Rasna higijena u Njemackoj | SEMINARSKI RAD IZ SOCIOLOGIJE

Rad se bavi eugenikom i rasizmom u Njemačkoj krajem 19. stoljeća. Nastoji dati povijesni pregled događaja koji su uvjetovali razvoj rasne higijene te kako je ona utjecala na vlasti i politiku u Njemačkoj. Prikazani su zločini koje su pojedinci radili nad pojedincima, i naravno kako su završili jedni, ali i drugi. Ključne riječi: eugenika, rasna higijena, Hitler, genocid, sterilizacija, eutanazija

«Vi, nacionalsocijalistički liječnici, ne mogu bez vas ni jedan dan, ni jedan sat. Ako me vi napustite, sve je propalo. Jer čemu sve naše borbe, ako je zdravlje naših ljudi u opasnosti. Sve svoje energije uložite u rasno pitanje: to je glavno pitanje kojim se treba baviti.» (Hitler)
Očito je da je Hitler u svojoj glavi imao dobro razrađen plan u koji je uložio sve kako bi ga ostvario. No odakle su potakle takve ideje, kako su se razvijale i dokle su dovele vlasti u Njemačkoj, je dug i zanimljiv put za jedno istraživanje. Kakvo ćemo mišljenje imati o svemu tome nakon iznesenih činjenica ovisi o pojedinci, ali zasigurno jest: “Razmotrimo li dosege njemačke rasne higijene, za to ćemo morati imati mnogo razumijevanja.”
Ideja eugenike u Njemačkoj javila se krajem 19. stoljeća pod utjecajem Ernsta Haeckela, ma da neki znanstvenici tvrde da se eugeničke izjave mogu pronaći i u djelima Goethea i Nietzschea.

1. Razvoj eugenike

Prvi eugeničari bavili su se općenitom ljudskom rasom (raspadanje obiteljskog života, demografske posljedice rata), a ne usporedbom svih ljudskih rasa međusobno (odakle joj i naziv «rana higijena»). I zapravo kada govorimo o prvim danima njemačke eugenike, mi govorimo o poboljšanju javne medicine; zato je potrebno odvojiti nacističku njemačku eugeniku od klasične. Time se posebno bavio Michael Schwartz, koji je jednu svoju studiju zaključio riječima: «problematika eugenike u Njemačkoj nikako se ne smije svesti na pojmove one nacionalsocijalističke».
Na samom početku postojalo je «Društvo za rasnu higijenu», no došlo je do konflikta u stavovima o superiornosti arijevaca, tako da se ono razišlo na dvije strane. 1920- ih se liberalno, nerasističko krilo odvojilo i osnovalo « Njemačku asocijaciju za narodno poboljšanje i genetiku», a 1930. mijenjaju ime u «Berlinsko društvo za rasnu higijenu). «To je društvo slijedilo tradicionalne ciljeve eugenike, zagovaralo je sterilizaciju mentalno i fizički bolesnih, i iskorjenjivanje spolnih bolesti i narkomafije. Predstavnici toga društva često su koristili termin eugenika umjesto rasne higijene kako bi istaknuli vrijednosnu neutralnost svojih istraživanja.» (Polšek)

S druge strane je postojao freiburški ogranak Društva za rasnu higijenu, čija je ključna figura bio Fritz Lenz koji je u Hitleru vidio osobu koja će imati snage realizirati njihove eugeničke ciljeve. Sam Lenz je kasnije uspio ponovno spojiti te razdvojene struje. Njihovo mišljenje o rasama je bilo ovakvo (zvali su ih «mentalnim rasama»):

a) crnci - neinteligentniji od bijelaca, a u slučaju da se dogodilo da su inteligentniji, to bi objasnili time da zasigurno imaju bijele krvi u sebi; okrutni su jer nakon puberteta dožive razvojnu retardaciju; a seksualna kontrola im je posljedica djetinjeg pomanjkanja samokontrole.

b) Mongoli i Kinezi - mentalnom pamćenju su superiorni arijevcima, ali više pamćenjem i brzinom uvida; nedostaje im mašte i apstrakcije.

c) Židovi - posebna «mentalna» rasa; oni su sposobni, duhoviti, brzi, dobri su u umjetnosti, trgovini, modi, tisku i svim oblicima uvjeravanja, ali im nedostaje stvarni kreativni talent; industrija i poljoprivreda su im slaba strana (a to je vrlo bitno), pa je zato židovska država nemoguća.

d) alpska rasa - staložena i intelektualna.

e) mediteranska podrasa - impulzivnija.

f) arijevska rasa -superiorna «mentalna» rasa; karakterizira je samouvjerenost, poduzetništvo, živa imaginacija, inteligencija, predviđanje, organizacijske sposobnosti, individualizam, sposobnost podčinjavanja, jednostranost, planiranje, više smisla za općenito, objektivnost, leži joj sport, ratovanje.

Možemo vidjeti da su dosta objektivni, ma da naravno arijevsku rasu posebno ističu. Lenz, Fischer i Baur žele da ih se tako i shvati; tvrdili su da se «nijednu radu ne smije smatrati nižom ili višom jer da svaka takva procjena vrijednosti iziskuje neki standard vrednovanja različit od rase kao takav». Ali se Hitler u jednom svom govoru sasvim jasno izrazio (1972.) : «Pred sobom vidimo arijevsku rasu koja je očit nositelj svekolike kulture, istinski predstavnik čitavog čovječanstva. Čitava naša industrijska znanost bez iznimke je djelo nordijaca. Svi veliki skladatelji, od Beethovena do Wagnera, bili su arijevci. Sve što je od ikakve važnosti čovjek duguje načelu borbe i jednoj rasi koja je nosila samu sebe naprijed prema uspjehu. Maknite nordijske Nijemce i neće ostati ništa drugo osim plesa majmuna.»

2. Rasna politika

No eto, različiti politički stavovi o primjeni genetike, kao i različiti eugenički stavovi, koji su obuhvaćali one najjače ideologe, doveli su do toga da se nacizam i eugenika vrlo lako uklope. Cilj je bio što bolje informirati ljude o eugenici, tako da su na gotovo svim učilištima uveli kolegij «rasna medicina». Sve njemačke organizacije su se obrazovale u eugeničkom načinu mišljenja. Javno zdravstvo je zamijenilo zdravstveno vodstvo, a individualnu higijenu rasna higijena. 1929. godine stvorena je «Nacionalsocijalistička liga liječnika» kojoj je cilj bio promocija rasne higijene, rasne znanosti i eugenike. Dolaskom Hitlera na vlast svi odjeljci njemačke medicine su imali svoje Fuhrere koji su bili izravno odgovorni ministru zdravlja i Hitleru. Što se više govorilo o tome, to je bilo bolje; cilj je bio stvoriti jedinstveno mišljenje o eugenici (nametnuti svoje stavove).
«Godine 1934. nacisti su uspostavili Službu za rasnu politiku kako bi koordinirali i objedinili cjelokupno obrazovanje i propagandu na području populacije i rasne politike.» (Polšek) Eugenika više nije bila stvar liječnika odnosno genetičara, već je ona postala stvar politike, države; država je odlučivala o sudbini pojedinca. Ta je služba (prema «Zakonu o javnim službama) i «Zakonu o zaštiti krvi») izdavala posebna uvjerenja. Postojala su «mala uvjerenja» - za dobivanje poslova u državnoj upravi, a pokazivala su da u toj generaciji nije bilo više od jedne osobe židovskog podrijetla; i «velika uvjerenja» - za dobivanje članstva u SS korpusima, a pokazivala su da u genealogijama osoba (i njihovih supruga) nema židovske krvi od 1800.godine.

3. Početak genocida

Godine 1933. osnovan je «Ekspertni savjet» za pitanja populacije i rasne politike sa ciljem da se zamijene stari odbori vezani uz pitanje populacije. Svega nekoliko dana kasnije donesen je «Zakon o prevenciji genetski poremećenih potomaka», tzv. sterilizacijski zakoni.
«Medicina u razdoblju nacista znači : selekciju ljudi označenih beskorisnim. Medicinski posjeti znače: selekciju plinske komore. Medicinari su bili čuvari i vratari koncentracijskih logora. Medicina u razdoblju nacista znači: istraživači mogu raditi što hoće. Auschwitz nije devijacija selekcijske medicine, nego njezin vrhunac.» (Klee)
Sterilizacijski zakon je omogućavao prisilnu sterilizaciju u slučaju eugeničke indikacije. No postojala je jedna besmislenost - sterilizacija recesivnih odnosno heterozigotnih nositelja bila je kažnjiva kao kriminalno djelo, a ako se htjelo spriječiti rađanje pojedinaca sa genetskim bolestima onda je trebalo sterilizirati baš tog recesivnog nositelja.
Čemu zabrana nečega čemu se teži!? To je jedan od pokazatelja da vlasti nisu imale pojma koga steriliziraju. «Bez obzira na zakonski okvir, sudovi o genetskom zdravlju nisu imali ni sredstva ni volje ispitivati jesu li ljudi koje su namjeravali sterilizirati, nositelji recesivnih gena. Zakon je predviđao masovne postupke.) (Polšek)
Bilo je slučajeva kada su «pacijente» posjeli kako bi ispunili formulare i dok su oni sjedili, X - zrakama su im na par minuta označili genitalije i sterilizacija je bila gotova. Tako da su ljudi bili sterilizirani, a da to nisu ni znali. Kažu da se tako moglo sterilizirati više od 1 000 žena dnevno.
Kako je sterilizacijski program napredovao, tako su ljudi bili nezadovoljni, pa je on 1941. godine ukinut. Zanimljivo je da ni dan danas nije moguć uvid u dokumentaciju o tim postupcima koji su se vršili prije 60 godina. Jedna od najautoritativnijih istraživača nacističke sterilizacije, Giselli Bock, tvrdi da se taj broj kreće od 350 000 do 400 000 osoba; a to bi značilo 50 000 godišnje.
U listopadu 1939. je započeo tajni program eutanazije «PROJEKT T4». Odabrani su liječnici koji će pružati «smrt iz milosrđa). Sama ideja se rodila kada je jedan otac tražio od Hitlera da uspava njegovo retardirano, slijepo dijete bez udova. Hitlera je to inspiriralo pa je nastavio sa «uspavljivanjem». Ubijeno je 70 000 pacijenata. «Bila je to glavna proba za uništenje židova, homoseksualaca, komunista, Roma, Slavena i raznih zatvorenika.) (Polšek)
Razdoblje 1933.-1945. nazvano je «Otpuštanje i uništenje za život nevrijednog života», po knjizi Hochea i Bindinga. Pravo na život se moralo zaslužiti.
Hitleru je nejgov osobni liječnik dr. Brandt savjetovao da projekt eutanazije ostvari za vrijeme rata jer će tada pružanje otpora biti manje sa koje god strane dolazilo, a i mogli bi se opravdati izjavom: «Ako zdravi ljudi ratuju, zašto se ne bi žrtvovali i oni bolesni.» Bilo je slučajeva da im je ponestalo bolničkih kreveta, pa bi one koji su u njima ležali ubili kako bi se mjesto oslobodilo.
Jedan od poznatih nacističkih liječnika bio je i dr. Mengele. «Mengele je uživao, kažu svjedoci, u odvajanju onih za smrt ili njegove pokuse, od onih koji su se, za sada, mogli vratiti na obavljanje radnih zadataka. Osim zlostavljanja žena, znao je i kastrirati muškarce bez anestezije, ali služio se i elektrošokovima. No, najviše se koncentrirao na svoje genetske eksperimente i to sa blizancima. Barake u kojima su bili smješteni blizanci, ali i ostali učesnici Menegelovih eksperimentiranja zvane su - Zoo. Stražari su imali posebna naređenja da ne smiju maltretirati ljude smještene ovdje, a Zoo zatvorenici su dobivali i više hrane. Naravno, jedni razlog zbog kojega je bilo tako jest da ostanu u dobrom stanju za eksperimente. Uzorke krvi blizanaca slao je svom mentoru, profesoru Verschueru, u Berlin. Samim je blizancima vadio krv i zatim jednom ubrizgavao krv od ovoga drugog kako bi vidio reakciju. Rezultat ovoga bili su jaki bolovi a ponekad i sljepilo. Ukoliko bi blizanci umrli, iskopao bi im oči i stavio na zid svog ureda. Čisto ludilo reklo bi se, u kojem sam Mengele nije zapravo radio nikakve korisne eksperimente već je jednostavno pokazivao svoju moć.» Dr. Mengele je jedan od očitih primjera koliko su ljudi bili zaluđeni tom idejom rasne higijene; toliko su se uživili u to da su postali bešćutni ubojice.
No našlo se slučajeva gdje su neki imali «malo» osjećaja za nesretnike. «Ernst Gobel , esesovac koji je rukovodio jednom takvom operacijom, prigovorio je zbog surovosti kojom je jedan od njegovih ljudi ubijao djecu: «Abraham je neku djecu zgrabio za kosu, podignuo ih s tla, pucao im u zatiljak i bacio ih u grob.» Gobel je rekao da nakon nekog vremena to više nije mogao gledati pa je rekao Abrahamu da prestane. «Mislio sam da nije trebao dizati djecu za kosu. Trebao ih je ubiti dostojanstvenije.» (Patterson, 2005, 134)

4. Kako su završili zločinci?

Hitler se ubio, Mengelea nisu uspjeli uloviti živog; svakog je zadesila određena sudbina. Netko je požalio zbog svojih činova, netko ne. « Što se dogodilo s počiniteljima? I onima koji su pomogli, tražili masovni pokolj? Odgovor je užasan: liječnici koji su nadzirali plinske komore, mogli su i dalje prakticirati medicinu- sve do 1985. Profesori koji su izabirali žrtve i ubijali djecu, mogli su i prije i poslije imati svoje akademske sljedbenike. Pravnici koji su prikrivali ubojstvo, ostali su na visokim položajima.»(Klee)
Ali nakon rata su se neke od žrtava uspjele organizirati i uloviti zločince. Poznat je Simon Wiesenthal, koji je čitav svoj život posvetio istraživanju i proganjanju nacističkih ratnih zločinaca. Za svoj je rad dobio i brojna priznanja. «Njegove mete nisu bili samo oni koji su planirali i osmislili holokaust, već i najmanji kotačići u nacističkoj zločinačkoj mašini. Posljednje godine svog života Wiesenthal je posvetio borbi protiv antisemitizma i predrasuda prema ljudima. On sam poslije je kazao kako je ubrzo nakon oslobođenja shvatio da "nema slobode bez pravde". Usprkos uspjeha suđenja u Nurnbergu, veliki broj nacističkih zločinaca, među kojima i "doktor smrti" Josef Mengele, uspjeli su pobjeći. Wiesenthal je tijekom dugih godina uporno sakupljao informacije o tome gdje se nalaze nekadašnji nacisti, a šezdesetih godina prošlog stoljeća u Beču je otvorio Židovski dokumentacijski centar.»

Zaključak

Ono što je eugenika predstavljala za Njemačku, koja je većinu ideologije preuzela od Amerikanaca, jest iskorjenjivanje vrste, određene vrste ljudi koja im nije odgovarala. Od jedne grane medicine kojoj je osnovna svrha poboljšanje bioloških odnosno genetskih osobina naroda i rasa, ona se pretvorila u medicinu koja umjesto da spriječi smrt, dopušta smrt. Kako razumjeti te ljude koji su to stvarali i kako opravdati njihov čin!? Nikako. Neki su bili zaluđeni, neki su se navikli, nekima se to sviđalo.
Vidjeli smo da se ta podloga stvarala postepeno te da je želja za uništavanjem rasa bila sve veća, kada je dosegla svoj vrhunac morala je pasti. Lako je nama danas o tome govoriti kada iščitavamo brojeve ubijenih, steriliziranih, mučenih... Ali kada nam se krene opisivati atmosfera vrlo smo zgroženi. Tek tada shvaćamo.
Mnogi Nijemci danas smatraju da je njihova zadaća borba protiv moderne eugenike. Misleći pritom da će se tako iskupiti za grijehe svojih predaka odnosno da sprečavaju ponavljanje povijesti. Ali povijest nas sigurno neće vratiti na isti put. Danas napredujemo te mogućnosti i znanja napokon usmjeravamo ka nečem dobrom i korisnom. Pa npr. radimo upravo suprotno od onoga što je Hitler radio. Umjesto da ubijamo bolesne, mi pomoću eugenike pronalazimo putove kako te bolesne ostaviti živima, što je već dovoljan iskup za sva zla počinjena u ono doba.

Literatura
1. Polšek, Darko: Sudbina odabranih. Zagreb, ARTresor naklada, 2004.
2. Patterson, Charles: Vječna treblinka. Zagreb, Genesis, 2005.
3. URL: http://www.borja.org/mengele.html (02. travnja 2001.)
4. URL: http://www.index.hr/clanak.aspx?id=283640 (20. rujna 2005.)

preuzmi seminarski rad u wordu » » »