SEMINARSKI RAD IZ SOCIOLOGIJE
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Historija socijalnih političkih doktrinaAntička filozofijaAntička filozofija obuhvaća
filozofska mišljenja i sustave koji su se razvili na širokom sredozemnom
prostoru prožetom starom grčkom i rimskom kulturom u razdoblju od 7. stoljeća
pr. Kr. do propasti starog svijeta početkom 6. stoljeća. Kozmološko razdobljePočetak grčke filozofije pada u kraj 7. stoljeća prije Krista. Tome početku
prethodile su krupne promjene načina života u staroj Grčkoj, promjene
koje su presudno utjecale na duhovni život helenskog čovjeka. Već tokom
8. stoljeća pr. Kr., a naročito u 7. i 6. st. pr. Kr., staro patrijarhalno
rodovsko društvo zapada u sve ozbiljniju krizu. Rodovsko uređenje, zasnovano
na principu krvnog srodstva, nije moglo izdržati konkurenciju povećanih
imovinskih posjeda koji su nastali usljed razvoja trgovine i zanatstva
te usljed zamaha kolonizacije. Ta kolonizacija proširila je životni prostor
Helena i dovela ih u dodir s mnogim narodima koji su naseljavali obale
Sredozemnog mora. U vezi s kolonizacijom, koja je zahvatila naročito maloazijsko
primorje, Siciliju i južnu Italiju, razvija se brodogradnja, trgovina
i zanatstvo. Tako nastaje novi društveni sloj imućnih trgovaca i obrtnika,
koji se već uveliko koriste robovskom radnom snagom i koji postupno dolaze
u sve oštriji sukob sa zemljoposjedničkom aristokracijom, koja je nastojala
osigurati nastavak oligarhijske političke prevlasti nasljedne aristokracije.
Tokom 7. i. 6. st. ovaj su sukob uspjeli iskoristiti energični i častoljubivi
pojedinci, koji su zavladali kao tirani, odnosno samodršci. Oni su često
i sami bili aristokratskog porijekla, ali su, došavši na vlast, uveli
cio niz mjera u korist širokih slojeva stanovništva, kao što su ukidanje
dugova, nova raspodjela zemlje, uvođenje pravedne uprave i unapređenje
zanata, trgovine, znanosti i umjetnosti. Miletska školaPrva filozofska učenja u Heladi nastala su u naseobinama na maloazijskoj
obali. Naime, jonske kolonije u Maloj Aziji bili su najbogatiji i najnapredniji
gradovi u čitavom helenskom svijetu. Tu su i kultura i civilizacija dosegle
najviši stupanj. Jonjani su bili pažljivi promatrači prirode i prvi su
pokušali riješiti kratkim, maštovitim sintezama teške probleme koje im
je priroda nametala. Tako su se u Joniji razvile ne samo filozofija, nego
i povijest, od čijih je pisaca najbolji bio Herodot. U vezi s početkom
filozofije, međutim, treba napomenuti da se tu ne radi o apsolutnom početku:
ono što je predmet filozofije, tj. sadržaj i smisao svijeta i života,
zaokupljalo je čovjekovu pažnju, ništa manje intenzivno, i ranije. Novina
je samo u tome što je taj sadržaj ranije bio oblikovan mitski i religiozno,
a sada se on oblikuje pojmovno i racionalno. Tako je početak filozofije
zapravo njezin početak samo s obzirom na oblik, ali ne i na sadržaj ljudskog
razmišljanja. HeraklitPo mišljenju Heraklita (Ἡράκλειτος, oko 535. pr. Kr. – oko 475. pr. Kr.), počelo svega što postoji jest vatra. Sve na svijetu izgara i ponovo se rađa. Heraklit izdvaja i problem kretanja. Različiti stupnjevi vatre u njenom vječnom kretanju predstavljaju sve što postoji. Kretanje praelementa vatre proturječno je, ono je disharmonično, iako je harmonija konačan rezultat tog procesa. Svaki je proces sam po sebi proturječan te stoga predstavlja pravu prirodu svega, svake harmonije, kako u prirodi tako i u društvu. PitagoraDo sada je odgovor na pitanje o pramateriji ili prapočelu svega postojećega bio kvalitativno određen, odnosno uvijek se za počelo uzimala neka određena materija, kao voda, vatra i sl. Pitagora (Πυθαγόρας, 6. st. pr. Kr.) unosi nov moment u razmišljanje o svijetu. I njega, kao i mnoge antičke mislioce, zadivljuje harmonija koja vlada u svijetu. On dolazi do zaključka da harmonija proizlazi iz određenih brojevnih odnosa koji vladaju svetom: broj je savršenstvo. Iza Pitagore nije ostalo nikakvih zapisa, ali zato Filolaj (Φιλόλαος, oko 470–390), pripadnik pitagorejske škole, kaže: «Zapravo, sve što se spoznaje ima broj. Nije, naime, moguće bez njega ništa ni zamisliti ni spoznati». U nastojanju da prikažu značaj brojevnih odnosa u svijetu, pitagorejci idu sve do mistifikacije broja: određeni odnos brojeva označava pravednost, drugi dušu, um itd. Nastojanje da se brojevni odnos zbog svog savršenstva shvati kao uvjet rasporeda stvari u kozmosu te konzekvetno zaključivanje i na etička pitanja čini Pitagoru prvim idealističkim filozofom u okviru antičke filozofske misli. On je inzistirao na brojevnom odnosu kao jedinoj pravoj realnosti. Elejska školaU južnoitalskom gradu Eleji Ksenofan (Ξενοφάνης, oko 580. pr. Kr. – oko 470. pr. Kr.) je postavio osnove novoj filozofskoj školi. Polazeći od stava da je stvarnost onakva kakvom nam se prikazuje, promjenjiva, da u onome što vidimo nema ničeg pouzdanog što bi se moglo smatrati bitkom, došao je do zaključka da bitak u sebi mora biti jedinstven, vječan, nepromjenjiv i savršen. Bitak je materijalan i ograničen – jer neograničeno ne može biti savršeno – ali ne može se spoznati osjetilima, nego samo razumom. To savršenstvo bitka izrazio je Ksenofan stavom da je sve – jedno: ograničeno, nepokretno i oblika kugle. Aristotel u Metafizici (A 5, 986 b 18) govori da je Ksenofan «promatrajući cjelinu svemira, rekao da jedno jest bog». PosredniciEmpedoklo Antropološki periodU političkom i kulturnom životu Grčke 5. stoljeća pr. Kr. dogodile su se velike društvene promjene. Nakon svršetka grčko-perzijskih ratova u Ateni se razvila vrlo živa privredna, politička i prosvjetna djelatnost. Filozofsko razmišljanje napušta problematiku prirode i usredotočuje se na na čovjeka i cjelokupnu društvenu problematiku, čime počinje antropološko razdoblje grčke filozofije. Društvena previranja unutar same demokratske Atene, zatim rat s aristokratskom Spartom, skrenuli su zanimanje s pitanja kozmosa i njegovih zakona na probleme čovjeka kao bića, njegove društvenosti, mogućnosti njegove spoznaje, njegovu opću vrijednost itd. SofistiRazvoj demokratskoga uređenja doveo je na vlast široke narodne slojeve. S promjenom političkoga života tijesno je povezana i promjena na polju obrazovanja, jer u doba demokracije uspjeh pojedinca više nije ovisio o njegovom porijeklu, nego o sposobnostima i znanju. Naravno, u takvo vrijeme nije više zadovoljavao stari način obrazovanja u kojem se od mladog čovjeka zahtijevalo da u gimnaziji dobro izvježba svoje tijelo te da nauči čitati, pisati i računati, a uz to da se pomalo bavi muzikom i čitanjem pjesnika. Novo doba tražilo je šire i dublje obrazovanje, a želja za njim zahvatila je veliki broj ljudi. Posebno je tomu težila omladina u želji da se s većim znanjem uspješnije bavi javnim poslovima i lakše dođe do ugleda, položaja i slave. A tko je želio uspješno nastupati u atenskom vijeću (βουλή), narodnoj skupštini i u sudnicama, morao je naročito biti vješt u lijepom, jasnom i uvjerljivom načinu govora. SokratSokrat (Σωκράτης, 470/469. pr.
Kr. – 399. pr. Kr.). Sokrat je bio protivnik proučavanja prirode i njenih
zakona. Zanimao se u prvom redu za etičku problematiku, koja je bila ugrožena
sofističkim tumačenjem moralnih normi. Sokrat je nastojao utvrditi pojmovnu
vrijednost pojedinih moralnih normi, čime je želio pobiti sofistički relativizam
u etici, koji se zasnivao na kriteriju osjetilnosti. Sokrat smatra da
nema istinskog moralnog djelovanja a da čovjek točno ne zna što se podrazumijeva
pod određenom etičkom normom. Naime, kako postupati pravdeno ako se ne
zna što je pravedno? U svojim dijalozima držanim na javnim okupljanjima
po atenskim trgovima Sokrat je išao za ciljem da se točno odredi sadržaj
svake pojedine etičke norme. Postupak je pritom bio dijalektički, što
znači da je u toku razgovora (dijaloga) tako dugo argumentima i protuargumentima
obarao pojedine stavove (svoje ili sugovornikove) dok ne bi na kraju iskristalzirao
potpuno jasnu definiciju određenog pojma. Sokratov kriterij istine bio
je smisao pojma, bez obzira na njegovu realizaciju u stvarnosti. Pri tome
je važna ispravnost u logičkom (misaonom) postupku pri određivanju sadržaja
pojma. Logički postupci indukcije i definicije potječu tako u svojim osnovama
od Sokrata. «Spoznaj samoga sebe» – osnovni moto Sokratova učenja – značio
je upravo ovo: do kraja kritički odnos prema svim, kako svojim tako i
tuđim, sudovima s ciljem istine. Jedino tako, smatrao je, mogu se pobiti
relativizam i skepsa u koje su filozofiju doveli sofisti. Veliki filozofski sustaviPlatonNajsposobniji Sokratov učenik, njegov najveći poštovalac i ujedno jedan od najvećih antičkih filozofa bio je Platon (Πλάτων, 427. pr. Kr. – 347. pr. Kr.) iz Atene. Po svom je porijeklu Platon bio aristokrat; njegov ujak Kritija, također Sokratov učenik, nalazio se na čelu vladavine tridesetorice tirana i za njegovo vrijeme aristokrati su u znak odmazde pobili u Ateni oko 1.500 građana. Platonu su tada bile 23 godine. Kasnije, po povratku demokrata na vlast, Platon je bio svjedok Sokratovoj smrtnoj osudi. Budući da su se neprekidni sukobi nastavili, kako u obliku unutrašnjih previranja tako i u obliku vanjskih ratova (peloponeski rat), Platon je napustio Atenu i otišao na put u Megaru. Osim Sokrata, na Platonovu filozofiju utjecala su učenja Heraklita, Pitagore i elejaca. Posebno je usavršavao matematiku i geometriju. Kako sam kaže na jednom mjestu, na putovanje se odlučio da bi upoznao ljude i njihov život, jer ga je zbog društvenih previranja, kojima je neprestano bio svjedok, društvena problematika najviše zanimala. AristotelNajuniverzalniji filozof staroga vijeka bio je Aristotel (Aριστοτέλης, 384. pr. Kr. – 322. pr. Kr.), rođen u Stagiri na Halkidi. Aristotel je mladost proveo u Platonovoj Akademiji studirajući filozofiju. Kasnije odlazi na dvor Filipa II. Makedonskog, gdje je njegov otac bio liječnik. Tamo je podučavao Filipovog sina Aleksandra sve dok Aleksandar nije postao vladar i dok nije pošao u osvajačke ratove. Povijesna situacija poučila je Aristotela da je nemoguće vladare prikloniti filozofiji, urazumiti ih i otkloniti ih od želje za osvajanjima. Sam Aristotel bio je pristalica polisne samouprave i protivnik stvaranja velikih državnih teritorija pod vlašću jednog vladara. On je u tom smislu i poučavao Aleksandra, ali očito bez rezultata. Uočivši nesklad između filozofskog učenja i potrebe praktičnih rješenja društvenih problema, Aristotel se vraća u Atenu i tamo osniva svoju školu pod imenom Likej (Λύκειον). Ta peripatetička filozofska škola (περίπατοι = šetnje i vrtni trijemovi gdje se održavala nastava) nadmašila je Platonovu Akademiju. Trinaest godina nakon osnivanja Likeja, umro je. Helenističko-rimsko razdobljeZa razdoblje helenizma karakteristično je širenje grčke antičke kulture na cijelo područje makedonskog osvajanja. Kasnije, u vrijeme rimskih osvajanja, grčka se kultura rasprostire na cijelo područje rimske države. Činjenica da građanin malog grčkog polisa postaje građaninom velike države odražava se na cjelokupnu kulturu – pa i na filozofiju – kao ovladavanje kozmopolitskog duha. To uvjetuje ponovno isticanje antropoloških problema u prvi plan, ali ovaj put s očiglednom nezainteresiranošću za opću političku problematiku, a s naročitom željom da se u tom velikom svijetu, u koji se antički Grk utopio, nađe neko mirno i sigurno mjesto za pojedinca. Učenjima dominira problem ideala mudraca. Raspravlja se o tome kakav treba biti čovjek da bi se održao miran i dostojanstven u toj buri rasula jednog i stvaranja novog društva. Filozofija toga vremena traži oslonac u filozofskim školama prošlosti i nije sasvim originalna po svom karakteru. StoiciOsnivač škole u Stoi (Στο ποικίλη = šareni trem, po čemu je cio filozofski pravac dobio ime) bio je Zenon iz Kitija na Cipru (Ζένων, 331. pr. Kr. – 264. pr. Kr. ), porijeklom dijelom Feničanin. On na specifičan način ističe značenje povratka prirodi i susprezanja od društvene aktivnosti. Ne povratak prirodi radi uživanja, nego radi izučavanja prirode, radi spoznaje njenih zakona, jer priroda je savršenstvo. Prirodom vlada logos (λόγος), i jedino ako spozna taj logos i živi u skladu s njime, čovjek može naći željeni mir. Spoznaja prirode i njenih zakona jedini su način da se ovlada strastima. Spoznaja prirodnih zakona oslobađa ljude i religije, koja ljude uznemirava unoseći u njih strah od nepoznatog. I moralni život postiže se proučavanjem prirode. Fizika je stoga osnovna nauka. Usmjerenost čovjeka na to da istražuje prirodnu nužnost, međutim, zahtijeva od njega hrabrost, razboritost i umjerenost, što stoici ističu kao osnovne vrline. Spoznaja i poštovanje prirodne nužnosti uvjet su slobode kako je shvaćaju stoici. EpikurNajsnažnija ličnost grčke filozofije u helenističkom razdoblju bio je Epikur ( 341. pr. Kr. – 270. pr. Kr.). Ovaj atomist svoje učenje o prirodi zasniva gotovo potpuno na Demokritovom učenju. Od njega preuzima tumačenje da se svijet sastoji iz bezgranično malenih, nedjeljivih čestica koje se kreću po nužnosti (κατ' ἀνάγκην) i, sastavljajući se, tvore pojedine stvari. Postoji samo određena razlika u tumačenju kretanja atoma: atomi se u prostoru sudaraju i ponovo odbijaju. U tom kretanju dolazi do sudara iz nepredviđenih «unutrašnjih» razloga, do prekida kretanja po nužnosti i do nepredviđenog skretanja atoma. Ti sudari uvjetuju slučajnost u sastavljanju atoma, i upravo toj slučajnosti dugujemo raznolikost svijeta. To priznavanje objektivno postojeće slučajnosti, naglih skokova u kretanju koji dovode do promjene kvalitativnog stanja, izdiže Epikura iznad Demokrita i čini ga gotovo značajnijim predstavnikom grčke atomistike. SkepticiOsnivač kasnijeg antičkog skepticizma je Piron iz Elide (Πύρρων, oko 360. pr. Kr. – oko 270. pr. Kr.). I on u skladu s duhom vremena postavlja pitanje individualnog mira. Osnovni stav skeptika jest: ne donositi sudove ni o čemu jedini je uvjet mira. Piron smatra da u sve treba sumnjati. Nema suda za koji bismo mogli biti uvjereni da je istinit. Osjetilna je spoznaja varljiva, a razumska se zasniva na aksiomima koji se ne mogu dokazati. Nema argumenta koji ne bi dopuštao i protuargument. NovoplatonizamOsim spomenuta tri pravca razvija se u to doba još jedan, čiji je cilj također pridonijeti rješavanju sukoba u koje je ušao čovjek tog razdoblja. Kao izvorna osnova te filozofske misli poslužio je Platon, pa je taj pravac u istoriji filozofije nazvan novoplatonizmom. Glavnim se predstavnikom i pravim osnivačem tog pravca smatra Plotin (Πλωτνος, 204. – 270. posl. Kr. ) iz Egipta. Učio je filozofiju u Aleksandriji, zatim obišao neke filozofske škole na Istoku i završio kao učitelj u Rimu. Taj pravac ujedno predstavlja i opoziciju prema kršćanstvu, koje je tada već okupilo široke mase u porobljenim zemljama Rimskog carstva. Filozofija nastoji zadržati svoj predmet i boga prepustiti religiji, vjeri, dok je kršćanstvo, u nastojanju da pridobije i obrazovani svijet, a ne samo neuku masu, nastojalo racionalnim obrazloženjem vjere podvrgnuti filozofiju i svaku racionalnu spoznaju kršćanskoj vjeri. Taj sukob predstavlja dobrim dijelom i povijest kršćanske misli u srednjem vijeku. Problem je začet već ovdje, na granici dvije povijesne epohe. Rimska filozofijaRimska filozofija, kao uostalom i umjetnost i književnost, razvijala
se po ugledu na grčku. Rimljani su od filozofije tražili moralnu pouku,
uputstvo za postizanje sreće i teorijsku pripremu za javni život. To su
im pružale filozofske škole helenističke epohe, koje su se stoga brzo
proširile na tlu rimske države. Teorijske filozofske discipline, kakve
su ontologija ili spoznajna teorija, Rimljani nisu unapredili. Njihova
filozofija imala je strogo praktično, odnosno etičko obilježje, i to još
u većoj mjeri nego grčka filozofija helenističkog razdoblja. CiceronMarko Tulije Ciceron (Marcus Tullius Cicero, 106. – 43. pr. Kr.) ubraja se među najpoznatije rimske filozofe i pisce. Stekao je visoko filozofsko obrazovanje u školama Helade. Kao advokat i državnik Ciceron je postigao velik uspjeh u Rimskoj republici. I pored obimne javne i državničke djelatnosti, on je napisao i veći broj knjiga političke i filozofske tematike. Ciceron je bio sjajan govornik i nadahnut pisac, ali ne i originalan mislilac. Njegova je zasluga prije svega u tome što je sistematizirao i razradio mnoge ideje svojih prethodnika, izložio ih snažnim i otmjenim stilom i tako učinio popularnim, te što je izgradio filozofsku terminologiju na latinskom jeziku, koja će biti u upotrebi do duboko u novi vijek. Kao eklektik Ciceron je povezao učenja akademičara, stoika i skeptika. Aleksandrijsko - židovska filozofija i patristikaU vrijeme kad je kršćanstvo već bilo priznata religija u državi, mislioci i drugi obrazovani ljudi protivili su se pojmovnom interpretiranju kršćanskih dogmi sa stajališta svojih učenja. Zato se i napor kršćanskih teoretičara počeo orijentirati na to da pronađu način usklađivanja filozofije s kršćanskim učenjem. U biti, filozofija je trebala promijeniti predmet: umjesto da istražuje stvarnost kao takvu, da pronalazi istinu o njoj, trebala se orijentirati na tumačenje vjerskih istina – dogmi. Filozofija koja ima zadatak tumačenja dogme, međutim, prestaje biti kritička, gubeći time jednu od svojih bitnih odlika. FilonKršćanska religija uzima od starih religija učenje o zagrobnom životu, a od judaizma učenje o bogu kao posredniku koji ljudima donosi spas. Kod Židova nailazimo i na pokušaj sinteze judaizma i grčke filozofije. Pokušaj dolazi od Filona (Φίλων, rođen oko 20. pr. Kr., umro između 41. i 54. posl. Kr.). Problem se sastojao u tome da se stvori neka posredna veza između boga i svijeta, između nepogrešivog duhovnog i nesavršenog materijalnog svijeta. Tu su ulogu imali posrednici, međučlanovi, pomoću kojih bi božanska svjetlost mogla postati dostupna i materijalnom svijetu, odnosno koji bi čovjeka iz njegove osjetilne stvarnosti uzdigli do božanstva. Kod Filona su ti međučlanovi shvaćeni kao anđeli. Značajno je da te anđeoske snage imaju karakter općih pojmova i uza sve to imaju obilježja osobe. Ovo jedinstvo pojmovnog i mitskog vrlo je značajno za razvoj kasnije srednjovjekovne filozofije. Filon je, međutim, pokušao i jednim zajedničkim pojmom objediniti sve te ideje i snage i anđele – koji igraju ulogu posrednika – jednim još općenitijim pojmom, logosom. Logos je, s jedne strane, božanski um koji miruje u sebi, a s druge strane, um koji je izašao iz boga, njegov prvorođeni sin. On nije nenastao, kao bog, a nije ni nastao kao duhovi i ljudi, on je drugi bog. Za razliku od boga, njega se može spoznati. Preko Filona postepeno je racionalna, filozofska terminologija ulazila u kršćansko učenje. TertulijanMeđutim, kao što je postojao otpor filozofa da kao svoj predmet prihvate vjerske objavljene istine, tako je postojao i otpor kršćanskih mislilaca da filozofiju unesu u religiju. Među njima je poznat Tertulijan (Tertulianus, oko 160. – oko 220.) iz Kartage. On je ogorčeni protivnik filozofije. Njegov osnovni stav glasi: "Vjerujem, jer je apsurdno" (Credo, quia absurdum), čime ističe besmislenost filozofskog tumačenja religioznih dogmi. Aurelije AugustinPrvi koji su zaista preuzeli na sebe zadatak da povežu filozofiju i religiju bili su tzv. crkveni oci, svi iz Aleksandrije. Razdoblje njihove djelatnosti poznato je u kršćanskoj filozofiji kao patristika. Otad pa nadalje kršćanstvo je sustavno razvijalo svoju filozofsku misao. U razvitku kršćanske misli značajno mjesto zauzima Aurelije Augustin (Aurelius Augustinus, 354. – 430.). Dobro je poznavao Platonovu filozofiju i novoplatoničare. Od njih prima razlikovanje duhovnog i materijalnog, i to će kao svoju filozofsku koncepciju upotrijebiti kasnije u filozofskoj interpretaciji kršćanske religije. Karakterističan je način na koji filozofiju podređuje religiji: problem vjere – to je problem volje. Volja je iznad intelekta; sve je stvoreno božjom voljom. Platonove ideje nisu ništa drugo doli božanske misli. Otuda izvodi zaključak da je cijela povijest stvorena po božjem planu. To znači da povijest ima svoj početak i svoj kraj, i da je već unaprijed zamišljena u božjem umu kao gotova cjelina. Zatim je bog ostvaruje svojom voljom. Takvo se shvaćanje povijesti kasnije prilično učvrstilo, s manjim ili većim korekcijama, i to ne samo kod kršćanskih mislilaca. Sam je Augustin pisac jedne filozofije povijesti, pod naslovom O državi Božjoj (De civitate Dei), u kojoj je obuhvaćena povijest svih do tada poznatih naroda. Posebna je pažnja posvećena povijesti judaizma i kršćanstva, te se kroz tu prizmu promatra povijest svih ostalih naroda. BoetijeBoetije (Anicius Manlius Severinus Boethius, oko 480. – 524.), senator, često se naziva posljednjim Rimljaninom, odnosno posljednjim predstavnikom antičkog načina mišljenja. Budući da ga je vizigotski kralj Teodorik, koji je tada vladao Rimom, osudio na smrt, katolička crkva proglasila ga je svojim mučenikom, premda je Boetije zapravo bio sasvim indiferentan prema kršćanstvu. Jedino što je on smatrao vrijednim bila je filozofija, te je pred smrt napisao dijalog Utjeha filozofije (De consolatione philosophiae), gdje zaključuje da je filozofija jedina vrijedna za čovjeka i njegov odnos prema životu, iako samo vrijeme u kome on živi to negira. Boetije kao filozof nije naročito originalan, već stoji pod jakim uticajem Platona i stoika. Po njemu, u svijetu postoji samo jedan princip – princip dobra. Zlo kao takvo ne postoji, ono je samo nedostatak dobra. Svjetski se poredak ne može promijeniti, jer je on utvrđen božjim planom. Ali dobro, za kojim ljudi teže, nalazi se u ljudima samima, i oni ga ne mogu postići ako ga traže izvan sebe i bez razuma. Izvori
preuzmi seminarski rad u wordu » » » |