|
DEMOKRATIJA I ISLAM
1. DEMOKRATIJA
Riječ „demokratija” potječe od antičkih grčkih riječi demos – što znači
narod i kratos –što znači moć. Načela moderne demokratije postupno su
se razvijala iz kalvinističkog vjerskog pokreta tokom 17. stoljeća posebno
u Škotskoj, Engleskoj i Holandiji gdje zajednice počinju podupirati i
dijeliti ne samo vjerske nego i političke ideje. Nakon toga pojavljuje
se filozofija slobode i jednakosti za sve koja se dalje unaprjeđuje tokom
prosvjetiteljstva, nakon čega postaje priznata kao središnja vrijednost
demokratije. Prva moderna demokratska država bila je uspostavljena u SAD-u,
dok je Francuska bila prva evropska država utemeljena na demokratskim
načelima nakon Francuske revolucije. Nakon 1945. godine.
1.1. Pojam demokratije
Demokratija se određuje kao oblik političkog sistema koji omogućava narodu
uticaj na vršenje javne vlasti, u kome se upravljanje i javna vlast vrše
u interesu naroda, tj. društvene većine, uz garantovanje osnovnih prava
čoveka i građanina.
Demokratija mora ispunjavati barem dva osnovna kriterijuma: politička
prava i civilne slobode. Pod političkim pravima prije svega podrazumijevamo
slobodne i kompetitivne izbore, dok su civilne slobode nezamislive bez
slobode govora i udruživanja. Da bi demokratija bila legitimna njena politička
elita mora voditi politiku u skladu sa željama njenih građana i to u dužem
vremenskom periodu kako bi se očuvala politička stabilnost. Građani moraju
imati mogućnost da smijene vladu koja ne radi u njihovim interesima, po
unapred utvrđenoj, legitimnoj i mirnoj političkoj proceduri.
1.2. Tok razvijanja demokratije
U Evropi je krajem 18. stoljeća, još uvijek bila prisutna diktatura kao
oblik vladavine, u kojoj su ljudi teško dolazili do svojih prava. Tek
tada, ljudi počinju shvatati nepravednost tog sistema, i zatim se, unutar
Evrope, počinje javljati druga mogućnost vladavine, poznatija kao demokratija.
Demokratija kao oblik vladavine je vrlo stara. Antički grčki gradovi,
prije svih Atena, slove kao kolijevka demokratije koja je po tome stara
više od 2.500 godina. U 20. stoljeću ona se počela primjenjivati u većini
zemalja svijeta. Svugdje u svijetu, u najrazličitijim regijama i sustavima,
ljudi danas govore o demokratiji, demokratizaciji i demokratskom društvu.
Svako ima pravo sudjelovati u upravljanju svojom zemljom neposredno ili
preko slobodnoizabranih predstavnika. Svako ima pravo na jednak pristup
javnim službama u svojoj zemlji. Volja naroda temelj je državne vlasti:
ta se volja mora izražavati na povremenim i počtenim izborima,koji se
provode uz opće i jednako pravo glasa, tajnim glasovanjem ili nekim drugim
jednako slobodnim glasačkim postupkom.
1.3. Osobine demokratije
Šta najmanje mora imati jedna država da bismo je označili kao demokratsku?
Da bi se dao odgovor na to pitanje, treba prvo odrediti koji to elementi
čine jezgru demokratskog društva. Sljedećih šest elemenata mogu se označiti
kao osnova demokratije, pri čemu svih šest elemenata ovise jedan o drugom
i jedan bez drugog ne mogu se zamisliti.
a) Izbori: Sva vlast u demokratiji proizilazi iz naroda. Narod
bira vladu na određeno vijeme. Izbori su oznaka demokratije. Kad govorimo
i izborima, to odgovara situaciji iz našeg uvodnog primjera u kojem obitelj
odlučuje tko će dobiti daljinski upravljač i koji će se program gledati.
To je neophodno jer u okviru jednog naroda postoje različiti interesi,
kao i unutar naše obitelji. U pravilu, nemaju svi isto mišljenje. Zato
je neophodno da se nađe način na koji će se riješiti interesni sukob bez
upotrebe sile. Taj način je demokratski sustav s redovitim izborima i
odlukama većine. Odabrani zastupnici donose odluke koje vrijede za sve,
čak i za one koji su pri glasovanju ili izboru predstavljali manjinu.
b) Parlament: U demokratiji vlast proizlazi iz naroda, a njena
provedba u pravilu je prepuštena odabranim zastupnicima, koji su okupljeni
u parlamentu. Budući da je parlament legitimiran izravno izborom naroda,
on igra odlučujuću ulogu pri dodjeljivanju ostalih funkcija vlasti (izborna
funkcija). To se posebno odnosi na vlade koje u parlamentarnim sustavima
biraju predstavnici parlamenta i koje su direktno odgovorne parlamentu.
Daljnji osnovni zadatak parlamenta je uređenje političke linije jedne
države, koju oni definiraju zakonima (zakonodavna funkcija). Zbog toga
se parlament označava kao zakonodavna vlast (legislativa).
c) Vlada: Ni jedna država ne može funkcionirati i opstati bez
vlade i uprave koja joj pripada i koja provodi zakone. Svugdje, gdje god
postoje ljudske zajednice, postoji potreba za upravom. Prema iskustvima
iz povijest, taj zadatak mogu obavljati ili samo pojedinci ili jedan vrlo
mali krug ljudi. Veća skupina, kao što je parlament ili svi građani jedne
države, može kontrolirati te procese te određivati pravila djelovanja
i pravce odluka, ali oni ne mogu zamijeniti vladu. Vlada je opet sposobna
pronaći rješenja i vladati samo pod uvjetom da se njene odluke ispunjavaju.
Tijekom porasta država i porasta državnih zadataka, te kompliciranja pitanja
suživota ljudi, razvio se još jedan državni aparat, podređen vladi – državna
uprava, koja je u međuvremenu dobila toliko zadataka i toliko na važnosti
da se na egzekutivnoj razini vlada i uprava razlikuju i institucionalno.
U modernim demokratijama zajednički zadaci uprave i vlade su svakodnevnica.
U obje institucije građani susreću državnu vlast.
d) Opozicija: Ona stoji nasuprot vlade, kontrolira je i pokušava
biti bolja politička alternativa za narod. Ona kritizira vlast i pokušava
dokazati da bi ponudila bolji program.
e) Raspodjela vlasti: Sustav 'Checks and balances' brine o tome
da u demokratskoj državi ne dođe do prevelike koncentracije vlasti, jer
vlast vodi do njene zloupotrebe.
f) Pravna država: U demokratiji je sva vlast vezana za zakone
i pravo. Čak i suverenitet naroda u osnovnim pravima ima svoje granice.
1.4. Modeli demokratije
Ovdje su izneseni tek neki opći elementi demokratskog oblika vladavine.
Međutim, tijekom povijesti iskristaliziralo se više modela demokracije.
O tome ćemo ukratko nešto reći na predlošku pregleda modela kako ih u
svojoj knjizi iznosi David Held, nadopunjujući ili komentirajući neke
od njih. Held ponajprije govori o klasičnom modelu, razvijenom u devnoj
Grčkoj, koji krasi izravno sudjelovanje građana. Aristotel u Politici
govori o demokraciji kao vladavini puka. Obilježja prvog modela demokracije
Held je sažeto prikazao na ovaj način:
a) Model I: KLASIČNA DEMOKRACIJA - Načelo opravdanosti: Građani trebaju
uživati političku jednakost, kako bi bili slobodni da vladaju i budu vladani.
b) Model II: PROTEKTIVNA DEMOKRACIJA - Načelo opravdanosti: Građani zahtijevaju
zaštitu od vlasti i od drugih građana, kojom će se osigurati da oni koji
vladaju slijede politiku usklađenu s interesima građana kao cjeline.
c) Model III: KOMPETITIVNA ELITISTIČKA DEMOKRACIJA - Načelo opravdanosti:
Metoda za izbor stručne i imaginativne političke elite, sposobna da donosi
potrebne zakonodavne i administrativne odluke; zapreka ekscesima političkih
vođa.
2. ISLAM
Islam dolazi od arapske riječi: الإسلام
(al-islām), što znači "predanost jednom Bogu''. Islam
je monoteistička vjera. Islam znači predanost Allahu u ispovijedanju
jednoće (tevhida), podređenost Njemu, pokornošću i odricanje od idolopoklonstva
i njegovih sljedbenika. Pet je temelja islama, kako ih spominje Vjerovjesnik.
s.a.v.s. u svome govoru: "Islam je sazdan na pet stvari: svjedočenju
da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, obavljanju
namaza, davanju zekata, hadždu i postu ramazana."
2.1. Vjera islam
Treba naglasiti da riječ ''vjera'' nema isti smisao kao i riječ ''islam'',
kao što to smatraju neki savremeni autori. Istina, ove dvije riječi mogu
imati isto značenje ukoliko se riječ ''vjera'' nađe u kontekstu ''vjera
islam'' ili ''Allahova vjera''. U tom slučaju vjera se odnosi na učenje
posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammed a.s., nosioca posljednje objave
– Kur'ana.
Međutim, ako riječ ''vjera'' nije vezana tim kontekstom, onda je njeno
značenje uže nego značenje riječi islam, zato što vjera, u suštini, predstavlja
dio islam.
Otuda neki stručnjaci za islamsku metodologiju i pravo dijele interese
islamskog zakona na obavezne, potrebne i poželjne. A obavezni, tj. Nužni
elementi ljudskog života sadržani su u pet stvari, a to su: vjera, život,
porod, razum i imetak. Neki ovome dodaju i šesti elemnt – čast.
Osnovni cilj islamskog zakona jeste briga o očuvanju vjere, zato što je
to svrha postojanja i okosnica života. Zbog toga je Allah stvorio ljude:
''Džine i ljude stovrio sam samo zato da Mi se klanjaju.''
Naprotiv, Kur'an jasno ukazuje da je Uzvišeni Allah ovaj svijet i sve
što je na njemu, stvorio samo kako bi Ga stvorenja spoznala i istinski
Ga obožavala: '' Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio;
Njegovo naređenje na sve se njih odnosi, a nek znate da je Allah kadar
sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvaća!''
Prema tome, vjera je činilac koji usklađuje vezu između Uzvišenog Allaha
i ljudi. Oni su dužni spoznati Ga i obožavati, ispravno vjerovati i odbacivati
svaku zabludu i mnogoboštvo, magiju, i sujevjerja. Obožavati se može samo
Allah, a pomoć – izvan ljudskih granica – smije se tražiti samo od Njega:
''Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo!''
2.2. Riječ ''islam'' ima šire značenje od riječi ''vjera''
Iz navedenog vidimo da riječ ''islam''
ima šire značenje od riječi ''vjera''. Islam obuhvata i vjeru i dunjaluk,
i učenje i zakon, i obožavanje i međuljudske odnose, misionarstvo i državu,
moral i silu itd. Jedna od Poslanikovih a.s., dova glasi: ''Gospodaru
naš, učini moje vjerovanje ispravnim, da mi bude zaštita od loših postupaka.
Učini mi svijet u kome živim boljim, a popravi mi ahiret, kome ja idem.''
Možemo zaključiti da vjera predstavlja antipod (suprotnost), od riječi
''dunjaluk'' (ovaj svijet). Zato pravnici za neke postupke kažu da su
dozvoljeni u vjeri, ali nisu dozvoljeni po zakonu ili obratno. O vjeri
i politici, odnosno o vjeri i državi, raspravljali su mnogi učenjaci sa
različitih aspekata.
2.3. Temeljni principi Medinske države
Ideja islamske države koju zagovaraju populistički autori danas je, kao
što sam upravo pokušao pokazati, mješavina nacionalističke strukture moderne
države sa zajedničkom strukturom historijskog Šerijata. Koncept države
koji rezultira iz toga je potpuna suprotnost naravi i svrsi političke
zajednice koju je utemeljio Poslanik ili su je razvile kasnije muslimanske
generacije. Kratak pregled vodećih principa prve islamske političke zajednice
otkriva raskorak između ta dva koncepta islamske države. Principi i struktura
rane islamske političke zajednice su sadržani u Medinskoj povelji (Sahifetu-l-Medine)
koja je činila ustavnu osnovu političke zajednice koju je utemeljio Poslanik.
Medinska povelja je ustanovila nekoliko važnih političkih principa koji
su, kada se uzmu skupa, činili ustav prve islamske države i koji su definirali
politička prava i obaveze članova novoosnovane političke zajednice, muslimana
i nemuslimana podjednako, i koji su određivali političku strukturu društva
u nastajanju. Najvažniji principi Povelje su:
Prvo, Povelja je proglasila da je Ummet politička zajednica, otvorena
za sve pojedince koji su odani njenim principima i vrijednostima, i koji
su spremni ponijeti njene obaveze i odgovornosti. To nije zatvorena zajednica
čije je članstvo, sa svim pravima i garancijama koje sa sobom nosi, ograničeno
na odabranu skupinu.
Drugo, Povelja skicira opći okvir koji definira pojedinačne norme i obim
političke akcije unutar novoga društva, zadržavajući istovremeno društvene
i političke strukture tada dominantne u plemenskoj Arabiji. Medinska povelja
je zadržala plemensku strukturu negirajući istodobno plemenski duh i stavljajući
plemensku lojalnost moralno utemeljenom pravnom poretku. Tako je Povelja
proglasivši da je nova politička zajednica "ummet za sebe koji isključuje
ostale ljude" potvrdila plemensku podjelu koja je već bila očišćena
od plemenskoga duha sažetog u sloganu "moja braća bila u pravu ili
ne", podvrgavajući je višim principima istine i pravde. Povelja je
proglasila da će doseljenici iz Kurejša, Benu-l-Haris, Benu-l-Evs i druga
plemena naseljena u Medini prema "svojim sadašnjim običajima plaćati
krvarinu koju su i do sada plaćali, i svaka će grupa otkupljivati svoje
zarobljenike". Islamsko izbjegavanje da dokine plemenske podjele
može biti objašnjeno s nekoliko faktora koji semogu sumirati u slijedeće
tri tačke.
Prvo, plemenska podjela nije bila samo politička podjela već i društvena
podjela koja je pripadnicima plemena obezbjeđivala simbiotički sistem.
Zato bi dokidanje političke i društvene pomoći koju je osiguravalo pleme
prije razvoja alternative bio veliki gubitak za članove društva.
Drugo, pored toga što je bilo društvena grupacija, pleme je predstavljalo
ekonomsku zajednicu u harmoniji sa pastoralnom ekonomijom dominantnom
na Arabijskom poluotoku prije i nakon pojave islama. Plemenska podjela
je idealna podjela za pastoralnu proizvodnju s obzirom da ona osigurava
slobodu kretanja i migracije u potrazi za pašom. Svaka promjena u ovom
obrascu zahtijeva prvo poduzimanje inicijative za promjenu sredstava i
metoda proizvodnje. I treći, i možda najvažniji faktor koji opravdava
plemensku podjelu unutar okvira Ummeta nakon što je posljednja objava
očistila plemensku egzistenciju od njenog agresivnog i arogantnog sadržaja,
jeste očuvanje društva i njegova zaštita od opasnosti centralne diktature
koja bi se mogla pojaviti u odsustvu sekundarne društvene i političke
strukture, odnosno sprečavanje koncentracije političke moći u rukama centralne
vlasti. Stoga je islam prihvatio politički sistem utemeljen na konceptu
Ummeta kao alternativu za razjedinjujući plemenski sistem i zadržao plemensku
podjelu nakon što ju je očistio od agresivnih elemenata. Islam je pitanje
promjene političke strukture ostavio postepenom razvoju ekonomskih i proizvodnih
struktura. Iako je islamska objava izbjegavala bilo kakve arbitrarne direktive
čiji bi cilj bio momentalno dokidanje plemenskih podjela, ona je otvoreno
kritizirala plemenski i nomadski život.
Treće, islamski politički sistem je prihvatio princip vjerske tolerancije
Treće, islamski politički sistem je prihvatio princip vjerske tolerancije
utemeljene na slobodi vjere za sve članove društva. On je priznao pravo
jevrejima da žive po principima i pravilima u koje su vjerovali: "Jevreji
Benu ‘Avfa su jedna zajednica sa vjernicima. Jevreji imaju svoju vjeru
a muslimani svoju." Povelja naglašava fundamentalni značaj saradnje
između muslimana i nemuslimana u uspostavi pravde i odbrani Medine od
spoljne agresije. "Jevreji moraju snositi svoje troškove a muslimani
svoje. Svaka skupina mora pomoći drugoj protiv bilo koga ko napadne potpisnike
ove Povelje. Oni se moraju savjetovati i dogovarati." Povelja je
zabranila muslimanima da čine nepravdu jevrejima ili da se svete nad sljedbenicima
jevrejske vjere za svoju muslimansku braću ne vodeći računa o principima
istine i dobra. "Jevrej koji nas slijedi ima pravo na pomoć i jednakost.
Njemu se neće činiti zlo niti će se pomagati njegovim neprijateljima."
Četvrto, Povelja predviđa da društvene i političke aktivnosti u novom
sistemu moraju udovoljavati skupu univerzalnih vrijednosti i standarda
koji sve ljude tretiraju podjednako. Suverenitet u društvu neće pripadati
vladarima, ili nekoj posebnoj grupi.
3. DEMOKRATIJA I ISLAM – KOMPAKTIBILNOST ILI NEKOMPAKTIBILNOST
Da li je demokratija za kojom vape narodi svijeta i za koju se bore mase
na Istoku i Zapadu, do koje su neki narodi došli nakon gorke borbe sa
silnicima i tiranima, za koju je prolijevana krv i padale hiljade žrtava,
čak i milioni kao u Istočnoj Evropi i drugdje, i koju mnogi islamisti
vide kao sredstvo za suzbijanje neobuzdanosti autokratskih režima i "odsijecanje
nokata" političke samovolje, a što naši muslimanski narodi osjećaju
na svojoj koži - da li je dakle ova demokratija zabranjena ili je li nevjerništvo
kao što stalno ponavljaju oni koji površno shvataju i žure u donošenju
stavova?
Da li je demokratija, u svojoj suštini, proturječna islamu? I odakle dolazi
to proturječje? Koji su to jasni dokazi iz Kur'ana i sunneta koji upućuju
na ovu tvrdnju?
Onaj koji podrobno proučava suštinu demokratije vidjeće da je ona u korijenu
islama, koji ne odobrava da ljude predvodi u namazu čovjek koga oni preziru
i sa kojim nisu zadovoljni. U hadisu stoji: "Namaz trojice ljudi
se neće uzdići iznad njihovih glava ni koliko pedalj..." a kao prvi
od njih naveden je "čovjek koji predvodi ljude a oni ga preziru...".
Ako je ovakav slučaj u namazu kako je onda u stvarima svakodnevnog života
i politike? U vjerodostojnom hadisu stoji: „Vaše najbolje vođe, tj. vladari,
su oni koje vi volite i koji vole vas, i na koje donosite salavat, tj.
za koje činite dove i koji donose salavat na vas, a najgore Vaše vođe
su oni koje vi mrzite i koji mrze vas, i vi proklinjete njih a oni proklinju
vas.''
Islam je propisao instituciju dogovaranja (šura), kao jedan od temelja
islamskog života i stavio u obavezu vladaru da se konsultira, a zajednici
da savjetuje. Savjet je čak nazvao cjelokupnom vjerom, a on se između
ostaloga, ogleda i u savjetovanju vođa muslimana, odnosno njihovih vladara.
Naređivanje dobra i odvraćanje od zla islam je učinio obaveznom dužnošću,
istinu izgovorenu pred vladarom silnikom smatra najboljim džihadom, što
znači da borba protiv tiranije i unutrašnjeg nereda kod Allaha dž.š. ima
prioritet nad borbom protiv napada koji dolaze sa strane, zbog toga što
prvi počesto biva uzrokom drugoga.
Vladar je, sa islamskog stanovišta opunomoćenik ummeta ili onaj koji služi
ummetu, a onaj koji opunomoćuje ima pravo da od opunomoćenika traži polaganje
računa ili da ga opozove ako hoće, a naročito ako ovaj ne ispunjava svoje
obaveze. Vladar u islamu nije bezgrješna vlast, već je to čovjek koji
i radi pravo i griješi, i postupa po pravdi i ne postupa. Pravo svih ljudi
je da ga korigiraju kada pogriješi, i ustanu protiv njega, ako zastrani.
Ovo su jasno proklamirali najveći muslimanski vladari nakon Božijeg poslanika,
s.a.v.s., halife koje su slijedile pravi put, čiji smo put dužni slijediti
i čvrsto ga se držati, smatrajući ga nastavkom sunneta Prvog učitelja
Muhammeda, a.s.
3.1. Islam nije kompaktibilan s demokratijom
Jedna utjecajna figura koja predstavlja ovu tačku gledišta je osnivač
grupe Jama’at-I’Islami, najvažnije islamske grupe koja propovijeda buđenje
vjere u južnoj Aziji, Abu’l-A’la Mawdudi (1903-79): „Demokratija je u
kontradikciji sa vašom vjerom… islam u koji vi vjerujete… je sasvim drugačiji
od ovog užasnog sistem. Nemoguće je pomirenje između islama i demokratije,
jer ova dva pojma su u kontrastu jedan sa drugim.
Na prvi pogled ovo je, čini se, ekstremno negativan sud o demokratiji.
U nekim drugim napisima, ipak, Mawdudi ne zvuči tako negativno; u njegovoj
knjizi Politička teorija islama, npr., jedan dio je naslovljen ‘Teorija
halifata i priroda demokratije u svijetu’, koji predlaže da kontradikcija
između dva koncepta nije tako apsolutna kako bi raniji citati mogli to
polučiti
Mawdudi je pokušao u raznim periodima svog pisanja da elaborira ovo u
malo više detalja i precizira šta bi sve ovo značilo i on to radi tako
što smješta tradicionalni islamski koncept da ilustrira njegovo značenje:
koncept shura (ustavni). Za razliku od Qutbinih ideja o hakimiyyat Allah,
shura je tradicionalni koncept unutar islama po kojem i jedno poglavlje
Kur’ana nosi naslov, poglavlje 42.
Mawdudijeva pisanja nisu uvijek jasna kada definiše da li bi ovo tijelo
trebalo biti izabrano, imenovano ili formirano na neki drugi način, ali
konstatno naglašava da je svrha savjetnika da preveniraju političke vladare
da se ponašaju arbitrarno. Vladari još vladaju, drugim riječima, ali zahtjev
da oni konsultiraju nekoga proizvodi specijalnu vrstu islamske demokratije.
Dakle, ovdje postoji neka vrsta priznavanja demokratije, i ova pozitivna
evaluacija, barem do neke granice, potvrđena je činjenicom da je unutar
sebe Jama’at-I-Islami funkcionisala kao demokratska organizacija, njen
amir ili vođa bio je izabran od strane članova organizacije. Ali sa referencama
prema cijelom društvu stav prema demokratiji je jasno bio mnogo ambivalentniji
i gledano kroz historiju Mawdudijevi modeli bili su skoro svakako fašizam
ili komunizam u tridesetim: u svojim aktivnostima on je bio u mogućnosti
da opservira efikasnost malih grupa preuzimajući i transformišući cijelo
društvo, tako da su oni, radije nego bilo koja demokratska partija, ti
koji su obezbijedili pravi model za njegovu Jama’at-I-Islami.
Drugi primjer muslimanskih mislilaca koji predstavljaju pogled da su
islam i demokratija nekompatibilni jeste popularni islamski propovjednik
i televizijska ličnost Muhammad al-Sha’rawi koji je 1982. godine proglasio
da su islam i demokratija nepomirljivi. Ova izjava, koju je dao u jednom
intervjuu u magazinu
3.2. Islam i demokratija su kompaktibilni
Musliman koji propagira demokratiju propagira je isključivo kao oblik
vladavine koji otjelovljuje islamske političke principe - u izboru vladara,
određivanju savjetodavnog tijela (šura), opominjanju (nasiha), naređivanju
dobra i odvraćanju od zla, zatim borbi protiv tiranije, odbijanju onog
što je grijeh, a naročito ako vodi "otvorenom nevjerstvu" o
kojemu od Allaha, dž.š., postoji jasan dokaz.
To osigurava činjenica da ustav, uz poštivanje demokratije propisuje islam
kao državnu vjeru a islamski zakon kao ishodište za svjetovne zakone,
a ovo potvrđuje da sud pripada Allahu. dž.š., tj. da se sudi po Njegovom
zakonu, čija je riječ gornja. U ustavu se može i dodati jedan član, koji
bi jasno i otvoreno rekao da je svaki zakon ili sistem koji nije u skladu
sa decidnim šerijatskim odredbama u stvarnosti ništavan. Ovo dodavanje
bilo bi samo potvrda a ne neko utemeljenje. U tom slučaju, iz propagiranja
demokratije ne proizilazi nužno shvatanje da se radi o vladavini naroda
umjesto vladavine Allaha, dž.š., budući da između toga dvoga nema oprečnosti.
Kada bi zahtjevi demokratije bili izraziti, bila bi u pravu ona islamska
ulema koja veli da zahtjevi jednog pravca nisu nužno zahtjevi i drugog,
i da ljudi ne mogu nevjerovati ili griješiti pozivajući se na zahtjeve
vlastitih pravaca jer katkada se ne pridržavaju ovih zahtjeva, šta više
katkad uopće ne negiraju ispravnost drugih. Jedan od argumenata kojim
se služi ova grupa islamista jeste da je demokratija preuzeti princip
koji nema veze sa islamom: ona počiva na vladavini većine, stav većine
je taj na osnovu koga se vrši postavljanje vladara, upravljanje poslovima,
davanje prioriteta jednoj od stvari oko kojih postoji razilaženje. Glasanje
u demokratiji je sud i mjerodavna stvar, bilo koje mišljenje da pobijedi
apsolutnom ili u nekim slučajevima relativnom većinom, to mišljenje se
provodi, iako može biti pogrešno i besmisleno. Islam ne uzima u obzir
ovaj metod; on ne daje prioritet jednom mišljenju u odnosu na drugo, samo
zato što se većina opredijelila za to mišljenje, već gleda u njegovu suštinu:
da li je ispravno ili pogrešno? Pa ukoliko je ispravno ono se provodi,
makar postojao samo jedan ili ni jedan glas za to mišljenje, bude li pogrešno
odbacuje se čak i ako 99% glasova bude za!
Pretpostavka je da govorimo o demokratiji u islamskom društvu, u kojem
je najveći broj onih koji znaju i shvataju, vjeruju i zahvalni su Allahu.
dž.š. Mi ne govorimo o nevjerničkom ili o društvu koje je zalutalo sa
Božijeg puta. Postoje neke stvari o kojima se ne glasa niti se njima licitira
da bi se na osnovu njih pridobili glasovi, jer spadaju u utvrđene stvari
koje ne trpe promjene, izuzev ako se mijenja samo društvo, a što, kada
je u pitanju islamsko društvo, ne dolazi u obzir.
Glasanju nema mjesta kada su u pitanju Šerijatom jasno precizirane odredbe
i temeljne stvari vjere, te ono što je na osnovu vjere poznato kao nužno.
Glasati se može u stvarima idžtihada koje dopuštaju mogućnost više mišljenja
i u prirodi je ljudi da se u njima razilaze, kao kada je u pitanju izbor
jednog od kandidata na bilo koji položaj, pa makar to bio i položaj predsjedniku
države, ili donošenje zakona koji regulišu djelatnost prometa i komunikacija,
ili sistem gradnje trgo-ačkih zanatskih radnji ili bolnica, ili nešto
osim ovoga što ulazi u područje koje učenjaci fikha nazivaju maslehatul-mursele.
Glasati se može i kada logika razuma, Šerijata i stvarnosti govori daje
pretežno mišljenje nužno. Prioritet se, kada dođe do razilaženja, daje
brojčanoj većini, mišljenje dvojice je bliže ispravnome od mišljenja jednoga,
a u hadisu stoji: "Šejtan je sa pojedincem, a od dvojice dalje."
Božiji poslanik, a.s., je a to je vjerodostojno rekao Ebu Bekru i Omeru:
"Kada biste se vas dvojica složili u nekom stavu, ja vam se ne bih
protivio." To znači da dva glasa imaju prioritet nad jednim, iako
je to glas Božijeg poslanika, s.a.v.s., naravno ukoliko je to izvan polja
koje je regulirano Šerijatom i Objavom od Uzvišenog Allaha, dž.š. Vidjeli
smo također da je Božiji poslanik, s.a.v.s., pristao na mišljenje većine
u Bici na Uhudu, i izašao je da susretne mušrikc izvan Medine, iako su
on i neki ashabi smatrali da treba ostati u Medini i braniti se iznutra.
Još jasniji primjer od ovoga je stav Omera r.a., u pogledu šesterice članova
Šure, koje je predložio kao kandidate za halifu tako da većinom glasova
izaberu jednog između sebe, a ostali su dužni da slušaju i pokoravaju
se a ako ih bude trojica naspram trojice da izaberu; jednoga izvan sebe
čije će mišljenje biti odlučujuće, a taj je bio Abdullah b. Omer; ukoliko
ne prihvate njega, onda je pretežno mišljenje one trojice među kojima
je Abdurahman b. Auf.
Kada poglavar ili vladar budu izabrani na ovome temelju i na osnovu ovog
propisa, nije dopušteno da se prekrši ovaj ugovor, i pristane uz drugo
mišljenje, jer muslimani se pridržavaju svojih propisa, a izvršiti ugovor
je obaveza. U vrijeme kada su Aliji, r.a., predložili da mu učine prisegu
na Kur'an, sunnet i djela Ebu Bekra i Omera, r.a., on je odbio pridržavanje
onog što su radili Ebu Bekr i Omer, r.a., jer bi, ukoliko bi to prihvatio,
bio dužan da se toga i pridržava. Na osnovu ovoga islamska institucija
šura bliska je duhu demokratije, ili ako hoćete, bit demokratije bliska
je duhu islamske institucije dogovaranja.
3.3. Islam zagovara demokratiju
Ovaj stav je napredan u odnosu prethodna dva. Ovo je stav dr. Murada
Wilfrieda Hofmanna, čovjeka koji je konvertovao u islam, a on je stava
da islam zagovara demokratiju ili da je demokratija esencijalna za islam.
On na svoj način iznosi uvjerljive dokaze za ovaj svoj stav.
Može se pokazati da islamski izvori sadrže najmanje deset gradivnih stubova
(elemenata) za ustanovljenje islamskih demokratija - što je dokaz sobom
i unutar sebe da muslimani mogu i trebaju politički djelovati unutar Zapadnih
demokratija.
Zbog toga je šejh Jusuf Qaradavi jednorn u novinama Eš-Šerqu'l-Evsat spomenuo
da ''onaj koji kaže da je demokratija nevjerovanje, ne razumije ništa
od islama niti pak od demokratije''. Redwan Masoudi, u magazinu ''Muslimanski
demokrat'', čije je sjedište u Wašingtonu, jednom prilikom napisao da
“mi ne vidimo demokratiju kao alternativu islamu, ili da je ona bolja
od islama. Mi demokratiju vidimo kao islamski princip koji je naučavan
i praktikovan od strane poslanika Muhammeda i njegovih drugova.”. Spomenuti
gradivni elementi su: Muslimani traže ono što je najbolje na oba svijeta
- fi'd-dun ja ve fi'l-ahireti i naređeno im je da intervenišu, učestvuju
u stvarima ovog svijeta, ako je neophodno, da 'nareduju dobro i zabranjuju
loše'.
Prema poznatom hadisu koji se nalazi u En Nevevijevom izboru četrdeset
hadisa (br. 34.), muslimani to moraju da učine svojim rukama, ili svojim
jezicima ili, u najmanju ruku, svojim srcima, ako je to jedino moguće
djelovanje. Ukratko, Kur'an čovjeka shvaća kao 'političku životinju' za
koju čak 'javna teologija' može biti razvijena, kao što je to dokazao
indoamerikanac Ausaf Ali. Islamska politička teologija mogla bi uistinu
ponuditi islam kao zamjenu za ono što je sada otvoreno sekularna, takozvana
civilna religija na Zapadu.
Drugi gradivni element je zajednica koja čini karakteristiku islama, izražena
u tipičnoj emocionalnoj privrženosti muslimana islamskom ummetu. Prema
Kur' anu, 'svi vjernici su braća' kojima je određeno da postanu 'najbolja
zajednica koja se ikad pojavila među ljudima'. Bilo da je to činjenica,
obećanje ili izazov, muslimani su obavezni da oforme državu, idealno gledajući
- univerzalnu. Ustvari, izgradnja džamije i zasnivanje federalne države
bili su ono što je Poslanik islama prvo učinio kada je stigao u Medinu.
Veoma značajna je činjenica da muslimanski kalendar ne počinje sa Poslanikovim
danom rođenja niti sa datumom prve kur'anske objave već sa osnutkom prve
islamske države (622. god.)
Treći gradivni element je neka vrsta iznenađenja: Kur'an u, ni manje ni
više, šest ajeta naziva svako i pojedinačno ljudsko biće Božijim namjesnikom,
'halifom' koji je naslijedio Zemlju. Nažalost, taj izvanredni status poje-dinačnog
čovjeka je bio učinjen nerazumljivim zbog toga što je titula 'halife'
dodijeljena prilično rano lideru umme, ustvari, trebalo je da on bude
nazvan 'emirom', 'sultanom' ili 'šejhom'.
Još jedan gradivni element jeste izborni proces u biranju vođa islamske
zajednice. Izborni proces je prvi put upotrijebljen, sa različitim procedurama,
za određivanje četverice hulefai'r rašidina. Do tog slučaja, širom svijeta,
izbori su bili sporadični, na lokalnom nivou. Ebu Bekr bio je prvi šef
države - imperije koja se rađa - i z g l a s a n na tu funkciju. Ti slučajevi
ostaju model karaktera, iako muslimanska politička historija kroz sva
stoljeća nije bila demokratska, već, kao i svugdje, despotska.
S obzirom na spomenute elemenate islamske države, lahko se može zaključiti:
- Demokratija je u osnovi sistem provjera i balansa koji imaju cilj kontrolu
vlasti i zakonodavstava na način koji je predviđen islamom,
- Islam i demokratija su suštinski kompatibilni,
- Demokratija i sekularizam nisu sinonimni,
- Laicizam, to jest, ne vladavina klera već teološki svjesnih laika nije
neislamska.
Uistinu može se pokazati da je glavna prepreka koju demokratija još uvijek
predstavlja nekim muslimanima historijske (podsjećanje na imperijalizam)
i terminološke naravi. Ta posljednja prepreka može također biti prevazidena,
ako se slijedi sugestija šejha Mahfoudha Nahna'a, nazivajući islamsku
demokratiju 'šurakratija' (engl. sharacratiya) ili da se o njoj govori
terminimima Mevlana Mevdudija kao normokratiji- to jest, vladavini šerijata.
Ustvari, islamski pokret je, cjelokupno gledavši, premostio tu prepreku.
Ne možemo a da se ne složimo sa Mumtazom Ahmadom, koji je nedavno napisao:
“Izgleda da je među umjerenim islamistima nadvladala općenita saglasnost
da je demokratija duh islamskog sistema vladavine.”Sada se također može
vidjeti da je izjava Muhammeda Saida Ašmavija da je “Bog od islama htio
da postane religija ali su ljudi islam pretvorili u politiku” pogrešna.
Muslimani u Evropi nisu potisnuti da žive u subkulturalnim paralelnim
društivma. Naprotiv, kako je Robert Crane istakao za američke muslimane,
njihova uloga može biti da potpomognu “da se kompletira Američka revolucija”,to
jest, da ostvare bogobojaznu demokratiju za sve na Okcidentu.
ZAKLJUČAK
Među muslimanima su se, u zadnjih 30-ak godina, vodile mnoge rasprave
oko pitanja demokratije i njene validnosti ili nevalidnosti u islamu i
stavu islamskog učenja na spram iste.
Mnogi islamski učenjaci su voditili diskusije na ovu temu i dali svoja
mišljenja o istoj. U ovom radu sam pokušao da prikažem neke od stavova
eminentnih islamskih učenjaka i mislilaca po pitanju demokratije i njene
kompaktibilnosti ili nekompaktibilnosti sa islamskim učenjem.
I u današnjem vremenu ovo pitanje još uvijek izaziva razne kontroverze
u islamskom svijetu, koje, nažalost, često puta dovode do žestoki napada
i sukoba među sljedbenicima različitih islamskih pokreta koji djeluju
na polju dave.
Bitno je naglasiti da demokratija omogućuje muslimanima da se bore za
realizaciju vjerskih sloboda do te mjere, da muslimani slobodno mogu praktikovati
ne samo osnovne šarte svoje vjere, već i ostale važne elemente koji čine
njihovu vjeru poput: gradnje džamija, puštanje ezana, nesmetano obavljanje
džume, mektebske pouke, uživati toleranciju kada je u pitanju hidžab,
halal klanje i islamski propisi pri ukopavanju umrlih itd. To obuhvata
borbu i protiv diskriminacije na tržištu posla te podizanje standarda
života muslimana.
Zatim, demokratija omogućuje muslimanima borbu za javno priznanje islama
kao vjere i njeno centralno predstavljanje te muslimansko prisustvo u
političkom svijetu, na akademiji, u građanskim institucijama i na medijima.
Na kraju, iz svega navedenog može se zaključiti da je demokratija veoma
pogodno sredstvo, ne samo za ostvarenje vjerskih prava i sloboda muslimana
širom svijeta nego i efikasan instrument putem kojega muslimani mogu da
veoma uspješno šire islamsku ideju i misiju. Dakle, deomkratiju kao takvu
treba iskoristiti za ostvarenje muslimanskih ciljeva, a ne odbaciti je
i na taj način izgubiti jednu veliku mogućnost za muslimane u savremenom
dobu, koja im se pruža kao pilika da ostvare sve svoja prava i potrebe.
LITERATURA
• Topoljak, Sulejman, Savremena fikhska pitanja, El-Kelimeh, Novi Pazar,
2009
• Kardavi Jusuf, Vjera i politika, Bookline, Sarajevo, 2011.
• Kardavi Jusuf, Savremene fetwe, Harfo-graf, Tuzla, 1997.
• Dr. Murad Wilfried Hofmann, Islam i Zapad - kako izbjeći katastrofu
i služiti islamu, Savremeni islamski mislioci, Sarajevo, 2009.
• Miloradović Anđelko, Uvod u politologiju, Pan-liber, Osijek, 1996.
• Louay M. Safi, Islam i sekularna država, Druga godišnja konferencija
"Islam, Demokratija i sekularna država u post-modernom dobu",
7. april 2001, Konferencija na Univerzitetu Džordžtaun, Vašington
• Obrazovanje za demokraciju (Program od interesa za Grad Zagreb na
području promicanja ljudskih prava), Zagreb, 2009.
• Demokratija, Evropski istraživački centar za ljudska prava i demokraciju,
Graz
Internet:
• www.scribd.com
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|