RAT
S obzirom na to da mir i njegova suprotnost - rat predstavljaju dve suprotnosti,
sasvim je logično i istorijski opravdano da mirovne strategije pokušavaju
uticati upravo na vezu između rata i mira. Postoje dva velika pokušaja
u tom smjeru: međunarodno pravo i koncept internacionalnih organizacija.
Međunarodno pravo se još od 1625. godine i pojavljivanja "Tri knjige
o pravu rata i mira" autora Huga Grotiusa* shvata kao mirovno pravo.
Tokom razvoja međunarodno pravo se samo približilo ovoj odrednici. Dakle,
međunarodno pravo pokušava uticati na interakciju rata i mira u cilju
kodifikacije svojih normi.
Teoretski je veoma lako odrediti vezu između mira i međunarodnog prava.
Donošenje presude je najviša i najmirnija forma rješavanja konflikta,
jer u sebi povezuje nenasilje i pravdu. Stoga pravo vlada drugom stranom
(onom koja je suprotna ratu) zarad rješenja konflikata i sukoba.
..................................
* Hugo Grotius De Jure Belli ac Pacis
" Rat nije ništa drugo do politika produžena drugim sredstvima
"
Karl von Clausewitz
Rat je organizovani sukob naoružanih ljudi, kao produženje politike država,
nacija, klasa sredstvima oružanog nasilja u cilju ostvarivanja određene
političke, gospodarske i druge dobiti. Rat je društvena pojava uvjetovana
i povezana s pojavom i razvitkom klasnog društva čiji su osnovni zakoni
ujedno i opći zakoni razvitka rata. Osnovni sadržaj rata čini oružana
borba, ali se rat ne svodi samo na nju, on je širi, složeniji jer uključuje
i druge oblike borbe (političke, gospodarske itd.) koje imaju veliko značenje
za pripremu i vođenje rata.
RAT KROZ ISTORIJU
Istorijski gledano, rat se javlja tokom razvoja privatnog vlasništva
nad proizvodnim sredstvima, podjele društva na klase i pojave države kao
organa i oruđa vladajuće klase.
Prvobitna zajednica
U prvobitnoj zajednici nije bilo ratova, Sukobi između rodova i plemena
imaju neka obilježja rata, ali im je osnov sasvim različit. U tim sukobima
nije bilo izdvojene organizacije za vođenje rata, svaki član roda ili
plemena je bio ratnik. Ti sukobi su bili zasnovani više na zavisnosti
ljudi od prirode, iz potrebe za područjima u kojim se nalazi hrana ili
zbog krvne osvete a ne na prisvajanju tuđeg vlasništva ili za pribavljanje
radne snage. U tim sukobima nije bilo zarobljenika i iskorištavanja pobjeđenih.Sa
razvitkom prvih oblika državnih organizacija javlja se i vojska, kao posebna
izdvojena organizacija unutar države zadužena za vođenje rata sa spoljnim
neprijateljem ili ovladavanjem otpora unutar države.
Robovlasničko društvo
U robovlasničkom društvu gospodarstvo se zasniva na iskorišćavanju roba,
koji je njeno osnovno oruđe, i ne može se razvijati bez stalnog priljeva
novih robova. Zbog toga, robovlasnička država ih nabavlja prvenstveno
ratom: pokoravanjem okolnih plemena koja još nemaju državnu organizaciju,
ratovima s drugim robovlasničkim državama, kojim se u slučaju pobjede
pribavljaju ne samo robovi već i drugi ratni plijen i proširuje teritorija
(Egipat, Rimsko carstvo, pohodi Aleksandra Velikog). Ti ratovi su često
uzrokovali ustanke i pobune robova(prvi, drugi i treći robovski rat).
Pripadnici vladajuće klase međusobno se bore oko vlasti i moći, brže bogaćenje
i uzrokuju građanske ratove. U vrijeme stvaranja robovlasničkih država,
najveći dio čovječanstva još se uvijek nalazio na niskom stepenu razvoja,
pa su i vojske bile male a oružje jednostavno.
Feudalno društvo
U feudalizmu države vode ratove radi porobljavanja i pljačke, teritorijalnog
proširenja, stjicanja novih posjeda i iskorišćavanja kmetova. Među najveće
ratove ovog karaktera spadaju ratovi franačke države pod Karlom Velikim,
turska osvajanja itd. Ciljevi tih ratova su imali i dinastičko obilježje
kao npr. Stogodišnji rat.
Međusobnih ratova feudalaca ili grupa feudalaca oko prevlasti i proširivanja
teritorija na račun suparnika bilo je mnogo u razdoblju ranog feudalizma
kad je rascjepkanost bila najveća (Italija, Francuska, Rusija). Takvi
ratovi, samo krupnih razmjera su obilježje i kasnijeg razdoblja, poznatog
kao kasni feudalizam (Ratovi dviju ruža). Razdoblje feudalizma su potresali
i seljački ratovi. Feudalno iskorištavanje učinilo je položaj kmeta vrlo
teškim i tjeralo ga na borbu, i to pogotovu onda kad se pojavljuju i robno-novčani
odnosi, pa se kmetu i nametnu teške novčane obveze.( Jacquerie u Francuskoj
1358. godine, husitski ratovi u Češkoj 1419 - 1436. godine, veliki seljački
rat u Njemačkoj pod vodstvom Thomasa Müntzera, Dožina (György Dozsa) u
Mađarskoj 1514. godine, buna Ivana Bolotnjikova 1606. - 1607. godine,
Hvarska buna 1510. - 1514. godine, slovenske seljačke bune u 15. i 16.
stoljeću, Velika seljačka buna u Hrvatskoj 1573. godine. Razvitak gospodarstva
i povećanja bogatstva dovodi i do pojave plaćeničkih vojski, koji vode
rat za račun onog koji ih plaća.
Kapitalizam
Buržoazija kao nosilac i pokretač novih gospodarstvenih, društvenih, socijalnih
i političkih odnosa u kapitalističkom društvu vodi antifeudalne i revolucionarne
ratove u cilju prevazilaženja feudalne racjepkanosti, i stvaranju nacionalnih
država kao novog, pogodnijeg oblika razvitka kapitalističkog gospodarstva.
Najpoznatije revolucije tog doimperijalističkog razdoblja su: holandska
revolucija (Rat protiv Španije 1566 - 1609. godine), francuska revolucija,
Američki rat za nezavisnost itd. U ovom razdoblju dolazi i do čestih ratova
između država ili koalicija država za hegemoniju, kao posljedica neravnomjernog
razvoja kapitalizma u raznim zemljama i njihovih različitih interesa u
borbi za trgovinsku, pomorsku, kolonijalnu i drugu premoć (između Holandije
i Engleske, Holandije i Francuske, Engleske i Francuske, sedmogodišnji
rat 1756. - 1763. godine, Krimski rat 1853. - 1856. godine.). Osim toga,
vode se i ratovi za nacionalno ujedinjenje (Italija, Nemačka), ratovi
za nacionalno oslobođenje (ratovi protiv Napoleona 1802. - 1814. godine),
ratovi balkanskih naroda protiv Turske, Grčki rat za oslobođenje 1821.
- 1829.). U 17. i 18.vjeku kao rezultat kolonijalnih ratova, stvaraju
se ogromne kolonijalne imperije kapitalističkih evropskih država. Kolonijalni
ratovi imaju krajnje reakcionarnu ulogu, jer su lišili mnoge narode političke
neovisnosti i uzrokovali su oslobodilačke ratove naroda kolonija (Indija,
Indonezija, Alžir, Meksiko, Kuba, Filipini itd.) U ovom razdoblju javljaju
se i prvi građanski ustanci i ratovi koje, proletarijat vodi protiv buržoazije.
(Pariska komuna)
Imperijalistički ratovi za kolonije su naslijedili ratove predimperijalističkog
razdoblja. Potreba za kolonijama i sirovinama su prerasli nacionalne okvire
i pretvorili se u borbu imprijalističkih sila za podjelu svijeta, novih
teritorija, tržišta i izvoz kapitala (špansko-američki rat 1898. godine,
burski rat 1899. - 1902. godine, rusko-japanski rat 1904. - 1905. godine),
što je i uzrokovalo i Prvi svjetski rat, koji izbija u uvjetima narušene
ravnoteže među imperijalističkim državama.
TEORIJE O RATU
Još u antičkom periodu, grčki filozofi idealisti, su tvrdili da je rat
prirodno stanje duha (Platon)
i prirodan način sticanja imovine (Aristotel).
I jednom i drugom tezom su se pravdali ratovi robovlasničke klase i predstavljali
izraz njenih interesa.
U srednjem vijeku crkva je kao najjači feudalac bila nosilac i stvaralac
religiozne ideologije, prema kojoj su ratovi izraz božje volje, natprirodne
pojave pred kojim je čovjek nemoćan. U to ime, crkva vodi i Krstaške ratove
i time prikriva njihov pravi karakter.
Buržoasko razdoblje donosi i šira objašnjenja rata. Mnogi napredni mislioci,
naučnici, filozofi i dr. su bili protivnici rata kao sredstva za postizanje
cilja i borili se protiv toga (Immaneul Kant, Montesquieu, Voltaire, Rousseau,
Fichte, Herder i dr.), vjerujući da zdrav ljudski um može spriječiti rat.
U ovom razdoblju se javljaju tri različite teorije promatranja rata:
I) Idealističke
Mnogi buržoaski idealisti – Hobbes, Leibnitz, Jaspers i drugi, objašnjavali
su porijeklo rata biološkim uzrocima. (socijaldarvinizam). Oni su uspoređivali
rat sa zakonitostima koji vladaju u životinjskom svijetu, i smatrali da
je rat uslov društvenog opstanka na isti način kao i što je borba za opstanak
uvjet za postojanje u prirodi.
→ Hobbes je objašnjavao vječnost i neizbježnost ratova samo čovjekovom
prirodom, a ratno stanje jedinim zakonom u odnosima država i vlada.
→ Leibnitz, pak smatra da vječni mir nije moguć na ovom svjetu
i da bi doveo do umrtvljavanja prirode, do neobnavljanja života i do zastoja
u razvitku. Rat je urođeno stanje čovjeka, jer u osnovi njegova života
, kao i u osnovi svakog drugog živog bića, je borba za opstanak i zato
je čovjek čovjeku vuk.
→ Rasna teorija je najgrublji vid ove biološke teorije, jer uzroke
rata objašnjava prirodnom nejednakošću. U ovoj rasnoj teoriji se istakao
njemački ideolog najreakcionarnijeg dijela njemačke buržoazije Nietsche,
koji je isticao nadmoć arijevske rase.
II) Etičke
Etičke teorije (Hegel, Proudhon, Fuller i drugi) smatraju da je rat progresivna
pojava koja pozitivno utiče na moral ljudi i naroda i bez koje se ne može
ni zamisliti postojanje i razvitak društva, jer moralno stanje naroda
doprinosi obrazovanju jakih ličnosti i nacija kojima je predodređena istorijska
uloga. Rat čuva narode od truljenja i najbolje je sredstvo za liječenje
naroda. Engleski sveštenik Malthus je razvio teoriju da je rat neminovan
za ograničavanje pretjeranog porasta stanovništva jer uništava suvišno
stanovništvo i održava ravnotežu između sredstava za život i broja stanovnika.
III) Geopolitičke
U 20. vjeku se rađaju nove, geopolitičke teorije kao pokušaj opravdanja
imperijalističkih ratova (Haushofer, Mackinder i drugi). Oni objašnjavaju
porijeklo rata geografskim položajem pojedinih naroda: pomanjkanjem životnog
prostora i borbom za prostor, nepogodnošću i potrebom promjene granice
i sl. Geopolitika se i danas često upotrebljava za opravdanje ratnih priprema.
Osim ove tri teorije javljaju se i neki drugi pravci u objašnjavanju porjekla
rata kao što su subjektivizam (rat je tragedija pogrešaka), kozmopolitizam,
pacifizam itd.
Ipak, u današnje vrijeme najviše navođeni teoretičar o ratu je Carl von
Clausewitz. Clausewitz je napiso djelo "O ratu" u kojem je objasnio
svoja viđenja odnosa između politike i rata. Odredio je pojam apsolutnog
rata. Po njemu se pojam borba poistovjećuje s pojmom rata, gdje upotreba
oružanih snaga nije ništa drugo do organizacija određenog broja bojeva.
Clausewitz smatra obranu jačim vidom borbe od napada, jer po njemu rat
počinje obranom, jer ako se napadnuti ne brani ne može doći ni do rata.
Tu tezu on izvodi iz taktike i prenosi je u strategiju što je bilo sasvim
neobično u to vrijeme, pa ga mnogi i kritikuju. Moralne snage su u središtu
Clausewitzeve ideje o ratu, jer samo fin, prodoran razum može u toj oblasti
osjetiti istinu. Clausewitzeva strategija vođenja rata, međutim, ne prelazi
evropski kontinet i ne zahvata odnose snaga na moru iako su imali izvanredne
utjecaje na Napoleonove ratove.
PODJELA RATOVA
Podjela ratova može se izvršiti po nekoliko osnova:
• Prema prostoru djelovanja, i upotrebi ratnih sredstava i oružja:
o totalni rat (opšti, globalni, svjetski rat)
o ograničeni rat
o lokalni rat
• Prema karakteru rata:
o oslobodilački rat
o obrambeni rat
o građanski rat
o imperijalistički rat
o kolonijalni rat
o vjerski rat
• Prema vrsti oružja:
o nuklearni rat
o konvencionalni rat
• Prema pokretljivosti:
o manevarski rat
o pozicijski rat
Drugi oblici rata su:
• hladni rat
• psihološki rat
• koalicioni rat
• gerilski rat
RAT I PRAVO
Rat kao društvenu pojavu reguliše i pravo (međunarodno javno i ratno pravo).
Pravni pojam rata je uži od njegovog opšteg pojma. Rat je oružani sukob
između dve ili više država, uzrokovan voljom jedne od njih, uz potrebu
prinudnih mjera kojim svaka zaraćena snaga pokušava nametnuti svoju volju
protivniku.
1928. godine rat je bio odobravan po međunarodnom ratnom pravu, jer je
svaka nezavisna država imala pravo na vođenja rata. 27. avgusta 1928.
godine je rat po prvi put u istoriji zabranjen Pariskim paktom, gdje su
se države, potpisnice tog ugovora odrekle prava na rat i obavezale da
u njihovim međusobnim odnosima neće pribjeći ratu. Međutim ova obveza
je važila samo za potpisnice ugovora, pa je rat i dalje bio pravno dopušten.
Problem ovog ugovora je to što nije jasno odredio pojam pravične samoobrane,
napada ili obrane. Stoga je uvijek postojala mogućnost da se napadački
rat proglasi obrambenim kako bi se opravdala njegova potreba. Na taj je
način i Njemačka, iako potpisnica pakta, počela Drugi svjetski rat.
Povelja UN iz 1945.* konačno zabranjuje rat kao sredstvo rješavanja međunarodnih
sporova i nacionalne politike. Članice UN su se obvezale da neće upotrebljavati
silu ili prijetiti silom koja bi bila usmjerene protiv političke ili teritorijalne
nezavisnosti bilo koje države, da će sve sporove i sukobe rješavati jedino
i isključivo mirnim putem, da će pružiti pomoć svakoj napadnutoj članici,
da će se uzdržati od pružanja pomoći svakoj državi protiv koje UN preuzmu
neku prinudnu mjeru. Iako zabranjuje rat, povelja UN ipak dopušta urođeno
pravo na pojedinačnu i zajedničku samoobranu u slučaju oružanog napada
protiv nekog člana Ujedinjenih naroda, dok Savjet sigurnosti ne poduzme
mjere potrebne za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti.
.......................................
*26. juna 1945. godine, u San Francisku u Kaliforniji, 50 država potpisalo
je Povelju o osnivanju Ujedinjenih Nacija, dokument koji je bio rezultat
36-to dnevnih pregovora predstavnika zemalja pobednica u II Svetskom ratu.
ZAKLJUČAK
" Video sam rat. Video sam ga na zemlji i na moru. Video sam
ranjene kako krvare.
Video sam ljude kako iskašljavaju svoja gasom otrovana pluća. Video sam
mrtve u blatu. Video sam 200 hramljenih, iscrpljenih ljudi koračajući
iz reda--preživjelih u mnoštvu od hiljadu njih koji su 48 sati ranije
koračali naprijed. Video sam djecu kako gladuju. Video sam agoniju majki
i supruga.
Mrzim rat."
Franklin D. Roosvelt, govor u Chautauqua, New York, 14
august, 1936.
BIBLIOGRAFIJA
Prof. dr Turčinović F.;Uvod u međunarodne odnose; Ip Signature; Beograd,
2007
http://hr.wikipedia.org/
http://www.vojvodinacafe.com/
http://forum.djesi.ba/
http://www.voanews.com/
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|