|
Kazna kao instrument društvene regulative
Sve oblike onih društvenih ponašanja koja bi smo mogli podvesti pod pojam
kažnjavana nalazimo, zapravo, i kod životinja - naravno, ne kod svih,
niti kod jedne svu onu maniru tipičnu za čovjeka. Međutim je nepobitno
da kaznu, ma što pod njom podrazumijevali, nije izumio sam čovjek ili
bar ne samo on, pa se načelno može zaključivati da je u najrazličitijim
oblicima života prisutna kod živih bića, dakle je na neki način važan
instrument u službi života. Pri tome, pretežno traži najmanje dva aktera
- onog tko kažnjava i onog tko kaznu prima iako su poznati mnogobrojni
oblici kja bi smo mogli nazvati samokažnjavalačkim, dakle, gdje je dostatan
samo jedan akter za izvršavanje kazne. Bili taj jedan akter, jedinka,
sama po sebi tj. bez grupnog društvenog predloška došla na ideju samokažnjavanja
ili je i takav pojedinačni oblik također društveno uvjetovan - mogući
je aspekt razmatranja kao zanimljiv i veliki sociološki izazov.
Dakako, da kazna, bilo upućena prema sebi, bilo prema drugome, a posebice
društveno organizirana kazna uvijek sa sobom nosi poruku.
Oblici tih poruka i njihova svrsishodnost predmet su ovoga rada.
2. KAZNA KAO DRUŠTVENA AKCIJA
Nagrada i kazna dva su osnovna instrumenta kojima od pamtivjeka ljudi
pokušavaju utjecati jedni na druge. Udarac kao sredstvo dresure ili odgojno
sredstvo kojemu je cilj poslušnost stariji su od Biblije, jer u njoj stoji
da je batina iz raja izašla. U kojoj prilici i koliko je dopušteno, normalno
ili preporučljivo da se pojedinac posluži "batinom" predmet
je za raspravu od vremena do vremena (pa podrazumjeva da ponekad pojedinac
može osobno baš sve učiniti drugome po svome nahođenju, a ponekad da pojedinac
ne smije drugome učiniti ništa po svome nahođenju). S kaznom kao društvenom
akcijom je drugačije - iako se u različita vremena kazna razlikuje i po
stilu i po smislu, ipak se ni u kojoj društvenoj zajednici nije dogodilo
da je uopće nema. Budući je čovjek društveno biće, koje s početka živi
u hordi, da bi s vremenom prešao u povezivanje kroz najsofisticiranije
oblike društvenih zajednica, kroz tu činjenicu, dakle, uvijek prisutne
grupe ostaje i činjenica da grupa (ili neki njezini pripadnici koji to
prenose na čitavu grupu) propisuje pravila ponašanja, a uz njih odmah
i moguće oblike sankcija, pri kršenju tih pravila.
I tako, po Max Weberovoj definiciji država je racionalna, institusionalna,
suverena zajednica sa monopolom legitimnog nasilja. Ova definicija podrazumjeva
promišljaj za sve situacije čovjekovog života u kojima se pojavljuje institucija
države, ali ju je moguće shvatiti i šire tj. da se odnosi na želju svih
vladara da imaju monopol; takva je težnja postojala kod svih
oblika društvenih zajednica u kojima postoji sustav vlasti, a koje su
postojale ili paralelno s državama ili posredno prije njih ili neposredno,
pa i jako davno, prije njih, pa sve do horde. U takvoj prvobitnoj zajednici
po Freudu postojao je autarh, despot, pater familias koji je kao svaki
vladar nad podanicima bio tiranin koji je obilato koristio kaznu kao sredstvo
svoje vlasti. S početka, pretpostavlja se da je tu mogućnost bazirao na
nekim atributima svoje osobitosti, a kasnije je te atribute pod nama još
ne sasvim jasnim okolnostima ili izgubio ili dragovoljno prenio nasvoje
omagaće koji su mu, moguće, postati potrebno svakako se moć kažnjavanja
prenjela s jedne osobe na više njih, pa sve do današnjeg, razvijenog oblika
koji obuhvaća velike grupacije ljudi koji unutar jednog (državnog) sustava
imaju legitimno pravo kažnjavanja, kroz zakonodavne, sudske i izvršne
ovlasti.
3. FENOMENOLOGIJA KAZNE - POVIJESNI OSVRT
Svaki oblik neke primjenjene kazne samim svojim postojanjem govori nam
i o poruci koju sa sobom nosi i za pojedinca nad kojim se kazna primjenjuje.
Tako je pregledni pristup različitim i mnogobrojnim oblicima kažnjavanja
koje je humana populacija koristila u svome postojanju kroz primjenjene
oblike kažnjavanja ujedno i manifestacija relevantnog društvenog trenutka.
U tom smislu primjenjivani oblik kažnjavanja neodvojiv je od smisla koji
mu se pridaje i stoga poruku koje nosi.
Tako sociološkim razmatranjem promjenjivosti stihova u izvršavanju kazne,
kao vršenju društvene sankcije nad pojedincem ili grupom ulovljenim u
kršenju nekog (pisanog ili nepisanog) pravila. Zapravo, već u postavljanju
pravila supsumirana je i inherentna (iako nije uvijek jasno izrečena)
ideja sankcije. Zato, kada sankcija nije izrijekom opisana, kažu juristi,
znatno se povečava vjerojatnost rizika od kršenja neke regule.
Time se izravno stiže do sociološkog pristupa kažnjavanju kao izrazito
društvenom fenomenu koji je koliko poučan glede ponašanja u čovjekovim
skupinama kroz prošlost, toliko i objašnjavajući i izrana pomoć u interpretaciji
suvremenog društvenog ponašanja. Kazna ima mnogo lica. Može biti shvaćena
kao božje djelo, kao sredstvo odgoja, kao sastavni dio igre, zatim kao
disciplinarna mjera u dragovoljnom druženju ili kao dio zakonske regulative.
Ova posljednja, koju zapravo razmatram, po Igoru Primorcu definirana je
kao zlo, namjerno naneseno počinitelju krivičnog djela, a putem ljudskog
djelovanja koje je zato ovlašteno zakonskim poretkom čije je zakone počinitelj
prekršio. Zakonskom kaznom kao temom bavi se više društvenih znanosti.
Sociologija se bavi društvenom prirodom i funkcijom kazne, i odnosima
između kazne i različitih komponenti njezinog sociološkog konteksta. Brojnost
teorijskog pristupa pojmu kazne grana se na teorijskoj ravnini uglavnom
na dva smjera: na utilitarističku ili na retributivnu teoriju kazne. Utilitarističko
usmjerenje počiva na pristupu dasve ljudske postupke valja procjenjivati
prema njihovim posljedicama i time je okrenuta budučnosti, a ima svoju
dugu povijest: u tom smislu najvažniji učinci kazne mogli bi biti:
a) zastrašivanje
b) preodgajanje
c) samoodgoj
Nasuprot tome, retributivnoj teoriji moralni kriterij je načelo pravde
(i time je okrenuta prošlosti), te moralno pravo kao i moralna dužnost
kažnjavanja isključivo je zasnovano na počinjenom krivičnom djelu, a kazna
mu treba biti proporcionalna, čime to djelo ujedno i ukida, a time je
kazna promovirana i kao pravo počinitelja.
Ovakav pristup započinje još u u biblijskim i talmudskim etičkim i pravnim
idejama i moguće ju je sljediti sve do danas.
Što dalje gledamo u prošlost kazna kao društveni čin jasnije nam se približava
kroz različite oblike mučenja kao stila kažnjavanja; to se prvenstveno
odnosi na fizičko mučenje, nanošenje boli i sakačenje, umjesto smrtne
kazne ili prije nje. Brojne su modifikacije ovoga stila kažnjavanja, od
grubih i nasumičnih, do visoko sofisticiranih. Stoga je zaimljiv povijesni
trenutak nastanka tjelesnog mučenja kao oblika društvenog kažnjavanja.
Krajem 18. i početkom 19. st. uz još nekoliko desetaka godina nestaje
tijelo kao meta kaznene represije -kazneni se postupak humanizira, a istovremeno
teži tome da postane najskrivenijim djelom kaznenog procesa, čime pravda
više na sebe javno ne preuzima dio nasilja koje je povezano s njezinim
provođenjem. Mjesto izravne javne fizičke kazne kao prizora postepeno
preuzimaju također izravni ali ne više javni oblici fizičkog kažnjavanja:
zatvor, utamničenja, prisilni rad, kaznionica, deportacija. Tako se kažnjavanje
od umječa izazivanja nepodnošljivih bolova pretvorilo u ekonomiju oduzetih
prava. Umjesto ispaštanja koje se obaralo na tijelo dolazi kažnjavanje
koje duboko djeluje na emociju, misao, volju, na duševna stanja. Tu se
ujedno i verificira promjena cilja kazne koji nije više samo sankcija
za prekršaj već da se s njihovom pomoću pojedinac nadzire, neutralizira
i modificira.
Ponekad vrlo rigorozni obrasci sudskog dokazivanja iz prošlosti potvrđuju
kazneno mučenje i njegovu javnost kao djelove stanovitih pa i političkih
rituala, dio ceremonijala kroz koje se očituje moć, pri čemu se čin dokaznog
postupka preklapa sa činom same sankcije, a mučenje ima pravno-političku
funkciju. Pri javnosti kazne, narod kao publika ima dvojaku ulogu, on
mora za kaznu znati ali je i vidjeti, bojati je se ali ju svjedočiti i
u njoj sudjelovati, jer inače se veliki prizori muka mogu izokrenuti u
njegovu suprotnost i to upravo oni kojima je bio namjenjen - povečava
se solidarnost s optuženima, a upravo je prekid te solidarnosti bio cilj
kazne i policijske represije. Sami rituali smaknuća koji su od osuđenika
nerjetko zahtjevali javno priznanje zločina, bilo izjavama o svojoj krivnji
ili natpisima koje je nosio, sam je ritual činio dvosmislenim, i kad je
nesumnjivo postojao politički strah pred učinkom ove dvoznačnosti. Stoga
nužnost kažnjavanja bez mučenja formirala se najprije kao krik koji dolazi
iz srca ili od prirode i koji traži postojanje barem ljudskosti kažnjenika:
to dovodi do opće preinake stava. U međuvremenu kako je bezakonje dolazilo
iz svih društvenih slojeva, sve je jasnija bila razlika pri kastinskom
odmjerananju kazne. Od tuda između ostalog se ukorjenjuje novo načelo
koje govori o tome da se nikakve druge osim "čovječnih" kazni
ne smiju primjenjivati na zločinca ma kako on nečovječan bio, a kaznu
treba proračunati, ne u funkciji zločina većnjegova mogućeg ponavljanja
i postupiti tako da se zlikovcu oduzme i želja za ponavljanjem zločina
i mogučnost da ga netko oponaša; iz toga proizlaze izvjesna pravila. Po
Foucaltu to bi bila:
a) pravilo najmanje količine - gdje kazna uzima više nego donosi
dobitak dovoljnog zamišljanja gdje djelotvornost kazne leži u gubitku
koji se od nje očekuje;
b) sporednog učinka - gdje kazna mora imati najači učinak na
one koji pogrešku nisu počinili;
c) potpune izvjesnosti - o svakoj nepovoljnosti koju kazna nosi;
d) opće istine - sve dok mu se zločin potpuno ne dokaže.
Kazna, dakle, počiva na cijeloj tehnici predočavanja. Discipliniranje
i obučavanje temelje se na istom, a ustrojstvo zatvora kao istovjetnog
mehanizma, pojava je mnogo starija od zakonika.
Točno onako kako podlježe promjeni kazna kao dio ustrojstva održava svoje
doba.
4. SUVREMENI ODNOS DRUŠTVA PREMA FENOMENU KAZNE
Danas su na našoj planeti prisutna raznolika društvena uređenja. U još
postojećim primitivnim zajednicama sadržani su i oni oblici kazne koje
bi smo danas smatrali prevaziđenima, a i neke koje nisam spomenuo. One
društvene zajednice koje bi smo zbog tokova civilizacije mogli smatrati
u ovom trenutku najnapreddnijima to i kroz oblik kažnjavanja najizravnije
i pokazuju. Opčenito, moglo bi se reći da su suvremeni oblici društvenog
kažnjavanja prekršitelja važečeg društvenog poretka visoko sofisticirane
i po svojoj unutarnjoj strukturi složene. Kao najvažnije moguće je primjetiti
da procesuiranje pravnog postupka i kroz to odmjeravanje kazne ima izrazitu
tendencu distanciranja od izvršenja kazne. Moguća su vrlo slojevita i
po svojoj suštini duboka tumačenja te pojave. Fenomen i razlozi inkriminiranja
određenih ponašanja kroz povijest su se mjenjala u zavisnosti od dobara
koje je društvo štitilo ili smatralo ugroženim. No težište kažnjavanja
s društvenog aspekta u znatnoj mjeri preseljeno je na područje pojedinačnih
specifičnih okolnosti pod kojima je kažnjivo djelo nastalo. Tako se danas
sve više nastoji razložno dokučiti kauzalitet događaja u nastanku nekog
kažnjivog djela pri čemu se pojavljuje i pojam tzv. olakotnih okolnosti,
vezanih više za osobnost počinitelja, a još više za važeći moral.
Utilitarizam i retributivizam vremenom ustupaju mjesto kompromisnoj
teoriji kazne. Opće etičke teorije otvaraju pitanja moralnosti kazne koje
tendiraju jasnom profiliranju cilja kazne i pri čemu se sve moralne koncepcije,
pravila i vrijednosti podvrgavaju jedinstvenom tumačenju bez obzira na
primarnu raznolikost i nesamjerljivost. Tada načelo korisnosti (kao jedino
moralno načelo etike) osmišljava pojam ispravnosti. Pretpostavljena volja
božja i njezin univerzalni princip asketizma, samo su prikrivena simpatija
ili antipatija, koje dopuštaju odmjeravanje po zasluzi, obučene u ruho
pojedinih teorija npr. Prirodnog prava moralnog osjetila ili racionalne
intuicije. Kako su učinci kažnjavanja na osobu koja je kažnjena bolni,
štetni, nepoželjni, dopustivi su tek utoliko ukoliko obečavaju da će spriječiti
neko veće zlo. Različite poželjne posljedice kazne dalekonadmašuju zlo
koje kazna nanosi i time je čine opravdanom. Po I. Primorcu to dobro u
kazni sadržano je u (općoj i posebnoj) prevenciji budućih zlodjela na
način da ih onemogućava a potencijalne krivce zastrašuje, a već faktičke
preodgaja, to s jedne strane, dok s druge pruža izvjesno zadovoljenje
osvetničkih osjećaja ili materijalne naknade; po načelu da se već nanesena
krivična djela često ne mogu popraviti, ali se buduća uvijek mogu izbjeći,
te da je već učinjeno djelo pogodilo samo žrtvu, dok buduća mogu pogoditi
bilo koga i konačno da počinjeno je samo dio prošlosti a budučnost je
beskrajna. J. Bentham naglašava visoku današnju osvještenost o mogučnosti
kažnjavanja nevinog čovjeka a vješto elaborira i suvremeno pitanje odmjeravanja
kome - mjera ima biti dostatno stroga da prevlada njezina korist i u srazmjeru
sa štetnošću djela - kao i osnovna svojstva kazne. Pri tome ciljevi i
sredstva imali bi biti kompatibilni i vodeći uvijek računa o ljudskom
biću.
Postoje podaci da zatvorski sustav npr. Hrvatsku danas košta znatno
više (34 kn po čovjeku i po danu) nego što se izdvaja za target skupine
kojima je potrebna i odobrena društvena materijalna pomoć (25 kn po danu
za osobu koja je pretrpjela značajniju ratnu štetu u smislu da je za u
novonastalu Hrvatsku ugradila život nekog od najbližih) - bez obzira na
predumišljaj ovako ispada da država zatvorenika nagrađuje, a verificiranog
zaslužnika (u odnosu na zatvorenika) obezvređuje. Tako u težnji nekoj
pravednosti čovjek prizvodi različite ustanove i institucije koje s određenim
odmakom (u vremenu ili prostoru) ukazuju na relativnost mjere za pravično
i pravdu. Moglo bi se obrnutom tezom konstatirati i to da ma kakva bila
prdviđena kazna ona i ne mora imati preventivni ili odgojni karakter već
može naprosto poticati na dodatni oprez pri vršenju zakonom nedopuštenog
djela. Po S. Freudu pa još i po Hesiodu zlatno doba za čovjeka postojalo
je u prošlosti - činjenica da kod svakog dosad rođenog čovjeka (osvješteno
ili ne) usprkos mučnog realiteta, koji supsumira i barem neke, a ponekad
i mnoge oblike kažnjavanja postoji, najčešće maglovit, no ponekad i sasvim
jasan osjećaj vlastitoga znanja i moći, što ide u prilog već, kod Sokrata
postavljenoj, pa do danas održanoj tezi; koja se upravo na mnogim razinama,
revitalizira da se radi o sječanju - sjećanju na našu daleku prošlost,
na čovjekovo zlatno doba, koje od današnjeg čovjeka nije sasvim odvojeno.
Poslovična misao, poznata još od starih latina, da se povijest ponavlja
na svojevrstan način omogučava nam predviđanje daljnjih transformacija
kaznenih formi i postupaka: ako će biti što je već bilo, možemo očekivati
jednom ponovno zlatno doba za čovjeka, zlatno već i po tome što društvena
kazna niti nije potrebna niti postoji. Suvremeni svijet u odnosu na temu
zaista pokazuje moralnu akrobatiku i relativnu važnost dosega argumenata,
gdje objektivno postaje ono što smatramo objektivnim (pa sve subjektivno
prekriva) iako stvarnost već uvelike dokazuje svu subjektivnost, osvetoljubivost
pa stoga i neprimjenjivost svakog sustava kažnjavanja kroz u sebisadržan
konzervativizam, licemjerje i nespojivost s milosrđem. U još nesavršenim
okolnostima današnjice odnos pravde i pravosuđa premapojedinačnom slučaju
tek je u stremljenju k optimumu.
5. DRUŠTVENA PERSPEKTIVA KAZNE
Ipak, već samo postjanje smrtne kazne kao vrhunskog sredstva zastrašivanja
do perfekcije prikazuje nemoć današnjih sustava koji u toj zamjeni života
za život pa i na najbizarnije, neobične i ipak surove načine konpenziraju
poznavanje suštine stvar, a zatvori ili kazneno-poprani domovi kao potpune
i stroge ustanove koje su po svojoj suštini iscrpni disciplinski aparat
naličje su iste stvari.
Ako je optimum najbolje što se može postići u određenim okolnostima onda
će i čovjek budučnosti težiti nekom svom optimumu tj. najboljem u nekim
budućim novonastalim okolnostima. Što će čovjek bolje poznavati prirodu
oko sebe i sebe kao njezin sastavni dio to će postojeće okolnosti dopuštati
sve jasniji uvid i u one modele ljudskog ponašanja putem kojih drugima
nanose štetu ili zlo. Ako je točno da čovjek posve krivo umišlja kako
može bilo kome i iz bilo kojeg razloga nanjeti bilo koju vrstu nevolje,
a da pri tome sebi uopće ne šteti već čak da je sebi i koristan, onda
osvješćivanje da se nepovoljnost za druge počiniocu vraća kao bumerang,
nekada i multiplicirano, a često neizravno povezano i jasno, dovesti će
izvjesno do premodeliranja osobnih ponašanja, što u konačnom idealnom
slučaju dokida posljedicu prosuđivanja i suđenja izvan čovjeka samog.
Pa tako i do dokidanja situacija i potrebe za društvenom kaznom. To, dakako,
pretpostavlja i biblijsko dokidanje svakog poglavarstva, vlasti i sile
a što su upravo oni elementi društvene moći koje određuju i propisuju
(ne)dopustiva ponašanja kao i sustavne modele sankcija.
Već danas imamo sve prisutne naznake takve budućnosti, od pojave viktimologije
kao nove društvene znanosti i sastavnice društvene samozaštite, preko
minucioznog analitičkog pristupa žrtvi i njezinoj osobnosti kao (na različitim,
pa i izuzetno dubokim razinama) aktivnog sudionika u nastanku, po nju
nepovoljnog događaja. Z. Šeparović u tom smislu npr. posebice se u svom
teorijskom djelovanju obraća na različite grupacije postojeće u humanoj
populaciji, iznalazeći unutar pojedine grupacije one elemente koji ju
čine više izloženom riziku za mogućnost da bude žrtva: obitelj kao specifikuum
društvene zajednice, djeca i omladina kao zasebni i izdvojeni entiteti,
zloupotreba čovjeka još od njegovog boravka u maternici pa do gerijatrijskih
dana sve do konačnog sagledavanja izmanipuliranog čovjeka u njegovom okolišu
- sve su to parametri na kojima počiva i kazna kao društveni oblik regulacije.
Tako dugo dok čovjek samog debe ne kontrolira u smislu točnog i izvornog
ponavljanja sustava uzroka i posljedica, postojati će i potreba da pojedinac
ili grupa kontrolira, usmjerava, odgaja, oblikuje, dresira, disciplinira
druge pojedince ili grupe.
Do sada je u cilju dobivanja informacije i njezinog korištenja toliko
toga rečeno kroz različite grane znanosti, od antropologije do filozofije
o pozadini nastanka krivičnih i drugih djela, koja podlježu društvenom
kažnjavanju, o etiologiji nastanka nekog pojedinog kažnjivog slučaja -
u budučnosti, vjerojatno, će naglasak biti na povoljnim rješenjima sudbine
čovjeka, kao pojedinca i kao člana društva i nužno će se odnositi na elaboriranje
o čovjekovoj slobodi, volji i slobodi volje kao osnovnim etičkim parametrima.
Ta novost budućnosti stara je koliko i svijet pa i mislioci antičke Grčke
suštinski su se time bavili kao povodom i ciljem svojih promišljanja izvorna
novina može se sastojati u tome da donese realna postignuća. Za sada još
obavijeno velom tajni, ali s osjećajem da samo što nije na domak razrješavanja,
ono transcedentalno što povezuje ili razdvaja čovjeka od njegovog potpunog
operativnog i funkcionalnog korištenja vlastitog potencijala. Kako je
po J.D.
Mabbottu ljudima misao suštinski sastavni dio ljudskog ponašanja, te bi
se moralna ili naučna ili filozofska vjerovanja svakog čovjeka morala
smatrati predvidljivim posljedicama uzročne situacije u kojoj se našao
tako bi ovakvo objašnjenje svaki mislilac vrlo rado prihvatio kao tumačenje
greške njegovih protivnika iako nitko ne bi htio smatrati to primjenjivim
na istinitost svog vlastitog gledišta - determinizam u tom smislu nema
valjanosti; u tom smislu svaka je kazna nepravedna. Tim slijedom, kazna,
posebice društvena, izraz je beznađa. To kao (velikog) djela prošlosti
i (nešto manje) djela sadašnjosti, s povjerenjem za umanjivanje do dokidanja
u budučnosti, kada bi pojam kazne mogao doživjeti svoju inverziju - u,
za čovjeka, posvemašnu nagrađenost životom bez kazne.
ZAKLJUČAK
Ako oblici kazne nose ujedno i poruku onog društvenog mehanizma koji
propisuje i vrši kažnjavanje onda smo, proučavajući te kaznene oblike
prilično izvjesno mogli zaključiti o kulturološkom ozračju koje ih je
iznjedrilo, a važi obrat - baveći se fenomenom ljudskog društva i njegovim
oblicima, pa i onima u nastajanju moguće je elaborirati i s visokom razinom
vjerojatnosti predviđati daljnji razvoj kaznenih sustava i same kazne
kao pojave i oblika društvene regulative. Služeći se takvim pristupom
promišljao sam o promjenjivosti društvene kazne kroz cijelu ljudsku povijest
kao o pokazatelju prokjenjivosti tog društvenog bića zvanog čovjek, odnosno
čovjeka samog. U tom smislu najčešće je lako uočiti diskrepance od proklamiranog
u odnosu na stvarne životne fakte - teže je te odmake i razmake iznivelirati
i uskladiti. O svakoj se kazni može prodiskutirati i kao o odmaku od teorijskog
modela koji predstavlja, a još više može joj se relativizirati svaka upotrebna
vrijednost. To se u pravilu čovjeku i događa, tako je jedino moguće objasniti
smjenu pojedinih oblika kazne na račun druge: prethodna se dezavuira,
nova se promovira,; svijet se mjenja. Jedino što na tom svijetu nije viđeno
ili je nedostatno vjeridostojno zabilježeno je vrijeme bez potrebe za
kaznom, čovjekovo vrijeme u kojem društvene kazne niti pojmovno niti faktički
nema. Hoće li čovjeka u nekoj doglednoj ili posve dalekoj budućnosti otkriti
model društvenog života primjeren postojanju bez kolektivnog kažnjavanja
ili je na čovjeku da se (odmah ili kasnije) samo sjeti svoje jedino u
genomu zabilježene prošlosti(?) koja potvrđuje deterministički kaos u
smislu da svaki pojedinac samoodgovorno, samodostatno i u punom dostojanstvu,
sudeći o sebi zapravo i ne može ugroziti drušvo kao cjelinu. Do tada,
također predvidovo, preostaju nam, kao i do sada svi oni modeli sankcioniranja
određenih tipova ponašanja koji odgovaraju civilizacijskim načelima trenutka.
LITERATURA
1. Biblija (1968.) Stvarnost: Zagreb
2. Čehok, I. Et all. (1996.) Etika - priručnik jedne discipline. ŠK:
Zagreb
3. Foucault, Michael (1994.)VVadzor i kazna - rađanje zatvora.Informator
4. Koprek, Ivan et all.(1996.) Etika - priručnik jedne discipline. ŠK
5. Pennington, Donald C. (1997.) Osnove socijalne psihologije. :Slap
6. Primorac, Igor (1977.) Prestup i kazna (rasprave o moralnosti kazne).Mladost:
BG
7. Prvan, Ljubo Mjenjamo li društveni odnos prema kriminaliteitu Pogledi
2/1970
8. Rachels, James (1997.) "Punisment and desert". Ethics in
practice
9. Šeparović, Zvonimir (1985.) Viktimologija - studije o žrtvama.Zagreb
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|