|
ARISTOTEL - Teorija morala
Aristotelova etika je vidljiva ne samo u njegovim djelima koja se bave
tom tematikom već i u djelima koja se bave drugim granama filozofije,
kao što su retorika ili politika. Iz toga je vidljivo koliku je važnost
Aristotel davao
etici. Njegova etička promišljanja se ne bave samo teorijom već je velikim
dijelom promišljao o praktičnoj primjeni etike i načinima postizanja sretnog
života, kako pojedinca tako i zajednice.
Prvi dio seminarskog rada sadrži pregled Aristotelovih djela o etici kroz
razdoblja razvoja njegove filozofske misli, te osnove na kojima je gradio
svoje etičke teorije. Drugi dio objašnjava što je to eudaimonija za Aristotela
i kako se postiže u pojedinačnom životu i u društvenoj zajednici. Treći
dio seminarskog rada objašnjava što su za Aristotela vrline, kako se stječu
i kako ih dijeli u odnosu na dušu. Četvrti dio ovog rada se bavi prijateljstvom,
vrlinom koju je Aristotel smatrao za bitnu poveznicu između pojedinca
i društva.
1. ETIKA
„Moralna filozofija ili etika… filozofska je disciplina koja proučava
ljudsko djelovanje i norme po kojima se to djelovanje usklađuje ili bi
se trebalo usklađivati. Pojam je uveo Aristotel“
Aristotelova filozofijska djela su mnogobrojna i opsežna, pokrivaju gotovo
sva područja poznata klasičnoj filozofiji. Nekoliko etičkih spisa pripisuje
se Aristotelu, u njima su vidljive razlike u razmišljanju što je posljedica
promjena u njegovim stavovima tijekom godina, i razvitkom njegove filozofske
misli.
Iz njegove mladosti (335. pr.K) potječu tri spisa iz područja etike. To
su Protreptikus u kojem se naglašava gledište da se sreća sastoji od intelektualne
kontemplacije. Potom dijalog Edems u kojem se raspravlja o prirodi i duši
u platoničkom smislu, te djelo O pravdi koje nije potpuno sačuvano, postoje
samo fragmenti i indirektni izvještaji o ovom djelu.
Dva najznačajnija Aristotelova djela iz područja etike su Eudemova etika
i Nikomahova etika, koje se
u nekim dijelovima preklapaju. Knjige IV, V i VI Eudemove etike su identične
knjigama V, VI i VII Nikomahove etike. Smatra se da je Eudemova etika
nastala ranije i da je Aristotel koristio u pisanju Nikomahove etike koja
je ujedno njegov najupotpunjeniji i najzreliji etički spis.
Postoji još i djelo Magna moralia, objavljeno nakon Aristotelove smrti.
Ono ne donosi nove spoznaje o njegovim etičkim razmišljanjima već se radi
o onome što je već objavljeno u Eudemovoj i Nikomahovoj etici. Tu još
možemo ubrojiti i kratki spis O vrlinama i porocima. Čak i neka Aristotelova
druga djela koja se ne bave direktno etikom sadrže neka etička razmišljanja
i stavove, kao Retorika, Politika, O duši i Metafizika.
Utjecaj njegovog učitelj Platona
je vidljiv u opisu moralnih vrijednosti, slici idealne moralne osobe kao
atenskog aristokrata i u temeljnom intelektualnom pristupu moralnom životu.
Ono u čemu se najviše razlikuju Platonovo i Aristotelovo filozofsko učenje
je dualizam, razdvojenost vidljivog i nevidljivog svijeta kod Platona,
koje Aristotel ne priznaje i spušta svijet ideja u vidljivi svijet. Aristotel
Platonove ideje
smješta u iskustveni svijet, ono što je kod Platona ideja, kod Aristotela
je opći pojam koji dobivamo pomoću osjetila i misaone obrade osjetilnog
sadržaja. On niječe urođene ideje, sve spoznajemo iskustvom.
„Za Aristotela supstancija (grč. ousίa) stvari može ležati samo u njima
samima. Doduše i za njega su rodovi supstancije, ali tek u izvedenom smislu.
Zato Aristotel tumači jedan drugi dualizam: materija (grč. hỳle: lat.
materia) i forma (grč. έidos/morphέ; lat. forma).“
Četiri su karakteristike Aristotelovog etičkog gledišta koje ga razlikuju
od Platona i koje ga definiraju. To su realizam, racionalizam, imanentizam
i energizam. Realizam dolazi do izražaja u Nikomahovoj etici, gdje je
vidljivo da Aristotel prevladava Platonov dualizam. On smatra da je ideja
spojena s pojedinačnom stvari i od nje nerazdvojiva. Iz toga proizlazio
da čovjek razloge za mišljenje i djelovanje nalazi u ovozemaljskom životu
a ne u svijetu ideja. Racionalizam Aristotelovog etičkog gledišta također
je vidljiv u djelu Nikomahova etika, Aristotel naglašava da etička spoznaja,
kao i svaka druga spoznaja, se utemeljuje u razumu i iskustvu. Stoga je
za njega praktično djelovanje značajno kao i znanje. Naglašava da izjave
mislilaca treba uspoređivati s njihovim djelima, te ako su djela suprotna
izjavama, onda su to samo prazne riječi. Imanentizam se ogleda u tomu
da Aristotel govori da čovjekova sreća leži u njemu samome. Kada govori
o dobru, on ne misli na dobro po samom sebi, već o ljudskom dobru, o onome
što je dobro u ljudskom životu. To znači da je čovjekova sreća u njemu
samome, da je čovjek kao moralna ličnost sam sebi zakon. On je pravilo
i mjera istine. Četvrta značajka je energizam. On smatra da je za etiku
moralno djelovanje, moralni čin i moralni život važniji od same spoznaje
vrline.
Područje ljudske prakse kao djelovanje utemeljeno na odluci je objekt
Aristotelove etike i razgraničeno je od teorijske filozofije koja je okrenuta
nepromjenjivom i vječnom. Po njemu svako biće po naravi teži prema sebi
svojstvenom dobru u kojem pronalazi svoje dovršenje. A ljudsko dobro je
djelatnost duše prema razumu. U njoj kao svoj konačni cilj čovjek pronalazi
eudaimoniu (blaženstvo), koje je neovisno o vanjskim okolnostima.
Aristotel je prirodu shvaćao teleološki, odnosno za njega priroda ima
svoju svrhu. I njegova etika je teleološka. Tražio je odgovor na pitanje:
Što je cilj ljudskog života? Smatra da je svrha čovjekovih radnji neko
dobro, odnosno ono dobro koje se postiže djelovanjem. Mnoga takva dobra
služe kao sredstva za postizanje drugog višeg dobra. To najviše dobro
kojemu sve teži je za njega eudaimonia, blaženstvo. Ono ima apsolutnu
vrijednost i ono je krajnji cilj svega djelovanja. Sreća je za njega djelovanje
u skladu s vrlinom tijekom cijelog života. Da bi se to postiglo potreban
je karakter koji se, po njemu, stječe vježbanjem.
Vrlina je za Aristotela sredina između dvije krajnosti, onako kako bi
to razuman čovjek odredio. A vrline dijeli na etičke i dianoetičke. Dianoetičke
su u čistom djelovanju samog uma, kao što je razboritost, koja je odlučujuća
za etičko djelovanje. Dok etičke čovjek zatječe, one su posredovane postojećim
poretkom u društvu, a svoju valjanost primaju od tradicije i općeg suglasja.
Moralno djelovanje nastaje sudjelovanjem razboritosti i etičkih vrlina,
tako da se pomoću razboritosti spoznaju prava sredstva, a etičke vrline
postavljaju cilj.
2. EUDAIMONIA
Centralno etičko pitanje grčkih filozofa nije bilo: „Što je moralno,
a što nemoralno djelo?“, već : „Što je eudaimonia?“. Eudaimonia se uobičajeno
prevodi kao blaženstvo, sreća. Ali ne sreća kao kratkoročno zadovoljstvo,
već kao potpuno ispunjenje. Aristotel se u svojim etičkim spisima prvenstveno
bavio pitanjem dobrog života čovjeka. Posebno se bavio pitanjem: „Kako
postići blaženstvo?“.
Aristotel je smatrao da je svrha čovjekovih radnji neko dobro koje on
postiže svojim djelovanjem. Postoji nebrojeno mnogo djelovanja i ciljeva,
stoga postoje i nebrojena dobra. Ali sva ta pojedinačna dobra imaju svoju
svrhu, neko više dobro. Aristotela je zanimalo koje je to dobro koje želimo
postići ne radi nekog višeg dobra, već radi njega samoga. Pita se koje
je to najviše dobro koje ljudskom životu daje najvišu vrijednost. Tvrdio
je da je eudaimonia, blaženstvo apsolutno dobro i cilj svega djelovanja.
„ Ono čemu svi ljudi teže, prema Aristotelu, nije posljedak ili plod djelovanja,
niti konformnost aktivnosti u smislu zakonitosti ili dužnosti, niti plodnosnost
ugode, Aristotelova eudaimonia je (1) ono čemu svi teže kao svome ispunjenju,
(2) kontinuirana i savršena aktivnost, i (3) cjelokupni ljudski život
utjelovljujući ovu aktivnost u cijenjenom sustavu posjedovanja i prijateljstva.“
Aristotel je u Nikomahovoj etici bitne ljudske vrline nabrojao i detaljno
opisao. Sve te vrline zajedno tvore idealnu sliku čovjeka. Pomoću njih
vidimo pravu čovjekovu prirodu, a ta priroda daje metafizičku osnovu u
kojoj su ove vrline ukorijenjene. „Time Aristotel istovremeno daje svoj
odgovor na pitanje o biti eudaimonie. Tim je pojmom dotaknuta sva grčka
etika. I uvijek je iznova, od toga vremena, etika pitala: što je sreća?
( „Sreća“- to je uobičajeni prijevod grčkog eudaimonia; ipak točno- ta
riječ znači: „blagi (pravi) duh“) Aristotel odgovara: sreća ne leži u
zadovoljstvu i užitku, ni u materijalnom posjedovanju ni u ugledu i časti
u javnom životu, već, za čovjeka tipično u djelu- u potpunom aktiviranju
čovjekove specifične biti.“ Time izvanjska dobra, ugled ili užitak nisu
isključeni, ali oni nisu ono istinsko dobro koje je u ljudskoj prirodi.
2.1. Eudaimonia zajednice
Aristotel o eudaimonii promišlja i u jedinstvu etike i politike. Ako strogo
odijelimo Aristotelovu etiku kao učenje o najvišem dobru pojedinačnog ljudskog
života, a politiku kao učenje o najvišem dobru ljudskog života u zajednici,
gubimo iz vida njihovo jedinstvo. Aristotelovo određenje eudaimonie treba
tražiti u jedinstvu praktičke znanosti, kojom se on bavio.
Za Aristotela je mogućnost postignuća eudaimonie ujedno i kriterij za utvrđivanje
položaja ljudi unutar polisa. Po njemu pravi građani vole vrlinu i teže
višem dobru, pa je pogrešno smatrati građaninom onoga tko ne ispunjava ove
uvijete. Za njega u najboljem poretku radnici, zanatlije ili ratari ne mogu
biti građani. Niži poslovi koje obavljaju koristeći se tijelom sprječavaju
ih da se duhovno razvijaju. Stoga građanin s političkim pravima može biti
samo onaj tko ima sposobnost etičkog usavršavanja, tko tvori vrlinu i djeluje
po njoj. Točnije, samo oni koji su u etičkom smislu tvorci sreće, tj. slobodni
su djelovati u skladu s vrlinom. Robovi, po Aristotelu, mogu imati određene
vrline, ali ne mogu biti sretni jer je sreća povezana s postojanjem istinske
vrline koja je njima nedostižna. Smatra da samo filozofi postižu potpunu
iskonsku sreće, dok ostali staleži u sreći sudjeluju djelomično.
Cilj njegove najbolje društvene zajednice nije, kao kod Platona postizanje
sreće svakog staleža, već jedna jedinstvena sreća koju samo odabrani potpuno
iskuse a ostali samo djelomično i u granicama svojih mogućnosti. To znači
da istinski dobrim životom ne mogu živjeti svi ljudi, on je tečevina znanja,
razboritosti i ethosa.
3. VRLINE
„Aristotel sve svodi na nekoliko etičkih pravila, koja su uostalom tipično
grčka. Kad je čovjek dobar? Njegov odgovor: Kada postupa onako kako obziran
čovjek postupa. A kako on postupa? Tako što traži ispravni razum (recta
ratio). A što bi bio ispravni razum? On je djelatan uvijek kad su naši
postupci 'lijepi', a lijepi su kada se drže sredine između previše i premalo.“
Blaženstvo se za Aristotela sastoji u djelatnosti prema vrlini. Vrlina
je način ponašanja kojim čovjek djeluje dobro i posljedično postaje dobar.
Vrlina je za njega sredina između dvije krajnosti, onako kako bi to razuman
čovjek odredio. Vrlina se nalazi između manjka i suviška. Hrabrost je
stoga prava sredina između plašljivosti i pomamne smjelosti. To znači
da svaki čovjek bira sredinu u odnosu na sebe, ono što je razumna sredina
za jednoga ne mora biti za drugoga. Međutim, ono što pojedinac u određenom
trenutku smatra da je za njega dobro može se razlikovati od onoga što
je za njega istinski dobro. Upravo to istinsko dobro treba biti cilj,
a ostvarivanjem tog cilja postajemo kreposni. Stoga, Aristotel je kao
bitnu osobinu moralnog čovjeka držao posjedovanje praktične mudrosti,
i sposobnost prosuđivanja.
U Nikomahovoj etici Aristotel je nabrojao i detaljno opisao sljedeće vrline:
mudrost, razboritost, hrabrost, pravednost, samosavladavanje, predanost,
velikodušnost, plemenitost duše, časnost, blagost, istinitost, uljudnost
i prijateljstvo. Aristotel nam ne nudi pravila ponašanja koja treba rutinski
slijediti, već na isti način na koji je Platonovu ideju čovjeka spustio
u njega samoga, daje mu odgovornost za djelovanje po vlastitoj prosudbi,
priznaje čovjeku moć da sam sebe izgrađuje i teži kreposti i blaženstvu.
Odnosno, čovjek sam treba prosuditi što je za njega dobro u određenom
trenutku i uvijek paziti da pojedinačna dobra budu u skladu s istinskim
dobrom.
Aristotel pri podjeli vrlina uzima u obzir podjelu duše. Duša se dijeli
na nerazumski i razumski dio. Razumski dio ima razum u sebi, dok se nerazumski
treba povinovati i slušati razumski dio duše. Stoga se i vrline dijele
na dijanoetičke i etičke. Dijanoetičke vrline su u čistom djelovanju samog
uma. One su prirođene svakom čovjeku, stvaraju se poukom a etičke navikom.
U svom djelu O duši Aristotel opisuje tri intelektuale vrline , to su:
- urođena sposobnost spoznavanja prvobitnog principa;
- navika stjecanja umijeća demonstrativnog utemeljenja prosudbi;
- filozofska mudrost, navika stjecanja najviših znanja po redu postojanja,
intiutivnog razumijevanja i razumskog promišljanja.
Razboritost je umna vrlina koja je odlučujuća za etičko djelovanje, bez
nje se ne može izvršavati nijedna karakterna vrlina. Etičke vrline čovjek
već zatiče, one su posredovane postojećim poretkom u društvu, a svoju
valjanost primaju od tradicije i općeg suglasja. Za Aristotela je stoga
vrlo bitan dio moralnog formiranja uvježbavanje postojećih društvenih
vrijednosti.
„Krepost je dakle dvostruka: razumska i moralna. Razumska krepost ima
uglavnom i nastanak i porast na temelju pouke, pa joj stoga treba iskustva
i vremena. No moralna krepost nastaje navikavanjem… ni jedna od moralnih
kreposti ne nastaje u nama po naravi, jer se ni jedna od stvari koje su
po naravi ne može preinačiti navikavanjem.“ Kamen koji se po naravi giba
prema dolje, bez obzira koliko ga puta bacili prema gore neće steći tu
naviku i uvijek će se gibati prema dolje.
Aristotel moralni proces razlaže na sljedeći način:
1. Čovjek želi određeni cilj,
2. On promišlja sredstvo za ostvarenje cilja,
3. Opredjeljuje se za cilj,
4. Bira izvodljivo sredstvo,
5. Vrši određenu radnju.
Dok etičke kreposti postavljaju cilj, razboritost ima zadaću da spozna
prava sredstva i putove koji vode k dobru. „ Kao običaj praktičnog razumijevanja,
razboritost omogućava razumu uvidjeti kako su neki čini dobri a neki zli.
Aristotel misli kako se djeca rađaju s prirodnim usmjerenjem prema činima
iz vrline; stečena razboritost razvija ove sklonosti tako da oni postaju
svjesni elementi dobrog življenja.“
Vrline, prije svega, stječemo kada ih provodimo u djelo, kao i ostala
umijeća. Ono što učeći činimo to čineći učimo. Gradeći postajemo graditelji,
čineći pravedna djela postajemo pravedni, hrabra djela čine nas hrabrima.
Slično kao i svako umijeće, svaka krepost po istim uzrocima i po istim
sredstvima nastaje i propada. Ako loše gradimo postajemo loši graditelji,
jer se s vrlinama ne rađamo važno je da li ih ispravno učimo, vježbamo
i razvijamo.
„Moralno djelovanje za Aristotela je dobrovoljno i u suglasju je s izborom.
Zato su i vrlina i porok u našoj moći.“
4. PRIJATELJSTVO
Osobitu pozornost Aristotel posvećuje vrlini prijateljstva, ističući
da nitko, makar imao i sva dobra, ne izabire živjeti bez prijatelja. Što
je osoba u boljoj situaciji, to više treba prijatelje. Po Aristotelu prijatelje
trebaju:
- Bogati, moćni i uspješni: kako bi od njih imali koristi te kako
bi zaštitili svoja dobra.
- Siromašni i nesretni: kako bi u njima našli utočište.
- Mladi: da ih usmjeravaju.
- Stari: da se o njima brinu.
- Zreli i aktivni ljudi: kako bi činili dobro prema drugima koji će ih
razumjeti i dobrom im vraćati.
- Društvene zajednice: prijateljstvo između pojedinaca koje će ih držati
na okupu.
Neke osobe su prirodni prijatelji, kao roditelji i djeca, ili kao pripadnici
iste skupine, dok su drugi vezani prijateljstvom koje proizlazi iz okolnosti
u kojima se nalaze, kao što su putnici ili suborci. Postoje tri vrste
prijateljstva: radi dobra samoga prijatelja; prijateljstvo zbog užitka;
i prijateljstvo radi koristi. Pravo prijateljstvo je ono koje se događa
radi dobra samoga prijatelja. Prijatelji moraju biti uzajamno dobrohotni,
a prijateljstvo ne smije biti sakriveno, ono je također neka jednakost
i zajedništvo.
Dvoje ljudi su pravi prijatelji samo ako gaje dobrohotnost jedan za drugoga,
te ako su oboje svjesni dobrohotnosti drugoga prema sebi. Dobri prijatelji
ne nalaze se ni često ni brzo. Nema mnogo kreposnih ljudi, i kada se sretnu
treba im duže vrijeme da razviju svoje prijateljstvo. Pravo prijateljstvo
je nešto što možemo dostići samo s par pojedinaca, jer je nemoguće udovoljiti
velikom broju ljudi u isto vrijeme.
Najbolja prijateljstva karakterizira ujednačena razmjena. Takva je razmjena
moguća samo među jednakima. Ako je prijateljstvo između dva nejednaka
pojedinca, onda je i razmjena između njih nejednaka.
Aristotel također tvrdi da čovjek ne može postići eudaimoniu u nedostatku
prijatelja. Razlozi zbog kojih su nam oni potrebni u postizanje eudaimonie
su:
- Ljudi su društvena bića, bolje je živjeti s prijateljima nego sa
strancima;
- Potrebito nam je da promatramo djelovanje kreposnih pojedinaca, jer
nam je lakše učiti iz tuđih nego iz vlastitih djela, a ujedno je i ugodno
promatrati kreposna djelovanja;
- Eudaimonia je kontinuirana aktivnost, lakše je djelovati zajedno s prijateljima
nego sam;
- Prijatelji njeguju vrline jedan kod drugoga;
- Prijatelji pomažu jedni drugima da žive potpunije živote vježbajući
međusobno razumijevanje;
- Prijatelji se osvrću jedni na druge na način da životne odabire prijatelja
smatramo vrijednima i prihvaćamo ih u svome životu;
- Prijatelji su oni s kojima možemo razgovarati;
- Prijatelji su prirodna potreba, jer ljudi nisu samodostatni.
Aristotel će reći da su ljudi skloniji da žive u zajednici, nego sami,
a zajednica sloge nastaje tamo gdje ljudi žive u suglasju sa samima sobom
i u suglasju s drugima. Sloga je specifično političko prijateljstvo koje
konstituira polis. U Nikomahovoj
etici Aristotel je rekao da je čovjek po naravi skloniji biti u dvoje
nego li u državi, kao što je i sam dom prvotniji i nužniji od države.
ZAKLJUČAK
Ono što je obilježilo Aristotelova filozofska promišljanja je otklon
koji on čini u odnosu na svog učitelj Platona. On spušta njegove ideje
iz savršenog misaonog svijeta u objekte nesavršenog vidljivog svijeta.
On i dalje ne nudi mogućnost čovjeku da postigne potpuno savršenstvo,
ali mu daje moć da sam sebe izgrađuje i usavršava. Njegova etika nudi
praktične upute kako postići puninu života i dostići iskonsku prirodu
čovjeka. Njegovi etički stavovi su vidljivi od njegovih teorijskih djela
kao što je Metafizika do detaljno razrađenih, praktičnih uputa za uređenje
dobrog života pojedinca u Nikomahovoj
etici ili uputa za dobrog govornika u djelu o retorici.
Eudaimonia je ono više dobro čemu sve teži, ono se po Aristotelu postiže
djelovanjem u skladu s vrlinom. Vrlina je za njega sredina između dvije
krajnosti onako kako bi to razuman čovjek odredio. Ta sredina nije univerzalna,
niti aritmetička, ona je svojstvena svakom čovjeku. Ali uvijek treba imati
na umu više dobro i u skladu s njim odlučivati u pojedinačnim slučajevima.
Aristotel naglašava da je za djelovanje u skladu s vrlinom potrebna sloboda.
Ako nismo odlučili slobodnom voljom onda to nije moralan čin niti smo
za njega moralno odgovorni. Također naglašava da je sretan život onaj
koji je ispunjen intelektualnom aktivnošću, jer samo se intelektualnom
aktivnošću dostiže blaženstvo.
LITERATURA
- CRISP, Roger: „Aristotle: Ethics and politics“, u: From Aristotle
to Augustine, Routledge History of Philosophy, London, Routledge, 2005.,
sv.2.
- HIRSCHBERGER, Johannes: Mala povijest filozofije, Zagreb, Školska
knjiga, 2002., II. izdanje.
- JUKA, Slavica: Etika- postavke i teorije, Mostar, Fakultet filozofsko-humanističkih
znanosti, 2006.
- JUKA, S., MUSIĆ, I., BUNTIĆ, M.: Prema filozofiji odgoja, Mostar,
Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru, 2007.
- KOPREK, Ivan: Mala povijest etike, Zagreb, Filozofski fakultet Družbe
Isusove, 2004.
- KUNZMANN, P., BURKHARD, F., WIEDMANN, F.: Atlas filozofije, Zagreb,
Golden marketing, 2001.
- RAY, Caroline: Friendship in Aristotle's Nicomachean Ethics, 1989,
<enlightenment.supersaturated.com/essays/text/carolynray/artistfriend.html>,
(11.05.2009.).
- SENKOVIĆ, Željko: Aristotelova eudaimonia, 20.10.2007., <http://hrcak.srce.hr/file/30885>,
(22.05.2009.).
- TALANGA, Josip: Klasični tekstovi iz etike, Zagreb, Hrvatski studiji,
2001.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|