KINEZI U ZAGREBU

Ovaj seminarski rad se bavi Kinezima u Zagrebu, kao relativno novim migracijskim fenomenom u glavnom hrvatskom gradu. Ovaj proces se odvija na podosta tih način, pa se otvaraju mogućnosti za manipulaciju informacijama i krivu percepciju. Stoga je cilj ovog rada bio pobliže se upoznati s ovom etničkom zajednicom u Zagrebu i saznati informacije iz prve ruke. U tome je najviše pomogao kazivač Chang iz jankomirskog "Kineskog Zida" (hala u kojoj se okupilo oko 350 Kineza). Podaci u pisanom obliku su se mogli naći samo na internetskim forumima i u informativnim listovima, dok znanstvena literatura o Kinezima u Zagrebu praktički ne postoji. Ovo istraživanje je iznjedrilo informacije o vrsti i razlozima kineskih migracija u Zagreb, te o prirodi odnosa Kineza i Hrvata u glavnom hrvatskom gradu.
U Zagrebu možemo vidjeti sve više ljudi kineskog podrijetla. Kada sam nedavno išao izrađivati dokumente u Odsjek za prijavništvo i osobne isprave u Petrinjskoj 30, primjetio sam da je teško okrenuti se oko sebe, a ne vidjeti Kineza. Gradom niču kineski restorani, ali i dućani koji se iz dana u dan primjećuju u sve više zagrebačkih četvrti. Iako je zapadni svijet već naučio na kineske radnike i doseljenike, u Zagrebu je to relativno recentna pojava, te se njihov broj počeo značanije povećavati tek početkom ovog milenija. Ako tome pridodamo da se hrvatski trgovci u zadnje vrijeme sve češće žale na to da im kineski trgovci preotimaju posao, dolazimo do činjenice da Kinezi postaju sve relevantnija pojava u Zagrebu. Budući da se ovaj proces odvija na relativno tih način, Kinezi u Zagrebu su često obavijeni velom tajanstvenosti, što otvara prostor za manipulaciju informacijama, iskrivljenu percepciju, pa i ksenofobiju usmjerenu prema ovom narodu. Cilj mog istraživanja je stoga bio pobliže upoznati Kineze i dobiti uvid u situaciju iz prve ruke. Pri tome treba uzeti u obzir da je ovakvo istraživanje, koliko je meni znano, prvo unutar hrvatske etnologije i stoga je ovaj rad samo površinski zagrebao tematiku. Iz toga proizlazi nedostupnost materijala na temu Kineza u Zagrebu, što me ograničilo na pretraživanje internetskih foruma i informativnih listova. Od informativnih listova mi je najviše pomogao Vjesnik, a od pomoći su bile i on-line verzije Glasa Slavonije, Nacionala i Novog lista. Pomogao mi je i portal sutra.hr, te stranice raznih foruma od kojih mi je najzanimljiviji bio white power forum www.stormfront.org. Ono što mi je najviše onemogućilo detaljnije i dublje istraživanje je zatvorenost Kineza u Zagrebu, pa sam uspio pronaći samo dva kazivača koji su pristali na snimani intervju. Jedan od njih je gostujući profesor na Filozofskom fakultetu Zhang Ruogu, koji ne zna hrvatski, niti da u Zagrebu uopće postoje Kinezi. Tako mi je, dakle, na kraju jedini ozbiljan izvor bio Chang, vlasnik jednog od dućana Kineskog Zida u Jankomiru. Iz tog razloga sve uopćene tvrdnje o Kinezima u Zagrebu treba uzeti s oprezom, jer većina toga što sam saznao, poteklo je od Changovog iskustva i mišljenja. Sastavio sam upitnicu od 45 pitanja koja su se bavila razlozima i načinima kineskih migracija u Zagreb, položajem i radom Kineza u Zagrebu, te njihovom odnosu s Hrvatima. Pošto je Chang bio jedini Kinez koji je pristao na intervju (inače sniman diktafonom na licu mjesta), pokušao sam saznati informacije ne samo o njemu, već i što više općenitih informacija o Kinezima u Zagrebu. Naravno, nisam se striktno držao pitanja, nego sam pustio Changa da se raspriča o onome o čemu je htio više pričati, a to su bili uglavnom njegovi komentari na hrvatsku politiku i društvo.

1. ZATVORENOST

U ovo istraživanje sam ušao optimistično sa sviješću da istražujem ono što nitko do sada nije istraživao. Pomalo sam se čudio zašto je tome tako, no ubrzo sam shvatio da je vjerojatno glavni razlog poprilična zatvorenost Kineza koji borave u Zagrebu. Naime, krenuo sam u potragu za nekim restoranom ili dućanom i nisam se brinuo jer sam ih viđao svugdje. Krenuo sam od centra i kineskog dućana na Dolcu, no odmah sam se neugodno iznenadio. Kada sam se predstavio i rekao nakanu, mladi Kinez je rekao da ne razumije i uputio me do drugog koji je, slušavši me pomalo zabezeknutog lica, odgovorio također: "ne lazume". Mislio sam da sam valjda naletio na krivi dućan, no nakon mnogo potrošenog vremena i lutanja gradom, uvjerio sam se da je situacija svugdje ista. Čitavši novinske članke na internetu, vidio sam da novinari imaju isti problem. "Da, govolim, izvolite - odgovorila nam je mlada, nasmijana kineska prodavačica, misleći da su joj u trgovinu ušli kupci. Kad smo rekli da smo novinari koji bi željeli razgovarati o njihovom životu i radu u Hrvatskoj, odgovorila je samo: 'Ne lazume, ne, ne'. I tako u još tri okolne trgovine - nasmijana Kineskinja ili simpatični Kinez, 'dobar dan' i odmah zatim 'ne lazume, dovizenja!'. Kad ugledaju fotoaparat povlače se, u strahu od bilo kakve znatiželje, makar i dobronamjerne." [...] "Peti put zaredom objašnjavamo tko smo i po što smo došli, a dočekuje nas isti odogovor: 'Ne lazume'. Iz pozadine, međutim, hrvatski prodavač Miro dobacuje: 'Razumije on isto k'o i ja, samo se boji pričat', iako radi po zakonu!" (http://www.glas-slavonije.hr). Ne razumiju li doista svi oni ili se samo pretvaraju kao u gore navedenom primjeru, ne bih znao reći. No, u kineskom restoranu "Peking" u Ilici, hrvatska zaposlenica, vidno upoznata sa situacijom u vezi Kineza u Zagrebu, rekla mi je da veliki dio njih zaista ne znaju pričati hrvatski, ali da mi je najsigurnije otići u Jankomir, pošto ih je tamo najviše na okupu i sigurno ću naći nekoga tko govori hrvatski. Čitao sam i čuo prije da su se Kinezi okupili na Kajzerici, no ova gospodična je rekla da je to prošlost i da je tamo ostalo svega 2 dućana, a svi ostali su se preselili i okupili na Jankomiru. Isto sam kasnije pročitao i na portalu sutra.hr: "U bivšoj tvornici „Jedinstvo“ na zagrebačkom Jankomiru, 72 tvrtke čiji su vlasnici Kinezi imaju veleprodajni prostor i skladišta. Preselili su se s Kajzerice i Donjih Svetica" (http://www.sutra.hr). Stoga sam se zaputio na Jankomir i pronašao ovu halu na kojoj velikim slovima piše Kineski Zid. Prošavši pored osiguranja, počeo sam laganu šetnju između brojnih dućana. Došao sam baš u vrijeme ručka, kada su pojedinci sjedili i jeli svoj gablec. Drugi su pak kratili vrijeme kartajući se u skupinama, dok su djeca okolo trčkarala. Nakon što sam prošetao cijelim kompleksom, zapitao sam u prvoj trgovini jednog Kineza za sudjelovanje u intervjuu. On se smijao i odmahivao glavom, a onda su dvije hrvatske prodavačice koje su bile u blizini rekle da odem preko puta kod Lina, koji slovi kao najbolji govornik hrvatskoj jezika. No, Lin mi je rekao da ne razgovara sa strancima. Ja sam mu objasnio da imam dobre namjere i čak su ga njegove hrvatske zaposlenice nagovarale, ali bezuspješno. Nakon pregovaranja sam na kraju ipak morao odustati. Obišao sam još nekoliko dućana i svaki put s istim rezultatom. Iako sam svaki put naglašavao da nemam veze s inspekcijom, da sam običan student koji ima najbolje namjere, nije vrijedilo. Požalio sam se tamošnjim hrvatskim zaposlenicima kako nitko ne želi razgovarati na što su oni odgovorili da su takvi Kinezi ovdje i da sumnjaju da ću ikoga pronaći tko će pristati na intervju, da se jednostavno previše boje kontakata s nepoznatima, da su povučeni i zatvoreni. Sada već zabrinut, potražio sam pomoć jednog mladog hrvatskog prodavača pri pronalasku Kineza voljnog za razgovor. Odgovorio je kako poznaje jednu mladu kineskinju i odveo me do njezinog dućana. Tina je bila simpatična i nasmijana, ali se ni ona nije htjela upuštati u to, odgovaravši rečenicama tipa: "Preteško mi je to, ne znam tako dobro pričati." ili "Zašto ne uzmeš Japance?". Nakon nagovaranja Tine, ipak sam morao odustati, opet. Sva sreća, mladi hrvatski prodavač nije odustao od toga da mi potraži sugovornika. Prolazili smo tako halom, dok su nas Kinezi pomalo preplašeno gledali (budući da sam u ruci sada držao papir s pitanjima) i sasvim slučajno smo se zaustavili pored jednog dućana u kojem je sjedio već spomenuti Chang. Kada sam mu objasnio što trebam, nije se ustručavao i spremno je pristao pomoći mi. Kasnije sam shvatio da je to zato što Chang ima visoko obrazovanje i malo šire vidike od ostalih Kineza, kako je i sâm rekao: "Ja imam visoka škola. Prije u Kina sam odvjetnik radio ko sudac, odvjetnik, u općina, svašta sam ja radio... To više imam interesa, više mislim, više sam vidio. Ne baš ko drugi Kinezi... Ko to ne vidi, ima posao danas i to je to" (Chang).

2. POSAO, POSAO I SAMO POSAO

Chang je ovime htio reći da većina Kineza gleda samo svoja posla i ne zanimaju se za ono što se događa oko njih, ako se ne tiče njih samih i njihovog posla. Dakle, Kinezi koji dolaze u Zagreb, dolaze isključivo zbog posla, što se vidi i po odlučnom Changovom odgovoru na moje pitanje: "Otkuda vam je došla ideja da odete iz Kine? - Zbog posla" [...] "Mi više, mi smo na poslu. Bitno je kako posao ide. Mi vidimo kako je lijepa zemlja, svima kako je lijepo... To bitno je, ali najbitnije je posao kako ide. Mi smo došli u ovu zemlju, van Kina. Svugdje ima, svugdje ide glavni razlog zbog posla" (Chang). Pritom često moraju ostavljati bliske ljude, kao što su prijatelji, pa i obitelj, ali ipak je iznad svega posao: "Je li vam bilo teško otići iz Kine, napustiti svoju zemlju? - Ne. Nije teško zato što Kinezima posao je prvi. Da ima kruha, radi. Ali inače, neko vrijeme je bilo teško. Moraš ostaviti prijatelje, djecu. To je. To je normalno da je to teško" (Chang). "Zbog školovanja, djeca veoma često ostaju u Kini pa čak i u slučajema kada su se roditelji ovdje udomaćili" (http://www.sutra.hr). Iako je Chang puno putovao po svijetu, "Bio sam recimo u dosta Njemačku, Italija, Francuska, Australija, Austrija, Kanada" (Chang), ipak je izabrao Hrvatsku za posao. Zašto baš Hrvatsku, nije točno odgovorio, ali o njoj je čuo od prijatelja: "Ja sam u Kina imao prijatelja iz Crna Gora. Bili smo zajedno, pričali, pa mi je rekao da je ovo lijepa zemlja, da mogu sâm napraviti posla" (Chang). Hrvatski zaposlenici Kineskog Zida su mi rekli da je većina njih došla jer je čula od nekoga kako se ovdje može dobro zaraditi, što daje naslutiti da je glavni način informiranja o Hrvatskoj osobni, a ne preko medija. Kao što je ranije spomenuto, kineski restorani i dućani se mogu naći svugdje po gradu, no osovina kineske trgovine u Zagrebu se nalazi u Kineskom Zidu na Jankomiru, pa se stoga u tom dijelu grada nalazi najveći dio Kineza. "Ako su Kinezi sami onda je teže... Ali ako su zajedno, onda nema konkurencije" (Chang). Saznao sam od jednog Changovog zaposlenika, također Kineza, da je hala bivše tvornice "Jedinstvo" otkupljena prije 2 godine, i od tada su Kinezi počeli u velikom broju doseljavati zbog posla, pa tako i Chang živi na Jankomiru. Na pitanje ima li kontakt s Kinezima iz drugih dijelova grada, odgovorio je da ih ima i s onima izvan Zagreba: "Recimo do Dubrovnika, pa do Pule, do Rijeke. Svugdje, skroz svaki grad. Ali u Zagrebu više samo na veleprodaju. A okolo do Pule, Crikvenice, Osijeka, Rijeka... To su maloprodaje. Oni svakih par dana dolaze tu da kupe, pa idu prodat" (Chang). Kao što vidimo, glavni motiv kontakta je poslovna suradnja, što još jednom potvrđuje privrženost Kineza poslu. Nitko ne zna točan broj Kineza u Zagrebu, ali Chang smatra da ih ima oko "tisuću. Ali uvijek se mijenja. Nešto ode, nešto dolazi" (Chang). Prema podacima iz veljače ove godine, "Najveći broj kineskih državljana ostaje u Hrvatskoj godinu do dvije, a svega 139 ima boravak duži od 5 godina. U prosjeku, Kinezi su kod nas 790 dana. Stalni boravak imaju tek 92 kineska državljanina, a privremeni 455 Kineza. Trenutno, boravak od 90 dana prijavila su 1864 kineska državljanina, najviše na zagrebačkom području (718), a slijede županije uz obalu (PU dubrovačko neretvanska 358, PU splitsko-dalmatinska 220, PU primorsko-goranska 210, PU istarska 128)" (http://www.sutra.hr). Razlog tome je što "Kinezi svugdje tu ideju imaju. Radi, vrati se." (Chang), pa tako i Chang: "Ja želim natrag... Ne kažem da Hrvatska nije dobra. Ja ću ostavit posla, dati na svoje radnika i idem dalje. A koji je moj dom? Kina. Ja tako mislim, i isto tako 95% Kineza misli. U ovoj državi zbog posla" (Chang). Dakle, Kinezi u Zagrebu predstavljaju zapravo vrlo dinamičnu i izmjenjivu etničku skupinu. Chang, međutim, pripada manjem broju Kineza koji su nešto duže u Hrvatskoj, "Ima 6 godina" (Chang), pa je dobio dobar uvid u postojeće stanje u Zagrebu. Iako kaže da posao "svake godine pada" (Chang), ipak je ovdje unosnije raditi nego u Kini: "U vezi posla je dobro. Recimo, mi ovdje imamo malo konkurencije. [...] Kina ima jeftinije stvari" (Chang). Dakle, posao u Hrvatskoj se Kinezima višestruko isplati, jer svoju jeftinu robu mogu prodati za puno veću cijenu od nabavne, a da opet bude manja od svih hrvatskih cijena. To je ustvari glavni i jedini zajednički privlačni faktor zbog kojeg Kinezi sve više dolaze ovdje.

3. KULTURNI IDENTITET

Postoje i rijetki Kinezi poput Changa, koji se zanimaju za ljepotu Hrvatske i putuju njom često, "Ja sam bio od onih koji su svugdje u Hrvatskoj bili. Ja putujem. Ja obožavam putovanje, recimo Hrvatska, Europa... Samo voziš, svugdje ideš. Kad ima vremena, vikend, tri dana, što god, ja idem. Volim svugdje vidit i Hrvatska je lijepa zemlja. Meni je to jako super, odlično, fantastično. Ima lijepo brdo, šume, ima more, čista voda... To super." (Chang), no i sâm upozorava: "Ti si mene našao koji sam... Jednog malo čudnog Kineza. To što ja pričam možda 95% Kineza drugačije misli. To moraš paziti. Ja sam drugačiji" (Chang). Većina Kineza, kako je ranije spomenuto, gledaju samo svoja posla i zatvoreni su za kulturni utjecaj okoline, pa to samo po sebi podrazumijeva očuvanje kulturnog identiteta, odnosno štit od akulturacije i asimilacije. Jedan od glavnih razloga tome je dinamičnost ove zajednice u kojoj većina Kineza najčešće "proleti" kroz državu, boraveći ovdje nekoliko mjeseci. Stoga nema ni velike prilike da Kinezi u Zagrebu institucionaliziraju svoj identitet, no oni su ga svakako svjesni. Obilježja koja nose njihov kulturni identitet su uglavnom jezik i slavljenje kineskih praznika. "Svakakve praznike osim Nove godine, kineski Valentino, i prazni dan za nekoga čovjeka... Mi to nećemo zaboravit. Mi uvijek svjesni da mi smo Kinezi" (Chang). Što se tiče vjerskih praksi, Chang također spada u onaj manji dio: "Ja sam budist. Da. Ali recimo, dečko ne znam... Ja sam vrsta čovjeka koji uvijek radi. Recimo, ja sam tata i mama koji je budist, a ja ne vjerujem ništa. Ja sam takav čovjek, ja vjerujem u sebe. Kakav imaš karakter sebe... Ja ne sanjam ništa. Ja vjerujem u posao, novac, šanse... Svaki ljudi hoće dobro živit. Kako? Novac nije najbitniji, ali je bitan. Nikad ne sanjam da Bog... Gdje? Oprosti, nemoj krivo mislit... Ništa ne dobivam bez rada. To je moja vjera, recimo. To je isto vrsta vjere" (Chang). Rekao je kako većina njegovih prijatelja i obitelj pripada budističkoj vjeri, no kako su oni takvi da oko toga ne rade problem. Mogu zajedno živjeti i raditi, a da im različito mišljenje u pogledu religije ne predstavlja problem. "Nema to veze. Mi smo... Jedan voli drugi, na način ko prijatelja, familija, ko sestra, ko brata, ali za Kineze nema to koje si ti vjere, ja vjerujem jedno, ti vjeruj drugo, mi smo neprijatelji... To malo, to jako malo. Mi fino zajedno živimo. Svaki ima svoj" (Chang). Ispoljavanje kulturnog identiteta u hrvatskoj javnosti od strane kineskih radnika je vrlo ograničeno, za razliku od nekih drugih, zapadnijih država. Ovdje se to odvija samo od strane viših slojeva kineskog društva, pa je tako "Na kinesku Staru godinu u subotu, 17. veljače, u Centru Kaptol u Zagrebu održan jednodnevni event koji je ujedinio dva velika ogađaja vezana uz Kinu: Olimpijske igre u Pekingu 2008. i tradicionalnu kinesku novu godinu" (http://www.nacional.hr), organiziran od strane Veleposlanstva Narodne Republike Kine. Radnička klasa, odnosno trgovci koji su došli trbuhom za kruhom u Zagreb (i koji su u većini), ovakve istupe u javnost ne organiziraju. Uglavnom, Kinezi se ni ne moraju puno truditi ispoljavati svoj kulturni identitet, jer već samim izgledom, govorom i načinom života odudaraju od ostatka zagrebačkog stanovništva, što ih automatski čini etnički, a time i kulturno distinktivnom zajednicom.

4. ODNOS KINEZA I HRVATA I KSENOFOBIJA

Zanimalo me kakav je suživot Kineza i Hrvata u Zagrebu i što Kinezi misle o nama. Radi njihove zatvorenosti, ispostavilo se da se Kinezi baš i ne miješaju rado i ne upuštaju u bliske odnose s Hrvatima. Razgovaravši još s kineskim profesorom na Filozofskom fakultetu Zhangom Ruoguom, shvatio sam da je i on više-manje usredotočen na svoj posao (promoviranje kineske kulture u hrvatskoj i poučavanje kineskog jezika kao dio 24-mjesečnog zadatka propisanog od strane Vlade NR Kine), te da su mu odnosi s Hrvatima ograničeni na one vezane uz taj posao (većinom studenti). Kada sam ga pitao što misli o Hrvatima, odgovorio je kako se svi dobro odnose prema njemu, ali da nema bliskih kontakata. Pitavši Changa za to kako su prihvaćeni u Zagrebu, dobio sam ovakakv odgovor: "Ne baš ono... Mi više, mi smo na poslu. Bitno je kako posao ide. Mi vidimo kako je lijepa zemlja, svima kako je lijepo... To bitno je, ali najbitnije je posao kako ide." [...] "Mi ne bi znači zbog kako je lijepa Hrvatska, bez posao, pa ostati tu. To nikad. Kad nema posao što jako teško, ne može zaradit šta misli ili koliko plati, to nije dobro" (Chang). Kada sam konkretno pitao nailaze li na prepreke i neugodna iskustva, šturo je odgovorio: "Dobro je, ali... Pa svugdje ima dobrih ljudi i loših. Ali tu ljudi, u redu" (Chang). Možda jednostavno nije želio govoriti o lošim iskustvima, kao što je to rekao Chen za Vjesnik "Žao mi je što nas Kineze zbog brojnosti ne samo u Hrvatskoj već na žalost i u svijetu doživljavaju kao viruse koji se šire. Mi nismo loši ljudi, a naša Vlada otvorila je granice i dopustila da svatko od nas vani pokuša uspjeti u onome što rade i pripadnici ostalih naroda. Kineski standard možemo podići tako da stvorimo neki kapital koji ćemo kasnije vratiti u svoju zemlju i otvoriti nova radna mjesta" (http://www.vjesnik.hr). Moramo imati na umu da se odnosi s lokalnim stanovništom ne mogu posve generalizirati, pa jedan Kinez može doživjeti vrlo neugodna iskustva: "Suvlasnik kineskog obrta na zagrebačkom Jankomiru Ye Suixong ostao je u ponedjeljak bez gotovo sve životne ušteđevine, kada je dvoje provalnika obilo i 'očerupalo' stan u Peruanskoj ulici kojim se koristi" (http://www.novilist.hr), dok drugi, poput Zhanga Ruogua, može imati samo ugodna iskustva. No, zbog uspješnosti Kineza u poslovanju, činjenica je da su hrvatski trgovci u zadnje vrijeme postali vrlo glasni u protivljenju Kinezima, jer im, kako kažu, preotimaju posao. "Predsjednica Udruženja trgovaca Grada Zagreba Jadranka Drk rekla je Vjesniku da otvaranjem sve većeg broja kineskih trgovina u Zagrebu domaća trgovina i proizvodnja gubi do 60 posto. 'Kinezi su nam nelojalna konkurencija, a zakoni im to dopuštaju', smatra Drk. Izdavanje velikog broja radnih dozvola kineskim državljanima ocjenjuje apsurdnim. 'Mali trgovci i obrtnici propast će zbog najezde kineskih trgovina', kaže Drk. Dodaje da velik broj Kineza u Zagrebu vara državu, 'jer ne posjeduju čak ni registar blagajnu, nego izdaju samo paragon blok račune'. 'Kinezi muljaju i na druge načine, primjerice, pronađu domaćeg čovjeka koji im na svoje ime otvori trgovinu, oni mu za to plaćaju neki iznos, a sami vode trgovinu i zarađuju', ističe Drk, dodajući da tako rade Kinezi koji nemaju uvjete za otvaranje trgovine ili obrta na svoje ime. Prema njezinim riječima, zagrebačkim trgovcima smeta i to što Kinezi slobodno mogu otvoriti trgovine i u središtu grada, što u ostalim zemljama nije praksa. 'U zapadnoeuropskim zemljama Kinezi mogu otvarati trgovine isključivo u kineskim četvrtima', zaključuje Drk." (2005 Vjesnik). Na ovakve izjave, hrvatska zaposlenica u kineskom dućanu odgovara: "Stvarno mi nije jasno zbog čega se naši trgovci bune, kad i sami u našim veleprodajama nabavljaju robu za svoje dućane po cijenama kakve nigdje drugdje ne bi dobili. I što se imaju buniti oni koji prodaju kruh i mlijeko?! Pa Kinezi prodaju odjeću i obuću u 90 posto slučajeva! - napokon smo pronašli sugovornicu, 30-godišnju Tinu, koja radi kao prodavačica u 'Nebeskom suncu' na Kajzerici." (http://www.glas-slavonije.hr). Chang pak, govoreći o ovome, otvara sasvim novu temu - o nedovoljnom trudu Hrvata. "Bolje radi, nikad nije dosta. Samo radi, radi, radi. Nemoj samo gledat Kineze kako došli tu, jebemu mater, kradu posao" (Cheng). Kada sam ga pitao za mišljenje o Hrvatima, opustio se i otvorio, te iskreno rekao što misli. "Kratka priča kako su tu ljudi, ne Hrvatska nego Balkan, Srbija, Crna Gora, Bosna... Tu negdje. Tu treba malo priča, počni radit, ajde kreni radit. Neka malo šuti i radi. Kafići puni, a jebemu mater nema posla, teško je" [...] "Ne, nitko ne radi. Ja imam jedan prijatelj koji drži brod da lovi ribe. On 10 000 kn mjesečno traži dečka, ne može dobit... Kažu, joj, pa smrdi, ne mogu svaki dan doma, joj... I? Ako kaže da je teško, ako treba novaca da bolje živi zašto misli jel to smrdi ili ne?" [...] "Kada svoje obitelji, mama, tata, žena, dijete pita nešto daj da je meni malo bolje, kada ti nemaš ideje... To jako smrdi. Meni ne smrdi riba. Meni to super. Ali ne... Naš prijatelj Hrvat, ima brod, radi tjedan dana, joj, ja neću više, jebemu mater... I ode. Treba samo šutit, i ne mislit ovo nije dobro, to ne valja, ovo ne valja, a sjedi cijeli dan u kafić... To previše lijeni." [...] "Da samo ovako dobiješ posao, da posao samo trči do tebe, nema šanse. A Kinezi uvijek... Koljena? Kičma? Bole? Radi, samo radi. Radi da svoje zaradiš, pa lijepo živi. A ne da vidiš vozi se u BMW-u, a sve na kredit" (Chang). Bilo mi je vrlo zanimljivo slušati ovakvo mišljenje o problemu hrvatskog naroda, jer sam često i ja sâm potpuno iste stvari govorio, pa sam sada shvatio da to nije samo moje, možda prekritično viđenje stvari, nego i nešto što strani promatrač može jasno vidjeti. Naši ljudi pokazuju negodovanje na pridošle Kineze i strah od gubitka posla, prije nego se sâmi uopće late posla, dok su Kinezi "u svom dugogodišnjem političkom i kulturnom razvoju stekli određene osobine: imaju znanje, inteligenciju i sposobnost snalaženja i samoorganiziranja, ali nisu izgubili skromnost i spremnost da i dalje žive 'za šaku riže'. Stoga oni ne moraju čekati na otvaranje ni državnih ni privatnih radnih mjesta, oni ih stvaraju" (2005 Vjesnik). Chang je posebno kritičan prema vlastima koje neracionalno upravljaju i rasprodaju državni kapital: "Puno stvari koje sam na svoje oči vidio, ja ne razumijem. Recimo, Hrvatska proda stvari koje ne smije prodati. Banka, nafta, HT..." [...] "Ne razumijem, oni koji to drže državu ne vide? Previše misle na ljude koji bogato žive nego normalne." [...] "Na koji način može država koja je tako lijepa zemlja da sve proda? Koji su počeli i otoka da će prodat. I šta ima? Ničeg. Za sina, za svoga sina, za sina svoga sina? I bude Hrvat, i šta ima?" [...] "Ti ne možeš ništa napravit, ni ti ni ja to promjeniti. To ja znam... Ali ne znam, ja to ne mogu razumjeti. Recimo u Kina, dečko... Nema šanse da banku prodamo, HT... To su krv. Za jednog čovjeka, to su krv. Za jednu državu, to je bitno." (Chang). Kada sam vidio kako Chang razmišlja o ekonomiji, poslu i radnim navikama, shvatio sam da je to jedna od stvari koje dosta razlikuju Hrvate i Kineze. I upravo to Kinezi, kao što se vidi u Changovim primjedbama, ne mogu shvatiti kod Hrvata. A možda je upravo to, kineska odvažnost i sposobnost u poslovanju, razlog hrvatskoj netrpeljivosti prema Kinezima. Iako nisu ništa skrivili Hrvatima, već se samo brinu za svoj posao, na internetskim forumima sam pronašao vrlo ksenofobične postove o Kinezima. "smatram ih opasnijim i od samih cigana,jer cigani su stoka bez reda i ikakve hijerarhije. kinezi imaju svoj svijet,svoj sistem,i ne dozvoljavaju nikome da zaviruje u njega. kineske trijade su garancija u uspijeh njihovog sistema." [...] "kinezi su prava opasnost po našu rasu,zato što su "nevidljivi",a sveprisutni, recimo svako će primjetiti cigića koji prosi ili crnčugu sa zlatnim lančugama,ali kineza je jako teško uoćiti u masi,ponašaju se i oblaće kao i mi hrvati,ali nikada neće postati hrvatsko duševno biće." [...] "hitler je rekao za saveznike japance da su rasno nevrijedni,ali da imaju "grčki" stvaralački duh, za kineze bi se isto reklo." [...] "zato treba nešto hitno poduzeti glede "žutih" a pogledajte te kineske restorane(nikad nisam bio unutra ,nedajbože) a kažu ljudi dobiješ dvije kuhane mrkve i jedan krompir,to nazovu šan-čung-pang.... i to platiš 35 kuna, e budale koje tamo i idu" (http://www.stormfront.org). "Pa zamisli koliko moraš biti očajan da se zaposliš kod Kineza" (http://www.stormfront.org). No, moramo imati na umu da ovakve izjave padaju od strane ultra-desničarski nastrojenih ljudi. Nažalost, u Hrvatskoj još uvijek postoji veći broj ovakvih ljudi nego što bi trebao biti, pa su Kinezi od njih u opasnosti (poput već spomenutog vlasnika uništenog dućana na Jankomiru, Yea Suixonga). No, Hrvati koji rade s Kinezima, govore sasvim drukčijim tonom. Već spomenuta Tina iz "Nebeskog sunca" kaže: "U desetak godina, koliko radi kao trgovkinja, boljeg poslodavca od sadašnjeg kineskog nije imala - iskreno nam govori Tina. Zapravo, dodaje, on je prvi dobar poslodavac. - Neki dan mi se razboljelo dijete i nisam mogla doći na posao. Šef ne samo da nije stvarao probleme nego je rekao da ostanem doma koliko god mi treba. Osim toga, ne prođe mjesec a da, uz redovitu plaću, ne dobijem i koju dodatnu kunu, "za kavu". Kad je zarada od prodaje bolja nego inače, i ja dobijem oko 500 kuna povišice - priča nam Tina, čijeg "najboljeg poslodavca dosad", nažalost, nismo zatekli u radnji. Prijavljena je, nastavlja Tina, od prvog dana, a plaća joj je 3.500 kuna, gotovo duplo više negoli je primala dotad, u trgovinama domaćih ljudi. Posla ima uvijek, zaključuje, dolaze im hrvatski trgovci u nabavu." (http://www.glas-slavonije.hr). Na kraju ipak moramo znati da su svi slučajevi individualna stvar. No, generalno gledano, odnos između Kineza i Hrvata u Zagrebu donekle jest nepovjerljiv i sveden na usko poslovnu suradnju. Je li za to kriva kineska zatvorenost? Je li za sâmu zatvorenost kriva hrvatska (umjerena i jaka) ksenofobija? Vjerojatno i jedno i drugo snosi dio krivice.

ZAKLJUČAK

U svakom slučaju, malo je vjerojatno da će Kinezi iz Zagreba ikada nestati, a više vjerojatno da će se njihov broj svakim danom sve više povećavati. Stoga je nužno taj fenomen prihvatiti kao stvarnost. Kinezi imaju pravo na migracije, a Hrvatska ima obvezu omogućiti im boravak ovdje, koliko zakon dopušta, ali i spriječiti nered pri ovom procesu. Hrvatska bi trebala "odrediti godišnje kvote useljavanja, mora strancima koji se useljavaju propisati uvjete pod kojima se mogu useliti, a to je da u određenom razdoblju moraju naučiti čitati, pisati i govoriti hrvatski jezik, zatražiti hrvatsko državljanstvo, osigurati uvjete za život i rad i to zapošljavanjem u administraciji i gospodarstvu ili otvaranjem trgovačkih društava, od kojih određeni dio mora biti u proizvodnom sektoru. No u provođenju takve politike mora biti na minimum svedena moguća korupcija u davanju državljanstva" (2005 Vjesnik). Ipak, pošto glavnina Kineza u Zagrebu i Hrvatskoj, kao što je i Chang rekao, nema namjeru ostati, već zaraditi, pa se vratiti u Kinu, mislim da nećemo uskoro imati stabilni kontigent hrvatskih državljana kineskog podrijetla, tim više što kineska vlada ne daje dvojno državljanstvo. Prema podacima iz veljače ove godine, "Od 63 kineska zahtjeva za hrvatskim državljanstvom do sada je 6 pozitivno rješeno" (http://www.sutra.hr). Ipak, kao što sam već rekao, sumnjam da će Kinezi nestati iz Zagreba, stoga je potrebno raditi na razvijanju međusobnog povjerenja, što se ne čini samo poslovnom, već i kulturnom razmjenom. Hrvate bi trebalo educirati u duhu tolerancije i upoznati ih s kineskom kulturom. Etnolozi i kulturni antropolozi po tom pitanju mogu puno pridonijeti. Ovaj rad predstavlja tek početak onoga što se može napraviti u istraživanju Kineza u Zagrebu. Dok je ovo istraživanje bazirano više-manje na intervjuu jednog kazivača, sljedeći projekti bi mogli uključivati opširno proučavanje kineske zajednice u Zagrebu s promatranjem i sudjelovanjem, možda na način da se terenski radnik zaposli kod kineskog poslodavca (u Changovom dućanu mi je jedan mladić čak ponudio posao), jer mislim da bi ovo, ako se uloži dovoljno truda, moglo biti vrlo plodno područje istraživanja. Na kraju moram reći da sam sa svojim istraživanjem, unatoč poteškoćama, ipak zadovoljan, jer sam dobio uvid u situaciju iz prve ruke. Dok sam o Kinezima prije samo slušao i ponekad čitao, sada sam mogao osobno vidjeti kako Kinezi u Zagrebu dišu. Jasno, kako već rekoh, ovo nije opširno i preobuhvatno istraživanje, već više partikularno i bazirano na osobnoj priči, ali i to može predstavljati određen početak skidanja vela tajanstvenosti, te povjerljivijeg i plodonosnijeg odnosa između Kineza i Hrvata.

SAŽETAK

U Zagrebu se početkom trećeg tisućljeća znatno povećao broj kineskih doseljenika, no taj proces se odvija potiho, što otvara prostor za manipulaciju informacijama, iskrivljenu percepciju, pa i ksenofobiju usmjerenu prema ovom narodu. Cilj mog istraživanja je stoga bio pobliže upoznati Kineze i dobiti uvid u situaciju iz prve ruke. Literatura o Kinezima u Zagrebu praktički ne postoji, pa sam informacije tražio na internetskim forumima i u informativnim listovima, ali najviše sam saznao od kazivača Changa, vlasnika dućana na Jankomiru. Prvo što sam primjetio kod Kineza je velika zatvorenost. Dugo mi je trebalo da u ovoj hali s preko 350 Kineza pronađem jednoga koji će pristati na snimani intervju, te sam konačno naišao na Changa koji je bio voljan pomoći, a inače je visokoobrazovan, pravnik po struci. Jedini razlog zbog kojeg Kinezi dolaze u Zagreb je posao. Ovdje mogu ostvariti dobar profit jer prodaju robu po znatno nižoj cijeni od standardne hrvatske cijene, što je svejedno puno jeftinije od otkupne cijene kineske robe. Većina njih planira zaraditi, pa se s tim kapitalom vratiti u Kinu. Kažu da im je lakše kada su zajedno, pa su se stoga okupili na Jankomiru u hali bivše tvornice "Jedinstvo" nazvavši ju "Kineski Zid", dok je na Kajzerici (bivšoj prozvanoj kineskoj četvrti) ostalo još samo 2 dućana. O Hrvatskoj čuju uglavnom od prijatelja, te u Zagreb dolaze većinom na godinu, dvije. No, moj kazivač Chang je u Zagrebu već 6 godina i proputovao je cijelu Hrvatsku, te ima poslovne suradnike iz ostalih dijelova zemlje koji kod njega dolaze otkupljivati robu i kasnije ju prodaju u drugom hrvatskom gradu. Za hrvatski kulturni utjecaj su vrlo zatvoreni, no nemogućnost akulturacije i asimilacije ponajviše mogu zahvaliti dinamičnosti svoje zajednice, u kojoj većina Kineza "proleti" kroz Hrvatsku, boraveći u njoj svega nekoliko mjeseci. No, svjesni su svojeg kineskog identiteta, a njegovi nosioci su jezik, slavljenje kineskih praznika i općenito distinktivan način života u kojem se drže zajedno i ne miješaju puno s ostatkom zagrebačkog stanovništva. Međutim, svoj kulturni identitet ne ističu javno, već sasvim suprotno - vrlo su povučeni. Jedini izlet u javnost je slavljenje kineske nove godine u Kaptol centru, no ono nije organizirano od strane najbrojnije radničke klase, nego od strane Veleposlanstva NR Kine i malobrojnih viših slojeva Kineza u Zagrebu. Većina Kineza nema bliske odnose s Hrvatima i odnos je ograničen uglavnom na usko poslovnu suradnju. Kazivač je rekao da nema neugodnih iskustava s Hrvatima, no u novinama sam pronašao slučaj kada je stan Yea Suixonga na Jankomiru bio demoliran, te je ostao bez cijele ušteđevine. U intervjuu za Vjesnik, Chen, mladi kineski doseljenik koji pohađa hrvatsku školu, izjavio je da mu je žao što Kineze smatraju virusima koji se šire. Protiv Kineza su glasni i trgovci, koji tvrde da se služe nezakonitim radnjama kako bi razvili posao i da to potpuno narušava ekonomiju hrvatskih trgovaca. Kinezi na ovakve izjave odgovaraju da samo treba raditi i ozbiljno shvatiti posao, pa će ga svatko imati. Hrvati koji su zaposleni kod Kineza pak tvrde da su to najbolji i najpošteniji poslodavci, te da se hrvatski trgovci ne trebaju buniti jer je kineska ponuda ograničena uglavnom na restorane i odjevne predmete. Chang je iskritizirao hrvatsku ekonomiju, tj. prodaju banaka, INA-e i HT-a, te općenito lijenost, koju je primjetio i u ostalim balkanskim državama. Kineska odvažnost i sposobnost u poslovanju često uzrokuje odbojnost kod Hrvata, pa ponekad i snažnu ksenofobiju, kao što je slučaj s članovima Stormfront foruma, na kojem Kineze smatraju ozbiljnom opasnošću za našu rasu. Sve ovo doprinosti određenom odnosu nepovjerenja između Kineza i Hrvata u Zagrebu. Iako će biti potrebno puno vremena da Kinezi u Zagrebu postanu stabilan kontigent, malo je vjerojatno da će ikad nestati iz Zagreba, a to Hrvati trebaju prihvatiti kao stvarnost. No, isto tako, Vlada bi trebala osigurati red prilikom ovog procesa, formirajući preciznije zakone o doseljavanju. Potrebno je raditi na razvijanju međusobnog povjerenja, što se ne čini samo poslovnom, već i kulturnom razmjenom. Hrvate bi trebalo educirati u duhu tolerancije i upoznati ih s kineskom kulturom. Etnolozi i kulturni antropolozi po tom pitanju mogu puno pridonijeti. Dok je ovo istraživanje više partikularno i bazirano na osobnoj priči, sljedeća bi trebala uključivati intenzivno promatranje sa sudjelovanjem, što bi pridonijelo skidanju vela tajanstvenosti koji za sada još uvijek obavija Kineze u Zagrebu.

POPIS PRILOGA:

Snimljeni intervju s Changom (održan 6. 5. 2008. u hali "Kineski Zid" na Jankomiru)

Etnolog: Iz kojeg ste dijela Kine?
Chang: Južni dio.
Etnolog: Otkuda vam je došla ideja da odete iz Kine?
Chang: Zbog posla.
Etnolog: Je li vam bilo teško otići iz Kine, napustiti svoju zemlju?
Chang: Ne. Nije teško zato što Kinezima posao je prvi. Da ima kruha, radi. Ali inače, neko vrijeme je bilo teško. Moraš ostaviti prijatelje, djecu. To je. To je normalno da je to teško.
Etnolog: A ostali su vam u Kini neki članovi od obitelji?
Chang: Da. Obitelj mi je cijela ostala.
Etnolog: Kada ste išli na put, jeste li bili sami na putu ili je išlo nekoliko vas?
Chang: Sami.
Etnolog: Kada ste došli tu, je li vam se netko od ostalih članova obitelji pridružio, kasnije došao tu, ili od nekih prijatelja koje ste poznavali, jesu li došli kasnije za vama tu?
Chang: Da, tu uvijek ima sa prijateljima nešto veze. Da dođu iz Kine poslije.
Etnolog: Što ste znali o Hrvatskoj prije nego što ste došli tu?
Chang: Ja sam u Kina imao prijatelja iz Crna Gora. Bili smo zajedno, pričali, pa mi je rekao da je ovo lijepa zemlja, da mogu sam napraviti posla.
Etnolog: U kojem dijelu grada stanujete? Tu negdje blizu, u ovom dijelu grada (Jankomir) ili drugdje?
Chang: Da, ovdje. Bliži smo ovdje. Zajedno radimo.
Etnolog: Da. Imate li kontak s ostalim Kinezima u Zagrebu? Jel se družite međusobno?
Chang: Da.
Etnolog: Jel znate još neke Kineze iz drugih dijelova grada, koji nisu u Jankomiru?
Chang: Znam. Recimo do Dubrovnika, pa do Pule, do Rijeke. Svugdje, skroz svaki grad. Ali u Zagrebu više samo na veleprodaju. A okolo do Pule, Crikvenice, Osijeka, Rijeka... To su maloprodaje. Oni svakih par dana dolaze tu da kupe, pa idu prodat.
[Netko ga nazove na mobitel, pa priča]
Chang: Reci dečko, kako to da ti ovako čudan zadatak imaš, da Kineze pitaš. To mi je čudno malo...
Etnolog: Pa ja sam htio, pošto je već puno Kineza došlo u Zagreb, upoznat malo, vidit zašto su tu došli, kako im je. To mi je na predmetu znači, na kojem istražujem imigrante koji dolaze i ja sam baš izabrao Kineze.
Chang: Da... Dobro. Još neko pitanje?
Etnolog: Kolko vam je trebalo da naučite hrvatski jezik?
Chang: To je, to je... To je malo teško za reći. Nisu isti. Ima nekih ljudi koji su svugdje živjeli 5, 6, 12 godina i ne znali, a neki koji su također naučili za godinu, dvije. Super razumiju, dobro pričaju. Ali za mene, osobno za mene to, hrvatski je dosta težak za naučit. Jako puno promijenjeni. Pa Rijeka, pa Rijeci, pa Rijeku. To malo... Mi nemamo to. Kineski teško za piše, ali lakše za razgovor. Ima točno riječi koje su posebno, malo je razlika, svaki ima svoj. A hrvatski jezik malo ono... To je razlika, ne... Neko brzo nauči, neko nikad ne nauči.
Etnolog: Dobro, pa vi dobro pričate hrvatski.
Chang: Hvala, ali ne baš, ne baš...
Etnolog: Da li imate kakve kineske običaje, tradicije, kao što je kineska nova godina? Jel to držite?
Chang: Držim, uvijek držim...
Etnolog: Aha, koje još takve stvari imate?
Chang: Svakakve praznike osim nove godine, kineski valentino, i prazni dan za nekoga čovjeka... Mi to nećemo zaboravit. Mi uvijek svjesni da mi smo Kinezi.
Etnolog: Da li ste religiozni? Imate li svoju vjeru?
Chang: Imam svoju, ja sam budist. Da. Ali recimo, dečko ne znam... Ja sam vrsta čovjeka koji uvijek radi. Recimo, ja sam tata i mama koji je budist, a ja ne vjerujem ništa. Ja sam takav čovjek, ja vjerujem u sebe. Kakav imaš karakter sebe... Ja ne sanjam ništa. Ja vjerujem u posao, novac, šanse... Svaki ljudi hoće dobro živit. Kako? Novac nije najbitniji, ali je bitan. Nikad ne sanjam da Bog... Gdje? Oprosti, nemoj krivo mislit... Ništa ne dobivam bez rada... To je moja vjera, recimo. To je isto vrsta vjere. Možda ljudi vjeruju nešto u Boga, Buda, Isus... To da smire svoje srce. Možda ja sad krivo pričam. Ali baš ja ne vidim kako vjera da pomogne. Mi sad pričamo. Ja neću govorit jedno, pa farbam, pa lažem...
Etnolog: A kako na to gledaju vaši prijatelji, vaša obitelj, jesu li oni budisti isto?
Chang: Je.
E. Jel se slažu s vama oko toga ili drukčije mišljenje imaju?
Chang: Drukčije mišljenje imaju. Recimo moja mama, ona jako vjeruje u Budu, čisti budist. Ali to nema... Nema to veze. Mi smo... Jedan voli drugi, na način ko prijatelja, familija, ko sestra, ko brata, ali za Kineze nema to koje si ti vjere, ja vjerujem jedno, ti vjeruj drugo, mi smo neprijatelji... To malo, to jako malo. Mi fino zajedno živimo. Svaki ima svoj.
Etnolog: Da... E da, to sam zaboravio pitati... Jel znate čitati hrvatski?
Chang: Je, ali slabo. Ima puno slova koja dobro razumijem, pričam, ali ne dobro pišem. Uvijek napravim nešto krivo.
Etnolog: Sad da vas pitam... Kako ste kao stranac u Zagrebu prihvaćeni ovdje?
Chang: Ne baš ono... Mi više, mi smo na poslu. Bitno je kako posao ide. Mi vidimo kako je lijepa zemlja, svima kako je lijepo... To bitno je, ali najbitnije je posao kako ide. Mi smo došli u ovu zemlju, van Kina. Svugdje ima, svugdje ide glavni razlog zbog posla... Al sada u Hrvatskoj posao svake godine pada. Teško i teško. Ne vidim baš šanse za bolje... Mi kažemo bit će bolje, bit će bolje. Vi kažete bit će bolje bit će bolje. Ja to ne vidim. Svake godine padne i padne i teško i teško. Onda? Mi ne bi znači zbog kako je lijepa Hrvatska, bez posao, pa ostati tu. To nikad. Kad nema posao što jako teško, ne može zaradit šta misli ili koliko plati, to nije dobro.
Etnolog: A ste bili u nekim drugim dijelovima Hrvatske, osim u Zagrebu?
Chang: Pa... Ti si mene našao koji sam... Jednog malo čudnog Kineza. To što ja pričam možda 95% Kineza drugačije misli. To moraš paziti. Ja sam drugačiji. Ja sam bio od onih koji su svugdje u Hrvatskoj bili. Ja putujem. Ja obožavam putovanje, recimo Hrvatska, Europa... Samo voziš, svugdje ideš. Kad ima vremena, vikend, tri dana, što god, ja idem. Volim svugdje vidit i Hrvatska je lijepa zemlja. Meni je to jako super, odlično, fantastično. Ima lijepo brdo, šume, ima more, čista voda... To super.
Etnolog: A ste bili u kojim drugim državama osim Hrvatske i Srbije?
Chang: Bio sam recimo u dosta Njemačku, Italija, Francuska, Australija, Austrija, Kanada... Dosta, dosta...
Etnolog: Jeste svugdje radili u tim državama?
Chang: Ne.
Etnolog: A radili ste samo u Hrvatskoj?
Chang: Ja, ne. Radio sam puno u Kini.
Etnolog: A nailazite li tu na neke prepreke, da vas ljudi izbjegavaju, da nemate dobre odnose s ljudima u Zagrebu? Kakva su vam iskustva s ljudima? Jel imate neugodna ili dobra iskustva s ljudima?
Chang: Dobro je, ali... Pa svugdje ima dobrih ljudi i loših. Ali tu ljudi, u redu.
Etnolog: Jel vam ovdje bolje ili lošije nego u Kini?
Chang: Na koji način? Šta ti interesi?
Etnolog: Možda da mi kažete što je ovdje bolje, a što je u Kini bolje?
Chang: Pa ne, dečko, na koji način?
Etnolog: U vezi posla recimo?
Chang: U vezi posla je dobro. Recimo, mi ovdje imamo malo konkurencije. Ako su Kinezi sami onda je teže... Ali ako su zajedno, onda nema konkurencije. Kina ima jeftinije stvari. Ali Kina ide sve bolje i bolje zato što glavni ljudi država tamo više misle na normalne ljude. Naprave zakon koji su najbolje za normalne ljude. Ne za 5% ljudi koji su bogati nego za koji su normalni radnici. Naša država sada počinje više misliti na niže ljude, na normalne.
Etnolog: Recite kakvo vi mišljenje imate o Hrvatskoj?
Chang: A dečko, kak se zoveš?
Etnolog: Matija.
Chang: Matija, slušaj, ti hoćeš iskrenu priču?
Etnolog: Da, iskreno...
Chang: Ja imam baš drugačije koje su moje mišljenje. Puno stvari koje ja na svoje oči vidim u Hrvatskoj ja ne mogu shvatiti, ne mogu razumjeti. Recimo, ja imam svoju špediciju u Rijeci i imam ugovor sa Šangaj. Puno stvari koje sam na svoje oči vidio, ja ne razumijem. Recimo, Hrvatska proda stvari koje ne smije prodati. Banka, nafta, HT... Ili kaže nije prodan, nego dajem najam na 80 godina... A jebemu mater to je isto... To ne smiješ. Ja to ne razumijem. Kako može jedna država da prodaje svoja nafta - INA. Ili banka koja je hrvatska. HT... Ta stvar... Ja imam visoka škola. Prije u Kina sam odvjetnik. Radio ko sudac, odvjetnik, u općina, svašta sam ja radio... To više imam interesa, više mislim, više sam vidio. Ne baš ko drugi Kinezi... Ko to ne vidi, ima posao danas i to je to. Ne razumijem, oni koji to drže državu ne vide? Previše misle na ljude koji bogato žive nego normalne. Jel to istina?
Etnolog: Je, istina je. Glupe su naše vlasti.
Chang: Da... Kažu bit će bolje, pa bolje. Kurac, kako može bit bolje kad nije svoj. Na koji način može država koja je tako lijepa zemlja da sve proda? Koji su počeli i otoka da će prodat. I šta ima? Ničeg. Za sina, za svoga sina, za sina svoga sina? I bude Hrvat, i šta ima? Jebat će. Samo, to je malo, ono, priča koja je ozbiljna, ali... Ti ne možeš ništa napravit, ni ti ni ja to promjeniti. To ja znam... Ali ne znam, ja to ne mogu razumjeti. Recimo u Kina, dečko... Nema šanse da banku prodamo, HT... To su krv. Za jednog čovjeka, to su krv. Za jednu državu, to je bitno. Prodaj!
Etnolog: Da, pa Kina ima najveći BDP, gospodarski rast na svijetu, 10%. A naši su glupi jako...
Chang: To su velika razlika... Recimo, još jedna stvar. Stan. U Hrvatskoj, kad ti završiš svoj fakultet, nađeš posao prvi, dobra plaća recimo 10 000 kn mjesečno, to je - joj! Uh, to je super! Je li moguće da ljudi imaju 10 000 kn mjesečno? To su jako malo u Hrvatskoj, moraš završit 3 fakulteta, ma 5 fakulteta. Je li moguće da su našli svog posla i da mogu kupit stan. Šanse nema. A šta misli o tome država? Kurac.
Etnolog: Ništa, samo na sebe oni misle.
Chang: Je.
Etnolog: A da vas pitam... Jel imate želju vratiti se u Kinu?
Chang: Imam. Ja želim natrag... Ne kažem da Hrvatska nije dobra. Ja ću ostavit posla, dati na svoje radnika i idem dalje. A koji je moj dom? Kina. Ja tako mislim, i isto tako 95% Kineza misli. U ovoj državi zbog posla.
Etnolog: I onda kad bi zaradili dovoljno i vratili se u Kinu bi tamo neki posao mogli otvorit?
Chang: Je, je. Nisu takvi Kinezi u Hrvatskoj sami. Kinezi svugdje tu ideju imaju. Radi, vrati se.
Etnolog: Jel mislite možda otić dalje u neki drugu državu nešto još zaradit?
Chang: Ne, za mene je to zadnje. Al ima puno ljudi koji tako misle. Recimo, puno ljudi misli ići u Poljska, Rusija, Afrika...
Etnolog: Kolko ste vi rekli da ste u Hrvatskoj?
Chang: Ja. Ima 6 godina.
Etnolog: Da. I šta mislite jel vam se isplatio boravak u Hrvatskoj i rad? Ste zadovoljni ovdje?
Chang: Je. Nije loše. Ali ja sam tebi rekao da svake godine pada. Recimo, kad smo prvi došli. Zadovoljni. Posla ima kolko hoćeš i prvi put kada vidiš... Bogato mjesto, lijepa zemlja, fantastično... Ali dobro, to je drugi dio Kineza koji to vole. A ima nekih Kineza koji uopće to ne gleda. Samo posla, posla. Ja sam reko da si ti našao malo čudnog Kineza, ne baš ko... 1% u Hrvatskoj, recimo, ja sam ko onaj 1%.
Etnolog: Aha... A kolko ima Kineza ovdje ukupno u Zagrebu?
Chang: Baš ne znam, ne znam... Tisuću. Ali uvijek se mijenja. Nešto ode, nešto dolazi...
Etnolog: A u Hrvatskoj sveukupno, znate možda kolko ih ima?
Chang: Ne mogu reći točno...
Etnolog: Dobro, pa recimo za kraj što biste vi poručili zagrepčanima, Hrvatima, kao Kinez, što bi trebali promjeniti da nam bude bolje?
Chang: To treba reć Bandiću jebenom. [smijeh] Ja mislim da se čovjek ne može promjenit. Kinez uvijek ostaje Kinez, Hrvat uvijek ostaje Hrvat. I ja samo pričam šta meni na moje kineske oči je čudno. A ja ne mogu reći šta treba promjenit da će bit bolje... Mi mislimo na kineski način, vi na hrvatski. To je velika razlika. Ako sve oni budu promjenili šta Kinezi kažu, onda su Kinezi, onda su zamjenili.
Etnolog: A šta je recimo s običnim ljudima, sad da pustimo vlasti i Bandića i to sve... Recimo običan ovako čovjek u Zagrebu... Kakvo mišljenje imate o običnim ljudima, nama?
Chang: Kratka priča kako su tu ljudi, ne Hrvatska nego Balkan, Srbija, Crna Gora, Bosna... Tu negdje. Tu treba malo priča, počni radit, ajde kreni radit. Neka malo šuti i radi. Kafići puni, a jebemu mater nema posla, teško je...
Etnolog: Je, baš to. To ja kažem uvijek... Svi se žale kako nema posla, a nitko ništa ne radi...
Chang: Ne, nitko ne radi. Ja imam jedan prijatelj koji drži brod da lovi ribe. On 10 000 kn mjesečno traži dečka, ne može dobit... Kažu, joj, pa smrdi, ne mogu svaki dan doma, joj... I? Ako kaže da je teško, ako treba novaca da bolje živi zašto misli jel to smrdi ili ne? Bez novaca, ne smrdi. Onda? Cijeli dan u kafiću, ne smrdi. I? Kad dođe doma, mama tata pita di je kruh? Žena, dijete pitaju kako može lijepa škola da ide? To ne smrdi? Meni to smrdi. Za Kineze to smrdi. Kada svoje obitelji, mama, tata, žena, dijete pita nešto daj da je meni malo bolje, kada ti nemaš ideje... To jako smrdi. Meni ne smrdi riba. Meni to super. Ali ne... Naš prijatelj Hrvat, ima brod, radi tjedan dana, joj, ja neću više, jebemu mater... I ode. Treba samo šutit, i ne mislit ovo nije dobro, to ne valja, ovo ne valja, a sjedi cijeli dan u kafić... To previše lijeni.
Etnolog: Lijeni, da, neće radit... Je, to je tak, da. Meni kao Hrvatu, ono prvo što ja primjećujem kod Kineza što ste vi vrijedni, vi radite posao, pošteno i to je to.
Chang: Da, ti vidiš, mi puno radimo. Bolje radi, nikad nije dosta. Samo radi, radi, radi. Nemoj samo gledat Kineze kako došli tu, jebemu mater, kradu posao... Posao stoji. Posao stoji tamo. Ili želiš ili ne želiš raditi... Da samo ovako dobiješ posao, da posao samo trči do tebe, nema šanse. A Kinezi uvijek... Koljena? Kičma? Bole? Radi, samo radi. Radi da svoje zaradiš, pa lijepo živi. A ne da vidiš vozi se u BMW-u, a sve na kredit...
Etnolog: Jel imate problema s policijom i time?
Chang: Ne. To baš nema... Par puta prebrzo vozim, pa malo kazne, ali ovdje dobri su policajac. Nema problema.

LITERATURA:

- Vjesnik. 2005. "Kineski fenomen u središtu Zagreba", 31. siječnja.
- Vjesnik. 2005."Zagrebački trgovci: Nelojalna konkurancija", 18. listopada.
- Vjesnik. 2005. "Kinezi se udomaćili na Kajzerici", 18. listopada
- http://www.glas-slavonije.hr/rubrika.asp?rub=1&ID_VIJESTI=43943 (zadnji puta pregledano: 14. 5. 2008.)
- http://www.nacional.hr/printable/articles/view/31651/ (zadnji puta pregledano: 14. 5. 2008.)
- http://www.novilist.hr/Default.asp?
- http://www.stormfront.org/forum/showthread.php/kinezi-u-zagrebu-447308p2.html (zadnji puta pregledano: 14. 5. 2008.)
- http://www.stormfront.org/forum/showthread.php/kinezi-u-zagrebu-447308.html (zadnji puta pregledano: 14. 5. 2008.)
- http://www.sutra.hr/pregled/razno/70/dosao-na-specijalizaciju-i-ostao-zauvijek (zadnji puta pregledano: 14. 5. 2008.)
- http://www.vjesnik.hr/html/2004/04/16/ClanakTx.asp?r=zag&c=1 (zadnji puta pregledano: 14. 5. 2008.)

PROČITAJ / PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:

ASTRONOMIJA | BANKARSTVO I MONETARNA EKONOMIJA | BIOLOGIJA | EKONOMIJA | ELEKTRONIKA | ELEKTRONSKO POSLOVANJE | EKOLOGIJA - EKOLOŠKI MENADŽMENT | FILOZOFIJA | FINANSIJE |  FINANSIJSKA TRŽIŠTA I BERZANSKI    MENADŽMENT | FINANSIJSKI MENADŽMENT | FISKALNA EKONOMIJA | FIZIKA | GEOGRAFIJA | HEMIJA I INFORMACIONI SISTEMI | INFORMATIKA | INTERNET - WEB | ISTORIJA | JAVNE FINANSIJE | KOMUNIKOLOGIJA - KOMUNIKACIJE | KRIMINOLOGIJA | KNJIŽEVNOST I JEZIK | LOGISTIKA | LOGOPEDIJA | LJUDSKI RESURSI | MAKROEKONOMIJA | MARKETING | MATEMATIKA | MEDICINA | MEDJUNARODNA EKONOMIJA | MENADŽMENT | MIKROEKONOMIJA | MULTIMEDIJA | ODNOSI SA JAVNOŠĆU |  OPERATIVNI I STRATEGIJSKI    MENADŽMENT | OSNOVI MENADŽMENTA | OSNOVI EKONOMIJE | OSIGURANJE | PARAPSIHOLOGIJA | PEDAGOGIJA | POLITIČKE NAUKE | POLJOPRIVREDA | POSLOVNA EKONOMIJA | POSLOVNA ETIKA | PRAVO | PRAVO EVROPSKE UNIJE | PREDUZETNIŠTVO | PRIVREDNI SISTEMI | PROIZVODNI I USLUŽNI MENADŽMENT | PROGRAMIRANJE | PSIHOLOGIJA | PSIHIJATRIJA / PSIHOPATOLOGIJA | RAČUNOVODSTVO | RELIGIJA | SOCIOLOGIJA |  SPOLJNOTRGOVINSKO I DEVIZNO POSLOVANJE | SPORT - MENADŽMENT U SPORTU | STATISTIKA | TEHNOLOŠKI SISTEMI | TURIZMOLOGIJA | UPRAVLJANJE KVALITETOM | UPRAVLJANJE PROMENAMA | VETERINA | ŽURNALISTIKA - NOVINARSTVO

preuzmi seminarski rad u wordu » » » 

Besplatni Seminarski Radovi