|
HOMOSEKSUALNOST
Živimo u vremenu koje gotovo da više i ne vrjednuje život u punini onoga
što taj pojam u sebi podrazumijeva. Neprekidno smo bombardirani „slikama“
mnogih trendova iz različitih životnih sfera čiji je cilj stvoriti društvo
bez pravih moralnih normi. Među mladim ljudima najpopularniji su oni trendovi
koji ih vode putem neodgovornosti i „apsolutne“ slobode. Lažni sjaj ovih
trendova možda se najbolje ogleda u promicanju kulture smrti i uništavanju
vrijednosti života.
Na čemu počiva nagnuće ovog civiliziranog svijeta
ka samouništenju?
Svijet kojeg posjedujemo i društveni poredak u kojemu se nastojimo ostvariti,
zaostavština su različitih destruktivnih ideologija čije korijene nalazimo
još u 17. stoljeću. No, ni jedna ideologija nije ostavila tako dubok trag
u svijesti čovjeka kao iluminizam koji „je izvor svih sadašnjih strujanja
koje osporavaju svako pravilo, svaku moralnu normu i podupiru svaku religiju
koja zatire naravne zakone.“ Pod krinkom oslobođenja od robovanja „nazadnom“
vjerskom razmišljanju i stilu života, iluminizam već stoljećima egzistira
u različitim manifestnim oblicima. Uspjehom nekog zaraznog virusa širi
svoje opasne zamke subjektivizma i agnosticizma protiv svakog oblika vjerskog
i ćudorednog života.
Prema ovom konceptu stvara se društvo u kojemu čovjek prestaje biti društveno
biće i postaje individualac koji teži potpunoj slobodi u ispoljavanju
i ostvarivanju svojih potreba, težnji i ciljeva. U osjećaju slobode nema
ništa loše. Pogrešni mogu biti samo načini kojima se nastoji doći do nje.
Favoriziranjem individualnog razuma istina stoga postaje relativna te
kao i moral određuje se determinizmom pojedinačnih interesa i želja. Upravo
se u ovome krije najviše odgovora za banalizaciju smrti kroz pobačaj,
eutanaziju i kontracepciju, ali u određenom smislu i kroz homoseksualnost
kao seksualnu orijentaciju.
Odvajanje spolnosti od ljubavi zapravo je odvajanje bitnog jedinstva sjedinjenja
i stvaranja nazočnog u ljudskoj spolnosti. Kada prevladava to gledište,
spolnost postaje fiziološka funkcija i služi individualnom hedonizmu.
Riječi kao što su obitelj, majčinstvo, očinstvo i sl., gotovo da su u
potpunosti iščezle u svom pojmovnom značenju. Vođeni ovom ideologijom
„spola“ mnogi muškarci i žene odlučuju se za sterilizaciju. U cijeloj
Europi mortalitet je veći od nataliteta, jer Europa je, čini se, umjesto
života izabrala smrt.
Kako onda promatrati homoseksualnost? Kroz individualni hedonizam, psihološki
poremećaj, duhovnu osiromašenost, grijeh ili pak kroz ljudsku narav udaljenu
od Boga? Jedno je sigurno, homoseksualnost je poremećaj seksualne orijentacije
i trebala bi se promatrati i tretirati na istoj ravni kao i drugi poremećaji
u ponašanju. Drugim riječima, homoseksualizam, kao stanje duha, ima rješenje
u otvaranju i prihvaćanju posvećujuće Božje milosti kao i svako devijantno
stanje duha.
Stoga se ovdje daje kratki prikaz ove pojave kroz povijesni presjek, a
predstavljeni su i mogući uzroci pojave homoseksualnosti kroz znanstvene
teorije. U nastojanju da se pokaže vladajući stav današnje civilizacije
iznesene su dvije najvažnije rezolucije Europskog parlamenta o naslovljenoj
problematici, te angažiranost članica EU oko njihove provedbe, ali i nastojanja
Crkve odgovoriti ovom izazovu i to ne samo u smislu aktualiziranja pomoći
osobama neheteroseksualnog usmjerenja, nego i adekvatnog odgovora na postavljene
moralne norme kojima se ova devijantna pojava već uvelike infiltrirala
u sve sfere društvenog života kao nešto što je Bogom dano.
Definicija homoseksualnosti
Kao termin, homoseksualnost je prvi put korištena u drugoj polovici
19. stoljeća (1869.g.) s namjerom da označi erotsku želju prema osobama
istog spola. Kasnije je izveden i termin heteroseksualnost, dok je Sigmund
Freud prvi upotrijebio termin biseksualnost, kao treću formu seksualne
orijentacije. Seksualna orijentacija je usmjerenost seksualnih osjećaja
prema osobama suprotnog spola (heteroseksualnost), istog spola (homoseksualnost:
hόmoios, jednak, isti + sexus, spol) ili nekoj kombinaciji (biseksualnost).
Predstavlja jednu od komponenti identiteta osobe, a odnosi se na emocionalnu
i seksualnu privlačnost prema drugoj osobi. Formira se u ranoj životnoj
dobi i za njeno oblikovanje nije potrebno seksualno iskustvo.
Seksualnu orijentaciju možemo promatrati kroz seksualno ponašanje. Prema
Kinsey-evoj skali dobiva se kontinuum na kojem jedan kraj čini heteroseksualno,
a drugi homoseksualno ponašanje. To znači da osobe tijekom života mogu
osjećati privlačnost u različitom stupnju (fantazije ili druge psihološke
reakcije) prema osobama istog/suprotnog ili oba spola koja može, a ne
mora voditi do seksualnog kontakta - homoseksualnog, heteroseksualnog
i/ili biseksualnog ponašanja. Kod nekih je ljudi seksualno opredjeljenje
stabilna karakteristika tijekom cijelog života, dok je kod drugih stečena
ili promijenjena nakon nekog iskustva u odrasloj dobi.
Homoseksualizam definiramo kao seksualnu orijentaciju koja podrazumijeva
izbor seksualnog partnera istog spola. Neke definicije ističu seksualnu
vezu, dok druge ističu seksualnu privlačnost prema osobi istog spola.
Šira definicija tumači homoseksualnost kao seksualnu usmjerenost koju
karakterizira estetska privlačnost, romantična ljubav i seksualna želja
isključivo prema osobama istog spola. Ona zahvaća čitavo psihosomatsko
usmjerenje neovisno o genitalno-erotičnim činima.
Treba razlikovati življenu homoseksualnost, tj. homoseksualno ponašanje
u smislu vršenja stalnih seksualnih odnosa s osobama istog spola od homoseksualne
sklonosti. „Sama sklonost je intenzivni osjećaj što ga homoseksualna osoba
u sebi nosi koji je usmjeren na osobe istog spola i dio je njezine konstitucije
i psihostrukture, ali se ona nekako uspijeva dominirati.“ Neheteroseksualno
ponašanje, određeno kvantitativnom dimenzijom više nego kvalitativnom,
nije nužno uvijek „i pokazatelj načelnog opredjeljenja, niti se s druge
strane takvo opredjeljenje nužno manifestira i kroz efektivno ponašanje.“
Homoseksualnost u pojedinim kulturama
U različitim povijesnim periodima homoseksualnost kao pojava tumačena
je i „življena“ sukladno društvenim okolnostima, tj. razvoju svijesti
o seksualnosti općenito. Poznato je da se kroz povijest u mnogim društvima
homoseksualnost smatrala svakodnevnom, normalnom i prirodnom pojavom.
„Kod primitivnih naroda i plemena ona ima mnoga društvena, odgojno-pedagogijska
i religiozna značenja.“ Gotovo da ne postoji kultura, s kojom homoseksualnost
nije usko povezana, ili narod koji nije poznavao ovu pojavu. Nju su prakticirali
Hetiti, Asirci, Kelti, Etruščani, te Feničani, kod kojih se posebno isticala
muška prostitucija u hramovima. Slično je bilo i u hinduskoj kulturi u
kojoj homoseksualnost nalazimo u sklopu sakralnih i obrednih manifestacija.
Čak je bila i dio obrazovnog i odgojnog procesa, jer su smatrali da se
muškarac tek tada potvrđuje u svojoj muškosti.
Dominantno seksualno ponašanje u staroj Grčkoj bilo je heteroseksualno,
ali su homoseksualni odnosi bili prihvaćeni kao proširen način postizanja
seksualnog užitka. U Sparti su npr. smatrali da odnos zrelog muškarca
s adolescentom doprinosi obrazovanju potonjeg. Odrasli su se mogli i prostituirati
ako su htjeli, ali ako su to činili mladići ili dječaci te se ustvrdilo
da ih je na prostituciju prisilio stariji partner, on bi bio osuđen. Rimljani
su bili strogi u osudi homoseksualnih osoba, iako su prakticirali homoseksualne
odnose. Oni koji su prakticirali homoseksualne odnose bili bi kažnjavani
bičevanjem ili doživotnim zatvorom. „U Babilonu je bilo muškaraca koji
su se prostituirali u Ištartinu hramu pod nadzorom nekog visokog svećenika.”
Pojavu homoseksualnosti nalazimo i kod civilizacija poput sjevernoameričkih
indijanskih plemena ili plemena u Novoj Gvineji gdje i danas postoji ratnička
kultura Sambijaca koja naseljava visočja Papue. Kod njih je prisutno vjerovanje
da je progutano sjeme izuzetno važno za razvoj muževnosti i stjecanje
životne snage. Poznato je da kod primitivnih zajednica u Australiji homoseksualnost
nije perverzija već sastavni dio plemenskih obreda. U plemenu Marindanim
u Novoj Gvineji dječak postaje muškarac tek kad izvrši ovaj ritual. „Noću
dječak spava sa odgojiteljem i mora zadovoljiti svaki njegov zahtjev za
homoseksualnom ljubavi. Isto je i u plemenu Keraki.“
U prošlosti je u Japanu također postojala kulturna tradicija homoseksualnosti,
koju bismo mogli usporediti s onom u Grčkoj. U razdoblju kada je civilizacija
Japana dosegla svoj vrhunac, od 16. do konca 18. stoljeća, homoseksualna
je ljubav smatrana strašću časnijom i uzvišenijom od heteroseksualne.
Zanimljivo je da su za širenje homoseksualnosti u Japanu zaslužni No i
Kabuki kazališta. Zajednička nota tih kazališta je ta da su mladi muški
glumci bojali lice, iscrtavali lažne trepavice i obrve, mirisali se te
oblačili u istom stilu kao i mlade djevojke. Ta su dva kazališta popularizirala
divljenje ljubavi tinejdžerskog dječaka/mladića. Čak su lice mladog dječaka
uzimali kao ideal kojemu bi trebala težiti ženska ljepota. Oba su se kazališta
bavila prostitucijom mladih dječaka.
Tradicija muške ljubavi bila je jako ohrabrivana od strane samuraja. Smatrali
su korisnim mladiće učiti vrlinama, poštenju i divljenju ljepoti. Ljubav
prema ženi smatrana je manje vrijednom jer je prema shvaćanju imala feminizirajući
efekt na samuraja. Vjerovali su da su mladići od 13. do 19. godine najpogodniji
za ljubav. To su nazivali wakashu-do, što znači „put mladih ljudi“.
Krajem industrijske revolucije ova pojava nestala je iz javnog života.
Japanci danas o njoj govore kao o seksualnoj anomaliji, a taj dio svoje
povijesti smatraju znakom nerazvijenosti društva.
Biblija o homoseksualnosti
Govor Biblije o homoseksualnosti ukazuje na činjenicu povijesnog kontinuuma
ove pojave. Ipak, taj je govor uvijek negativan, a pojava karakterizirana
kao pretežak grijeh. Na osnovu tekstova Staroga zavjeta zaključujemo da
je Izrael homoseksualnost prepoznavao kroz tri pojavna oblika. U prvom
slučaju radi se o nepravednoj prisili na taj čin kao što se to umalo dogodilo
Lotu kada je izašao da odvrati građane Sodome od svoje kuće i svojih gostiju,
(Post 19,5-10; usp. Suci 19,22-26). S druge strane, hramska prostitucija
bila je poznata kao raširen oblik poganske religioznosti mnogih naroda.
Predstojnici takvih hramova, u kojima su čašćena različita božanstva plodnosti,
često su općili s istim spolom. Među njima bilo je i onih muškaraca i
žena koji su bili „posvećeni“ za takve radnje, tj. njihova se služba sastojala
u tome da seksualno opslužuju druge. Izvještaj pronalazimo u Pnz 23,18s,
(usp. 1 Kr 14,24; 15,12; 2 Kr 23,7s): „Neka ne bude svetišne bludnice
među izraelskim kćerima i neka ne bude svetišnog bludnika među izraelskim
sinovima!“ Biblija jasno isključuje i stupanje u dragovoljne istospolne
odnose. O tome govori knjiga Levitskog zakonika 18,22 (usp. 20,13): „Ne
lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota.“ Prva
knjiga o Makabejcima govori i o pedofiliji (1,48), koja je očito bila
raširena među heleniziranim poganskim narodima. Tu su praksu nastojali
nametnuti i Izraelcima.
Ništa manje jasno o homoseksualnosti kao o sramotnoj strasti ne govore
i tekstovi Novog zavjeta. U poslanici Rimljanima Pavao svrstava ovu devijantnu
pojavu u grešnu zaslijepljenost onih koji „nisu smatrali vrijednim držati
se spoznaje Boga“, (Rim 1,28s). Kao posljedicu toga Pavao navodi: „Stoga
ih je Bog predao sramotnim strastima: njihove žene zamijeniše naravno
općenje protunaravnim, a tako su i muškarci napustili naravno općenje
sa ženom i raspalili se pohotom jedni za drugima te muškarci s muškarcima
sramotno čine i sami na sebi primaju zasluženu plaću svoga zastranjenja.“,
(Rim 1,26).
Pavao je u ovoj poslanici opisao taj svijet kojega je on dobro poznavao.
Da ne bude zabune, on kategorički odbacuje općenito svaku seksualnost
izvan braka. Kada govori u tom kontekstu ne pravi razliku između homoseksualnih
i heteroseksualnih čina. Njegovo ne homoseksualnim radnjama trebamo tumačiti
u kontekstu biblijskog shvaćanja seksualnosti. Ona se u Bibliji promatra
kroz Božji poredak opisan izvještajem o stvaranju. Bog je stvorio čovjeka
kao muškarca i ženu dajući im istovremeno zadatak da napuče svu zemlju.
Njegovi su zakoni usmjereni stvaranju i očuvanju života. Bog stoga poziva
muškarca i ženu da budu sustvoritelji u nastanku novog života kojega On,
u svojoj neizmjernoj milosti, želi i ljubi više nego to mogu i sami roditelji.
Možemo li onda promatrati homoseksualnost u službi života? Ni slučajno,
jer osobe s istospolnim sklonostima nisu sposobne ne samo biti sustvoritelji
u stvaranju novoga života s Bogom, nego su nesposobni i za potpuno „sjedinjenje“.
Njega zapravo samo oponašaju. Bog nas nije oslobodio „od volje, potrebe
i dužnosti za ostvarenjem i odgovornim sudjelovanjem u njegovu božanskom
planu” , već nas naprotiv poziva na angažirano i zauzeto sudjelovanje.
Pravilno usmjerena seksualnost bitan je segment u ostvarivanju tog plana.
Pavao opominje u Prvoj poslanici Korinćanima da Kraljevstva Božjega neće
baštiniti ni bludnici, ni preljubnici, ni muškoložnici (usp. 1 Kor 6,9)
kao ni ženskoložnici. Dodaje i to da je jedini spas opravdanje, tj. obraćenje
u Imenu Gospodina Isusa Krista, (usp. 1 Kor 6,11).
Dakle, nema sumnje da Biblija gdje god govori o homoseksualnosti sasvim
odlučno odbacuje ovo ponašanje, smatrajući ga prijetnjom ne samo osobnom
dobru, nego i dobru cijelog puka Božjeg.
Neke teorije o uzroku i razvoju homoseksualnosti
U zadnja dva stoljeća mogu se odvojiti dva gledišta na pojavu homoseksualnosti.
Do kraja 19. stoljeća, medicina (psihijatrija) i religija su nastojale
izboriti primat na ovom polju oko jurisdikcije. Došlo je do povijesnog
obrata uslijed kojeg se homoseksualnost prestaje smatrati grijehom, u
znanstvenim krugovima, i uvrštava se u patološka stanja. Drugo gledište,
čiji početak leži u Kinsey-evim radovima iz 1948. i 1953. godine, kulminira
1973. godine. Tada je, naime, Američko psihijatrijsko društvo uklonilo
homoseksualnost iz DSM kategorizacije mentalnih poremećaja čime rasprave
o uzroku prelaze u biološko-medicinske teorije.
Tijekom zadnja dva stoljeća nastale su brojne teorije koje nastoje objasniti
uzroke seksualne orijentacije. Cjelokupno trenutno znanje može se sažeti
u zaključak s kojim se većina teorija slaže, a to je da je seksualna orijentacija
rezultat interakcije različitih čimbenika – bioloških, psiholoških, kognitivnih
i socijalnih. S obzirom na različita gledišta postoji više teorija o uzrocima
i razvoju homoseksualnosti.
1. Biološke teorije
Biološke teorije ne pružaju izravne dokaze da postoje genetički čimbenici
ili hormonalni uzroci homoseksualnosti. Ipak, postoje različite implikacije
o utjecaju hormona u fetalnom razvoju. Osoba rođena sa sklonošću prema
homoseksualnoj orijentaciji (genetičkom ili hormonalnom) može, ali i ne
mora, razviti homoseksualnost u ovisnosti od okolinskih činilaca. Mišljenja
o tome koliko roditelji mogu utjecati na seksualnu orijentaciju svoje
djece u većoj mjeri variraju među teoretičarima kako biološke, tako i
psihološke orijentacije. S čisto biološke točke gledišta roditeljski utjecaj
ne bi trebao uopće postojati, dok psihoanalitičari tvrde da je odnos s
roditeljima u djetinjstvu od presudnog značaja za seksualni razvoj.
2. Teorije učenja
Teorije učenja objašnjavaju da je seksualno ponašanje ljudi više određeno
učenjem nego instinktima. Klasična teorija socijalnog učenja smatra da
postoje dva procesa koja su od temeljnog značaja za razvoj spolnog identiteta.
To su uvjetovanje i model istospolnih individua, točnije utjecaj modela
roditelja istog spola. Iako je teorija socijalnog učenja usmjerena na
razvoj spolne uloge i ponašanja u okviru određenog spola, ova teorija
se može primijeniti i na razvoj seksualne orijentacije. Prema ovom gledištu,
modeli uvjetovanja, koji se razlikuju u homoseksualnim zajednicama i heteroseksualnim
obiteljima, dovode do toga da mladi ljudi u homoseksualnim zajednicama
nisu obeshrabrivani po pitanju homoseksualnih veza. Noviji teoretičari
socijalnog učenja vjeruju da modeliranje spolnih stereotipa igra veću
ulogu u razvoju spolnog identiteta nego roditelj istog spola. Socijalni
kontekst i zajednica mogu biti čimbenici koji bi pobudili ili inhibirali
istraživanje istospolnih veza od strane djeteta. Identifikacija sa značajnim
osobama u životu smatra se iznimno važnom za eventualnu neutralizaciju
homoseksualnog potencijala, kao i za stvaranje homoseksualnog identiteta.
Za socijalne konstruktiviste, djeca odgajana u homoseksualnim zajednicama
mogu u većoj mjeri razviti homoseksualne obrasce ponašanja kao posljedicu
izloženosti takovom životnom stilu.
3. Psihoanalitička teorija
Teorija Sigmunda Freuda
o ljudskoj seksualnosti zasnivala se na vjerovanju da su ljudska bića
primarno biseksualna i da postaju heteroseksualna ili homoseksualna u
ovisnosti od iskustva s roditeljima i značajnim osobama u životu. Kao
i biolozi njegovog vremena, Freud je vjerovao da je heteroseksualnost
prirodna posljedica normalnog razvoja. Ipak, za razliku od njegovih suvremenika,
kao i sljedbenika, Freud nije gledao na homoseksualnost kao na poremećaj
i vjerovao je da homoseksualna osoba ne mora funkcionirati lošije po „defaultu“,
niti imati bilo kakav poremećaj. Freud je homoseksualnost promatrao kao
zastoj u razvoju od biseksualnosti ka zreloj heteroseksualnosti, koji
se može desiti uslijed djelovanja različitih čimbenika, kako bioloških,
tako i okolinskih. Kasniji psihoanalitičari nisu prihvatili Freudovo shvaćanje.
S. Rado odbacio je Freudovo shvaćanje o primarnoj biseksualnosti, smatrajući
da je heteroseksualnost urođena, dok je homoseksualnost fobična reakcija
na osobe suprotnog spola. Drugi analitičari tvrdili su da je homoseksualnost
posljedica patoloških odnosa u obitelji tijekom edipovskog perioda.
4. Društvene teorije
Društvene teorije naglašavaju utjecaj okoline, ali se u velikoj mjeri
međusobno razlikuju. U okviru njih postoje tzv. rodne ili queer teorije
koje se ne bave traženjem uzroka (jer je samo traženje uzroka određena
diskriminacija), već se bave društvenom percepcijom homoseksualnosti.
One ističu utjecaj društvenih normi na razumijevanje seksualne orijentacije
i problem prihvaćanja različitosti. Heteroseksualno ponašanje je društveno
zadana norma ponašanja i prema njoj se određuje što je normalno, a što
ne. Ove teorije prave razliku između spola, biološki zadane kategorije,
i roda koji je određen društvom. Spol je fiksiran rođenjem, ali rod je
fluidna kategorija koja se može mijenjati, a s njim i seksualni identitet.
Kultura smrti
Tijekom 17. i 18. stoljeća, u doba prosvjetiteljstva, dolazi do liberalizacije
zakonodavstva većine europskih zemalja. Tako je, npr. iz Napoleonovog
Kodeksa izbačena homoseksualnost kao kategorija kriminalnog djela. U 20.
stoljeću u javni život izlazi gay subkultura koja u isto vrijeme organizira
pokret za gay oslobođenje. U isto vrijeme dolazi do pritiska na homoseksualne
osobe kako od komunističkog tako i nacističkog režima. Homoseksualnost
je svrstana, kao u verziji Napoleonovog kodeksa, u kriminal, a kazne su
bile česte i jako stroge. Koncem 20. stoljeća homoseksualnost se počela
tretirati kao normalna seksualna orijentacija ravnopravna heteroseksualnoj.
Današnji odnos većine zapadnih „kršćanskih“ društava prema homoseksualnosti
bitno je evoluirao. Promoviranje ljudskih prava te znanstveno stajalište
prema kojemu homoseksualnost nije bolest, kao i sve prisutniji glas homoseksualaca
u javnosti, doveo je do njihove veće prihvaćenosti. Većina razvijenih
zemalja ukinula je kaznene zakone čime je i ustavno zabranjena diskriminacija
na osnovu seksualne orijentacije.
Ohrabren rastućim antirasističkim i mirovnim pokretom 60-ih godina proteklog
stoljeća u SAD-u rođen je i gay pokret. Gay aktivisti i aktivistkinje
započinju kampanju protu društvenim nepravdama vezanim za njihov položaj
u društvu. Ometaju rad konferencije Američkog psihijatrijskog društva
protestirajući zbog tretiranja homoseksualnosti kao patološkog stanja.
Organizirane su i prve političke demonstracije s ciljem ukidanja diskriminirajućih
zakona. Uz pomoć aktivista različitih nevladinih udruga, stvaraju javno
mnijenje kojim žele pokazati da je homoseksualnost osobina s kojom se
čovjek rađa. Drže da je ta sklonost determinirana genima i da ih se treba
prihvatiti kao takve, jer je dio njihova identiteta. Neprihvaćanje njihove
seksualne sklonosti predstavljaju napadom na integritet svoje osobnosti.
Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina počelo se govoriti i o tzv. gay
kulturi. Ona je prožeta i gay estetikom koja svoje izražaje ostvaruje
raznim modnim trendovima, gay književnošću, filmovima, glazbom i sl. Gay
pokret izrastao je i u svojevrstan kulturološki događaj. U njemu sudjeluju,
u sve većem broju, i heteroseksualci dajući im svu vrstu podrške i pomoći
u nastojanjima da izbore ravnopravnost u društvu. Širom svijeta održavaju
se i tzv. gay parade. Ti „urbani marševi“ obiluju šarenim bojama, veselom
glazbom i prostačenjima svih vrsta. Kao zaštitni znak koriste „dugine
boje“ i ružičasti trokut kojim su nacisti u logorima obilježavali homoseksualce.
Služi im kao podsjetnik na zločine učinjene nad njima tijekom povijesti.
Najpoznatija i najbrojnija takva parada bila je 2000. godine u Rimu. Ta
je godina bila i Jubilejska godina Katoličke crkve. Treba li u ovome tražiti
koincidenciju ili namjeru? Papa Ivan Pavao II. tom je prilikom kazao:
„U ime rimske Crkve ne mogu ne izraziti ogorčenost zbog uvrede Velikom
jubileju godine 2000. i zbog povrede kršćanskih vrijednosti grada koji
je toliko drag srcima kršćana širom svijeta... Crkva ne može ušutkati
istinu, inače ne bi živjela u skladu sa svojom vjerom u Boga Stvoritelja
i ne bi pomagala razlučivati što je dobro od onoga što je zlo...“ Okupljene
na Trgu svetog Petra podsjetio je da su homoseksualni čini protunaravni
i da je to za većinu takvih velika kušnja, te da se njima općenito treba
pristupati s poštovanjem i suosjećanjem.
Unutar gay pokreta formiraju se udruge s posebnim programima kojima
daju podršku mladim ljudima prilikom coming out-a . Preko ovih udruga
promoviraju očuvanje zdravlja prakticiranjem „sigurnog“ seksa, osmišljavaju
programe namijenjene starijim homoseksualnim osobama, programe za homoseksualce
„vjernike“, te za roditelje čija se djeca deklariraju kao homoseksualci.
Danas se ovih udruga broji na tisuće. Preko njih izdaju časopise, organiziraju
različite centre, socijalne službe, klinike.
Rapidnom širenju i jačanju gay pokreta doprinosi različit tisak. U tome
„gay“ orijentiran tisak nipošto nije usamljen. Različiti novinarski „poklisari
ljudskih prava i sloboda“ pisat će o nemoralu koji se ispoljava ne prihvaćanjem
protunaravnih seksualnih orijentacija. Kao ilustracija neka posluži citat
iz članka P. Peke „Homoseksualnost nije bolest“ objavljenog u Slobodnoj
Dalmaciji 29. lipnja 2002. godine: „Pravo na spolnu orijentaciju privatna
je stvar pojedinca i dio je osnovnih ljudskih prava. Bez takvog stava
nemoguće je prihvatiti pa i shvatiti različitu spolnu opredijeljenost
onih kojima je priroda namijenila sklonost prema istom spolu, a ne vlastito
opredjeljenje za razvratnim životom, kako se u ipak primitivnim sredinama
to ponekad tumači.“
Naravno, na udaru bilo kakvih bezbožnih i tamnih struja uvijek je prva
bila Crkva i katolička dogma. S namjerom da se pokuša infiltrirati u redove
Katoličke crkve i promijeniti njen nauk o pitanju homoseksualnosti, nastaje
udruga „Dignity“ koja sebe naziva udrugom katoličkih homoseksualaca. U
Hrvatskoj su svojim lobijem u političkim vrhovima i nazočnosti u medijima
izrazito jake tri homoseksualne skupine. To su lezbijske udruge Lora i
Kontra te muška udruga Iskorak. Godinama već u Hrvatskoj sprovode agresivne
kampanje za ostvarivanje nekih „svojih“ prava, nastojeći da u „svoja“
prava uvrste i promjenu definicije obitelji odnosno braka.
Gay-ičanstvo
Uspjesi homoseksualnog pokreta, počevši od kraja 60-ih , u SAD-u i u
Europi još uvijek, i u određenim krugovima, pobuđuju veliko čuđenje. Reprezentni
primjer tog uspjeha je rezolucija Europskog parlamenta broj A3-0028/94
od 8. veljače 1994. godine. Njome se potiču države članice da homoseksualne
parove pravno poistovjete sa heteroseksualnim. Ista rezolucija preporuča
suradnju s nacionalnim gay i lezbijskim organizacijama u svrhu suzbijanja
različitih oblika socijalne diskriminacije homoseksualaca. Diskriminacijom
se između ostalog smatra:
- proganjanje homoseksualnih načina života kao javni skandal ili kao moralni
prijestup...
- otpuštanje homoseksualnih uposlenika u crkvama ili vjerskim zajednicama...
- uskraćivanje prava usvajanja ili skrbništva....
- zabrana sklapanja braka među ljudima istog spola...
- terapijski pristup homoseksualnoj mladeži s ciljem promjene njihova
seksualnog usmjerenja...
Homoseksualne žene i muškarci iz trećih zemalja, prema istoj rezoluciji,
u čijim se domovinama homoseksualnost krivično kažnjava, trebaju imati
pravo na azil u Zajednici. Jedna druga rezolucija Europskog parlamenta
iz 2000. godine u broju 57. ističe zadovoljstvo s pravnim priznavanjem
izvanbračnih zajednica (neovisno o spolu), te se opominju i potiču druge
države članice koje zaostaju u provedbi istih. Kao loš primjer navodi
se Austrija koja „dobiva prijekor jer još nije ukinula pravnu odredbu
o zaštiti maloljetnika od homoseksualnoga zlostavljanja“ .
Kao posljedica ovako velikog moralno - vjerskog pada onog dijela čovječanstva
kojega nazivamo zapadnim je prvo legalno sklapanje homoseksualnog „braka“
u Amsterdamu. Nakon ovoga počela su i usvajanja djece. Njihovi susjedi
Nijemci, ne želeći zaostajati u provođenju ljudskih prava i „sloboda“,
otišli su i korak naprijed. Po školama se vodila, i još uvijek vodi, kampanja
stvaranja svijesti među djecom da je sasvim normalno biti homoseksualac
te da u tome nema ništa loše. Cilj je očit, učiti djecu da je normalno
ono što njihov Stvoritelj preko Crkve naziva grijehom koji vapi u Nebo
i da već sutra ta ista djeca odgajaju svoju ili nečiju tuđu djecu u istom
duhu. Ovakvih i sličnih primjera pronalazimo u svim „kršćanskim“ zemljama.
Švedska je npr. već 1988. godine uvela zakon o homoseksualnim parovima.
Njime se članovi takvih zajednica pravno tretiraju kao i osobe u izvanbračnim
zajednicama uz regulirana sva prava na način kako su regulirana i u tim
zajednicama. Slično je postupila i hrvatska vlada. Ovakvim i sličnim zakonima
najviše je pogođena institucija braka kao bitnog elementa u prokreaciji.
Ova „moralna“ zaraza širi svoj utjecaj na svaki segment društva. Stoga,
nažalost, moramo zaključiti da je riječ o „pravom promicanju homoseksualnih
formalnih zajednica, kao i o promicanju homoseksualnosti kao društveno
poželjnog ponašanja od strane državne vlasti, što je izravno upereno protiv
dobra obitelji...“
Glas koji viče u pustinji
Tijekom 20. stoljeća u Katoličkoj crkvi dogodio se važan proces razjašnjenja
po pitanju homoseksualnosti i pastoralnom djelovanju prema ovoj populaciji.
Tomu su doprinijela i istraživanja humanističkih znanosti čiji je cilj
bio bolje shvaćanje same biti ove pojavnosti među ljudima. Crkva je odgovorila
izazovu otvarajući se u filozofsko-teološkom segmentu. Tu fazu crkvenog
otvaranja A. Laun naziva „trećom seksualnom revolucijom“. Ona je alternativa
„drugoj seksualnoj revoluciji“ s kraja 60-ih godina kojom se svijet vratio
u „seksualno kameno doba“ . Ta treća revolucija zapravo je povratak, odnosno
razvoj bračnog ljubavnog etosa u Katoličkoj crkvi. Započela je 30-ih godina
20. stoljeća prihvaćanjem ideja D. v. Hildebranda i A. Adama. Kasnije
je potvrđena Drugim vatikanskim saborom, usavršavana nastojanjima i djelima
mnogih, a osobito pape Ivana Pavla II. Njega s pravom Laun naziva „papom
bračne ljubavi i svetosti“ .
Oduvijek Crkva naglašava razliku između objektivnog i subjektivnog reda
moralnosti. Uvijek će postojati djela koja su sama u sebi i po sebi zla
(in se et secundum se), te ona nikada ne mogu postati dobra snagom subjektivne
nakane. Stoga, moralna teologija govori o dva bitna vida ljudskih čina.
Prvi se naziva finis operantis i ovisan je o subjektivnoj nakani koja
usmjeruje djelovanje, a drugi je finis operis, tj. materijalni vid koji
u sebi nosi svoju moralnost. Finis operis posjeduje nepromjenjivost (stalnost)
u odnosu na subjektivnu nakanu vršitelja koji se nje ne može osloboditi.
Može je samo ili prihvatiti ili joj kontrirati. U tom kontekstu promatrani
homoseksualni čini su u svojoj biti neuredni, no to u subjektivnom gledanju
ne govori da su isti uvijek i subjektivno odgovorni. Petar Šolić u Radost
ljubavi iznosi podlogu teologiji za kvalificiranje homoseksualnih čina
kao objektivno neurednih. Za tu podlogu kaže da se nalazi u „samom redu
stvaranja i u čovjekovoj naravi. Seksualnost je naime bipolarna, tj. ima
muški i ženski oblik. Oba oblika kao takva su i psihički i fizički utemeljeni.
To potvrđuju i Objava i antropološke znanosti...“ Kada se ovo razumom
spozna i voljom prihvati neće biti teško stati iza tvrdnje da se seksualnost
i genitalnost ostvaruju jedino u susretu s osobom koja je stvarno druga
i drugačija.
Deklaracija Persona humana iz 1975. godine u broju 8. jasno razlikuje
subjektivne razlike „među homoseksualcima... čija je sklonost prolazna
ili barem nije neizlječiva... i homoseksualaca koji su naprosto takvi
zbog neke vrste urođene sklonosti ili bolesne konstitucije za koju se
smatra da je neizlječiva...“ Nakon ove deklaracije u crkvenim krugovima
došlo je do liberalnijih stavova pojedinih teologa prema homoseksualcima.
Zagovarali su da njihovo ponašanje nije protivno katoličkom moralu i nastojali
su oko „pomirenja“ homoseksualaca s Katoličkom crkvom. Kao odgovor njihovim
nastojanjima Zbor za nauk vjere je 1. listopada 1986. godine uputio Pismo
biskupima Katoličke Crkve o pastoralnoj brizi homoseksualnih osoba. U
njemu se ponovno precizira da „osobita sklonost homoseksualne osobe, premda
u sebi nije grijeh, tvori ipak usmjerenje, više ili manje jako, prema
jednom s moralnog stanovišta u sebi zlom ponašanju. Zbog toga samu sklonost
treba gledati kao objektivno neurednu“, (br. 3). Ovakvo ponašanje i prakticiranje
oprečno je crkvenom načelu moralnosti spram kojega je samo za brak pridržana
seksualna aktivnost kao mjesto isključive i potpune ljubavi. Budući da
se homoseksualno ponašanje protivi Božjem planu i slici braka, ono ostaje
neuredno i neprihvatljivo. U spomenutom Pismu navodi se čovjekova zadaća
i poziv kojega ima od Boga. Ta se zadaća ostvaruje na jedinstven način,
a to je sudjelovanje s Njim u prenošenju života uzajamnim darivanjem zaručnika.
Dakle, istospolni čini isključuju prokreaciju, jer ona nije moguća takvim
odnosima. Njima se ne izražava komplementarno sjedinjenje sposobno prenijeti
život. Zapravo, tu nema niti pravog sjedinjenja i sve se svodi na „narcisoidni
autoerotizam i surogat koji ne može zadovoljiti dubinskim seksualnim zahtjevima,
kako onim obiteljskim tako ni onim ljubavnim, jer homoseksualna ljubav
nikada ne može postati znak autentične ljudske ljubavi.“ Užitak je isključivi
cilj homoseksualnih čina čime se izopačuje vrjednota naravnog reda. To
dalje dovodi do degradacije osobe i robovanju strastima. Homoseksualni
partneri jedni u drugima traže vlastitu sliku sebe. U svome partneru ne
vide osobu sa svim segmentima ljudskog dostojanstva. Crkva zauzima stav
općenito o seksualnosti i dokumentom Ljudska spolnost: istina i značenje.
Odgojne smjernice u obitelji . U njemu se krivo usmjerena spolnost smatra
izravnim uzrokom lišavanja sposobnosti rađanja i uzajamnog sebedarja koje
je moguće kod bračnih drugova. Katekizam Katoličke Crkve, u broju 2359,
poziva homoseksualne osobe na čistoću i uzdržavanje od čina, kako bi uz
molitvu i sakramentalni život mogli približiti se kršćanskom savršenstvu.
Drugim riječima, i homoseksualci moraju izbjegavati grešne prigode baš
kao i heteroseksualci. Trebaju biti hrabri i prihvatiti svoj križ. Žrtvom
prikazanom Gospodinu i uz uredan sakramentalni život situacija će se mijenjati
njima na bolje. To obećava i sam Bog kada preko novozavjetnog pisca veli
da će na dobro okrenuti svaku situaciju onima koji su prijatelji s Njim.
Homoseksualne čine ni u kom slučaju ne smijemo osuđivati strože od preljuba
ili bluda. U obzir moramo uzeti i činjenicu određene psihičke prisile
uzrokovane živčanim neredom. Ova prisila umanjuje slobodu pojedinca i
veličinu grijeha, ali ga ne lišava odgovornosti osobito ukoliko, povrh
svega, uživa u svom neredu. Ipak, ne treba ih vrijeđati zbog njihove duhovne
bijede, niti nasiljem svjedočiti o vlastitoj seksualnoj orijentaciji.
Katekizam Katoličke Crkve u br. 2358 kaže da muškarce i žene s homoseksualnim
sklonostima „treba prihvaćati s poštovanjem, suosjećanjem i obazrivošću.
Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije.“ Ovo
se odnosi i na pastoralni rad svećenika i redovnika kao i svih pastoralnih
djelatnika. Kad kažemo da je svaki čovjek od Boga pozvan na život onda
tu, naravno, podrazumijevamo i osobe s istospolnom orijentacijom. Ne smijemo
zaboraviti da i oni posjeduju dostojanstvo samim tim što su djeca Božja,
iako njihovo seksualno usmjerenje niti možemo niti želimo prihvatiti kao
naravno i normalno.
Tri točke u ovoj problematici...
Sva silna prava i ustupke koje homoseksualne osobe zahtijevaju od današnjeg
društva zapravo je njihova potraga za identitetom. No, tu valja biti oprezan.
Jedini ispravan put kojim čovjek otkriva svoj identitet je onaj na koji
smo svi, sa svim manama, slabostima i negativnim nagnućima bilo koje vrste,
pozvani - to je put Krista. Svako drugo traženje kompromisa u ovoj problematici
vodi u pravcu opravdanja teze da iz homoseksualne naravi proizlazi pravo
na homoseksualno ponašanje.
Kršćani trebaju biti senzibilizirani ovom problematikom kako bi joj, uz
razumijevanje i ljubav, pozitivnim pristupom razborito i odgovorili. Postoje
različiti „putevi“ kojima se nastoji pomoći osobama s homoseksualnim sklonostima
da pronađu i ispolje svoju pravu prirodu, heteroseksualnu. Ono što se
danas nudi kao način pomoći jesu logoterapija i hagioterapija koja je
spoj teologije, odnosno vjere, i psihologije. Brojni su i oni koji su
se oslobodili ove sklonosti. Na primjeru bivšeg homoseksualca a sada i
stručnjak za ova pitanja u Nizozemskoj dr. Johan van der Sluis-a , koji
o svome putu oslobođenja mnogo piše i pomaže drugima prolaziti ono što
je i sam prolazio, vidimo da rješenje postoji. Ono se nudi,ali mora postojati
i spremnost da se prevlada taj problem.
Prava opasnost društvu i današnjem čovjeku prijeti, zapravo, od stvaranja
opće svijesti indiferentnosti prema pravim životnim vrjednotama, a ne
od onih koji tragaju za svojim identitetom. Svjedočimo vremenu koje nastoji
rastočiti čovjekovu esenciju da bi ju pretvorilo u nešto izvještačeno
čemu čovjek nije slika. Tu stvarnost Michel Schooyans naziva terorizam
s ljudskim likom . On, koji je u svojoj biti vjerski terorizam, veoma
je učinkovit budući da se umotava u brojne biomedicinske, demografske,
etičke i sl. argumente. I dok se čini da ima ljudski lik, časti istinu
i pospješuje slobodu, u stvarnosti zapravo nastoji ljude odvući u kulturu
smrti i robovanje grijehu. Ova vrsta indoktrinacije globalnog je karaktera.
Crkva je usamljena u borbi da očuva čovjekov pravi identitet, ali nije
zaboravljena od Oca. Stoga ona treba, kroz blagost, svijetu pružati poruke
Radosne vijesti i okamenjena srca opet učiniti sposobnima istinski ljubiti.
PROČITAJ
/ PREUZMI I DRUGE SEMINARSKE RADOVE IZ OBLASTI:
|
|
preuzmi
seminarski rad u wordu » » »
Besplatni
Seminarski Radovi
|
|