|
Eutanazija
Bez obzira na kulturu, civilizaciju i vrijeme, umrijeti je uvijek bilo
teško. Mogućnosti suvremene medicine, koja pod svaku cijenu može produžiti
život, smatraju neki, postaje besmisleno, jer to znači produljenje umiranja
i patnji. Eutanazija je način kojim se uništava jedinka kako bi se spasila
od patnje. Ipak, postoji alternativa. Palijativna medicina koja promovira
kulturu života na njegovom kraju i povezuje najkvalitetnija medicinska
dostignuća sa suosjećajnom brigom za bolesnika i njegovu obitelj, uz emocionalnu
i duhovnu potporu, što značajno smanjuje zahtjev za eutanaziju i ona postaje
suvišna.
Temeljno pravo čovjeka je pravo na život. No, postavlja se pitanje možemo
li mi sami odlučiti kada i kako ćemo ga završiti i može li čovjek smrt
učiniti blagom i lijepom? Eutanazija je prisutna kroz povijest u različitim
društvenim sredinama. U ovom radu prikazan je ukratko historijat eutanazije,
od primitivnih društava pa sve do danas. U današnjem, suvremenom društvu
nezaobilazno je pitanje prava na dostojanstvo u umiranju i smrti i pravo
na bezbolnu smrt. No, ako bezbolna smrt istovremeno znači i ubojstvo,
treba li ju odbaciti? Eutanazija se pokušava zakonski regulirati, no najbolje
rješenje je jedina etična alternativa - palijativna medicina, odnosno
skrb.
DEFINICIJA I VRSTE EUTANAZIJE
Riječ eutanazija grčkog je porijekla ( eu- lijepo, dobro, lako i thanatos-
smrt). Umiranje s dostojanstvom, odnosno eutanazija, kroz povijest i za
različite ljude, imala je drugačije značenje. U početku je označavala
čovjekovu želju, čežnju i molitvu za blagom, brzom i bezbolnom smrću.
Zatim se odnosila na pozitivnu brigu, zauzimanje i njegu bolesnih i umirućih,
kako bi mogli umrijeti blagom i po mogućnosti bezbolnom smrću. I pojedinac
i njegova okolina borili su se protiv boli, poštujući život i prirodni
dolazak smrti. Suvremeno značenje pojma eutanazija, uključuje izvorno
željeno blago i bezbolno umiranje, ali sada se planira i ostvaruje prijevremenim
nasiljem nad životom, samilosnim ubojstvom (Pozaić, 1895.,29).
AKTIVNA EUTANAZIJA znači skraćivanje života aktivnom
pomoći u umiranju. To je zahvat kojim se zadaje prijevremena i bezbolna
smrt, kad su u pitanju teški, neizlječivi bolesnici koji trpe nepodnošljivu
bol, da se umirući oslobode bolova i omogući im se blago i čovjeka dostojno
umiranje. Primjenom aktivne eutanazije smrt može biti uzrokovana lijekom
- otrovom ili propustom mogućeg čina, zahvata koji bi spasio život (bolesnik
umire zato što mu smrt nije spriječena, iako je to bilo moguće i moralno
obvezno učiniti).
PASIVNA EUTANAZIJA znači ublažiti boli i omogućiti smireno
i prirodno umiranje. Pasivna se eutanazija odvija na pozitivnoj i negativnoj
razini. Na pozitivnoj razini bilježimo dva učinka. Prvi je željeni učinak,
djelotvorno ublažavanje ili potpuno uklanjanje boli, što omogućuje smrt
u skladu s ljudskim dostojanstvom. Dok je drugi učinak neželjen, ali je
uslijedio, unatoč našim naporima. To je ubrzanje toka umiranja, odnosno
skraćenje života. Na negativnoj razini pasivna eutanazija znači poništavanje
već započetog toka umiranja. Ne primijeniti tehnički moguće zahvate ili
prekinuti već započete ako su se pokazali nekorisnima ili ako bi samo
produžili tok umiranja.
DOBROVOLJNA EUTANAZIJA je slučaj pomaganja u umiranju
na zahtjev ili molbu bolesnika.
OPORUČENA EUTANAZIJA je slučaj kad imamo izjavu bolesnika
kojom se unaprijed odriče primjene posebne njege i zahvata na njemu ako
dođe u situaciju koja je puna patnje i bez izgleda za ozdravljenje (Novaković,
1990., 196).
Mogućnosti suvremene medicine u održavanju života postale su takve da
se dovodi u pitanje smislenosti i opravdanosti nekih radnji. Produljivanje
života pod svaku cijenu, smatraju neki, postaje besmisleno, jer ono znači
produljenje umiranja i patnji (Šeparović, 1990., 297).
STAVOVI SPRAM EUTANAZIJE U RAZLIČITIM
DRUŠTVENIM SREDINAMA
Teško je ustanoviti kada i kako je čovjek došao na misao o eutanaziji.
Postavlja se i pitanje može li se sve nazvati eutanazijom. Stara i primitivna
društva poznaju mnoge radnje koje su slične eutanaziji. Stari Grci provodili
su eugeniku, izlažući smrti malformiranu ili slabo razvijenu djecu. Slične
postupke nalazimo kod mnogih primitivnih naroda. Pojam eutanazija dobiva
praktično značenje tek u starom Rimu i predstavlja stav zdravog čovjeka
prema smrti. Taj stav znači hrabro držanje pred smrću ili zadavanje smrti
samom sebi bez pomoći drugih (Novaković, 1990., 194). Stari i Novi zavjet,
kao i rano kršćanstvo, ne poznaju problem eutanazije. Stav tog vremena,
u tom pogledu, najbolje je izrazio Toma
Akvinski koji kaže da se samoubojstvo protivi ljubavi prema samom
sebi, prema zajednici i prema Božjoj vlasti nad ljudskim životom. Kulturna
strujanja u vrijeme renesanse usmjeravala su se prema umijeću umiranja.
Za čitav srednji kršćanski vijek eutanazija je nepoznata. Tokom 19. stoljeća,
liječnici su uglavnom odbijali blago usmrćivanje teško ranjenih bolesnika,
smatrajući kako im je dužnost liječiti, a ne ubijati. Svoj procvat, premda
ilegalno i dijelom u tajnosti, doživjela je eutanazija u nacističkoj Njemačkoj,
tokom Drugog svjetskog rata. Ideja o životu nevrijednom života, Hitleru
je dobro poslužila za ostvarivanje plana. U njegovoj zamisli i u provođenju,
dobrim mu je dijelom pripomogla nepokretljivost pojedinaca i uspavanost
javnog mijenja te dobro smišljeno stvaranje novog, pranjem mozga putem
sredstava društvenog priopćavanja. Osim eugeničke akcije, uklanjanje nosioca
nasljedno loših i štetnih osobina ili nakaznosti, bile su uvedene i posebne
akcije. Njima su bili zahvaćeni i na posebnu njegu upućeni (otpremljeni
su u posebne ustanove, gdje je iz tuševa izlazio plin) politički opasni
pojedinci, rasno nepoželjni i ekonomski neuporabijivi. U svim akcijama
blagog usmrćivanja, osim režimskog državnog aparata, sudjelovali su liječnici
i psihijatri, usprkos Hipokratovom načelu: Ne škoditi! Strahote u činjene
pod plaštem eutanazije, u ime samilosti i humanosti, vrlo brzo su pale
u zaborav. Nakon rata javljaju se i obnavljaju društva i pokreti za pravo
na samilosno ubijanje (Pozaić, 1985.,21). U današnjem suvremenom društvu,
koje je potrošačko društvo svakodnevnih užitaka, smrt se rijetko spominje.
Ipak, poštovanje prava na život uključuje i zahtjeva poštivanje prava
na smrt. Tako i poštivanje ljudskog dostojanstva u životu uključuje i
zahtjeva poštovanje tog dostojanstva u umiranju. Prema kršćanskom poimanju
čovjeka, ljudski život u svim stadijima zadržava vlastito dostojanstvo.
Na temelju istraživanja i vrednovanja života, smrti i dostojanstva, došli
smo do zaključka da je eutanazija, uništenje života da se spasi čovjekovo
dostojanstvo, neprihvatljivo rješenje (Pozaić, 1985., 93).
Zahtjeva se dostojanstvena smrt i zalaže se za život, ali tužno je da
smo na mnogim područjima svjedoci kako se gazi po ljudskom dostojanstvu
i kako ga se omalovažava, te prezire čovjekov život (Koprek, 2000., 61).
Svaki život, u svim stadijima vrijedan je života i potrebna mu je sva
liječnička njega i ljudska pažnja.
ZAKONSKE REGULATIVE
Glavno tajništvo Vijeća Europe iznijelo je jasan stav o eutanaziji, koji
glasi da se zakonski mora dopustiti obustava terapije koju bolesnik ne
želi, jer rezultira produženjem patnji. To se ne smatra samoubojstvom
kojem su pomogli liječnici ili ubojstvom iz milosrđa, već je to prepuštanje
bolesti da ide svojim prirodnim tokom (Jušić, 2002., 305). U Hrvatskoj
je situacija drugačija. Kodeks Hrvatskog liječničkog zbora i Hrvatske
liječničke komore naglašava da je namjerno skraćivanje života u suprotnosti
s medicinskom etikom. Želju bolesnika, koji boluje od neizlječive bolesti,
izraženu pri svijesti, u pogledu umjetnog produživanja života treba poštovati.
Ako bolesnik nije pri svijesti, liječnik treba postupiti u skladu s navedenim
načelima. Liječnik mora učiniti sve da produži život, koliko god on bio
malo vrijedan i predstavljao samo produženje patnji. Također, materijalni
uvjeti ne smiju odlučivati o odustajanju od liječenja, ali često je to
nemoguće izbjeći, osobito u slučajevima kad nema dovoljno aparata koji
su potrebni. U početku su se rasprave o besmislenom liječenju vodile s
mnogo strasti, objavljeno je puno članaka, međutim zbog nedovoljno konsenzusa,
učestalost se smanjila. Besmisleno liječenje je ono kojim se održava stanje
bez svijesti ili ne dovodi do prestanka ovisnosti bolesnika o mjerama
intenzivne skrbi ili kad liječnici zaključe da je u posljednjih 100 slučajeva
liječenje bilo beskorisno. To dovodi do pitanja da li liječnik ili bolesnik
ima pravo odrediti što je besmisleno liječenje. U raspravu o tome obavezno
je uključiti bolesnike i njihove obitelji (Jušić, 2002., 307). U Hrvatskoj
su potrebni češći razgovori o problemu eutanazije. Potrebno je iznijeti
argumente za i protiv te spriječiti zlouporabu prava na eutanaziju. Zabrana
bi se mogla pokazati kao opasno rješenje. Potrebno je educirati javnost
o mogućnostima alternative, koja bi dovela do toga da se eutanazija počne
smatrati nepotrebnom.
ALTERNATVA EUTANAZIJI
Svaki ljudski život od neprocjenjive je važnosti, neovisno o dobi ili
uvjetima postojanja. Poštovanje ljudskog života nije nigdje tako potvrđeno
kao u biblijskom pogledu. Ljudski život toliko je vrijedan da njime ne
može raspolagati ni pojedinac niti društvo. Eutanazija je u oštroj suprotnosti
s temeljnim pravom čovjeka, a to je pravo na život. Shvaćena je kao namjerno,
planirano i naručeno ubojstvo i ma kako grubo to zvučalo, ne možemo poreći
činjenicu da osoba bolesniku svjesno i namjerno daje smrtonosnu injekciju.
Imajući na umu nepodnošljive boli i patnju koju bolesnik proživljava,
eutanaziju možemo shvatiti kao njegov jedini spas, ali još uvijek ostaje
činjenica da smo ubili osobu. Postavlja se pitanje je li eutanazija jedini
izlaz iz začaranog kruga boli? Kao jedina etička alternativa za eutanaziju
javlja se palijativna skrb. Palijativna medicina ne služi za praćenje
umiranja, nego za obnavljanje preostalih životnih sposobnosti bolesnika.
Težište joj je na podizanju kvalitete života prije smrti, bez obzira na
njegovu dužinu. Osnovni je cilj palijativne medicine fizički i psihički
dekompenzirane bolesnike emocionalno i duhovno stabilizirati. Tako im
se omogućuje da normalno funkcioniraju s obitelji i osobljem koje ih njeguje
te ostanu u zajednici, što je vrlo važno. Cicely Saunders je osnivačica
prvog modernog hospicija, Hospicij sv. Kristofora, 1967. u Londonu. Ona
je povezala suosjećanje u patnjama teško bolesnih i umirućih s najvišim
medicinskim dostignućima i tako stvorila osnove za razvoj hospicijskog
pokreta i palijativne medicine. Naročito na kraju života, neizbježno je
poštovanje svakog čovjeka bez obzira na rasu, vjeroispovijest, narodnost,
imetak i slično. 1994. godine organiziran je Prvi hrvatski simpozij hospicij
i palijativna medicina i osnovano Hrvatsko društvo za hospicij ili palijativnu
skrb (Jušić, 1997.,448). Najveći problem leži u tome što čak i liječnici
jako malo znaju o palijativnoj medicini. Uglavnom, bolesnici kojima se
pruža takva vrsta skrbi ne traže eutanaziju. U središtu hospicijskog pokreta
je autonomija ličnosti bolesnika. On sam ima pravo odlučiti o tome gdje
će umrijeti, da li će uzeti lijekove ili ne, hoće li slijediti kulturne
običaje ili neće. Bolesnik koji ima pravu hospicijsku skrb, veselit će
se svakoj minuti koja mu preostaje od života. Dakle, eutanazija nije rješenje
za teško oboljele osobe. Rješenje treba potražiti u udruženju najviših
medicinskih dostignuća s iskrenim ljudskim suosjećanjem i ljubavi za bližnjeg.
Na taj način ljudsko dostojanstvo ističe se do posljednjeg trenutka života.
Osnovni motiv zbog kojeg ljudi traže eutanaziju je prirodni ljudski strah
od nemogućih patnji u procesu umiranja, ali i sama svijest da umire. Govori
se da će odluka o primjeni eutanazije biti stvar slobode pojedinca. No,
možda bi upravo ta sloboda bila najugroženija. Jer ako je bolesnikova
bol dosegla granicu nepodnošljivosti, pitanje je koliko je on «slobodan»
da može donijeti presudnu odluku. Iskustva svjedoče da molbe teških bolesnika
i umirućih, u velikoj većini, nisu želja za ubojstvom već očajnički prosvjed
protiv neodgovarajuće njege i pažnje. Budući da su teški bolesnici i umirući
često teži okolini nego sami sebi, nije isključeno da iz te okoline dođe
poruka da se trebaju slobodno osloboditi svog stanja. Problem postaje
veći kad bolesnik nije u stanju sam odlučivati o sebi i to treba učiniti
netko drugi, što dovodi do pitanja u čijem bi to najboljem interesu bilo
(Pozaić, 1985., 75).
Ovaj rad započela sam sa definicijom pojma eutanazije, predstavivši neke
vrste eutanazije. Nakon toga je izneseno nekoliko stavova spram eutanazije
u različitim društvenim sredinama, kroz povijest. Nastojala sam potvrditi
činjenicu da je eutanazija sama po sebi ubojstvo, naglašavajući dragocjenost
ljudskog života i važnost ljudskog dostojanstva sve do posljednjeg trenutka
života. Mogućnosti suvremene medicine u održavanju života dovele su u
pitanje smislenost nekih radnji, je li to samo produživanje umiranja i
patnji. Ipak, nije moralno uskratiti bolesniku aparat ili lijek koji postoji
jer zadaća je medicine očuvati zdravlje i ukloniti bol. Eutanazija je
zakonski regulirana, iako postoji još mnogo spornih pitanja koje treba
riješiti. Potrebna je stručna edukacija, više konsenzusa i rasprava o
problemu eutanazije jer ga samo na taj način možemo riješiti. Pitanje
je možemo li zatvoriti oči pred činjenicom da je eutanazija ubojstvo i
trebamo li je zbog toga uskratiti bolesnicima koji umiru u nepodnošljivim
mukama, očekujući što bržu smrt, kao jedini izlaz. No, eutanazija nije
rješenje. Jedina etična alternativa eutanaziji je palijativna medicina
koja pomaže teško oboljelima da uživaju u posljednjim trenucima života
pomoću najviših medicinskih dostignuća i što je najvažnije s iskrenim
ljudskim suosjećanjem i ljubavi prema bližnjemu, pri čemu se ljudsko dostojanstvo
ističe do smrti.
LITERATURA:
1. Jušić, Anica (2002.) Eutanazija, Revija za socijalnu politiku 5, 3-4;
301-307
2. Jušić, Anica (1997.) Hospicijska ili palijativna medicina ili eutanazija,
Socijalna ekologija, 6,4,447-451
3. Koprek, Ivan (2000.) Nekrofilija i biofilija: suočenje s etikom Petra
Singera, Socijalna ekologija, 9,1-2,61-69
4. Novaković, Dragutin (1990.) Eutanazija i situacije umiranja, Revija
za sociologiju, 21,
2, 193-252
5. Pozaić, Valentin (1985.) Život dostojan života: eutanazija u prosudbi
medicinske etike, Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove
6. Šeparović, Zvonimir (1990.) Život doveden na rub: intenzivna medicina,
tzv. pravo na smrt, eutanazija, utvrđivanje smrti, transplantacija, Revija
za sociologiju, 21, 2,297-307
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|