|
Edipov kompleks
Edipov
kompleks opisuje se kao stanje psihoseksualnog razvoja u tzv. falusnoj
fazi u Frojdovoj teoriji,
u dobi od tri do pet godina života. Edipov kompleks je inspiriran grčkom
tragedijom o Edipu, kralju
Tebe. Frojd je smatrao kako je cjelokupno ponašanje čovjeka motivirano
željom za doživljajem užitka. Ta je motivacija organizirana i sumjerena
kroz dva instinkta: seksualnost (eros) i agresivnost (tanatos). Oba ova
instinkta po njemu potječu od unutarnje psihičke energije koju naziva
libido. Instinkti se ispunjavaju akcijama triju psihičkih struktura: id,
ego i super-ego. Tijekom falusne faze se Edipov kompleks javlja i razrješava.
Frojd je smatrao Edipov kompleks središnjim događajem u razvoju osobe.
Kompleks počinje kad dječak svoj seksualni libido usmjerava prema majci,
a agresivni libido prema ocu kojeg smatra suparnikom u borbi za majčinu
naklonost.
Tema ovog rada je Edipov kompleks, često korišten pojam u psihoanalizi.
Edipov konflikt ili kompleks opisuje se kao stanje psihoseksualnog razvoja
u tzv. faličkoj fazi u Frojdovoj teoriji, u dobi od tri do pet godina
života. Razrješenje Edipova kompleksa, kako se vjeruje, nastaje s identifikacijom
istospolnog roditelja. Sigmund Frojd smatra ovaj kompleks bazom superega
i nukleusom svih ljudskih odnosa. Brojni psihijatri opisuju značaj edipalnih
odnosa u osobnom razvoju u zapadnoj kulturi u vidu ljubavi prema jednom
roditelju i antagonizmu prema drugom, ne nužno kao seksualni rivalitet
već kao reakciju na roditeljsku autoritarnu snagu.
1. Što je Edipov kompleks?
Edipov kompleks je privlačnost koju dijete osjeća
prema roditelju suprotnog spola te neprijateljstvo i rivalstvo prema roditelju
istog spola (suparniku). Dijete je ljubomorno na roditelja istog
spola te ga želi ukloniti i zauzeti njegovo mjesto. Kompleks se pojavljuje
tijekom tzv. falusne faze psihoseksualnog razvoja osobnosti u dobi od
treće do pete godine. Normalno se razrješuje postupnom identifikacijom
s roditeljem istog spola te odricanjem od seksualnog zanimanja za roditelja
suprotnog spola. Većina ljudi preraste edipsku fazu, iako to nije pravilo.
Neki mentalno bolesni pojedinci kad odrastu imaju snažan Edipov kompleks.
Prema Frojdu, glavni razlog za razrješenje Edipovog kompleksa jest strah
od očeve kazne. Frojd, autor ovog termina, prema svojoj teoriji osobnosti
smatrao je Edipov kompleks temeljem superega i jezgrom svih međuljudskih
odnosa. Po njegovu mišljenju svi ljudi iskuse Edipov kompleks. Mnogi psihijatri
priznaju značenje Edipskih veza u razvoju osobnosti u našoj kulturi, ali
ljubav i privlačnost prema roditelju suprotnog spola te mržnju i antagonizam
prema istospolnom roditelju ne smatraju nužno seksualnim rivalstvom već
prezirom roditeljskog autoriteta. Antropolozi dovode u pitanje i postojanje
ovog kompleksa u ne-Zapadnim društvima. Smatraju kako se razvija kao rezultat
društvene okoline i ne u svih osoba. Nerazriješen Edipov kompleks uzrok
je nastanka neuroza i očituje se u odnosima s drugim osobama.
2. Zašto “Edipov”?
Edipov kompleks je inspiriran grčkom
tragedijom o Edipu, kralju Tebe. Edip postepeno otkriva lanac prošlih
događaja koji su donijeli kugu njegovoj kraljevini. Shvaća da je starac
koga je ranije ubio na raskršću bio Laj, njegov otac, a da je Jokasta
- njegova žena i majka njegove djece, zapravo i njegova majka. Kada se
istina objelodanjuje, sebe osljepljuje i bježi iz kraljevstva.
Ova priča je Frojda naročito zanimala dosta dugo. Njegovo prvo direktno
upućivanje na Edipa nalazi se u pismu njegovom prijatelju Wilhelmu Fliessu
datiranom 15. listopada 1897. god. u kojemu on govori o naročitoj snazi
jedne Sofoklove drame: «Kralj Edip: Svanula mi je jedna ideja od opće
važnosti. Shvatio sam da sam bio u ljubavi sa mojom majkom i da sam bio
ljubomoran na svog oca i sada smatram da je to univerzalni doživljaj iz
ranog djetinjstva...» (Frojd, 1985, str. 272). U to vrijeme se, međutim,
ove opservacije o jednoj 'ideji od opće važnosti' nalaze zajedno pored
drugih. Tada je više bio prioritetniji njegov interes za drugu stranu
incesta, odnosno za seksualno zlostavljanje djece od strane roditelja,
te da li su izvještaji pacijenta o ovome stvarni ili su fantazija.
3. Sigmund Frojd
Sigmund Frojd, punim
imenom Sigismund Schlomo Frojd, rođen je 6. svibnja 1856. u Austro-Ugarskoj
(Freiberg, današnja Češka). Otac Jacob bio je trgovac, a Frojdova majka
Amalie njegova druga žena. Kada je Frojdu bilo četiri godine s roditeljima
se seli u Beč. Naučio je govoriti francuski, engleski, talijanski i španjolski
jezik i proučavao je djela poznatih pisaca i filozofa svoga vremena, posebice
Nietzschea, Hegela, Shakespearea i Hegela, i Kanta. U Beču je 1873. godine,
upisao studij medicine na bečkom Sveučilištu. Nakon završetka školovanja
1881. radi u Institutu za cerebralnu anatomiju gdje uspoređuje mozgove
odraslih ljudi i fetusa. Nekoliko godina kasnije radi studiju o kokainu
te 1884. godine otkriva njegova analgetske ljekovite učinke i iskušava
ga na sebi, no njegovo oduševljenje ovim otkrićem ubrzo se smanjilo zbog
spoznaje da kokain stvara ovisnost. To se smatra jednim od njegovih 3
važnih otkrića. Naredne 1885. godine pozvan je u Pariz i raditi s jednim
od najpoznatijih neurologa toga vremena Jeanom Charcotom, koji je istraživao
uzroke i terapiju histerije putem hipnoze. Iz Pariza se vraća 1886. u
Beč i otvara privatnu praksu, koju posvećuje oboljelima od histerije.
U tretmanu koristi elektroterapiju i hipnozu. Postepeno uočava kako njegovi
pacijenti pričaju više, ako leže na kauču, pa ih je u tome ohrabrivao,
potičući ih da govore što im padne napamet. Tu je a tu je tehniku kasnije
nazvao "slobodne asocijacije". Frojd je nesporno genij, po definiciji,
rijetko višestruko darovita osoba koja tijekom duljeg životnog razdoblja
stvara djela univerzalnog značenja s dugotrajnim utjecajem na ljudsku
misao. Djela genija uglavnom prelaze sposobnost shvaćanja drugih, pa se
ne primjećuju ili ih se pokušava poništiti. To se dogodilo i Frojdovim
djelima, teorijama i metodama tretmana pacijenata, koje su i danas kontroverzne,
ali žive, usprkos pokušajima promjena. Usprkos svemu, Frojdova djela doslovno
su preživjela i pokušaje potpunog uništenja, poput onog kada su nacisti
nakon neposredno prije okupacije Austrije 1938. godine u Berlinu javno
spalili njegove knjige. Tada je morao napustiti Austriju. Preselio se
u London, Hampstead, 20. Maresfield Gardens, gdje je i umro, 23. rujna
1939. godine, u 83. godini života, zbog iscrpljenja predoziranjem morfija
koji je uzimao zbog boli koje mu je izazivao karcinom
grla, uzrokovanog vjerojatno pušenjem cigara, zbog kojeg je imao tridesetak
operacija od 1923.g. Frojdova misao je i danas prepoznatljivo sadržana
kao baza u teorijama njegovih učenika, Ferderna, Ranka i Adlera, koje
je Frojd okupljao srijedom od 1902. godine u Psihološkom društvu, i u
teorijama svih poslije njega, pa i onih koji su se žestoko okomili na
psihoanalizu ili su pokušali pronaći novi put kroz vrata koja je Frojd
otvorio.
4. Frojdove psihoseksualne teorije i Edipov kompleks
Frojd je smatrao kako je cjelokupno ponašanje čovjeka motivirano željom
za doživljajem užitka. Ta je motivacija organizirana i sumjerena kroz
dva instinkta: seksualnost (eros) i agresivnost (tanatos).
Oba ova instinkta po njemu potječu od unutarnje psihičke energije koju
naziva libido. Instinkti se ispunjavaju akcijama triju psihičkih struktura.
Prva je id, jedina struktura prisutna po rođenju, predstavlja nagone i
u početku sadrži cijeli libido. Ubrzo po rođenju dio ida pretvara se u
ego čija je funkcija prevesti želje ida u kontakt sa stvarnim objektima.
Zadnji se razvija superego, unutarnji odraz roditeljskih vrijednosti,
odnosno moralnih normi ponašanja (odgoja). Superego je savjest i djeluje
na svjesnoj i nesvjesnoj razini. Po Frojdu se osobnost razvija u pet faza,
a u središtu prve tri su erogene zone, izvor primarnog djetetovog zadovoljstva.
Te faze su: oralna faza (erogena zona su usta, a zadovoljstvo nastaje
zbog sisanja, gutanja, grizenja i žvakanja), analna faza (zadovoljstvo
predstavlja ispuštanje, a kasnije zadržavanje stolice) i falusna faza
(užitak predstavljaju manipulacije s falusom - penisom ili klitorisom).
Tijekom falusne faze se Edipov kompleks javlja i razrješava. Frojd je
smatrao Edipov kompleks središnjim događajem u razvoju osobe. Kompleks
počinje kad dječak svoj seksualni libido usmjerava prema majci, a agresivni
libido prema ocu kojeg smatra suparnikom u borbi za majčinu naklonost.
Dječak želi da otac nestane kako bi imao majčinu pozornost samo za sebe.
Razrješenje kompleksa nastaje kad dječak razvije kastracijski kompleks,
strah da će otac na dječakove agresivne namjere odgovoriti odsijecanjem
dječakova penisa. Kao dio normalnog razrješenja dječak odcjepljuje libido
(seksualni i agresivni) koji je usmjerio prema roditeljima. Slijedeći
korak je identifikacija s roditeljima - najprije s ocem, a u manjem obimu
s majkom. Ova identifikacija rezultira oblikovanjem superega. Konačno
se potiskuje sva memorija o kompleksu i dijete ulazi u period relativne
seksualne i agresivne tišine kojeg Frojd naziva faza latencije. Kod djevojčica
je Edipov kompleks sličan te se kod njih naziva i Elektrin
kompleks. Djevojčica kao i dječak u početku želi posjedovati mamu
i ukloniti tatu. Razrješenje počinje kad djevojčica otkrije da joj je
uzet penis i to uzrokuje ljubomoru. Djevojčica tada uklanja seksualni
libido usmjeren prema mami te agresivni libido usmjeren prema ocu (no,
kao i dječaci, tragovi oba osjećaja djelomično su uvijek prisutni - nikad
ne prestajemo voljeti mamu i natjecati se s ocem). Kako bi povratila penis,
ljuta na mamu i njenu ulogu u gubitku penisa, djevojčica seksualni libido
ulaže u vezu s ocem, a neprijateljstvo razvija prema mami, kradljivici
penisa. Razrješenje kompleksa kod djevojčice završava se istom vrstom
identifikacije kao kod dječaka - prvenstveno s roditeljem istog spola
(mamom), a u manjem opsegu s ocem. Ona također potiskuje pamćenje na ovaj
period kad uđe u fazu latencije.
5. Posljedice nerazriješena Edipova kompleksa
Ukoliko se Edipov kompleks ne razriješi i nastavi postojati, dijete se
mentalno ne razdvaja od roditelja. To ima utjecaj na psihoseksualni razvoj
osobe, ponašanje prema roditeljima, prema suprotnom spolu, odabir zanimanja,
nastanak neuroza i mentalnih poremećaja. Fiksacija na falusnu fazu razvoja
osobnosti uzrokuje razvoj faličkog karaktera kojeg odlikuju nepromišljenost,
nepokolebljivost, pretjerano samopouzdanje, narcisoidnost, umišljenost.
Zbog nerazriješenog Edipovog kompleksa često se osoba boji ili je nesposobna
za bliskost i ljubav. Teško održavaju dugotrajne veze. Nemogućnost uspostavljanja
intimnosti često vodi ka promiskuitetu. Frojd je smatrao kako ova fiksacija
može biti korijen homoseksualnosti; ove su osobe često nesigurne u pogledu
svojeg spolnog identiteta. Mogu razviti poremećene ili društveno neprihvatljive
oblike seksualnog ponašanja. Zbog utjecaja na razvoj osobnosti ove osobe
imaju problema s autoritetima pa su pretjerano dominantne ili pak suprotno.
Sklone su samoozljeđivanju. Biraju poslove u kojima je tijelo, izgled
tijela, seksualnost te autoritativna figura vrlo važna, npr. posao modela,
vojnika, prostitutki, policajaca itd.
6. Kritike Frojdovih stajališta
Moguće je razlikovati tri glavna trenda kritičke reakcije na Frojdovo
gledište Edipovog kompleksa, od kojih je svaki imao veoma različit utjecaj
na feminističku teoriju: kulturološka kritika, koja se fokusira na unutrašnju
dinamiku edipovskog ciklusa (mitova) i na njegov nedostatak kulturne univerzalnosti;
Lacanova kritika, koja ukazuje na odsustvo adekvatnog objašnjenja «simboličkog»
u Frojdovoj formulaciji i pokušaja da ih pruži; i konačno, kritika Melanie
Klein, koja postavlja pitanje o strukturi i značaju edipovske dinamike,
zalažući se za jače isticanje pre-edipovskog (stanja).
Kao čest uvod u kulturološku kritiku služi primjedba da je Frojd izvrnuo
i pogrešno pročitao originalnu priču. Navodi se npr. da je Frojd previdio
činjenicu da je Laj, Edipov otac, također namjeravao ubiti svog sina kako
bi predvidio ostvarivanje proročanske osude (Devereux, 1953). Ovo se ponekad
proširuje, i u tome se vidi indikacija da se Frojd nije mogao suočiti
sa prošlošću oca. Prema nekim izvorima, štoviše, Laj je «izmislio» homoseksualnu
pedofiliju, te se čak ukazivalo na to da je Frojd potisnuo činjenicu da
očevi seksualno zloupotrebljavaju sinove (Krull, 1986, str. 61-63). Ovakav
literarni kriticizam zasniva se na tvrdnji da Edipov ciklus stvara čitav
tekstualni korpus, čega je Frojd bio svjestan, i da su varijanta kao i
slobodna asocijativna čitanja nemogući. Pored Eshila, Euripida i Sofokla,
zapravo barem još deset drugih suvremenih izvora grčkih autora doprinose
obavještenja o edipovskom ciklusu, daju mnoge druge varijante mita, uključujući
i to da se Edip nije sam oslijepio, i da njegove sinove nije rodila Jokasta,
nego neka druga žena i da su ga ubile Lajove furije osvete. Čak i da je
Frojd bio svjestan ovog šireg konteksta čini se razboritijim da se zaključi
da je ova elaboracija Edipovog kompleksa izvučena selektivno i slobodno-asocijativno
iz tebanskog korpusa tekstova.
Glavni tok kulturološke kritike Edipovog kompleksa tvrdi da je on ograničen
na Zapadnu kulturu, crpeći svoju kritičku inspiraciju iz antropoloških
studija Malinowskog, Meada, Reicha i Roheima iz '20-tih i '30-tih koja
spori ubedljivost Edipovog kompleksa u matrijarhalnim društvima. Claude
Levi-Strauss (1969) smatra da je ova debata zastarjela i pokušava opravdati
Frojda tvrdeći da su različita obitelj ili strukture moći sekundarni u
edipovskoj dinamici. Ono što je primarno jesu pre incest tabui koji univerzalno
strukturiraju spolnu razliku.
Lacanova kritika se gradi na Levi-Straussovoj intervenciji i dodaje dualnu
definiciju artikulacije incestnog tabua Edipovog kompleksa. Najprije tvrdi
da kompleks struktuira djetetovu konfrontaciju između želje i zakona.
Bitno je ovdje primijetiti da zakon pre-određuje pojavu dječje želje,
baš kao što proročanstvo pre-određuje priču pre nego što Edip stupa na
scenu (Lacan, 1988, 2, str. 229-33). Ovo strukturiranje konfrontacije
između želje i samog zakona sadrže komponente koji se međusobno suodnose,
da bi poveli dijete naprijed kroz kompleks: ovdje su krucijalni imago
fragmentiranog tijela, stadijem ogledala i igra diska (Lacan, 1966, 1977).
Drugo, kao rezultat ovog strukturiranja, dijete stiče jezik i temporalizaciju
koji lociraju, oblažu (capitonner) i zakrivaju želju. Prema Lacanu, glavni
problem sa Frojdovom formulacijom leži u neadekvatnosti termina iznjetih
za analizu ovih lingvističkih i temporalnih aspekata kompleksa. Frojd
se obraća samo pre-edipovskom imaginarnom registru i post-edipovskoj realnosti,
i ima neadekvatno shvaćanje simboličkog registra koji artikuliraju oboje
(up. Laplanche, 1981). Štoviše, Frojd nije u potpunosti iskoristio radikalno
novu formu temporalnosti koju je otkrio sa Nachtraglichkeit (naknadnost
ili odloženo djelovanje), i često se vraća natrag u pojam realnog kao
suprotstavljenog simboličkom ili kao (pro)življenom vremenu (Lacan, 1977,
str. 48). Otuda Frojdova zavedena potreba iz 'Totema i tabua' (1912-1913)
da argumentira postojanje realnog patricida u staroj historiji, da pruža
početak edipovskom procesu.
Kritika Melanie Klein (1882-1960) dijeli ovu zabrinutost u vezi sa temporalnošću
Edipovog kompleksa, ali želi radije locirati njegovu pojavu u prvoj godini
života. Njeni razlozi za ovo potiču uglavnom iz kliničke opservacije,
koje u stvari primoravaju na važne teorijske revizije kompleksa (Klein,
1975, tom 1). Kleinova podržava stanovište da dijete ne samo da ispoljava
nasilnu agresiju tokom ovog ranog perioda, nego da također ima iskustvo
krivice što se može tumačiti kao prethodnica superegu. Mada u ovoj fazi
dijete nema pristup genitalnim komponentama koje Frojd povezuje sa edipovskom
fazom, ali je povezano unutar oralnog i analnog univerzuma u kojem agresivni
nagoni odvajaju ili fragmentiraju objekte koji ne dopuštaju zadovoljstvo.
Za Klein se otuda Edipov kompleks ne fokusira primarno na oca, ili na
penis, ili na simbolički falus, ili na prijetnju kastracijom. Fokusira
se najprije na majku i na grudi, koji su dobri objekti ako zadovoljavaju,
ili loši objekti ako se odbijaju. Štoviše, agresivne fantazije koje prate
odbijanje grudi su oralne a ne falične. Čak i ako otac i njegov penis
stupaju na scenu, oni slede istu figuraciju kao fantazije o grudima, zamišljaju
se kao sisani radi zadovoljavanje ili se doživljavaju kao odbijanje (Klein,
tom 1, str. 370ff.). Klein je inspirirala feminističku kritiku Jessice
Benjamin (1990), Nancy Chodorow (1978), Dorothy Dinnerstein (1976) o propisanoj
ulozi majke u Edipovom kompleksu. One se pozivaju na Kleinovu kako bi
izložile implicitni moralizam u Frojdovoj edipovskoj formulaciji, koji
degradira majku, njeno tijelo i njeno majčinstvo na kompleksniji materijal
koji treba da se «razriješi» u skladu sa podrazumijevanim superiornim
patrijarhalnim zakonom. Prihvatiti Frojda ne znači samo instituirati jednosmjerni
proces odvojen od primarnog odnosa sa majkom, ali također i vidjeti majku
kao mjesto za regresivna i «loša»osjećanja: Mit o dobrom paternalnom autoritetu
koji je racionalan i koji predupređuje regresiju očišćuje oca od svakog
terora i... premješta ga na majku, tako da ona nosi zlo za njih oboje'
(Benjamin, 1990, str. 136).
7. Little Hans = Herbert Graf (1903-1973) - jedan od 5 slavnih studija
slučajeva
Mali Hans je bio mali dječak koji je bio subjekt rane,
ali ekstenzivne Frojdove studije kastracijske anksioznosti i Edipovog
kompleksa. Hansova neuroza poprimila je oblik onesposobljavajuće fobije
od konja (Hippophobia). Frojd je napisao sažetak svojih tretmana Malog
Hansa 1909. g. pod naslovom «Analiza fobije u petogodišnjeg dječaka».
To je bio jedan od samo nekoliko prikaza slučajeva koje je Frojd objavio,
a ono što je naučio iz Hansove situacije poduprlo je njegovu teoriju.
Smatralo se da su Hansov strah i anksioznost rezultat nekoliko faktora,
uključujući rođenje male sestre, njegovu želju da zamjeni svog oca kao
majčin muž, konflikti zbog masturbacije, i drugo. Frojd je smatrao da
je ta anksioznost ukorijenjena u nepotpunoj represiji seksualnih osjećaja
i drugih mehanizama obrane kojima se dječak koristio u borbi protiv impulsa
upletenih u njegov seksualni razvoj. Hansovo ponašanje i emocionalno stanje
se popravilo kad mu je otac sve objasnio, i njih dvojica postaju bliži.
Sam Hans nije mogao povezati strah od konja i želju da se riješi svog
oca. George Serban, u suvremenijem komentaru kaže: Tu mu je pretpostavku
sugerirao njegov otac. Štoviše, Frojd i sam priznaje da je 'Hansu
trebalo mnogo toga reći što on sam nije mogao izreći'; da 'mu
je trebalo prikazati misli za koje do sada nije pokazao znakove da ih
ima'; i da 'njegovu pažnju treba skrenuti u smjeru iz kojega
je njegov otac očekivao da bi nešto moglo proizaći' (Serban 1982).
Popularna kultura često prikazuje Frojda kao pretjerano fokusiranog na
seksualne utjecaje i njegova teorija Edipovog Kompleksa je često smatrana
neodrživom. Međutim, uvijek je bilo dosta kritičara Edipovog kompleksa
od strane psihoanalitičara i među filozofima koju se upoznavali sa Frojdovim
djelom. Alfred Adler se prepirao se o Frojdovom uvjerenju o dominaciji
seksualnog poriva i jesu li su ego porivi libidinalni; a također je napadao
Frojdove ideje o represiji. Adler je vjerovao da teoriju represije treba
zamijeniti konceptom ego-obrambenih tendencija - u usporedbi s neurotičnim
stanjem koji proizlazi iz osjećaja inferiornosti i prekomjerne kompenzacije
muškog protesta, Edipovi kompleksi bili su mu nevažni. Iako Frojd vjeruje
da Edipov kompleks nastaje negdje oko pete godine, Melanie Klein vjeruje
da nastaje mnogo ranije, vjerojatno u prve dvije godine djetetovog života.
Također je bilo kritika od strane antropologa kao što su Bronilaw Malinowski
ili Edvard Westermarck. Istraživanje kao što je od Malinovskog na Trobriandskim
Otocima, često se citira kao izazov Frojdovom uvjerenju (osporavanje Frojdovog
uvjerenja) da je Edipov kompleks univerzalan fenomen. Popularna kultura
često portretira Frojda kao uvijek fokusiranog na seksualne utjecaje i
njegova teorija Edipskog kompleksa često je kritizirana, kao i ideja potiskivanja
i vjerovanje u dominaciju seksualnog nagona i ega koji je libidan. Frojdova
je zamisao o jedinstvenoj razvojnoj liniji od narcizma do objektnih odnosa.
Kohut je šezdesetih godina 20. stoljeća smatrao da tu ideju treba odbaciti,
jer da je rast i oblikovanje normalnog zdravog narcizma samostalan i nužan
razvojni proces, te da je zdravi narcizam preduvjet za uspješan život,
koji uključuje objektne odnose, i da pojavu sekundarnog narcizma treba
shvaćati kao "ostatke" normalnog procesa narcistickog sazrijevanja.
On ne doživljava narcizam kao nešto loše, nezrelo ili bolesno. Slavna
je Frojdova izjava: "muškarac koji je
bio majčin miljenik cijelog se života osjeća kao osvajač; uvjerenost u
uspjeh često vodi prema stvarnom uspjehu".
Narcizam se začinje u zrcalu - od majčinog pogleda i osmijeha koji odražavaju
njezinu radost u djetetu, preko zavodljive ali klaustrofobične "dvorane
zrcala" pretjerano zaštitničkih roditelja ili suicidalnog pacijenta
koji se ogleda u hladnom, beživotnom zrcalu prazne kupaonice, do vodene
površine koja razbija Narcisovu sliku u tisuću komadića čim je on pokuša
zagrliti.
Zaključak
Edipov kompleks koji nije razriješen u odrasloj dobi
može uzrokovati niz poremećaja funkcioniranja osobe, neuroze i mentalne
poremećaje. U trenutku kad ti poremećaji počnu umanjivati kvalitetu života
potrebno je obratiti se stručnjaku, odnosno psihijatru. Psihoanaliza,
metoda liječenja koju je začeo Frojd, samo je jedna od terapija izbora.
Najvažnije je priznati sebi i drugom postojanje problema te bez osjećaja
srama potražiti pomoć. Frojd, prema svojoj teoriji osobnosti smatrao je
Edipov kompleks temeljem superega i jezgrom svih međuljudskih odnosa.
Kao posljedicu intenzivne i raznolike kritike, mnogi uočavaju umanjenu
važnost Edipovog kompleksa za psihoanalitičku i feminističku teoriju.
Debata je, umjesto toga, premještena na pre-edipovsku i ranu edipovsku
fazu i učinjeni su pokušaji da se ponovo iscrta mapa razvoja djeteta,
u ovom slučaju, u ne seksističkim okvirima. Naročito je važna revalorizacija
majke i djetetovog ranog odnosa sa njom. Neki, poput Luce Irigaray (1985)
, fokusiraju djetetov ulazak u spolnu razliku i ističu da ima mjesta za
elaboriranje novog jezika za žene (parler-femme) koji uživa fluidnost
imaginarnog i odbija da bude zatvoren u fiksirani i zatvoreni simbolički
poredak. Drugi, poput Jeana Laplanchea (1989) zalažu se za primarni 'prioritet
drugog' u kojem dijete dobiva poruke od majke koje ne može razumjeti.
Grudi npr. nisu samo izvor hrane ili utjehe, nego jedan erotski objekt
i svijetu odraslih što dijete osjeća ali ne može procesuirati. Branioci
Edipovog kompleksa usredotočuju se na pobijanje kritika ukazivanjem na
njegovu konsolidaciju superega.
Literatura
1. Frojd, Sigmund: «Tri rasprave o teoriji seksualnosti)), Stari grad,
Zagreb, 2000.
2. Frojd, Sigmund: «Ego i super-ego», «Teorije o društvu : osnove suvremene
sociološke teorije», Beograd, 1969.
3. Jacques Lacan: «Edipov kompleks», «Tvrđa», Ivanić-grad, 2001.
4. http://www.medicina.hr/ 10.05.2006.
5. http://www.gay-serbia.com/ 10.05.2006.
6. http://www.psihijatrija.com./ 10.05.2006.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|