim, nakon što saznaje da je sagriješila on mu ispada iz ruke i na taj način pokazuje kako Adamova prvotna ljubav blijedi nakon kobne spoznaje. Njegova slika Eve kao duhovnog druga je potpuno razbijena dok shvaća ono što je napravila. Padanje vijenca simbolizira gubitak čiste ljubavi.
9. LIKOVI U IZGUBLJENOM RAJU
9.1. SOTONA
Iza likova u Izgubljenom raju stoji određena idejna pozadina, koja se možda najviše očituje u ovom najživlje prikazanom liku. Sotonu su mnogi vidjeli kao glavnog junaka ovog epa i njegov prikaz su najviše zamjerali Miltonu. Milton je portretirao Sotonu izrazito slikovito, pogotovo u prva dva pjevanja. On Sotonin lik tretira sa punim razumijevanjem njegove situacije zato jer je kroz Sotoninu sudbinu vidio sudbinu svakog anarho-individualističkog buntovnika. Međutim, Milton se ne poistovjećuje s njim, već se samo dramski uživljava u njegov lik poput Shakespearea koji se na taj način uživljavao u negativne likove svojih drama (Jago, edmund, Macbeth itd.). Sotona jest junak, ali antijunak, tragični junak kji se zbog individualizma uzrokovanog ohološću pretvara u moralnog izroda. On kroz stalnu borbu da prevlada vlastite sumnje i strahove postiže svoj cilj, ali na kraju priče ipak Adam i Eva izniču kao pravi moralni heroji. Njegova kompleksnost karaktera i prvotna veličanstvenost kod neopreznog čitatelja mogu pobuditi simpatiju pa čak i divljenje. Međutim, iako se na početku doima kao grandiozan lik, štoviše heroj jer ne pokazuje strah na opasnom putu kroz pakao, a junačke osobine pokazuje i u spremnosti na suočavanje sa Grijehom i Smrću, strašnim čuvarima ulaza u pakao, on je ipak žrtva svoje najveće mane, a to je oholost. Postoji mogućnost kako je njegovo veličanstveno prikazivanje na početku samo Miltonov način da nesvejsnog čitatelja namami u poistovjećivanje i suosjećanje s njim kako bi kasnije uvidio da zlo može biti privčačno i zavodljivo. Milton na taj način želi poučiti čitatelja da bude oprezniji. Sotona osim hrabrosti pokazuje i kolebanje, sumnju u vlastite postupke, što se vidi iz njegova opisa u četvrtom pjevanju.
„Njega samog; rastrzahu strah i sumnja
Teške mu misli, burkajuć` iz dubina
Pakao, jer u njemu Pakao je,
I on ga sobom nosi, oko sebe, i od Pakla
Ni stopu, ko ni od sebe, pobjeć` ne može
Ma kud iš`o. Sad savjest mu očaj budi
Što drijemao je, i diže spomen gorki
Na ono prošlo, što jeste i što biti mora
Gore; jer gora djela još goru patnju rode.
U ovim stihovima on pokazuje ljudske slabosti i čak oplakuje vlastitu sudbinu, ali u konačnici ipak odabire zlo i time prstaje biti tragičan i briše svaku mogućnost suosjećanja. Za njega nema iskupljenja upravo zbog njegove ustrajnosti u zlu i zato jer je za svoj neposluh odgovoran isključivo on, dok su Adam i Eva za svoj neposluh samo djelomično odgovorni. Nakon prvotne veličine slijedi postupna degradacija njegovog lika kroz priču. On se od snažnog i velikog vođe preko skromnog kerubina, ptice i žabe konačno pretvara u zmiju te se tako degradira na najniži stupanj. Osim fizičkog lika također se smanjuje i njegova sposobnost argumentacije i racionalnog rasuđivanja. On počinje vjerovati vlastitim lažima i dobiva poremećenu sliku o samome sebi. Iako u Miltonovom Sotoni postoje tragovi junaštva on ipak nije junak priče, već utjelovljenje istinskog zla i primjer zablude i posljedica do kakvih oholost i grijeh uopće dovode.
9.2. ADAM
Adam je poput Eve za Miltona idealni, bezgrešni praroditelj ljudskog roda i predstavnik čovječanstva uopće, čovječanstva koje griješi, ali je sposobno za poboljšanje. On je na početku prikazan nadjludski, kao jak, inteligentan i racionalan karakter, što se očituje i u njegovoj snažnoj vezi s Bogom. Milton ga prikazuje savršenog onoliko koliko je to moguće za jedno ljudsko biće. Njegov apstraktno-idealni nivo i kvazisavršenost se najviše očituju u njegovom razgovoru s Rafaelom, gdje sa jednim nebeskim, anđeoskim bićem razgovara gotovp na jednakoj intelektualnoj razini. Nakon neposluha sve to se izokreće. Sumnja i bijes koji ga obuzimaju pokazuju da posjeduje i veoma nesavršene osobine, a to se vidi iz njegovog iracionalnog i brzopletog ponašanja. On kao posljedicu pada gubi svoj čisti razum i intelekt. Njegova najveća slabost je velika ljubav koju osjeća prema Evi. Iako možemo pomisliti kako ga je Eva zavela da kuša plod i time sagriješi te da je on samo žrtva vlastite ljubavi on taj izbor donosi samosvijesno. On zbog svoje slabosti ne vidi kako time ne čini uslugu Evi, već samo povećava grijeh. U tom činu se očituje i njegova druga slabost, a to je glad za znanjem i znatiželja koja se najviše pokazuje u njegovim pitanjima o svemiru i stvaranju svijeta koja je uputio Rafaelu. Osim suosjećanja s Evom, ta znatiželja je još jedan od razloga zbog kojeg je kušao zabranjeno voće. Kod njega kao i kod Sotone postoji gradacija u prikazivanju, ali to nije postupna degradacija, već prijelaz od nadljudskog, gotovo idealnog nivoa na konkretnu ljudsku tragičnost i konačno postizanje ljudskosti u pravom smislu te riječi.
9.3. EVA
Ona je poput Adama na početku gotovo savršena, ali opet savršena od njega. To je zato jer je ona stvorena od Boga kako bi Adamu bila družbenica. Nju je Milton prikazao inferiornijom od Adama, jedino ga u ljepoti nadmašuje. Prema nekim kritičarima upravo zato jer je prikazana manje savršenom od Adama ona je privlačniji i živahniji lik od njega. Za razliku od Adama ona ne pokazuje ambiciju i volju za učenjem, što opet ne znači da je neinteligentna, već samo pokazuje kako je zadovoljna Adamovim vodstvom u skladu s Božjim namjerama. U tom smislu značajna je njezina odsutnost tijekom razgovora između Adama i Rafaela kao i činjenica da spava tijekom razgovora između Adama i Mihaela na kraju. Ona slijedi ulogu koju joj je namijenio Bog, a to je da bude dobra i poslušna družbenica Adamu. Jedini put kada je skrenula s puta svoje pasivne uloge je gotovo rezultirao katastrofom, odnosno sagrješenjem i izgonom iz Raja. Evina je najveća slabost njena taština. U prilog tome govori epizoda koja ju prikazuje kako se odmah nakon što je stvorena zaljubljuje u vlastiti lik u vodi. Milton je kroz Evin lik prikazao vlastite stavove, kao i stavove vremena u kojem je živio, o ulozi žena u društvu. Žena u njegovom društvu ima, kako je on smatrao pozitivnu i važnu ulogu u božanskoj uniji braka. On nije degradirao žene kroz njezin lik, kao što mu neki zamjeraju, već je samo slijedio predrasude i duh vremena i društva u kojem je živio, pa tako Eva u Izgubljenom raju utjelovljuje vrijednosti, osobine i ulogu žena Miltonovog doba.
9.4. BOG
On je sveznajući, sveprisutni i svemoćni lik apstraktnog značenja. On za Miltona predstavlja vrhovno dobro i zbog nespoznatljivosti koja ga okružuje Milton ga nije uspio toliko dramski ocrtati kao druge likove. U odnosu na njih on je pomalo blijedo ostvaren. Kako bi što uspješnije dočarao kao apsolutno, vrhovno biće Milton prilagođava nekoliko njegovih biblijskih govora u svoje govore u Izgubljenom raju. Bog u Miltonovom epu predstavlja najviši stupanj hijerarhije. On zna sve i prije nego što se desi te na taj način sve što se događa se događa zato jer je on dopustio da se dogodi. Miltonov Bog ponajviše brani slobodnu volju koju je podario ljudima, ali i nebeskim bićima. On voli sva svoja stvorenja, a svoju ljubvav pokazuje kroz Sina, koji njegovu volju vrši pravedno i milosrdno. Bog u Izgubljenom raju je ustvari više personifikacija apstraktnih ideja nego potpuno razvijeni lik. Zbog svoje nespoznatljivosti on nema emociju i dubinu karaktera poput ostalih likova, on nema slabosti i mana, već predstavlja čisti razum i uvijek je pravedan. On objašnjava vlastite postupke i time Milton daje teološki smisao svome djelu. U pojedinim situacijama se doima kao nepravedan ili čak i zao. Takvo ponašanje Boga u Izgubljenom raju se očituje u njegovom razgovoru sa Sinom nakon Adamova i Evina sagrješenja.
„On s potomstvom svim svojim umrijet` mora;
Ako ne on, umrijeće Pravda; sem ako za njeg`
Neko ini, ko može i voljan je, dati
Zadovoljštinu strašnu, smrt za smrt.
U ovim stihovima Bog se doima poput sudca koji je spreman osuditi nevina čovjeka samo kako bi zadovoljio pravdu. Međutim, kroz daljnji tijek radnje Milton uspijeva opravdati Božje postupke prema ljudima i na taj način postiže jedan od svojih proklamiranih ciljeva u Izgubljenom raju.
9.5. SIN – ISUS KRIST
Prema Miltonu Sin je manifestacija Boga u akciji. On izvršava Božja naređenja (protjerivanje Sotone, stvaranje svemira i čovjeka, kažnjavanje Sotone, Adama i Eve itd.) pravedno i milosrdno. Sin predstavlja fizičku vezu između Boga i njegovih stvorenja. utjelovljuje ljubav i sućut te tako ima veću dubinu karaktera od Boga jer je bliži ljudima. Kroz svoju žrtvu za čovječanstvo on pokazuje posvećenje i nenadmažnu požrtvovnost. Njegova buduća žrtva predstavlja nadu za Adama i Evu, odnosno za cijelo čovječanstvo dok izlaze iz Raja.
ZAKLJUČAK
Iako je svojedobno Miltonov ep bio kritiziran sa svih strana, zabranjivan i spaljivan, vjerojatno nema književnog teoretičara i kritičara koji za Izgubljeni raj neće reći kako je to jedno od najboljih djela na engleskome jeziku. Miltonovo najveće djelo zasigurno spada među tzv. iradirajuća djela svjetske književnosti. Izgubljeni raj spaja stil starijih epskih, također iradirajućih ostvarenja i Miltonova osebujnog stila te zbog toga u njemu nalazimo neke od najljepših pjesničkih slika u književnosti uopće. Način na koji je Milton to postigao sa stihom bez rime je jednostavno zapanjujuć. Nevjerojatnom lakoćom izraza Milton je napisao nevjerojatno složeno djelo. Svaki stih ima novo, skriveno značenje, svaka riječ simbolizira nešto i nosi neku poruku. Milton je univerzalnu, praiskonsku biblijsku temu povezao sa poganskim mitovima i simbolima, ali na jedan posve kršćanski način. U svemu tome on je neizravno iznio vlastite poglede, kako političke tako i vjerske, a osvrnuo se i na goruće probleme vremena u kojem je živio. Sam ep obiluje moraliziranjima, ali time ne gubi na ljepoti izraza, već nam i dalje zaokuplja pažnju nevjerojatnim slikama i grandioznim usporedbama. Milton je u Izgubljenom raju spojio nevjerojatan broj tradicija, od antičke grčke i rimske, srednjovjekovne, renesansne i barokne, a opet je uspio ostvariti nešto novo i niti u jednom trenutku nije oponašao doslovno, već je prilagođavao staro kako bi dobio novo i originalno. Izgubljeni raj nije samo veličanstveni ep, on je i drama, tragedija ljudske sudbine, sudbine onih koji ustraju u zlu i sudbine onih koji se unatoč padovima ponovno dižu. Osim stiha, stila i spajanja različitih tradicija Milton je u svome djelu fantastično ocrtao i likove. Njegovi likovi, osim možda samog Boga, imaju dubinu kakvu junaci prošlih epova nemaju. Oni nisu samo predstavnici određenih osobina, već su ljudi u pravom smislu te riječi. Čak i Sotona te Sin Božji u izgubljenom raju po svojim osobinama više nalikuju ljudima nego demonima i bogovima. Izgubljeni raj je jedno od najkritiziranijih, najhvaljenijih i najproučavanijih djela engleske književnosti. Mnoga značenja i simboli te utjecaji toga epa još ni danas nisu objašnjeni, a možda niti neće biti. Ta kršćšanska epopeja je izvršila nevjerojatan utjecaj na književnost, kako englesku tako i svijetsku, slikarstvo, kinematografiju i kulturu uopće. Nakon svega navedenoga, unatoč nekim manama koje djelo ima, moramo se složiti kako Izgubljeni raj zasluženo spada u sam vrh svjetske književnosti i s punim pravom se može govoriti o njemu kao o iradirajućem djelu.
LITERATURA
1. Beker, Miroslav; Bičanić, Sonia: Engleska književnost, Zagreb, SNL, 1986., str. 47.- 49.
2. Brljak, Vladimir: Jedna te ista stvar: O poetici „Izgubljenog raja”, Književna smotra, br. 37, 2005., str. 17. – 30.
3. Daiches, David: A critical history of English literature, Seclar and Warbury, London, 1975., str. 390. – 504.
4. Milton, John: Izgubljeni raj, Raj ponovo vraćen, Filip Višnjić, Beograd 2002., str. 5. – 504.
5. Puhalo, Dušan: Istorija engleske književnosti: od početaka do 1700. godine. Trebnik, Beograd, 2002., str. 184. – 188.
6. Tillyard, E. M. W. : Milton by E. M. W. Tillyard, Longman, Green and Co., London, 1959., str. 5. – 42.
7. Slamnig, Ivan: Svjetska književnost zapadnoga kruga : od srednjega vijeka do današnjih dana, Školska knjiga, Zagreb, 1999., str. 57. – 59.
8. SparkNotes Editors. “SparkNote on Paradise Lost.” SparkNotes LLC. 2003. http://www.sparknotes.com/poetry/paradiselost/ (accessed December 28, 2009).
preuzmi seminarski rad u wordu » » »