|
Eugenika
Pojam eugenike skovan je u novije vrijeme, no eugenika sama proteže se
daleko u prošlost kao ideja poboljšanja ljudske rase. Postoje bitne razlike
između početaka eugeničkih misli i današnje eugenike, pa ju tako možemo
podijeliti na staru i novu eugeniku. Također je možemo podijeliti i na
pozitivnu i negativnu ovisno o mjerama koje provodi. Eugenika i genetski
inženjering danas omogućuju manipulacije genima o kojima se nekada moglo
samo čitati u znanstvenofantastičnim romanima. Francis Galton je jedan
od glavnih pokretača novije eugenike. Pitanje je samo znamo li povući
granicu? Posljedice svih genetičkih promjena mogu se pokazati kao prednost
jedne generacije koja će prerasti u nedostatak slijedeće. Najčešći problemi
koji se javljaju pri eugeničkim planovima su spolna disproporcija, genetička
diskriminacija, klasna podijeljenost, slabljenje genetskog poola populacije,
te stvaranje nove rase. Mnoge religije svijeta protive se eugeničkim mjerama
kao nečemu što se upliće u posao koji čovjeku nije namijenjen. Eugeniku
se često povezuje s državnim institucijama i kontrolom. Mijenjanjem gena
mijenjamo li i bit čovjeka? Nove tehnologije ostavljaju mogućnost manipulacije
i zlouporabe. Stvaranje novog čovjeka pitanje je kojim ćemo se morati
pozabaviti u godinama koje dolaze.
Eugenika
Eugenika je znanost
koja se bavi unaprjeđivanjem nasljednih kvaliteta rase ili uzgoja (Merriam-Webster).
Riječ eugenika konstruirana je krajem 19. st. od strane Francisa Galtona,
jednog od osnivača novije eugenike.
Stara eugenika
Povijesni korijeni eugenike sežu daleko u prošlost pa se eugeničke ideje
naziru i u djelima grčkih filozofa kao što je Platon. "Spoznaja da
se umjetnom selekcijom (odabirom) i križanjem povoljnih jedinki i vrsta
mogu postići korisni rezultati za čovjeka, kao i prihvaćanje Darwinove
teorije o evoluciji vrsta, omogućili su krajem XIX. stoljeća realizaciju
prastare Platonove ideje da bi se umjetnom selekcijom ljudi mogla postići
korist za određene socijalne slojeve, nacije, cijelo čovječanstvo ili
ljudsku vrstu. U doba novovjekovne obnove eugenike, točnije u doba njezina
utemeljitelja Francisa Galtona, načela nasljeđivanja i populacijske genetike
uglavnom nisu bila poznata ili prihvaćena. Jedinica je umjetne selekcije
bio pojedinac kao nositelj određenog biološkog ili socijalnog svojstva.
Čak i poslije, širenjem genetike tijekom prve polovice XX. stoljeća, to
se obilježje eugenike nije promijenilo, jer nisu postojale tehnike kojim
bi se interveniralo u području genoma"(Polšek, 1999:271). Taj dio
eugeničkog procesa mogao bi se nazvati starom eugenikom. Njen cilj jest
poboljšati genetska svojstva rase i izbjeći propadanje onih boljih i sposobnijih.
Pozitivna i negativna stara eugenika
Stara eugenika može se podijeliti na pozitivnu i negativnu, ovisno o mjerama
koje poduzima.
U negativnu eugeniku možemo ubrojiti pojmove kao što su sterilizacija,
eutanazija, prisilni abortus, selektivni infanticid i holokaust.
"Godine 1899. nakon razmjerno neuspješnih pokušaja kirurga A. J.
Ochsnera iz Chicaga, Harry Clay Sharp, iz Jeffersonvillea, Indiana, počeo
je izvoditi prve uspješne sterilizacije na zatvorenicima"(Polšek,
2000:166). To je dovelo do donošenja prvih eugeničkih zakona o prisilnoj
sterilizaciji kriminalaca, idiota, imbecila i silovatelja, najprije u
Indiani 1907. g., a potom i u većini ostalih država SAD-a i u svijetu.
I u
Jugoslaviji su dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća doneseni
zakoni koji su u određenoj mjeri regulirali reprodukciju. U nacističkoj
Njemačkoj su donešeni Zakoni o Eugeničkoj sterilizaciji 1933. i Rasnoj
higijeni 1934. na temelju kojih su novoosnovani sudovi za nasljedno zdravlje
mogli sterilizirati mentalno ili tjelesno hendikepirane, psihički bolesne,
ali i društveno devijantne osobe.
Eutanazija seže čak do Sparte i uništavanja nejake novorođenčadi. Pravi
zamah dobiva tijekom II. svjetskog rata. "Eugenički pokret sa sve
većom podrškom u Njemačkoj, raspirio je strahove na granici paranoje,
od rasne degeneracije koja proizlazi iz sve niže stope nataliteta boljih
društvenih grupa i porasta onih 'nižih' unutar pučanstva". "Od
1935. Nirnberški rasistički zakoni dozvoljavaju i eutanaziju nepodobnih,
što tijekom rata eskalira u plansku eliminaciju «nižih» rasa, koncentracione
logore i plinske komore" (Matković, 2000:311).
Prisilni pobačaji i infanticid pogotovo ženske djece nisu rijetkost. "Između
mnogih, i Grci i Rimljani i srednovjekovni Europljani često su napuštali
neželjenu, vanbračnu i hendikepiranu djecu" (Matković, 2000:311)
koja bi tako sama i napuštena skončala svoj život. Napuštanje hendikepirane
djece je još uvijek u nekim zemljama živa praksa. U nekim zemljama kao
što su Kina, Indija i Turska do 1995. prenatalni dijagnostički postupci
su rađeni isključivo radi detekcije spola. U zemlji kao što je Kina koja
provodi politiku rađanja jednog djeteta, pobačaji su svakodnevica.
"Nacistički eugenički
program stvaranja superiorne Arijevske rase te holokaust donose eugenici
krajnju moralnu osudu" (Matković, 2000:311).
Sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća eugeničke mjere se gotovo nigdje
više ne provode, uz iznimke kao što su Tajvan, Kina i Singapur u čijim
zakonima još uvijek postoje naznake prisile.
Pozitivne eugeničke mjere najčešće se odnose na ideje sparivanja pojedinaca
boljih karakteristika ili davanja potpora boljim i sposobnijim obiteljima
kako bi imale što više djece superiornih karakteristika.
Sparivanje pojedinaca boljih karkteristika poznato je još od doba Platona
i ostalih filozofa. Na taj način bi djeca superiornih roditelja i sama
bila bolja i pametnija.
I američki predsjednik Roosevelt je poticao muškarce i žene «dobroga podrijetla»
da imaju što više djece. Na sajmovima su česti bili natječaji za najbolje
obitelji koje bi pokazivale svoje dobre genetske zalihe. Mnogi eugeničari
poticali su javno zdravstvo, planiranje obitelji, te davanje novčanih
potpora i pomoći obiteljima s kvalitetnijim karakteristikama kako bi imali
što više djece, a pokušavali su zabraniti reprodukciju nesposobnijih u
koje su spadali kriminalci, alkoholičari, psihotičari, retardirani, prosjaci,
te osobe slaboga zdravlja.
Nova eugenika
Nova eugenika otvorena je brojnim mogućnostima koje stara eugenika nije
poznavala. "Sposobnost suvremene genske tehnologije da intervenira
u nasljedna svojstva pojedinaca, oživjela je raspravu o "poboljšanju"
nasljednih osobina populacije, stoga ideologija za koju se donedavno smatralo
da je posve izumrla, ponovno počinje dobivati velik broj pristaša".
Razvojem genetičkog inženjerstva omogućeno je da jedinica selekcije više
ne bude pojedinac već njegov gen.
Pozitivna i negativna nova eugenika
"Kao i u slučaju stare eugenike, metode nove eugenike također
možemo podijeliti na pozitivno eugeničke i negativno eugeničke: nova negativna
eugenika uklanja (za pojedinca, njegove nasljednike, a tek potom za populaciju)
nepoželjne kombinacije gena, a nova pozitivna eugenika tehnikama genetičkog
inženjerstva omogućuje replikaciju normalnih gena, alela ili genoma kad
bi spontana replikacija prouzročila bolest, malformaciju ili smrt"
(Polšek, 1999:275).
Danas genetski inženjering omogućuje roditeljstvo i onim skupinama koji
nisu u stanju imati djecu ili pak onima čija bi djeca zasigurno bila bolesna.
"Jednostavno prepoznavanje gena u genomu ne znači da itko zna
što pojedini gen radi. Velik je korak naprijed učinjen u posljednja dva
desetljeća otkrićem gena odgovornih za cističnu fibrozu, anemiju srpastih
stanica, Huntigtonovu koreju, Tay-Sachsovu bolest i slično" (Fukuyama,
2003:99). "Dosadašnji korisnici nove eugenike neplodni su ili
stariji parovi, parovi s nasljednim bolestima za koje postoje testovi,
žene koje koriste donacije sperme, ugovorni roditelji, surogatne majke
te pacijenti koji koriste genetski rekombinirane lijekove" (Polšek,
1999:275).
Najčešći problemi koji se javljaju uz ideje nove eugenike su spolna disproporcija,
genetička diskriminacija, klasna podijeljenost, slabljenje genetskog poola
populacije, pa čak i stvaranje nove vrste ljudi.
Spolna disproporcija već i danas uzima maha. Dok je disproporcija u Europi
lagano naklonjena ženama, a u Južnoj Americi i Africi taj je omjer podjednak,
u Aziji je višak muškaraca naspram žena već neko vrijeme zabrinjavajući.
"U Koreji ranih 90-tih, primjerice, rađala su se 122 dječaka na svakih
stotinu djevojčica. Omjer je u Kini samo nešto manje iskrivljen i iznosi
117 dječaka na 100 djevojčica" (Fukuyama, 2003:107). Skorija budućnost
svakako će pokazati kako sve veći broj muškaraca ne uspijeva pronaći svoju
«bolju polovicu».
"Brojne su nove mogućnosti za ljudski rod koje se otvaraju završenim
mapiranjem ljudskih gena, te novim otkrićima i usavršavanjem genetskih
metoda i tehnika" (http://infoz.ffzg.hr/afric/MetodeII/Arhiva02_03/Kapetano.html).
Genetička diskriminacija će, u doglednoj budućnosti, zauzeti mjesto rasne
diskriminacije. "Posljedica genetskog testiranja odraslih osoba,
ako se otkrije da je nositelj gena bolesti, može biti npr. teže ostvarivanje
prava na zdravstveno osiguranje, teže zapošljavanje ili gubitak budućeg
bračnog partnera (ako je testirani partner nositelj gena bolesti)"
(http://www.revija -socijalna-politika.com/journal/ viewarticle.php?id=339&layout=html).
"Treći grijeh eugenike jest klasna diskriminacija - klasizam. Od
svojih početaka eugenika je bila oružje dobrostojećih srednjih i viših
klasa protiv «društvenog dna»"(Matković, 2000:315). Prikazuje se
kako je svatko na položaju koji zaslužuje svojim nasljeđem, pa će eliminacijom
lošeg nasljeđa nestati siromaštvo i socijalne devijacije. Teret toga bio
bi na onima s margina društva - siromašnima i neobrazovanima.
Slabljenje genetskog poola populacije jedno je od važnijih pitanja pri
provođenju genetičkog inženjeringa. Problem je zapravo smanjivanje biološke
raznolikosti. Stalno reduciranje i prepravljanje ljudskog gena moglo bi
dovesti do toga da se sveukupna raznolikost gena u čovjeka smanji i time
omogući osjetljivost čovjeka na kojekave bolesti koje bi mogle dovesti
u pitanje ljudsku egzistenciju.
Stvaranje nove vrste ljudi nije ni toliko nezamislivo. Stalno uplitanje
u genetsku strukturu populacije i dodavanje gena koji nisu ljudski moglo
bi uz napredak tehnologije proizvesti novu rasu koja bi se toliko razlikovala
od prvotnog čovjeka da bi bilo teško sa sigurnošću reći pripadaju li istoj
vrsti.
Gdje je granica?
No nije sve tako crno-bijelo kako se čini. Velik dio našeg ponašanja kao
što su inteligencija, agresivnost, spolnost i slično proizlazi iz međudjelovanja
većeg broja gena u kojem svaki doprinosi našem ponašanju pa je «popravljanje»
tih osobina zasad još uvijek nemoguće bez ugrožavanja onog koga se «popravlja».
Tako npr. alela koja izaziva anemiju srpastih stanica među afričkom populacijom
ujedno daje i otpornost na malariju koja je u Africi raširena bolest.
Popravljanjem gena zbog anemije srpastih stanica ujedno se dovodimo u
opasnost zbog malarije.
Nova eugenika dovodi nas do novih pitanja. Imamo li pravo mijenjati naše
gene? Koliko daleko je dovoljno daleko? Genetika kojom danas raspolažemo
možda nije dovoljna da jednom zauvijek negdje povučemo crtu i kažemo da
je dosta. Koje će i kolike posljedice mijenjanja gena biti, teško je uopće
pretpostaviti. Postoji mogućnost stvaranja još težih bolesti koje mogu
nastati mutacijom gena. "Čovječanstvo se, u pravilu, slaže da granice
u znanosti moraju postojati, bilo zbog prelaženja granice «prirodnih zakona»
ili «ljudskih granica» u smislu održavanja, a ne uništavanja svijeta".
(http://www.revija-socijalna-politika.com/journal/viewarticle.php?id=339&
layout=html.). No ostaje pitanje, kad bi znali kako bi mijenjanje gena
utjecalo na populaciju, je li to u redu? "Konačni cilj suvremene
genetičke tehnologije bit će «dijete po mjeri»" (Fukuyama, 2003:102).
"Takva će genetska «utrka u naoružavanju» posebno opteretiti ljude
koji iz vjerskih ili drugih razloga ne žele da im djeca budu genetski
izmijenjena" (Fukuyama, 2003:126). Njihova djeca će se smatrati drugačijom
i vjerojatno manje vrijednom bez svih genetskih poboljšanja koja će ostali
imati. Hoće li takva djeca živjeti na marginama društva pitanje je čiji
će odgovor donijeti budućnost.
Vjerske institucije
"Vjera je najjasniji temelj za protivljenje genetskom inženjerstvu
na ljudima. Zajedničko je judaizmu, kršćanstvu i islamu što naučavaju
kako je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju" (Fukuyama,
2003:117). Mnogi eugenički postupci su strogo osuđeni od različitih vjerskih
institucija, bez obzira na to da li su odluke donesene dobrovoljno ili
ne. Najčešće su to sterilizacija, pobačaj i umjetna oplodnja. "Najznačajnije
mjesto suvremene afirmacije eugeničke racionalnosti postalo je ono ukontekstu
kliničke prakse medicinski potpomognute, izvantjelesne, umjetne ili tehničke
oplodnje" (Matulić, 2005). Na taj način vrijeđamo ljudsko dostojanstvo
i protivimo se Božjoj volji. Većina religija u svijetu protivi se «prčkanju»
po ljudskom genomu. Mnoštvo religijskih institucija strogo se protivi
sterilizaciji i pobačaju jer oni sprečavaju božanski posao stvaranja novih
pojedinaca. Mnoge od njih zamjeraju genetičarima i eugeničarima što si
uzimaju za pravo da se petljaju u Božji posao.
Državna kontrola
Preuzimanje eugenike u ruke države moglo bi se pokazati kobnim za društvo.
Današnja nova eugenika u većini se slučajeva temelji na samostalnim i
dobrovoljnim odlukama pojedinaca. "Danas je realno, a ne paranoidno,
misliti kako se svako novo otkriće može zlouporabiti" (http://www.revija-socijalna-politika.com/journal/
viewarticle.php?id=339&layout=html.). "Danas se izravna eugenička
prisila može naći samo u kineskim zakonima" (gdje se većina prenatalnih
dijagnostičkih postupaka provodila radi selekcije spola), "ali je
moguće da će se neka vrsta prisile u budućnosti naći i u okviru javnog
zdravstva drugih država, poput obaveznog genetskog screeninga trudnica"
(Matković, 2000:313). Na taj način društvo bi malo, pomalo moglo potpasti
pod državne uzde koje bi diktirale eugenička pravila, premda su se kroz
povijest razne eugeničke prisilne ideje pokazale disfunkcionalnima, te
nisu uopće utjecale na poboljšanje kvalitetnijih i poželjnijih osobina
rase.
Gubljenje naravi čovjeka
"Za mnoge vidove ljudske naravi mislimo da ih i predobro razumijemo
te bismo ih rado promijenili, samo da nam se ukaže prigoda. No nije uvijek
tako lako popravljati prirodu" (Fukuyama, 2003:126).
Mogli bismo se zateći na velikoj podjeli ljudske i poslijeljudske povijesti,
prešavši sudbonosnu granicu, a da uopće ne opazimo da smo izgubili samu
svoju bit. Fukuyama je definirao ljudsku narav kao "skup uzoraka
ponašanja svojstava tipičnih za ljudsku vrstu te ih uzrokuje genetsko
naslijeđe više nego okoliš" (Fukuyama, 2003:166). Promijenimo li
svoje genetsko nasljeđe do tolike mjere da se više ne može nazivati čovječjim,
znači li to i da se naša narav ne može više zvati čovječjom? Možemo li
reći da je ljudska narav, ipak i uz sve genetske promjene, ostala prisutna?
Zaključak
Eugenika vrši selekciju bića prema biološkim i genetičkim karakteristikama.
Stara negativna eugenika ide za aktivnom selekcijom, eliminacijom ljudskih
bića koja ne zadovoljavaju predviđenim standardima, te je uz sve to povezana
s ideologijama nacizma i komunizma. Stara pozitivna eugenika se usredotočila
na veću prokreaciju «boljih i kvalitetnijih» slojeva društva koji bi po
tome trebali imati i bolje gene.
Nova pozitivna eugenika, potpomognuta genetičkim inženjeringom, omogućuje
potomstvo i onim pojedincima koji roditeljstvo bez nje ne bi mogli ostvariti.
Nova eugenika mogla bi proizvesti i razne negativne učinke kao što su
spolna disproporcija, genetička diskriminacija, klasna podijeljenost,
slabljenje genetskog poola populacije, pa čak i stvaranje nove vrste ljudi.
Odgovori na pitanja koliko daleko je dovoljno daleko i gdje treba postaviti
granice istraživanja, ostaju bez odgovora. Imamo li mi pravo mijenjati
ono što je priroda tako dugo stvarala?
Mnoge vjerske institucije protive se eugenici. Njihov glavni argument
jest da se eugenika upliće u Božji posao, te da tako vrijeđa ljudsko dostojanstvo.
Iako je stara eugenika u daleko većoj mjeri prožeta državnom kontrolom
i prisilom, i nova eugenika pokazuje naznake da bi državna kontrola mogla
uzeti maha i uplesti se u život pojedinaca preko raznih zdravstvenih propisa.
Nadamo se da ćemo narav svojstvenu čovjeku zadržati bez obzira na sve
moguće genetičke promjene koje će u bližoj i daljoj budućnosti zadesiti
čovječanstvo.
Dvadeseto je stoljeće, kao i početak dvadeset i prvog, po mnogočemu jedinstveno
razdoblje u povijesti, zapamćeno po ubrzanom znanstvenom napretku, samo
se nadam da znanstveni napredak neće pogaziti moralna i etička načela
koja nas čine ljudima.
Literatura
1. Fukuyama, Francis: Kraj čovjeka, Naša poslijeljudska budućnost, Izvori,
Zagreb, 2003.
2. Zbornik: Društveni značaj genske tehnologije, uredili: Polšek, Darko
i Pavelić, Krešimir, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb,
1999.
3. Matković, Teo: Tri grijeha eugenike: neprihvatljive konstante prihvaćenog
eugeničkog djelovanja, Socijalna ekologija, Zagreb, 2000.
4. Polšek, Darko: Selekcija spola i suvremena kineska eugenika, Socijalna
ekologija, Zagreb, 2000.
5. Matulić, Tonči: Ratio eugenica, Glas koncila, Zagreb, 2005.
6. http://www.revija-socijalna-politika.com/journal/viewarticle. php?id=339&layout=html.
(2006-05-17)
7. http://www.hrstud.hr/prolegomena/Pro-2002-2/Pro-2002-2-Clanci-Polsek.pdf
(2006-05-17)
8. http://infoz.ffzg.hr/afric/MetodeII/Arhiva02 03/Kapetano.html(2006-05-17)
9. http://infoz.ffzg.hr/afric/MetodeII/Arhiva02 03/OresicIv.html (2006-05-17)
10. Merriam-Webster's Collegiate Dictionary CD
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|